U rodnom sam gradu. Prijatelj napecao unske ribe juče i večeras planiramo roštilj uz Unu. Pijem kafu na balkonu, sa telefona TBF, “Ništa mi neće ovi dan pokvarit”. Uobičajena šetnja gradom, kafa tamo, kafa vamo, eto popodneva. Lagan ručak, da glad sačuvam za uveče. Kad sam na Floridi, sanjam unsku ribu, iako je tu ribe napretek. Džaba morski specijaliteti i otkošteni fileti lososa i pastrmke, ja bih unske plotice, reš sa roštilja, pa nek je i puna kostiju. Prije sijela uz Unu odlazim kod rodice da se vidimo, dugo nismo. Nisam se najavio da ne bi spremala hranu, nego samo nazvah da pitam je li kući i kažem da ću navratiti nakratko, na kafu. Kod nje sam za deset minuta da joj ne dam vremena da počne šta nabrzinu kuhati. Sjedamo, – “đe si, kako si” -, eto i kafe i golem komad kolača. Rekoh da ću samo kafu.
“Ah, kako samo kafu, ja pravila kolač, ovaj mi je baš uspio, moraš pojesti.”
Hajde pojedem kolač, popijem kafu, i velim da moram dalje.
“Haj’ samo još probaj burek, ja jutros razvijala, da znaš kako je dobar.”
Velim da ne mogu, još malo pa ću na roštilj, čuvam se čitav dan za to, a evo pojeo sam i velik kolač.
“Ma moraš probati, samo malo. Ako nećeš burek, ima malo i sirnice.”
Opet ja da stvarno ne mogu, jer znam da će “samo probati” voditi ka “haj još malo” pa “još malo”.
“Hvala puno”, velim “drugi put ću sigurno. Čuvaću se za pitu kod tebe.” A-ah, ne pomaže.
“Moju pitu nećeš probati? Moju pitu?!”
“Izvini, stvarno ne mogu, sigurno ću drugi put.”
Ponovi se “haj” – “ne mogu” još par puta.
“Haj’ makar ponesi.”
“Ma ne mogu sad nositi, neću kući, ne mogu nosati kesu s pitom po gradu, a odoh onda i uz Unu, sigurno ćemo do kasno ostati.”
“Dobro, ja sam ponudila. Bolja ti je pita od ribe, al’ ti kako hoš.”
“Ma siguran sam da je bolja, al’ ja se eto zaželio unske plotice, a doću ja na pitu maksuz, obećavam.”
Ja na vrata, pozdrav hladan, očito zahlađenje rođačkih odnosa na pomolu.
Zovem poslije mamu i prepričavam joj ovo, a ona pita, osjetim i ljutnju i čuđenje u njenom glasu: “I nisi probao pitu, stvarno nisi?”
Rekoh da nisam.
Mama veli: “Kako ću ja sad ženi u oči pogledati?”
SAFET
Ode Aki nedavno. Ode kao i Arsen, Oliver, Kemo, Đole, Davorin.
Ali neću tužiti, gledam snimke njegovih izvedbi kojih su bili puni tv kanali nakon njegove smrti, pa se sjetih nečeg. Imao sam ovdje na Floridi komšiju djeda, kako mi to u Krajini kazemo – dida. Umro Safet Isović 2007. godine, dan-dva poslije Safetove smrti ja navratim kod dida. U kuhinji pravim nam kafu, on u dnevnoj gleda tv. Odjednom čujem:”Mehmede, hodi ‘vamo.” Ja u sobu, Safetov koncert na tv. Pred krcatom dvoranom, Safet pun života pjeva:
“Kiša bi pala, pasti ne može sunce bi sjalo, sjati ne može sve zbog žalosti, Ibrahim-bega. Ibrahim bega svezana vode svezana vode, da ga objese…”
Veli djed:”Mehmede, kažu Safet umro, a evo ga živ, pjeva.”
“Dide, ja znam da bi ti volio da je Safet živ, ali nije, umro je. To je davno snimljeno, nije to sad.”
Pita did: ”Kako to?”
Velim: ”Pa fino, dide, snimili kad je bio koncert, prije par godina, pa sad emituju.”
Did promrmlja sebi u bradu: “Ne mere to, onda bi i svi ovi ‘volki ljudi što ga gledaju umrli”, ustade i ode do prozora.
Čujem ga tamo sebi govori: “Vela havle, čovjek mrtav, a pjeva. Kako to more? Ne mere biti mrtav, a ‘vako fino pjevati. Tobe jarabi.”
Dvije o ljudima
RODICA
U rodnom sam gradu. Prijatelj napecao unske ribe juče i večeras planiramo roštilj uz Unu. Pijem kafu na balkonu, sa telefona TBF, “Ništa mi neće ovi dan pokvarit”. Uobičajena šetnja gradom, kafa tamo, kafa vamo, eto popodneva. Lagan ručak, da glad sačuvam za uveče. Kad sam na Floridi, sanjam unsku ribu, iako je tu ribe napretek. Džaba morski specijaliteti i otkošteni fileti lososa i pastrmke, ja bih unske plotice, reš sa roštilja, pa nek je i puna kostiju. Prije sijela uz Unu odlazim kod rodice da se vidimo, dugo nismo. Nisam se najavio da ne bi spremala hranu, nego samo nazvah da pitam je li kući i kažem da ću navratiti nakratko, na kafu. Kod nje sam za deset minuta da joj ne dam vremena da počne šta nabrzinu kuhati. Sjedamo, – “đe si, kako si” -, eto i kafe i golem komad kolača. Rekoh da ću samo kafu.
“Ah, kako samo kafu, ja pravila kolač, ovaj mi je baš uspio, moraš pojesti.”
Hajde pojedem kolač, popijem kafu, i velim da moram dalje.
“Haj’ samo još probaj burek, ja jutros razvijala, da znaš kako je dobar.”
Velim da ne mogu, još malo pa ću na roštilj, čuvam se čitav dan za to, a evo pojeo sam i velik kolač.
“Ma moraš probati, samo malo. Ako nećeš burek, ima malo i sirnice.”
Opet ja da stvarno ne mogu, jer znam da će “samo probati” voditi ka “haj još malo” pa “još malo”.
“Hvala puno”, velim “drugi put ću sigurno. Čuvaću se za pitu kod tebe.” A-ah, ne pomaže.
“Moju pitu nećeš probati? Moju pitu?!”
“Izvini, stvarno ne mogu, sigurno ću drugi put.”
Ponovi se “haj” – “ne mogu” još par puta.
“Haj’ makar ponesi.”
“Ma ne mogu sad nositi, neću kući, ne mogu nosati kesu s pitom po gradu, a odoh onda i uz Unu, sigurno ćemo do kasno ostati.”
“Dobro, ja sam ponudila. Bolja ti je pita od ribe, al’ ti kako hoš.”
“Ma siguran sam da je bolja, al’ ja se eto zaželio unske plotice, a doću ja na pitu maksuz, obećavam.”
Ja na vrata, pozdrav hladan, očito zahlađenje rođačkih odnosa na pomolu.
Zovem poslije mamu i prepričavam joj ovo, a ona pita, osjetim i ljutnju i čuđenje u njenom glasu: “I nisi probao pitu, stvarno nisi?”
Rekoh da nisam.
Mama veli: “Kako ću ja sad ženi u oči pogledati?”
SAFET
Ode Aki nedavno. Ode kao i Arsen, Oliver, Kemo, Đole, Davorin.
Ali neću tužiti, gledam snimke njegovih izvedbi kojih su bili puni tv kanali nakon njegove smrti, pa se sjetih nečeg. Imao sam ovdje na Floridi komšiju djeda, kako mi to u Krajini kazemo – dida. Umro Safet Isović 2007. godine, dan-dva poslije Safetove smrti ja navratim kod dida. U kuhinji pravim nam kafu, on u dnevnoj gleda tv. Odjednom čujem:”Mehmede, hodi ‘vamo.” Ja u sobu, Safetov koncert na tv. Pred krcatom dvoranom, Safet pun života pjeva:
“Kiša bi pala, pasti ne može
sunce bi sjalo, sjati ne može
sve zbog žalosti, Ibrahim-bega.
Ibrahim bega svezana vode
svezana vode, da ga objese…”
Veli djed:”Mehmede, kažu Safet umro, a evo ga živ, pjeva.”
“Dide, ja znam da bi ti volio da je Safet živ, ali nije, umro je. To je davno snimljeno, nije to sad.”
Pita did: ”Kako to?”
Velim: ”Pa fino, dide, snimili kad je bio koncert, prije par godina, pa sad emituju.”
Did promrmlja sebi u bradu: “Ne mere to, onda bi i svi ovi ‘volki ljudi što ga gledaju umrli”, ustade i ode do prozora.
Čujem ga tamo sebi govori: “Vela havle, čovjek mrtav, a pjeva. Kako to more? Ne mere biti mrtav, a ‘vako fino pjevati. Tobe jarabi.”