Jednog se proljetnog vikenda zauzeh da čuvam Franka. Dovoljno bješe da ga hranim i povremeno izvodim u šetnju. Ogroman je i jak ali, mlad i neiskusan, ne uočava razliku između mačke i zeca. Takva vrsta neznanja može da pričeka pa sam ga učio dok hodamo da raspoznaje zle i dobre ljude. Na zavoju gdje otpadne vode ulaze i gase puls rječice Höje naišao sam na čovjeka s gȑbom knjiga na leđima i oreolom sveca u rancu. Znali smo jedan za drugog ali se nikad ranije nismo sreli i rekoh Franku: „Omiriši Refika, čuvara behara, i uzmi ga za prijatelja!“
LAŽ
Prije trideset godina odoljeli smo laži o tome da smo se, braća Sloveni, sami od sebe, bez ičije preporuke, ubijali međusobno do besvijesti. Ista takva laž da plavooki Sergiy i plavooki Cергей ubijaju jedаn drugog po ničijoj narudžbi prolazi lakše danas i ne čudi da sam ostao gotovo sâm, poput čokota vinove loze između dva blatnjava traga tenkovskih gusjenica.
Imao bih i ja šta izgubiti (pumpam još uvijek zadnju kap krvi u posljednje zrno saznanja) i mogao bih se i ja (kao i Česlav) zapadnom vjetru prikloniti, ali ne volim način na koji duva. Nerviraju me nagli prelazi sa umilnog tepanja na urlikanje zvijeri, sa urlikanja zvijeri na cviljenje odškrinutih vrata… Liči mi sve to na pokrštavanje, od svih paktova stalno poturanje pod nos križa najperfidnijeg trojstva: nagrade, kazne i izdaje.
Našao bih i ja izgovor i primio jednoumlje kad bi u samom činu predaje bilo imalo duha, nečeg filmski brutalnog, kao kad recimo pljačkaš banke ulazi da podigne sav novac i na molbu ljubazne kasirke da se legitimiše otkopča šapatom i raširi malko krilo mantila da pokaže punomoć: pušku skraćene cijevi.
KORAK
Kad sam se u prethodnoj knjizi bavio pitanjem početka znanja uzeo sam za primjer moju unuku Teu koja sa svoje dvije godine izlazi u gumenim čizmama u vrt iza kuće da gazi blato proljeća. U međuvremenu, dok sam brinuo šta će biti sa svijetom kad ga ostavim samog, ispiljila se u njega i moja druga unuka.
Sa svojih deset mjeseci, pošto još ne hoda i ne govori, ona nije ličnost ali vrijedno radi na tome gurajući po sobi drvena kolica natovarena Šekspirovim sabranim djelima, najdebljom u kući knjigom od 1560 strana, da joj koči i otežava.
Poslije dugog mraka, kao iz krompira u trapu, klija iz mene nova radost i neki me iz dubine glas umiruje: „Ne boj se za nju!“ Jer, kad se nakupi bijesa, Ebba se vraća u svoj element, spušta se i puže nezadrživo prema meni, nišaneći pravo u mozak. Dva zuba i nijedna riječ, poput sudnjeg dana.
RUEGYLET
Tražili smo, nalazili i gubili. Zato nas je i uplašila neočekivana radost ulaska u posjed polutrulog ambara na jasnoj poljani uz jezero Ruegylet. Daleko od predrasuda, zabrana i opomena, sjeli smo, najzad nevidljivi, na ruševinu kamenog zida. Hipnotisani podrigivanjem potoka i dvotaktnim motorom bumbara nismo čuli kad se na drumu zaustavio oblak prašine. Iz mitraljeskog gnijezda Wehrmachtove trokolice iskočila je Kondoliza. Tetovirana na mišici bijelo po crnom i sa alkom na jeziku, sišla je da nam se obrati:
“Eto vam solidnih temelja za razgrađivati ali se ne zavaravajte: ne postoji prijateljstvo bez razloga! Možete sijati i žeti, i zatvarati pred mrak i ispuštati u zoru kokoši. Imajte i kera, poslušnog kao nacija, koji šara i zapišava uokolo a na prvi zvižduk stušti se nazad do porcije, tačno uz nogu onom ko u tom času drži uzicu… Zadržite i ono u hrastovu trupcu izdubljeno korito u kojem se šure prasad ujutro i kupaju djeca uveče, ali zapamtite: niste neprimjetni i nikad se nećete sasvim stopiti sa krajolikom! Ne puštajte preduboko korijenje! I grob ovdje da kopaš zalaziš u tuđe.“
Četiri pjesme
FRANK
Jednog se proljetnog vikenda zauzeh da čuvam
Franka. Dovoljno bješe da ga hranim i povremeno
izvodim u šetnju. Ogroman je i jak ali, mlad
i neiskusan, ne uočava razliku između mačke i zeca.
Takva vrsta neznanja može da pričeka pa sam ga
učio dok hodamo da raspoznaje zle i dobre ljude.
Na zavoju gdje otpadne vode ulaze i gase puls
rječice Höje naišao sam na čovjeka s gȑbom
knjiga na leđima i oreolom sveca u rancu.
Znali smo jedan za drugog ali se nikad ranije
nismo sreli i rekoh Franku: „Omiriši Refika,
čuvara behara, i uzmi ga za prijatelja!“
LAŽ
Prije trideset godina odoljeli smo laži o tome
da smo se, braća Sloveni, sami od sebe, bez ičije
preporuke, ubijali međusobno do besvijesti.
Ista takva laž da plavooki Sergiy i plavooki
Cергей ubijaju jedаn drugog po ničijoj narudžbi
prolazi lakše danas i ne čudi da sam ostao gotovo
sâm, poput čokota vinove loze između dva
blatnjava traga tenkovskih gusjenica.
Imao bih i ja šta izgubiti (pumpam još uvijek
zadnju kap krvi u posljednje zrno saznanja)
i mogao bih se i ja (kao i Česlav) zapadnom
vjetru prikloniti, ali ne volim način na koji duva.
Nerviraju me nagli prelazi sa umilnog tepanja
na urlikanje zvijeri, sa urlikanja zvijeri na cviljenje
odškrinutih vrata… Liči mi sve to na pokrštavanje,
od svih paktova stalno poturanje pod nos križa
najperfidnijeg trojstva: nagrade, kazne i izdaje.
Našao bih i ja izgovor i primio jednoumlje
kad bi u samom činu predaje bilo imalo duha,
nečeg filmski brutalnog, kao kad recimo pljačkaš
banke ulazi da podigne sav novac i na molbu
ljubazne kasirke da se legitimiše otkopča šapatom
i raširi malko krilo mantila da pokaže punomoć:
pušku skraćene cijevi.
KORAK
Kad sam se u prethodnoj knjizi bavio pitanjem
početka znanja uzeo sam za primjer moju unuku
Teu koja sa svoje dvije godine izlazi u gumenim
čizmama u vrt iza kuće da gazi blato proljeća.
U međuvremenu, dok sam brinuo šta će biti sa
svijetom kad ga ostavim samog, ispiljila se u njega
i moja druga unuka.
Sa svojih deset mjeseci, pošto još ne hoda i ne govori,
ona nije ličnost ali vrijedno radi na tome gurajući
po sobi drvena kolica natovarena Šekspirovim
sabranim djelima, najdebljom u kući knjigom od 1560
strana, da joj koči i otežava.
Poslije dugog mraka, kao iz krompira u trapu, klija iz
mene nova radost i neki me iz dubine glas umiruje:
„Ne boj se za nju!“ Jer, kad se nakupi bijesa, Ebba
se vraća u svoj element, spušta se i puže nezadrživo
prema meni, nišaneći pravo u mozak. Dva zuba
i nijedna riječ, poput sudnjeg dana.
RUEGYLET
Tražili smo, nalazili i gubili.
Zato nas je i uplašila neočekivana radost
ulaska u posjed polutrulog ambara na jasnoj
poljani uz jezero Ruegylet. Daleko od
predrasuda, zabrana i opomena, sjeli smo,
najzad nevidljivi, na ruševinu kamenog
zida. Hipnotisani podrigivanjem potoka i
dvotaktnim motorom bumbara nismo čuli
kad se na drumu zaustavio oblak prašine.
Iz mitraljeskog gnijezda Wehrmachtove
trokolice iskočila je Kondoliza. Tetovirana
na mišici bijelo po crnom i sa alkom na
jeziku, sišla je da nam se obrati:
“Eto vam solidnih temelja za razgrađivati
ali se ne zavaravajte: ne postoji prijateljstvo
bez razloga! Možete sijati i žeti, i zatvarati
pred mrak i ispuštati u zoru kokoši. Imajte
i kera, poslušnog kao nacija, koji šara i
zapišava uokolo a na prvi zvižduk stušti se
nazad do porcije, tačno uz nogu onom ko
u tom času drži uzicu… Zadržite i ono u
hrastovu trupcu izdubljeno korito u kojem
se šure prasad ujutro i kupaju djeca uveče,
ali zapamtite: niste neprimjetni i nikad se
nećete sasvim stopiti sa krajolikom!
Ne puštajte preduboko korijenje!
I grob ovdje da kopaš zalaziš u tuđe.“