Ne tako davno, napisala sam kako je nasilje na granici manje mučno. Jer na tren mi se tako činilo. Ali sve su to prividi, ili čak i svjesni previdi jer se čovjek voli varati, jer voli izbjegavati taj zid što mu se neprestano diže pred očima. I on ih blaženo zatvara. Dugo sam stajala nad tom rečenicom, nasilje je manje mučno, znajući da tako nešto ne može da potraje. Brzo će ta rečenica izgubiti rok trajanja. Ako je tome tako, je li onda i istinita.
Sve sam se to pitala i nad njom se nadvijala, smijem li je napisati. Je li ona nepravedna prema onima što će nasilje na svojim leđima osjetiti, čim ta rečenica dovoljno odleži. Tako je i bilo. Ta je rečenica bila tek privremena varka, kratkotrajan godišnji. Da se uvjerim kako sam pogriješila, dovoljno je da Lipom prošetam, među ljudima, da im se u lica i stopala zagledam. Donedavno poluprazna, njom opet pulsira što se na obodu naših granica događa. Na registraciji red čekanja. Šetam, i sve mislim kako je sve to suludo, kako je sve to iščašeno. Negdje, u nekom prikrajku, postoji ovaj lager kontejnerski, za sve one vraćene sa europske granice. I šetam tim lagerom, zapažam, stabla su javora zasađena.
Prvo smo livadu raščistili, pa je betonirali, i nasuli šljunkom, iz njega su se rijetke trave otimale, a sad smo javore posadili. Dobro uhodano ludilo. Dakle, pripremamo se za prolongiranje situacije. Stabla će vremenom izrasti u visoku krošnju, i mi ćemo ispod njih hladovinu tražiti, sjediti i dočekivati i ispraćati sve te ljude. Sve te bijede i nesreće. I postat će nam normalno, posve normalno da radimo u tom jednom kontejnerskom lageru, gdje privremeno borave sve dok se ne uspiju probiti brane i ograde europske unije. Ili dok ne crknu, ne polude, ne predoziraju se od depresije, čekajući da se jedan san ostvari. Tako se čovjek privikava na ludilo, uz stablo javorovo. Red za ručak, red za čaj, znači red readmisije iz Hrvatske u Bosnu. Ulove ih, sprovedu do prve policijske postaje, u nekom skučenom prostoru čekaju rješenje svoje sudbine. Jedan obrok dnevno opet u nekom skučenom prostoru, koji oni zovu zindanom, zatvorom. Onda ih stave u autobus i sprovedu do bosanske granice. Preuzme ih bosanska policija. Završe na Lipi. Slijedi registracija, izolacija, medicinska i psihološka pomoć, ukoliko je tko zatreba, red za čaj, red za ručak, društvene i sportske aktivnosti, kreativne radionice.
Muškarci vam prave narukvice za uspomenu, uče vas što je zapravo bitno za čovječe ne ljuti se, da morate nekoga pojesti ukoliko želite pobijediti, policija s njima igra stolni tenis ako je društveni kutak prenapučen, čisto radi sigurnosne situacije. Tu ste već dovoljno vremena, i ako ste pametni, mogli biste i farsi, i paštu i arapski naučiti. I francuski, ako poželite. Svijet se skučio do mjere kontejnerskog naselja. I solarne su panele dobili. Kako je samo Europa izdašna. Nećemo na njih više ni previše struje trošiti. I dok se igra šah, ili odbojka, priča se o novim pokušajima. Inšalah Njemačka. Tamo se u kampu i džeparac dobije. 50 eura. Mašala. U Bosni samo prijateljstvo zbog kojeg govore Bosnia gud, Bosnia veri gud. Sjedimo, pijemo čaj. Razmjenjujemo fotografije naših života. Braća, sestre, roditelji. Jesmo li udani, jesmo li oženjeni, i zašto smo još sami. Što im je sa stopalima, to je otprilike kao da ima kažete dobar dan, kako ste, a oni kažu dogodila se Bugarska. Sedam dana hodanja po šumama, sedam dana bježanja od policijskih pasa i palica. Bulgaria no gud. Srbistan gud. Polis gud. Kamp u Srbiji, no gud, tu hranu ni psi ne bi omirisali. A kamoli pojeli. U Obrenovcu koji bi se obreli, tako su ga opisali. Nije ni za pse. Tako eto ispipavam tu svoju nesretnu rečenicu, svu njenu laž dok hodam među ljudima. Sretnu me razbijene glave, i kažu lažeš rečenico koliko si duga i široka. Čelo u povojima, opet stopala ranjava. Što se dogodilo. Dogodila se Bugarska. Ili Hrvatska. Ili kažu: „nekoliko su me puta srušili, vidio sam stvari koje nikad ne bih volio da se ponove“.
Ima ljudi dostojanstvenih, većih od života i nevolje, koji govore na ovaj su put krenule tisuće i tisuće njihovih zemljaka, od Turske preko Grčke, Albanije do Crne Gore, policija je posvuda ista, pruže li im novac, postaju nevidljivi. Od Turske prema Bugarskoj isto je činjenično stanje, ako dopadnu u kampove koje zovu zindanima, iza 16 nema izlazaka iz sobe. Niti radi nužde. Otimaju im stvari, naganjaju psima, ponižavaju. U Makedoniji policija je dobra, kada ih pronađu, prvo ih nahrane a onda upute da se vrate u Grčku. Oni to ne učine, nego produže dalje. Istinitost njihovih rečenica ne moram provjeravati jer kažu ponekad, imali smo sreće na hrvatskoj granici, samo su nas vratili, ili nisu nam uzeli mobitele, ili kružili su helikopterom iznad nas, nisu nas tukli, ali se nisu prema nama ponašali humano, tjerali su nas da hodamo satima, skakali su nam po stopalima, ili ne, nisu nas tukli, samo su pucali u zrak. Nakon fizičkog nasilja pucnjevi u zrak njima su samo pucnjevi u zrak. Ili prijetili su nam pištoljem, to im je zvučalo smješno, da nam prislone pištolj uz sljepoočnicu i kažu, hahahahah, sad ću te ubiti…. gađali su nas kamenjem, tjerali da hodamo šest kilometara bosi, sa cipelama oko vrata između dva policijska auta, kad više nismo mogli hodati tjerali su nas šutanjem da ustanemo i hodamo. Uništili su nam priključke za mobitele, pobacali su nam sim kartice.
Vlastita mi se rečenica ruga i optužuje. Nasilje ostaje nasilje, povremeno se prikrije, i onda produži dalje po starome. I dalje ispipavam vrijednost svojih uvjerenja, hodam, tražim ljude.
Zastanem kod Amina. Dosadna sam mu kao muva. Jer Amin sjedi sam u gomili. Amin je negdje daleko na pučini, njegov brod postojano tone. Ne znam kako to rade profesionalci, bacam mu plutaču: Amin, Amin uči me arapski, ja ove ljude moram razumjeti, Amine, ne mogu bez tvoje pomoći. Amin polako i lijeno isplivava, držimo se tih arapskih slova kao prsluka za spašavanje. Amine teško je to, sva ta pismena naučiti. Uz slova arapska i neke druge priče izrone, i kad Amin ne zna na francuskom objasniti, ili ja ne znam razumjeti, jer smo oboje tanki sa francuskim, on crta. Crta bugarske šume, i pse, i vojsku, i policiju, i obične ljude, i svi oni kradu, otimaju, tuku. A Bog, Bog sve vidi. Rukom na njega pokazuje.
Boga često spominjemo, tu nam prijevod ne treba. Još se samo u njega pouzdajemo. I crta Amin geografije, i posrednike, crta u eurima čamce i taksije. Amin više nema novaca da se ponovo upusti na opasne putove, niti mu ih ima tko poslati iza majčine smrti. I zato Amin sluša no volvere, no volvere, no volvere, i tone i više se nikud ne kreće osim dole, i sigurnost kampa ga steže. A Amin voli putovanja, i imaginira ih na francuskom, i onda ga opet gnjavim, i zujim, zujim dok me ne nauči kako se piše Džebel Atlas i Beni Mallal i Magreb ta njegova tužna i lijepa domovina, i kako se kaže magično more na francuskom i kako na arapskom. I kad ga pitam da mi odgovori Dobro sam. Ani Bihair Elhamdulilah. Kad progovorim nešto arapskoga, makar riječ dvije, to ga razvedrava. I opet smo dobro. Plovimo.
Crta mi svoj put između arapskih slova kojima me podučava. Neka, bilo je svega, i ružnoga, i priča je ta vunica, odmatamo je, pa je ponovo namatamo, i namatamo i govorimo, Bog sve vidi, i sve zna, i izranja tužna Aminova domovina, i opet namatamo, namatamo sve dok ta priča Aminova ne prestane biti njegova, sve se to Aminu ne događa, i sve će to on zaboraviti kada legne u krevet u Italiji. Neka, sve će proći. Inšalah, ta Italija. Tako Amin ponavlja. Sve će loše zaboraviti. Inšalah Italija. I sve mislim, dobro je da Amin sad nema novaca, kad se nasilje opet razmahalo. Nek se smiri, nek se malo strpi. Dok nasilje bar kratkotrajno ne uzme godišnji.
Molitva za Amina
Ne tako davno, napisala sam kako je nasilje na granici manje mučno. Jer na tren mi se tako činilo. Ali sve su to prividi, ili čak i svjesni previdi jer se čovjek voli varati, jer voli izbjegavati taj zid što mu se neprestano diže pred očima. I on ih blaženo zatvara. Dugo sam stajala nad tom rečenicom, nasilje je manje mučno, znajući da tako nešto ne može da potraje. Brzo će ta rečenica izgubiti rok trajanja. Ako je tome tako, je li onda i istinita.
Sve sam se to pitala i nad njom se nadvijala, smijem li je napisati. Je li ona nepravedna prema onima što će nasilje na svojim leđima osjetiti, čim ta rečenica dovoljno odleži. Tako je i bilo. Ta je rečenica bila tek privremena varka, kratkotrajan godišnji. Da se uvjerim kako sam pogriješila, dovoljno je da Lipom prošetam, među ljudima, da im se u lica i stopala zagledam. Donedavno poluprazna, njom opet pulsira što se na obodu naših granica događa. Na registraciji red čekanja. Šetam, i sve mislim kako je sve to suludo, kako je sve to iščašeno. Negdje, u nekom prikrajku, postoji ovaj lager kontejnerski, za sve one vraćene sa europske granice. I šetam tim lagerom, zapažam, stabla su javora zasađena.
Prvo smo livadu raščistili, pa je betonirali, i nasuli šljunkom, iz njega su se rijetke trave otimale, a sad smo javore posadili. Dobro uhodano ludilo. Dakle, pripremamo se za prolongiranje situacije. Stabla će vremenom izrasti u visoku krošnju, i mi ćemo ispod njih hladovinu tražiti, sjediti i dočekivati i ispraćati sve te ljude. Sve te bijede i nesreće. I postat će nam normalno, posve normalno da radimo u tom jednom kontejnerskom lageru, gdje privremeno borave sve dok se ne uspiju probiti brane i ograde europske unije. Ili dok ne crknu, ne polude, ne predoziraju se od depresije, čekajući da se jedan san ostvari. Tako se čovjek privikava na ludilo, uz stablo javorovo. Red za ručak, red za čaj, znači red readmisije iz Hrvatske u Bosnu. Ulove ih, sprovedu do prve policijske postaje, u nekom skučenom prostoru čekaju rješenje svoje sudbine. Jedan obrok dnevno opet u nekom skučenom prostoru, koji oni zovu zindanom, zatvorom. Onda ih stave u autobus i sprovedu do bosanske granice. Preuzme ih bosanska policija. Završe na Lipi. Slijedi registracija, izolacija, medicinska i psihološka pomoć, ukoliko je tko zatreba, red za čaj, red za ručak, društvene i sportske aktivnosti, kreativne radionice.
Muškarci vam prave narukvice za uspomenu, uče vas što je zapravo bitno za čovječe ne ljuti se, da morate nekoga pojesti ukoliko želite pobijediti, policija s njima igra stolni tenis ako je društveni kutak prenapučen, čisto radi sigurnosne situacije. Tu ste već dovoljno vremena, i ako ste pametni, mogli biste i farsi, i paštu i arapski naučiti. I francuski, ako poželite. Svijet se skučio do mjere kontejnerskog naselja. I solarne su panele dobili. Kako je samo Europa izdašna. Nećemo na njih više ni previše struje trošiti. I dok se igra šah, ili odbojka, priča se o novim pokušajima. Inšalah Njemačka. Tamo se u kampu i džeparac dobije. 50 eura. Mašala. U Bosni samo prijateljstvo zbog kojeg govore Bosnia gud, Bosnia veri gud. Sjedimo, pijemo čaj. Razmjenjujemo fotografije naših života. Braća, sestre, roditelji. Jesmo li udani, jesmo li oženjeni, i zašto smo još sami. Što im je sa stopalima, to je otprilike kao da ima kažete dobar dan, kako ste, a oni kažu dogodila se Bugarska. Sedam dana hodanja po šumama, sedam dana bježanja od policijskih pasa i palica. Bulgaria no gud. Srbistan gud. Polis gud. Kamp u Srbiji, no gud, tu hranu ni psi ne bi omirisali. A kamoli pojeli. U Obrenovcu koji bi se obreli, tako su ga opisali. Nije ni za pse. Tako eto ispipavam tu svoju nesretnu rečenicu, svu njenu laž dok hodam među ljudima. Sretnu me razbijene glave, i kažu lažeš rečenico koliko si duga i široka. Čelo u povojima, opet stopala ranjava. Što se dogodilo. Dogodila se Bugarska. Ili Hrvatska. Ili kažu: „nekoliko su me puta srušili, vidio sam stvari koje nikad ne bih volio da se ponove“.
Ima ljudi dostojanstvenih, većih od života i nevolje, koji govore na ovaj su put krenule tisuće i tisuće njihovih zemljaka, od Turske preko Grčke, Albanije do Crne Gore, policija je posvuda ista, pruže li im novac, postaju nevidljivi. Od Turske prema Bugarskoj isto je činjenično stanje, ako dopadnu u kampove koje zovu zindanima, iza 16 nema izlazaka iz sobe. Niti radi nužde. Otimaju im stvari, naganjaju psima, ponižavaju. U Makedoniji policija je dobra, kada ih pronađu, prvo ih nahrane a onda upute da se vrate u Grčku. Oni to ne učine, nego produže dalje. Istinitost njihovih rečenica ne moram provjeravati jer kažu ponekad, imali smo sreće na hrvatskoj granici, samo su nas vratili, ili nisu nam uzeli mobitele, ili kružili su helikopterom iznad nas, nisu nas tukli, ali se nisu prema nama ponašali humano, tjerali su nas da hodamo satima, skakali su nam po stopalima, ili ne, nisu nas tukli, samo su pucali u zrak. Nakon fizičkog nasilja pucnjevi u zrak njima su samo pucnjevi u zrak. Ili prijetili su nam pištoljem, to im je zvučalo smješno, da nam prislone pištolj uz sljepoočnicu i kažu, hahahahah, sad ću te ubiti…. gađali su nas kamenjem, tjerali da hodamo šest kilometara bosi, sa cipelama oko vrata između dva policijska auta, kad više nismo mogli hodati tjerali su nas šutanjem da ustanemo i hodamo. Uništili su nam priključke za mobitele, pobacali su nam sim kartice.
Vlastita mi se rečenica ruga i optužuje. Nasilje ostaje nasilje, povremeno se prikrije, i onda produži dalje po starome. I dalje ispipavam vrijednost svojih uvjerenja, hodam, tražim ljude.
Zastanem kod Amina. Dosadna sam mu kao muva. Jer Amin sjedi sam u gomili. Amin je negdje daleko na pučini, njegov brod postojano tone. Ne znam kako to rade profesionalci, bacam mu plutaču: Amin, Amin uči me arapski, ja ove ljude moram razumjeti, Amine, ne mogu bez tvoje pomoći. Amin polako i lijeno isplivava, držimo se tih arapskih slova kao prsluka za spašavanje. Amine teško je to, sva ta pismena naučiti. Uz slova arapska i neke druge priče izrone, i kad Amin ne zna na francuskom objasniti, ili ja ne znam razumjeti, jer smo oboje tanki sa francuskim, on crta. Crta bugarske šume, i pse, i vojsku, i policiju, i obične ljude, i svi oni kradu, otimaju, tuku. A Bog, Bog sve vidi. Rukom na njega pokazuje.
Boga često spominjemo, tu nam prijevod ne treba. Još se samo u njega pouzdajemo. I crta Amin geografije, i posrednike, crta u eurima čamce i taksije. Amin više nema novaca da se ponovo upusti na opasne putove, niti mu ih ima tko poslati iza majčine smrti. I zato Amin sluša no volvere, no volvere, no volvere, i tone i više se nikud ne kreće osim dole, i sigurnost kampa ga steže. A Amin voli putovanja, i imaginira ih na francuskom, i onda ga opet gnjavim, i zujim, zujim dok me ne nauči kako se piše Džebel Atlas i Beni Mallal i Magreb ta njegova tužna i lijepa domovina, i kako se kaže magično more na francuskom i kako na arapskom. I kad ga pitam da mi odgovori Dobro sam. Ani Bihair Elhamdulilah. Kad progovorim nešto arapskoga, makar riječ dvije, to ga razvedrava. I opet smo dobro. Plovimo.
Crta mi svoj put između arapskih slova kojima me podučava. Neka, bilo je svega, i ružnoga, i priča je ta vunica, odmatamo je, pa je ponovo namatamo, i namatamo i govorimo, Bog sve vidi, i sve zna, i izranja tužna Aminova domovina, i opet namatamo, namatamo sve dok ta priča Aminova ne prestane biti njegova, sve se to Aminu ne događa, i sve će to on zaboraviti kada legne u krevet u Italiji. Neka, sve će proći. Inšalah, ta Italija. Tako Amin ponavlja. Sve će loše zaboraviti. Inšalah Italija. I sve mislim, dobro je da Amin sad nema novaca, kad se nasilje opet razmahalo. Nek se smiri, nek se malo strpi. Dok nasilje bar kratkotrajno ne uzme godišnji.
polis.ba