Mrtva priroda sa sevdalinkom

Nanovo jenjava jara, nepodnošljiva žestina jula,
kâsnō je popodne i pusti su sokaci kasabe, sada
još tješnji no što su ikada bili, jer nadiru na njih
zgrade, kojima nije dovoljno da u visinu streme
nego se šire zaposjedajući nogostup, pa se pitaš
kome su namijenjene ako čovjeka nigdje nema,
dok pada večer, a ne pale se lampioni, niti okna
počinju svjetlucati, i samo sevdalinka jedna kao
da odnekud dopire, a ti se osvrćeš, čas nalijevo,
čas udesno, pa k nebu oči dižeš, ne znaš odakle
stiže zaumno nujan glas, kao da nije niko drugi
do Zaim, jest, on je, ko bi i umio tako zapjevati
Haaaaaaj, snijeg pade, drumi zapadoše, i tmuša
je, u njoj već ni samog sebe ne možeš razaznati,
kao da te uopće i nema, a onda shvaćaš da se ta
pjesan iz tvoje nutrine razliježe, iz davno umrle
prošlosti, i osvaja te najedanput čudno ozarenje
kao jedino što je u tome svijetu još uvijek živo,
ali sve traje tek jedan tren, i zatim opet iščezava
prostor koji se u tebi nekom čarolijom rastvorio,
i grobna je tišina, sad možeš nastaviti da spavaš



Amir Brka 22. 08. 2023.