Nedjelja je dan kad se bavim mojim mrtvima. Nikad to nije planski i organizirano bavljenje, nego se tako, sami od sebe pojave i dođu. Možda ih, nekim nesvjesnim ponašanjima, prizovem. Recimo, u kuhinji imam jednu malu drvenu stoličicu, takve je moja baba Marga zvala štokrlom. Dok čekam da meso bude pečeno u rerni, sjednem na štokrlu i slažem krpe. Slaganje kuhinjskih krpa ženama na selu vjekovima je omiljeni posao. Iz vrlo jednostavnog i praktičnog razloga. Tada, naime, sjednu. Predahnu. Odmore se, barem na kratko od svega što okrutnost života na selu nosi. Skuham tursku, domaću kavu, i pijem je iz fildžana pokojne očeve tetke Luce i onda razmišljam o njenom životu. Taj mi fildžan prizove jedan prizor koji pamtim: ljeto je, prljava sam i prašnjava, sunce se u zemlju spustilo i jedino gdje se mogu sakriti i ukrasti minutu od nadničarenja kod vlastitog oca, klupa je ispod velikog bora na Paraću. Sjedim, gledam crkvu i samostan, osjećam da ne znam tko sam i šta tu radim, i onda, odjednom, iz te tišine kakvom odišu prazna sela, pojavljuje se tete Luce, u rukama joj snop suncokreta, dobila ih u Mosoru od Đulabića. Daje mi jedan da nosim materi, pita me što sam sama, i govori: “Keva, nemoj po selu ‘odati sama. Mislit će svit da ti je nešto.” Rekla mi je to, sad tek znam, žena koja je cijelog života po selu hodala sama. Jedina žena koju nikada nisam vidjela da hoda pognute glave i zgurenih leđa. Pred očima mi se, nedjeljom navečer, smjenjuju prizori, kao da šaltam kanale na daljinskom: vidim na čas babu Margu u Vitezu kako me pred spavanje pokriva jorganom teškim ko najboljim betonom na kojem se nije štedjelo, tetu Lucu koja iz prsa vadi dvadeset maraka da imam, jer “ženska dica uvik nešto trebaju”, vidim pokojne sestre bake Lucije: Anku kako sa sjedim kikicama sjedi za trpezarijskim stolom i igra sa mnom mica, Milku kako me po stoti put opominje da će mi zvati “i mater i ćaću i Srbina ako se ne smirim”, Ljubu koja me pušta da jedem krafne u dnevnom boravku i dok jedem, zavlači se ispod stola i kupi što sam izmrvila, Lucu kako sjedi u staroj fotelji, pokrivena iščebanom dekanom, kosa joj omotana crnom maramom, i kada se sjetim njenih prekriženih ruku, tako je ruke uvijek držala i baba Marga, kao da se preda mnom stvore svijetu nepoznate i neotkrivene verzije bosanskih Pieta. Vidim i pokojnu tetu Mandu, loše joj je i obilazimo je, njeguje je njena Višnja, a ne znaš koja je bolesnija, i ta njihova kuća na krivini u Putićevu, sva nahero, sva memljiva ko pilav što se nije dobro osušio. I vidim, to samo mislim da vidim, a ustvari je rezultat sjećanja na jednu, jedinu fotografiju prabake Ane. I učini mi se, kao da je tu, sa mnom, kao da sam je zaista i vidjela, a nisam, to ja samo pamtim ženu s fotografije koja, za ta doba, može biti bilo koja i svaka žena u Bosni. Niska, slaba, u tkanoj bijeloj suknji do gležnjeva, u opankama, s maramom, tzv. katarinkom, ta žena, to dijete odraslo bez majke koje je otac iz Bugojna dovezao u Bučiće da bude najmenica, to dijete koje se još noseći bijele čarape udalo prvi put, a potom i još tri puta, i svaki joj muž umro, a ona i svoju i njihovu djecu, od Čifluka do Putićeva, hranila i pojila, i to dijete i ta žena koja nije rođenog brata, kada joj je u posjet došao, mogla prepoznati jer ga se ne sjeća. Toliko je ta žena, dakle, bila dijete da lik vlastitog brata ne pamti. I kada se sve one prošetaju mojom kuhinjom dok perem gusani lonac, čistim crveni luk i trijebim mahune, dok sve suđe operem i obrišem i smjestim ga u ormariće i dok očistim u sudoperu ono okruglo čudo koje skuplja mrvice, uradim to uvijek bez rukavica, nisam gadljiva, i dok sve njihove meni poznate životne i obiteljske drame prođu kroz ruke ko sapunica deterdženta za suđe, znam da je, u svakoj od njih, jedna Pieta. I kada, u jednom trenutku, posegnem za ručkom frižidera, i u njemu vidim namirnice koje ja danas jedem, pomislim: bi li moja prabaka voljela jesti avokado? I taman, nekako, kada joj se približim na toj fotografiji, kada sam joj toliko blizu da me u oči gleda, magiju prekine uzavrela voda u kuhalu koja signalizira da je vrijeme da se opere tepsija.
Nedjelja – dan za mrtve
Nedjelja je dan kad se bavim mojim mrtvima. Nikad to nije planski i organizirano bavljenje, nego se tako, sami od sebe pojave i dođu. Možda ih, nekim nesvjesnim ponašanjima, prizovem. Recimo, u kuhinji imam jednu malu drvenu stoličicu, takve je moja baba Marga zvala štokrlom. Dok čekam da meso bude pečeno u rerni, sjednem na štokrlu i slažem krpe. Slaganje kuhinjskih krpa ženama na selu vjekovima je omiljeni posao. Iz vrlo jednostavnog i praktičnog razloga. Tada, naime, sjednu. Predahnu. Odmore se, barem na kratko od svega što okrutnost života na selu nosi. Skuham tursku, domaću kavu, i pijem je iz fildžana pokojne očeve tetke Luce i onda razmišljam o njenom životu. Taj mi fildžan prizove jedan prizor koji pamtim: ljeto je, prljava sam i prašnjava, sunce se u zemlju spustilo i jedino gdje se mogu sakriti i ukrasti minutu od nadničarenja kod vlastitog oca, klupa je ispod velikog bora na Paraću. Sjedim, gledam crkvu i samostan, osjećam da ne znam tko sam i šta tu radim, i onda, odjednom, iz te tišine kakvom odišu prazna sela, pojavljuje se tete Luce, u rukama joj snop suncokreta, dobila ih u Mosoru od Đulabića. Daje mi jedan da nosim materi, pita me što sam sama, i govori: “Keva, nemoj po selu ‘odati sama. Mislit će svit da ti je nešto.” Rekla mi je to, sad tek znam, žena koja je cijelog života po selu hodala sama. Jedina žena koju nikada nisam vidjela da hoda pognute glave i zgurenih leđa. Pred očima mi se, nedjeljom navečer, smjenjuju prizori, kao da šaltam kanale na daljinskom: vidim na čas babu Margu u Vitezu kako me pred spavanje pokriva jorganom teškim ko najboljim betonom na kojem se nije štedjelo, tetu Lucu koja iz prsa vadi dvadeset maraka da imam, jer “ženska dica uvik nešto trebaju”, vidim pokojne sestre bake Lucije: Anku kako sa sjedim kikicama sjedi za trpezarijskim stolom i igra sa mnom mica, Milku kako me po stoti put opominje da će mi zvati “i mater i ćaću i Srbina ako se ne smirim”, Ljubu koja me pušta da jedem krafne u dnevnom boravku i dok jedem, zavlači se ispod stola i kupi što sam izmrvila, Lucu kako sjedi u staroj fotelji, pokrivena iščebanom dekanom, kosa joj omotana crnom maramom, i kada se sjetim njenih prekriženih ruku, tako je ruke uvijek držala i baba Marga, kao da se preda mnom stvore svijetu nepoznate i neotkrivene verzije bosanskih Pieta. Vidim i pokojnu tetu Mandu, loše joj je i obilazimo je, njeguje je njena Višnja, a ne znaš koja je bolesnija, i ta njihova kuća na krivini u Putićevu, sva nahero, sva memljiva ko pilav što se nije dobro osušio. I vidim, to samo mislim da vidim, a ustvari je rezultat sjećanja na jednu, jedinu fotografiju prabake Ane. I učini mi se, kao da je tu, sa mnom, kao da sam je zaista i vidjela, a nisam, to ja samo pamtim ženu s fotografije koja, za ta doba, može biti bilo koja i svaka žena u Bosni. Niska, slaba, u tkanoj bijeloj suknji do gležnjeva, u opankama, s maramom, tzv. katarinkom, ta žena, to dijete odraslo bez majke koje je otac iz Bugojna dovezao u Bučiće da bude najmenica, to dijete koje se još noseći bijele čarape udalo prvi put, a potom i još tri puta, i svaki joj muž umro, a ona i svoju i njihovu djecu, od Čifluka do Putićeva, hranila i pojila, i to dijete i ta žena koja nije rođenog brata, kada joj je u posjet došao, mogla prepoznati jer ga se ne sjeća. Toliko je ta žena, dakle, bila dijete da lik vlastitog brata ne pamti. I kada se sve one prošetaju mojom kuhinjom dok perem gusani lonac, čistim crveni luk i trijebim mahune, dok sve suđe operem i obrišem i smjestim ga u ormariće i dok očistim u sudoperu ono okruglo čudo koje skuplja mrvice, uradim to uvijek bez rukavica, nisam gadljiva, i dok sve njihove meni poznate životne i obiteljske drame prođu kroz ruke ko sapunica deterdženta za suđe, znam da je, u svakoj od njih, jedna Pieta. I kada, u jednom trenutku, posegnem za ručkom frižidera, i u njemu vidim namirnice koje ja danas jedem, pomislim: bi li moja prabaka voljela jesti avokado? I taman, nekako, kada joj se približim na toj fotografiji, kada sam joj toliko blizu da me u oči gleda, magiju prekine uzavrela voda u kuhalu koja signalizira da je vrijeme da se opere tepsija.