Dobroj i lijepoj pjesmi ne treba najava, objašnjenje, navođenje razlogā za čitanje i preporučivanje drugima, ali ako postoji nešto što ju je približilo čitaocu i što bi je drugim čitaocima moglo približiti, onda to valja iznijeti.
Za ponovnog čitanja poezije američkog pjesnika Roberta Lowella (1917.–1977.) – što je ove, 2023. godine koincidiralo s katoličkim blagdanom Velike Gospe, koji je u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama državni praznik te neradni dan – uznijela me je njegova pjesma „A Prayer for My Grandfather to Our Lady“ i uskrsnula neka moja stara razmišljanja o religijskim svetkovinama, o samim religijama i njihovim vjerovanjima i dogmama, pa i o nekim drugim stvarima koje su s time povezane, ponajprije o ljudima koji vjeruju ili žele da vjeruju.
Petnaestoga augusta katolici slave uznesenje Marije, Isusove majke, u nebo – ne samo dušom nego i tijelom. Jedan od temeljnih mitova kršćanstva. Čudo koje se ni na koji način, pa ni znanošću o Bogu, teologijom (s pridruženom znanošću o Blaženoj Djevici Mariji, mariologijom), ne može objasniti, nego se u njega može samo vjerovati. Ili ne vjerovati. U mojim susretima s vjerom, religijom i crkvom – ili, bolje rečeno, proživljavanju onoga što crkva, religija i vjera nalažu nekome tko se zatekao u njihovom magnetskom polju – još čudnije od uznesenja Marijinog, pa i od uskrsnuća njezina sina, bilo mi je ono što je prethodilo tim čudesima: bezgrešno začeće. Tajna života neizmjerno mi je tajanstvenija od tajne smrti. A najčudnije mi je oduvijek bilo, pa je i danas kad sam posve izmješten iz vjere, vjerovanje u te događaje kao historijske događaje: da su se zbili baš onako kako vjerske knjige tvrde, i to baš određenog dana u godini.
Zato mi je od samih tih čuda interesantnija ljudska potreba, štoviše, žudnja za čudima koja se protive svemu što inače znamo i možemo pomisliti. A ta potreba nije misteriozna jer čovjek pomišlja: ako su se tako nepojmljiva čuda mogla dogoditi, onda ćemo se valjda, nekim čudom, i mi spasiti od ovozemaljske bijede i dnevnih muka. Ta se žudnja za čudima – osobito u kolovozu, više na poganski, negoli na kršćanski način – očituje u našim mjestima kao što su Podsreda, Aljmaš, Olovo, Bunarić, Letnica ili Perast, ali i diljem svijeta. Pada mi na pamet uzbudljiva priča (ili historiografsko-religiološko-etnološka teorija) koju, u jednom intervjuu iz 1972. godine, na svoj eruditski, ali pomaknuti način, iznosi Ivan Illich; priča u kojoj se stapaju kršćanska Djevica Marija, aztečka Tonantzin i starogrčka Pandora ili Geja.
Pjesma „Molitva našoj Gospi za moga djeda“ četvrta je pjesma u Lowellovu kvadriptihu naslovljenom „U sjećanje na Arthura Winslowa“, gdje se on obračunava sa svojim djedom, ocem svoje majke, a time, kako tvrde neki tumači, i sa svojom majkom, s kojom je imao prilično kompleksan odnos. Naposljetku, to je i njegov obračun sa cijelim rodom očevih Lowella i majčinih Winslowa, američkih nobl familija čije su historije isprepletene s ranim engleskim i škotskim kolonizatorima Sjeverne Amerike te su neprekidno bile u posjedu ekonomske, političke i religijske moći. Među njegovim precima su, primjerice, James Chilton, jedan od doseljenika koji su u Novi Svijet pristigli famoznim brodom Mayflower,William Samuel Johnson, jedan od founding fathers, utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država, te Philip Livingston, političar i trgovac robljem.
Otuda u ovoj Lowellovoj pjesmi Zaljev, odnosno Zaljevska država (Bay State) Massachusetts, kao jedan od važnijih punktova u povijesti američkog robovlasništva, i masačusetski Boston, i u njemu Copleyjev trg (Copley Square)sa crkvom Svetoga Trojstva (Trinity Church), koja je uvelike izgrađena novcem zarađenim trgovanjem robovima. Otuda i religiozni motivi, katolički intonirani naspram protestantsko-puritanskog nasljeđa Lowellove porodice.
U svojoj „Molitvi“, koja nije lišena ironije, Lowell u drugoj strofi varira „Baladu o molitvi našoj Gospi“, koju je srednjovjekovni francuski pjesnik François Villon namijenio svojoj majci, odnosno ispjevao je majčinim glasom. Tako bi Lowellova „Molitva“ bila molitva koju njegov djed Arthur Winslow upućuje Bogorodici, ne bi li se spasio iz Đavoljih ralja i uzdignuo u nebo.
Međutim, moguće je pjesmu čitati i drugačije – kao da se sam Robert Lowell, u težnji za emancipacijom i u uviđanju nemogućnosti definitivnog oslobođenja od svoga roda i naroda te njihove povijesti, utječe čak i Majci Božjoj i preklinje ju latinskim stihom iz 51. psalma: „Operi me i bit ću bjelji od snijega“, ne bi li, poput biblijskoga Lazara, čudom uskrsnuo iz mrtve, ali još uvijek zarazne porodične i narodne historije.
A sada neka progovori sama Lowellowa pjesma, ako nije suviše iscrpljena uvodom i prijevodom. Nevješt i nestrpljiv, nisam u potpunosti poštovao ritam Lowellove pjesme, a od engleskoga rimovanja u hrvatskome sam sasvim odustao, da ne bih, kljaštrenjem sadržaja, još više unakazio pjesnikov elegantni pjev.
Molitva našoj Gospi za moga djeda
Majko, u tih tristo ili više ljeta Ni lađe nam, ni trgovce robljem naše U zaljevu ovom ne zakloni tvoj mir: Ni moga oca, niti njegova oca. Nasukan na plažu sumnjiva imánja, Preklinjem te, majko, Iz presahlih, plavih, ljubonosnih grudi Lij kante blagoslova na tjemeni žar Sve dok, k’o Lazar, ne uskrsnem iz mrtvih: Lavabis nos et super nivem dealbabor.
„Na Trgu Copleyja vidjeh: držiš vrata Svetog Trojstva, skupe crkve, a onda, gle, Naslikan Raj od harfi i lutnji tone U Đavolje ralje, kao Atlantida, I Đavlu iz korijena izbija zube; Ali kad navalim prema obalama Ne nalazim idole da im se klanjam: Pakao spaljen, rajske žice labave. Majko, brzo do kaleža, pa donesi Na jastučcima krv za jadnog Lazara.“
(Robert Lowell, „A Prayer for My Grandfather to Our Lady“, u: Robert Lowell, Lord Weary’s Castle / The Mills of the Kavanaughs, San Diego, New York, London: A Harvest/HBJ Book, Harcourt Brace Jovanovich, 1983., str. 28.)
Post festum: Assumptio Beatae Mariae Virginis AD 2023
Dobroj i lijepoj pjesmi ne treba najava, objašnjenje, navođenje razlogā za čitanje i preporučivanje drugima, ali ako postoji nešto što ju je približilo čitaocu i što bi je drugim čitaocima moglo približiti, onda to valja iznijeti.
Za ponovnog čitanja poezije američkog pjesnika Roberta Lowella (1917.–1977.) – što je ove, 2023. godine koincidiralo s katoličkim blagdanom Velike Gospe, koji je u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama državni praznik te neradni dan – uznijela me je njegova pjesma „A Prayer for My Grandfather to Our Lady“ i uskrsnula neka moja stara razmišljanja o religijskim svetkovinama, o samim religijama i njihovim vjerovanjima i dogmama, pa i o nekim drugim stvarima koje su s time povezane, ponajprije o ljudima koji vjeruju ili žele da vjeruju.
Petnaestoga augusta katolici slave uznesenje Marije, Isusove majke, u nebo – ne samo dušom nego i tijelom. Jedan od temeljnih mitova kršćanstva. Čudo koje se ni na koji način, pa ni znanošću o Bogu, teologijom (s pridruženom znanošću o Blaženoj Djevici Mariji, mariologijom), ne može objasniti, nego se u njega može samo vjerovati. Ili ne vjerovati. U mojim susretima s vjerom, religijom i crkvom – ili, bolje rečeno, proživljavanju onoga što crkva, religija i vjera nalažu nekome tko se zatekao u njihovom magnetskom polju – još čudnije od uznesenja Marijinog, pa i od uskrsnuća njezina sina, bilo mi je ono što je prethodilo tim čudesima: bezgrešno začeće. Tajna života neizmjerno mi je tajanstvenija od tajne smrti. A najčudnije mi je oduvijek bilo, pa je i danas kad sam posve izmješten iz vjere, vjerovanje u te događaje kao historijske događaje: da su se zbili baš onako kako vjerske knjige tvrde, i to baš određenog dana u godini.
Zato mi je od samih tih čuda interesantnija ljudska potreba, štoviše, žudnja za čudima koja se protive svemu što inače znamo i možemo pomisliti. A ta potreba nije misteriozna jer čovjek pomišlja: ako su se tako nepojmljiva čuda mogla dogoditi, onda ćemo se valjda, nekim čudom, i mi spasiti od ovozemaljske bijede i dnevnih muka. Ta se žudnja za čudima – osobito u kolovozu, više na poganski, negoli na kršćanski način – očituje u našim mjestima kao što su Podsreda, Aljmaš, Olovo, Bunarić, Letnica ili Perast, ali i diljem svijeta. Pada mi na pamet uzbudljiva priča (ili historiografsko-religiološko-etnološka teorija) koju, u jednom intervjuu iz 1972. godine, na svoj eruditski, ali pomaknuti način, iznosi Ivan Illich; priča u kojoj se stapaju kršćanska Djevica Marija, aztečka Tonantzin i starogrčka Pandora ili Geja.
Pjesma „Molitva našoj Gospi za moga djeda“ četvrta je pjesma u Lowellovu kvadriptihu naslovljenom „U sjećanje na Arthura Winslowa“, gdje se on obračunava sa svojim djedom, ocem svoje majke, a time, kako tvrde neki tumači, i sa svojom majkom, s kojom je imao prilično kompleksan odnos. Naposljetku, to je i njegov obračun sa cijelim rodom očevih Lowella i majčinih Winslowa, američkih nobl familija čije su historije isprepletene s ranim engleskim i škotskim kolonizatorima Sjeverne Amerike te su neprekidno bile u posjedu ekonomske, političke i religijske moći. Među njegovim precima su, primjerice, James Chilton, jedan od doseljenika koji su u Novi Svijet pristigli famoznim brodom Mayflower, William Samuel Johnson, jedan od founding fathers, utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država, te Philip Livingston, političar i trgovac robljem.
Otuda u ovoj Lowellovoj pjesmi Zaljev, odnosno Zaljevska država (Bay State) Massachusetts, kao jedan od važnijih punktova u povijesti američkog robovlasništva, i masačusetski Boston, i u njemu Copleyjev trg (Copley Square) sa crkvom Svetoga Trojstva (Trinity Church), koja je uvelike izgrađena novcem zarađenim trgovanjem robovima. Otuda i religiozni motivi, katolički intonirani naspram protestantsko-puritanskog nasljeđa Lowellove porodice.
U svojoj „Molitvi“, koja nije lišena ironije, Lowell u drugoj strofi varira „Baladu o molitvi našoj Gospi“, koju je srednjovjekovni francuski pjesnik François Villon namijenio svojoj majci, odnosno ispjevao je majčinim glasom. Tako bi Lowellova „Molitva“ bila molitva koju njegov djed Arthur Winslow upućuje Bogorodici, ne bi li se spasio iz Đavoljih ralja i uzdignuo u nebo.
Međutim, moguće je pjesmu čitati i drugačije – kao da se sam Robert Lowell, u težnji za emancipacijom i u uviđanju nemogućnosti definitivnog oslobođenja od svoga roda i naroda te njihove povijesti, utječe čak i Majci Božjoj i preklinje ju latinskim stihom iz 51. psalma: „Operi me i bit ću bjelji od snijega“, ne bi li, poput biblijskoga Lazara, čudom uskrsnuo iz mrtve, ali još uvijek zarazne porodične i narodne historije.
A sada neka progovori sama Lowellowa pjesma, ako nije suviše iscrpljena uvodom i prijevodom. Nevješt i nestrpljiv, nisam u potpunosti poštovao ritam Lowellove pjesme, a od engleskoga rimovanja u hrvatskome sam sasvim odustao, da ne bih, kljaštrenjem sadržaja, još više unakazio pjesnikov elegantni pjev.
Molitva našoj Gospi za moga djeda
Majko, u tih tristo ili više ljeta
Ni lađe nam, ni trgovce robljem naše
U zaljevu ovom ne zakloni tvoj mir:
Ni moga oca, niti njegova oca.
Nasukan na plažu sumnjiva imánja,
Preklinjem te, majko,
Iz presahlih, plavih, ljubonosnih grudi
Lij kante blagoslova na tjemeni žar
Sve dok, k’o Lazar, ne uskrsnem iz mrtvih:
Lavabis nos et super nivem dealbabor.
„Na Trgu Copleyja vidjeh: držiš vrata
Svetog Trojstva, skupe crkve, a onda, gle,
Naslikan Raj od harfi i lutnji tone
U Đavolje ralje, kao Atlantida,
I Đavlu iz korijena izbija zube;
Ali kad navalim prema obalama
Ne nalazim idole da im se klanjam:
Pakao spaljen, rajske žice labave.
Majko, brzo do kaleža, pa donesi
Na jastučcima krv za jadnog Lazara.“
(Robert Lowell, „A Prayer for My Grandfather to Our Lady“, u: Robert Lowell, Lord Weary’s Castle / The Mills of the Kavanaughs, San Diego, New York, London: A Harvest/HBJ Book, Harcourt Brace Jovanovich, 1983., str. 28.)