Kada s nekim podijeliš hljeb, hljeb se umnoži. Podijeliš cvijeće i ruka zamiriše.
I dijeljenjem ti umnožavaš. I svjetlo dijeli noć na dan i noć.
Najveći broj kada sobom podijeliš, dobijaš Jedan.
Skup si krajeva što slute početak.
Ruka
Sitne su bile moje godine kada sam sama na ljetnjem danu sjedela na klupi ispred kuće i gledajući u nebo kušala ima li Boga. Prste skupih tako da odlično može stati kornet (tada je koštao 3 dinara) i ispruživši ruku zamolih tiho: „Bože, ako postojiš, daj mi jedan kornet, nikome neću pričati.“ I tako ostadoh da čekam. I čekah… Sladoleda, međutim, nije bilo. Razočarano povukoh ruku.
Tako i nešto kasnije, tražih isti sladoled rukom koju je kreirao Neko još uvijek se pitajući.
Sad umjesto korneta na dlanu držim žeravicu. Stegnem li je – izgoreću ruku, ispustim li – ugasiće se.
Golub
Tamo su posijane prve kulture Čuo se topot konja kaldrmisanim lavirintima I nicale oker zgrade
Brali se bademi i raspukli pistaći Rasla žitna polja pamuk i tamaris
Jedan hrast i jedan bor
Na pijacama prodavali prženu kahvu, egzotične začine i sapune od nara
Tamo gdje se brao limun i cijedile masline Sada se kulture žanju.
Sve osim maslinove grančice u kljunu pričvršćenom za glavu goluba čije tijelo je rasuto po svijetu.
Evzoni
Na ulasku u zemlju mitova, tu kraj rampe žmiri pas na opruženoj šapi. Tamo desno, pored linije na atlasu prostire se žabljak. Cirusi šarmiraju, mak se blago njiše, kolone mrava marširaju iz jedne u drugu zemlju. Oni ne znaju za granice.
Kišobran
Maglovito oko Zamagljen prozor. Kapi se slivaju. Djevojčica sprema školsku torbu. Zateže pertle. Škripi kapija. Uskisle ulice. Barice. Glasni drugari. Krupni i razdvojeni zubi vani. Nagnuti naprijed. Kiša počinje padati.
Na dlanu držim žeravicu
(Pet pjesama)
Taj glagol
Kada s nekim podijeliš hljeb,
hljeb se umnoži.
Podijeliš cvijeće i ruka zamiriše.
I dijeljenjem ti umnožavaš.
I svjetlo dijeli noć na dan i noć.
Najveći broj
kada sobom podijeliš,
dobijaš Jedan.
Skup si krajeva što slute početak.
Ruka
Sitne su bile moje godine
kada sam sama na ljetnjem danu sjedela
na klupi ispred kuće
i gledajući u nebo kušala ima li Boga.
Prste skupih tako da odlično može stati kornet
(tada je koštao 3 dinara)
i ispruživši ruku zamolih tiho:
„Bože, ako postojiš, daj mi jedan kornet, nikome neću pričati.“
I tako ostadoh da čekam. I čekah…
Sladoleda, međutim, nije bilo. Razočarano povukoh ruku.
Tako i nešto kasnije,
tražih isti sladoled
rukom koju je kreirao Neko
još uvijek se pitajući.
Sad umjesto korneta na dlanu držim žeravicu.
Stegnem li je – izgoreću ruku,
ispustim li – ugasiće se.
Golub
Tamo su posijane prve kulture
Čuo se topot konja kaldrmisanim lavirintima
I nicale oker zgrade
Brali se bademi i raspukli pistaći
Rasla žitna polja
pamuk
i tamaris
Jedan hrast i jedan bor
Na pijacama prodavali prženu kahvu,
egzotične začine i sapune od nara
Tamo gdje se brao limun
i cijedile masline
Sada se kulture žanju.
Sve osim maslinove grančice
u kljunu pričvršćenom za glavu goluba
čije tijelo je rasuto
po svijetu.
Evzoni
Na ulasku u zemlju
mitova,
tu kraj rampe
žmiri pas na
opruženoj šapi.
Tamo desno, pored
linije na atlasu
prostire se žabljak.
Cirusi šarmiraju,
mak se blago njiše,
kolone mrava
marširaju
iz jedne u drugu zemlju.
Oni ne znaju za granice.
Kišobran
Maglovito oko
Zamagljen prozor.
Kapi se slivaju.
Djevojčica sprema školsku torbu.
Zateže pertle.
Škripi kapija.
Uskisle ulice. Barice.
Glasni drugari.
Krupni i razdvojeni zubi vani.
Nagnuti naprijed.
Kiša počinje padati.
Zaboravila kišobran.
O važnim
stvarima
ne uče nas
u školi.