Hiljadu devetsto šezdeset i peta godina bila je za mene ispunjena svim vrstama sumnji. Naročito u svrsishodnost studiranja matematike i fizike. Samom sebi izgledao sam kao čovjek koji neodlučno stoji na raskrsnici, ali već pred pješačkim prelazom, podigao je nogu i oklijeva da je spusti. Semaforsko svjetlo se mijenja, saobraćaj teče, samo ja i dalje stojim tu i gledam, gledam, neodlučan, i zapitan šta ću ja uopšte tu gdje jesam. A gdje sam?
Spustio sam podignutu nogu, okrenuo se prema knjižari Prosvete i njenim velikim izlozima. Ne znam da li je tamo i danas knjižara, ali tada je to bila veoma svijetla, dugačćka prostorija gdje si odmah mogao da vidiš šta je novo i za tebe izazovno. A izazovna je knjiga koju sam pošao da kupim, Bašta, pepeo, pripovjedača, pjesnika i prevodioca, urednika Vidika, Danila Kiša. Na polici su i druge knjige iz prosvetine biblioteke Jugoslovenska proza 65, Branislav Lovrenski, Velimir Lukić, Aleksandar Tišma, Živojin Pavlović, Branislav Pekić, Antun Šoljan, Žika Lazić, Branimir Šćepanović, Meša Selimović. Sada želim da kupim samo jednu, ovu koju sam naveo na prvom mjestu, Bašta, pepeo. Jedva imam toliko para da bilo šta kupim. Samom sebi izgledam kao onaj Andrićev dječačić što gleda u izlog najveće sarajevske knjižare, što je u ulici paralelno ovoj, ali prije šezdeset godina, kada ova knjižara nije postojala.
Cijelo ljeto te godine obilježila je meni, a potom i mojoj majci, ova izvanredna knjiga. To što sam se ja gotovo zaljubio u nju, nije bilo ništa posebno, ali da je ista lijepa bolest snašla i moju majku, e to je bilo pravo čudo. Nalakćena na svoju šivaću mašinu marke Singer, čitala je i čitala, zanesena kao da se vratila u djetinjstvo, a potom i protekli rat. Nikada je nisam pitao da li je nešto moje pročitala, a mogla je, u Oslobođenju recimo. Pored svakodnevnih problema, a činilo se da život i nema ništa drugo osim problema, prosto me je bila sramota da je tim opterećujem. Čekao sam šta će reći kada pročita. I rekla je:
Dragi moj, ništa bolje nisam pročitala. Kada napišeš ovakvu knjigu, bićeš pravi pisac.
Odgovorio sam joj kratko: Kiš je pisac, ja sam student koji je još ništa.
Ta fascinacija imala je svoje trajanje, od knjige do knjige, osvjedočavao sam se da je Danilo Kiš veliki pisac našeg jezika, ali su se drugi pisci gurali u redu za moju naklonost. Ubrzo ga nisam posebno izdvajao iz kruga njegovih vršnjaka, pa i starijih od njega, naročito njih. Bilo je to prekrasno vrijeme velikog upijajućeg čitanja. Čitao sam ih i uživao u svakoj za mene novoj knjizi, nalazio u njoj posebnosti, ono što pripada samo tom piscu i po čemu je jedinstven. Mirko Kovač me je uvlačio u svoju magičnu priču o Hercegovini, Miodrag Bulatović o fantastičnoj Crnoj Gori, Aleksandar Tišma o Vojvodini, Ranko Marinković o Dalmaciji. Svako je imao svoj svijet i svoj pogled na taj svijet. Čitajući paralelno svjetske pisce, uočavao sam određene uticaje i sličnosti, shvatao da niko nije izolovano ostrvo, pa ni najveći, poput Andrića, Crnjanskog i Krleže. Kasnije ću pročitati kod Andrića, u njegovom govoru na Jagelonskom univerzitetu, da je za svakog pisca najvažnije sveto trojstvo: autentičnost, kontinuitet i majstorstvo. On je to rano našao kod poljskih pisaca a kasnije i kod naših.
Sada se moja misao odvaja od Kiša, da bi mu se vratila onako kako sam se i ja odvajao i vraćao njegovoj literaturi. Osvajajući svjetsku književnost ponašao sam se kao student medicine koji prolazeći internu medicinu preboli i sve bolesti navedene u njoj, bolovao sam bolesti uticaja, većeg ili manjeg. Nisam shvatao ni šta je autentičnost ni kontinuitet. Kao pisac početnik, o majstorstvu sam mogao samo sanjati. Bilo je to vrijeme naglašenog modernizma, u kojem je bilo daleko značajnije šta o nekom umjetničkom djelu misli kritičar, nego ti sam. Kritičari su izmislili posao od kojeg se moglo lijepo živjeti, čas modernizam, čas postmodernizam, realizam i fantastični realizam. Poučavali su umjetnike da se moraju ugledati na velike svjetske gurue a ne tragati za sobom. Meni je bilo blisko traganje ali ne takvo u kome se umjetnik ponaša kao pacijent umjesto da iz svoje opsjednutosti daje svoje plodove.
Stanovao sam na Grbavici, u istom neboderu sa Afanom Ramićem, s kojim sam se sprijateljio i od njega učio šta je moderno slikarstvo. Kasnije će me oduševiti planinski pejzaži na slikama Ćorovića koje je bio izložio u salonu Radničkog univerziteta Đuro Đaković. Uz muziku, čiji sam privrženik bio od onog gimnazijskog vremena, kada sam u Pančevu gledao Gunoovog Fausta u izvođenju operskog ansambla Narodnog poziršta iz Beograda. Čangalović je tada bio na vrhuncu slave. Njegov je glas bio neuporediv. Umjetnost je postala moj svijet, meni bliži od ovog tzv. stvarnog na koji sam fizički bio osuđen. Sarajevo mi se činilo skučenim, ono što se izučava na katedrama domaće književnosti pravaziđenim i gotovo nepotrebnim. Pročitavši to još u osnovnoj školi, nisam mu pridavao veliki značaj. Trebalo je vremena da shvatim veličinu te književnosti, ali, opet, ne onu i onakvu kako se izučavala akademski, i kako se, nažalost, još uvijek izučava.
Činilo mi se da je ključna zapovjest, ili uputstvo mladom piscu: Uči od majstora, ne od njegovog epigona. Čitaj velike pisce, oni će ti sve reći. Tada sam se opredijelio za frankofonu liniju, mada ću veoma brzo preći i na ostale književnosti. Velika francuska književnost imala je šta da ponudi mladom piscu žednom velikih djela. Čak i ako taj pisac nije kod nas bio prevođen i poznat. Nažalost, moja generacija nije pripadala onoj Andrićevoj, kada je poznavanje više jezika, od školskog doba, bilo normalno. Tada se čitalo sve u originalu.
Jeste li čuli za Žana Žirodua (Jean Giraudoux), francuskog pripovjedača i dramskog pisca? Pretpostavljam da većina nije. Kako bi i čuli kada se u našim bibliotekama i knjižnicama nalaze samo dvije njegove knjige u prevodu na ondašnji s-h jezik. Obje su u Narodnoj biblioteci Srbije. Hrvatske javne knjižnice nemaju nijednu njegovu knjigu. Ove dvije prevedene davno se objavljene, 1955. godine Iz provincije, i 1956. godine roman Bela. Nekoliko njegovih drama igrano je na radiju, oduševio me je prekrasni Intermeco. Takav užitak pružila mi je još samo radio-drama Pod mliječnom šumom, Dilena Tomasa. Prije nekoliko godina objavljena je u prevodu na srpski i njegova čuvena drama Trojanskog rata neće biti. Narodna biblioteka Srbije ima u fondu glavna Žiroduova djela na francuskom jeziku. To je sasvim normalno, riječ je o veliko francuskom piscu. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu ima u fondu roman Bela, u prevodu (latinično izdanje), dok nema Iz provincije (vjerovatno zato što je ćirilično). Ima i tri drame, na slovenačkom jeziku. Iznenađuje činjenica da nema ni ključnih knjiga na francuskom jeziku, iako je sveučilišna knjižnica. Takva je kod nas bila nabavna politika, nju je uvijek limitirao budžet, ali ne samo on.
Da bih nastavio priču o Danilu kišu, prepisujem uvodnu stranicu prve Žiroduove priče iz knjige Iz provincije, (izdavač Prosveta, urednik Eli Finci) u divnom prevodu poznatog profesora Raška Dimitrijevića.
Nemojte misliti da suvo lišće padne odjednom, kao zreli plodovi, ili bez šuma, kao uvelo cveće. Lišće jova, pokraj potoka, otkida se oko podne i, zadržavano još svežim listovima, napuštenim gnezdima koja ga nisu zagrevala, stiže na zemlju nešto malo pre sunca. To je čas kad mlinar otvara ustave; potok se izdiže i odnosi ga sa vodom koja je ostala u rupama, sa vodom koja je već zaboravila da li dolazi iz mlina ili od kiše; i ono se kotrlja, sasvim na dnu, jer samo zeleni listovi plove po površini. Postoji i lišće bršljana, boje kore, koje se lepi za stablo i postepeno prodire u njega; ima i lišća koje pada noću, tarući se o granu, zaustravljajući se nespokojno, padajući dalje, i u svom strahu da ne probudi drvo pravi još veći šum. Samo lišće jasike sruči se sve odjednom gubeći svoje srebro. Ali i ono, toga dana otkidalo se sporije. Iz svoje postelje, ja sam ga slušao i gledao. Jesen se širila pod lipama, kao svilena mreža koja ublažuje pad. Čudio sam se kako ptice mogu da stignu do zemlje.
I još sasvim malo:
Prijatno je ozdravljati u večeri kad pada kiša; to je još prijatnije u sunčane večeri. Muve vas posećuju dok sedite kraj prozora; ustručavate se da ih zgnječite između okana i zavesa od muslina, prvo iz sažaljenja, a zatom što je to tako prljavo. Umorne ruke se spuštaju na butine, i čovek ne zna koje od njih greju one druge. Celog dana nespretni zraci se prelamaju na površinama za koje su verovali da su meke, a koje vam ih grubo vraćaju, dok je za mene sunce još nevidljivo i nije napustilo polja…
Osjećate li taj poetski poneseni ritam, to direktno obraćanje čitaocu, nalazi se oboje, na drugi način, i kod Šulca i njegovih Cimetastih prodavnica, ali ovdje sada mislim samo na tridesetogodišnjeg Kiša, koji je tražio svoj izraz, svoj stil, ono nešto neopisivo, poetsko-prozni glas, što će dovesti do knjige, ali, prije svega, pomoći mu da se pronađe u šumi savremenosti. Taj uticaj je za Kiša bio veoma važan. Možemo iz knjige u knjigu uočavati mijene i prilagođavanja, tema je tražila svoj način i pristup, zato je već njegova sljedeća knjiga, Peščanik, postala bliska stilu francuskih modernista pedesetih godina koje je prevodio (Bitor i Solers). Sam Kiš je u više navrata o tome pisao, odgovarao na pitanja, navodio mišljenja onih koje je cijenio (Natali Sarot, Alen Rob-Grije). Prije tog prelaza, imamo odrastanje u provinciji, koje je sasvim posebno za svakog, a u suštini opšte, u čemu nalazim tu jasnu vezu između dvojice velikih pisaca, Židroua i Kiša. Desilo se da sam to našem piscu i rekao na Kozari, bio je iznenađen i upitno mi odgovorio: Čitao si Žirodua u Raškovom prevodu, je li? Klimnuo sam glavom i nisam se osjećao prijatno, kao da sam nehotice uvrijedio čovjeka kojeg sam kao pisca volio. Ali ne, on je dodao za mene nešto oslobađajuće: Treba čitati takve pisce i ugledati se samo onoliko koliko je potrebno da pronađemo sebe.
Ja sam mislio prevashodno na Kišove prekrasne opise koje će u Peščaniku pretvoriti u mnogo čvršće strukturiranu cjelinu koja toliko ne plijeni standardnog čitaoca. Evo jednog od tih opisa:
Stabla divljih kestenova u našoj ulici dodirivala su se svojim najisturenijim granama, stvarajući trem. Između tih golemih arkada pružali su se svodovi obrasli lišćem kao bršljanom. Čitava ta arhitektura stajala je u dane ravnodnevice, ili u obične dane bez vetra, nepokretna i stabilna u svojim smelim konstrukcijama, samo bi sunce s vremena na vreme hitnulo svoje uzaludne bandarilje kroz gusto lišće. probivši se kroz granje, kose i izukrštane, one bi treperile neko vreme od sopstvenog zamaha, zatim bi se istopile i kanule na tursku kaldrmu kao kap tečnog srebra. Mi prolazimo ispod tih svečanih svodova, svečanih i pustih, i hitamo da se domognemo gradskih arterija. Tišina, otmena svečanost prazničkog prepodneva, Iza spuštenih prašnjavih žaluzina još spavaju poštanski činovnici i trgovački pomoćnici. Prolazeći kraj niskih prizemlja mi se pogledamo i smeškamo se puni respekta: kroz tamne, zalelujane zavese i kroz mešine žaluzina-harmonika čuju se ropci poslednjih spavača.
Meni cijeli početak romana sa fascinantnim opisom poslužavnika koji majka unosi u sobu predstavlja ustvari posredni omaž uticaju.
Desilo se u tim mojim nesigurnim počecima, da sam učestvovao na anonimnom konkursu omladinskog lista Mladost, pričom koju ću kasnije razviti u roman o Perastu, što će ga objaviti sarajevski izdavač Veselin Masleša, pod naslovom Naseljedna bolest. Priča je u prvom licu jednine, ženski glas, čemu sam ponekad pribjegavao jer sam odrastao među ženama i njihov sam svijet bolje poznavao od muškog. Dobio sam nagradu i otišao u Beograd, da primim priznanje, u neboder ondašnjeg Centralnog komiteta na Novom Beogradu, gdje je bila redakcija lista. Kada je pročitano moje ime, Danilo je bio vidno iznenađen. Rekao mi je, uz svoj poznati osmijeh: Prevario si nas. Mislili smo da je djevojka. Sjetićemo se toga kasnije, prilikom susreta kada sam mu rekao kako je Bašta, pepeo omiljena knjiga moje majke. Šta je po zanimanju tvoja majka, pitao je? Domaćica i šnajderica, odgovorio sam mu, nekako se skanjivajući. Vidiš, to me oduševljava, odgovorio je, to su najdragocjeniji čitaoci. Dovoljno mi je danas da zatvorim oči i vidim lik tog čovjeka koji je uveo i još uvijek uvodi mlade u svijet literature. Baš onako kako je i sam u nju ušao da tu ostane. U evropskom kontinuitetu, autentičan i majstor.
Mnogo godina poslije svega ovoga, kao moj fizički oproštaj od tog dragog čovjeka, napisao sam kratku bilješku o našem nenadanom susretu u Parizu.
U PODZEMLjU PARIZA
Negdje tamo 1980. godine, boravio sam kratko u Parizu. Jedne večeri, prilično kasno, vraćao sam se iz centra u hotel. Spustio sam se u metro, na stanici Šatle, gdje se ukrštaju najznačajnije linije i gdje je uvijek velika ljudska vreva i gužva. U svakom hodniku ili stajalištu neko muzicira, neko nekog čeka ili ispraća. Beskrajna pokretna traka vozi svjetinu s kraja na kraj stanice, kao da ih isporučuje direktno na dalju preradu u Had.
Vozim se tom jednom trakom, ovlašno primjećujem lica onih koji mi dolaze ususret, pitam se odakle su, ko su? Odjednom, prema meni dolazi poznato lice, moćna glava s tako jedinstvenom kosom – Danilo Kiš. Sve se dešava munjevito, on vidi mene, ja njega, samo se bez rukovanja pozdravismo i otplovismo, svaki na svoju stranu.
Kasnije sam ga još jednom susreo, već oboljelog, s osjećanjem da je samo privremeno izišao iz podzemlja, ali da se mora okrenuti, kao mitski pjevač, sam za sobom – on je otplovio tamo gdje ni pisma ni ljudska utjeha više ne dopiru. Ni zlo, ni dobro – u gluvo uvo vaseljene.
Moje knjige (8)
DANILO KIŠ – BAŠTA, PEPEO
Hiljadu devetsto šezdeset i peta godina bila je za mene ispunjena svim vrstama sumnji. Naročito u svrsishodnost studiranja matematike i fizike. Samom sebi izgledao sam kao čovjek koji neodlučno stoji na raskrsnici, ali već pred pješačkim prelazom, podigao je nogu i oklijeva da je spusti. Semaforsko svjetlo se mijenja, saobraćaj teče, samo ja i dalje stojim tu i gledam, gledam, neodlučan, i zapitan šta ću ja uopšte tu gdje jesam. A gdje sam?
Spustio sam podignutu nogu, okrenuo se prema knjižari Prosvete i njenim velikim izlozima. Ne znam da li je tamo i danas knjižara, ali tada je to bila veoma svijetla, dugačćka prostorija gdje si odmah mogao da vidiš šta je novo i za tebe izazovno. A izazovna je knjiga koju sam pošao da kupim, Bašta, pepeo, pripovjedača, pjesnika i prevodioca, urednika Vidika, Danila Kiša. Na polici su i druge knjige iz prosvetine biblioteke Jugoslovenska proza 65, Branislav Lovrenski, Velimir Lukić, Aleksandar Tišma, Živojin Pavlović, Branislav Pekić, Antun Šoljan, Žika Lazić, Branimir Šćepanović, Meša Selimović. Sada želim da kupim samo jednu, ovu koju sam naveo na prvom mjestu, Bašta, pepeo. Jedva imam toliko para da bilo šta kupim. Samom sebi izgledam kao onaj Andrićev dječačić što gleda u izlog najveće sarajevske knjižare, što je u ulici paralelno ovoj, ali prije šezdeset godina, kada ova knjižara nije postojala.
Cijelo ljeto te godine obilježila je meni, a potom i mojoj majci, ova izvanredna knjiga. To što sam se ja gotovo zaljubio u nju, nije bilo ništa posebno, ali da je ista lijepa bolest snašla i moju majku, e to je bilo pravo čudo. Nalakćena na svoju šivaću mašinu marke Singer, čitala je i čitala, zanesena kao da se vratila u djetinjstvo, a potom i protekli rat. Nikada je nisam pitao da li je nešto moje pročitala, a mogla je, u Oslobođenju recimo. Pored svakodnevnih problema, a činilo se da život i nema ništa drugo osim problema, prosto me je bila sramota da je tim opterećujem. Čekao sam šta će reći kada pročita. I rekla je:
Dragi moj, ništa bolje nisam pročitala. Kada napišeš ovakvu knjigu, bićeš pravi pisac.
Odgovorio sam joj kratko: Kiš je pisac, ja sam student koji je još ništa.
Ta fascinacija imala je svoje trajanje, od knjige do knjige, osvjedočavao sam se da je Danilo Kiš veliki pisac našeg jezika, ali su se drugi pisci gurali u redu za moju naklonost. Ubrzo ga nisam posebno izdvajao iz kruga njegovih vršnjaka, pa i starijih od njega, naročito njih. Bilo je to prekrasno vrijeme velikog upijajućeg čitanja. Čitao sam ih i uživao u svakoj za mene novoj knjizi, nalazio u njoj posebnosti, ono što pripada samo tom piscu i po čemu je jedinstven. Mirko Kovač me je uvlačio u svoju magičnu priču o Hercegovini, Miodrag Bulatović o fantastičnoj Crnoj Gori, Aleksandar Tišma o Vojvodini, Ranko Marinković o Dalmaciji. Svako je imao svoj svijet i svoj pogled na taj svijet. Čitajući paralelno svjetske pisce, uočavao sam određene uticaje i sličnosti, shvatao da niko nije izolovano ostrvo, pa ni najveći, poput Andrića, Crnjanskog i Krleže. Kasnije ću pročitati kod Andrića, u njegovom govoru na Jagelonskom univerzitetu, da je za svakog pisca najvažnije sveto trojstvo: autentičnost, kontinuitet i majstorstvo. On je to rano našao kod poljskih pisaca a kasnije i kod naših.
Sada se moja misao odvaja od Kiša, da bi mu se vratila onako kako sam se i ja odvajao i vraćao njegovoj literaturi. Osvajajući svjetsku književnost ponašao sam se kao student medicine koji prolazeći internu medicinu preboli i sve bolesti navedene u njoj, bolovao sam bolesti uticaja, većeg ili manjeg. Nisam shvatao ni šta je autentičnost ni kontinuitet. Kao pisac početnik, o majstorstvu sam mogao samo sanjati. Bilo je to vrijeme naglašenog modernizma, u kojem je bilo daleko značajnije šta o nekom umjetničkom djelu misli kritičar, nego ti sam. Kritičari su izmislili posao od kojeg se moglo lijepo živjeti, čas modernizam, čas postmodernizam, realizam i fantastični realizam. Poučavali su umjetnike da se moraju ugledati na velike svjetske gurue a ne tragati za sobom. Meni je bilo blisko traganje ali ne takvo u kome se umjetnik ponaša kao pacijent umjesto da iz svoje opsjednutosti daje svoje plodove.
Stanovao sam na Grbavici, u istom neboderu sa Afanom Ramićem, s kojim sam se sprijateljio i od njega učio šta je moderno slikarstvo. Kasnije će me oduševiti planinski pejzaži na slikama Ćorovića koje je bio izložio u salonu Radničkog univerziteta Đuro Đaković. Uz muziku, čiji sam privrženik bio od onog gimnazijskog vremena, kada sam u Pančevu gledao Gunoovog Fausta u izvođenju operskog ansambla Narodnog poziršta iz Beograda. Čangalović je tada bio na vrhuncu slave. Njegov je glas bio neuporediv. Umjetnost je postala moj svijet, meni bliži od ovog tzv. stvarnog na koji sam fizički bio osuđen. Sarajevo mi se činilo skučenim, ono što se izučava na katedrama domaće književnosti pravaziđenim i gotovo nepotrebnim. Pročitavši to još u osnovnoj školi, nisam mu pridavao veliki značaj. Trebalo je vremena da shvatim veličinu te književnosti, ali, opet, ne onu i onakvu kako se izučavala akademski, i kako se, nažalost, još uvijek izučava.
Činilo mi se da je ključna zapovjest, ili uputstvo mladom piscu: Uči od majstora, ne od njegovog epigona. Čitaj velike pisce, oni će ti sve reći. Tada sam se opredijelio za frankofonu liniju, mada ću veoma brzo preći i na ostale književnosti. Velika francuska književnost imala je šta da ponudi mladom piscu žednom velikih djela. Čak i ako taj pisac nije kod nas bio prevođen i poznat. Nažalost, moja generacija nije pripadala onoj Andrićevoj, kada je poznavanje više jezika, od školskog doba, bilo normalno. Tada se čitalo sve u originalu.
Jeste li čuli za Žana Žirodua (Jean Giraudoux), francuskog pripovjedača i dramskog pisca? Pretpostavljam da većina nije. Kako bi i čuli kada se u našim bibliotekama i knjižnicama nalaze samo dvije njegove knjige u prevodu na ondašnji s-h jezik. Obje su u Narodnoj biblioteci Srbije. Hrvatske javne knjižnice nemaju nijednu njegovu knjigu. Ove dvije prevedene davno se objavljene, 1955. godine Iz provincije, i 1956. godine roman Bela. Nekoliko njegovih drama igrano je na radiju, oduševio me je prekrasni Intermeco. Takav užitak pružila mi je još samo radio-drama Pod mliječnom šumom, Dilena Tomasa. Prije nekoliko godina objavljena je u prevodu na srpski i njegova čuvena drama Trojanskog rata neće biti. Narodna biblioteka Srbije ima u fondu glavna Žiroduova djela na francuskom jeziku. To je sasvim normalno, riječ je o veliko francuskom piscu. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu ima u fondu roman Bela, u prevodu (latinično izdanje), dok nema Iz provincije (vjerovatno zato što je ćirilično). Ima i tri drame, na slovenačkom jeziku. Iznenađuje činjenica da nema ni ključnih knjiga na francuskom jeziku, iako je sveučilišna knjižnica. Takva je kod nas bila nabavna politika, nju je uvijek limitirao budžet, ali ne samo on.
Da bih nastavio priču o Danilu kišu, prepisujem uvodnu stranicu prve Žiroduove priče iz knjige Iz provincije, (izdavač Prosveta, urednik Eli Finci) u divnom prevodu poznatog profesora Raška Dimitrijevića.
Nemojte misliti da suvo lišće padne odjednom, kao zreli plodovi, ili bez šuma, kao uvelo cveće. Lišće jova, pokraj potoka, otkida se oko podne i, zadržavano još svežim listovima, napuštenim gnezdima koja ga nisu zagrevala, stiže na zemlju nešto malo pre sunca. To je čas kad mlinar otvara ustave; potok se izdiže i odnosi ga sa vodom koja je ostala u rupama, sa vodom koja je već zaboravila da li dolazi iz mlina ili od kiše; i ono se kotrlja, sasvim na dnu, jer samo zeleni listovi plove po površini. Postoji i lišće bršljana, boje kore, koje se lepi za stablo i postepeno prodire u njega; ima i lišća koje pada noću, tarući se o granu, zaustravljajući se nespokojno, padajući dalje, i u svom strahu da ne probudi drvo pravi još veći šum. Samo lišće jasike sruči se sve odjednom gubeći svoje srebro. Ali i ono, toga dana otkidalo se sporije. Iz svoje postelje, ja sam ga slušao i gledao. Jesen se širila pod lipama, kao svilena mreža koja ublažuje pad. Čudio sam se kako ptice mogu da stignu do zemlje.
I još sasvim malo:
Prijatno je ozdravljati u večeri kad pada kiša; to je još prijatnije u sunčane večeri. Muve vas posećuju dok sedite kraj prozora; ustručavate se da ih zgnječite između okana i zavesa od muslina, prvo iz sažaljenja, a zatom što je to tako prljavo. Umorne ruke se spuštaju na butine, i čovek ne zna koje od njih greju one druge. Celog dana nespretni zraci se prelamaju na površinama za koje su verovali da su meke, a koje vam ih grubo vraćaju, dok je za mene sunce još nevidljivo i nije napustilo polja…
Osjećate li taj poetski poneseni ritam, to direktno obraćanje čitaocu, nalazi se oboje, na drugi način, i kod Šulca i njegovih Cimetastih prodavnica, ali ovdje sada mislim samo na tridesetogodišnjeg Kiša, koji je tražio svoj izraz, svoj stil, ono nešto neopisivo, poetsko-prozni glas, što će dovesti do knjige, ali, prije svega, pomoći mu da se pronađe u šumi savremenosti. Taj uticaj je za Kiša bio veoma važan. Možemo iz knjige u knjigu uočavati mijene i prilagođavanja, tema je tražila svoj način i pristup, zato je već njegova sljedeća knjiga, Peščanik, postala bliska stilu francuskih modernista pedesetih godina koje je prevodio (Bitor i Solers). Sam Kiš je u više navrata o tome pisao, odgovarao na pitanja, navodio mišljenja onih koje je cijenio (Natali Sarot, Alen Rob-Grije). Prije tog prelaza, imamo odrastanje u provinciji, koje je sasvim posebno za svakog, a u suštini opšte, u čemu nalazim tu jasnu vezu između dvojice velikih pisaca, Židroua i Kiša. Desilo se da sam to našem piscu i rekao na Kozari, bio je iznenađen i upitno mi odgovorio: Čitao si Žirodua u Raškovom prevodu, je li? Klimnuo sam glavom i nisam se osjećao prijatno, kao da sam nehotice uvrijedio čovjeka kojeg sam kao pisca volio. Ali ne, on je dodao za mene nešto oslobađajuće: Treba čitati takve pisce i ugledati se samo onoliko koliko je potrebno da pronađemo sebe.
Ja sam mislio prevashodno na Kišove prekrasne opise koje će u Peščaniku pretvoriti u mnogo čvršće strukturiranu cjelinu koja toliko ne plijeni standardnog čitaoca. Evo jednog od tih opisa:
Stabla divljih kestenova u našoj ulici dodirivala su se svojim najisturenijim granama, stvarajući trem. Između tih golemih arkada pružali su se svodovi obrasli lišćem kao bršljanom. Čitava ta arhitektura stajala je u dane ravnodnevice, ili u obične dane bez vetra, nepokretna i stabilna u svojim smelim konstrukcijama, samo bi sunce s vremena na vreme hitnulo svoje uzaludne bandarilje kroz gusto lišće. probivši se kroz granje, kose i izukrštane, one bi treperile neko vreme od sopstvenog zamaha, zatim bi se istopile i kanule na tursku kaldrmu kao kap tečnog srebra. Mi prolazimo ispod tih svečanih svodova, svečanih i pustih, i hitamo da se domognemo gradskih arterija. Tišina, otmena svečanost prazničkog prepodneva, Iza spuštenih prašnjavih žaluzina još spavaju poštanski činovnici i trgovački pomoćnici. Prolazeći kraj niskih prizemlja mi se pogledamo i smeškamo se puni respekta: kroz tamne, zalelujane zavese i kroz mešine žaluzina-harmonika čuju se ropci poslednjih spavača.
Meni cijeli početak romana sa fascinantnim opisom poslužavnika koji majka unosi u sobu predstavlja ustvari posredni omaž uticaju.
Desilo se u tim mojim nesigurnim počecima, da sam učestvovao na anonimnom konkursu omladinskog lista Mladost, pričom koju ću kasnije razviti u roman o Perastu, što će ga objaviti sarajevski izdavač Veselin Masleša, pod naslovom Naseljedna bolest. Priča je u prvom licu jednine, ženski glas, čemu sam ponekad pribjegavao jer sam odrastao među ženama i njihov sam svijet bolje poznavao od muškog. Dobio sam nagradu i otišao u Beograd, da primim priznanje, u neboder ondašnjeg Centralnog komiteta na Novom Beogradu, gdje je bila redakcija lista. Kada je pročitano moje ime, Danilo je bio vidno iznenađen. Rekao mi je, uz svoj poznati osmijeh: Prevario si nas. Mislili smo da je djevojka. Sjetićemo se toga kasnije, prilikom susreta kada sam mu rekao kako je Bašta, pepeo omiljena knjiga moje majke. Šta je po zanimanju tvoja majka, pitao je? Domaćica i šnajderica, odgovorio sam mu, nekako se skanjivajući. Vidiš, to me oduševljava, odgovorio je, to su najdragocjeniji čitaoci. Dovoljno mi je danas da zatvorim oči i vidim lik tog čovjeka koji je uveo i još uvijek uvodi mlade u svijet literature. Baš onako kako je i sam u nju ušao da tu ostane. U evropskom kontinuitetu, autentičan i majstor.
Mnogo godina poslije svega ovoga, kao moj fizički oproštaj od tog dragog čovjeka, napisao sam kratku bilješku o našem nenadanom susretu u Parizu.
U PODZEMLjU PARIZA
Negdje tamo 1980. godine, boravio sam kratko u Parizu. Jedne večeri, prilično kasno, vraćao sam se iz centra u hotel. Spustio sam se u metro, na stanici Šatle, gdje se ukrštaju najznačajnije linije i gdje je uvijek velika ljudska vreva i gužva. U svakom hodniku ili stajalištu neko muzicira, neko nekog čeka ili ispraća. Beskrajna pokretna traka vozi svjetinu s kraja na kraj stanice, kao da ih isporučuje direktno na dalju preradu u Had.
Vozim se tom jednom trakom, ovlašno primjećujem lica onih koji mi dolaze ususret, pitam se odakle su, ko su? Odjednom, prema meni dolazi poznato lice, moćna glava s tako jedinstvenom kosom – Danilo Kiš. Sve se dešava munjevito, on vidi mene, ja njega, samo se bez rukovanja pozdravismo i otplovismo, svaki na svoju stranu.
Kasnije sam ga još jednom susreo, već oboljelog, s osjećanjem da je samo privremeno izišao iz podzemlja, ali da se mora okrenuti, kao mitski pjevač, sam za sobom – on je otplovio tamo gdje ni pisma ni ljudska utjeha više ne dopiru. Ni zlo, ni dobro – u gluvo uvo vaseljene.