1. Ne znam koliko dana pred smrt, pjesnik Admiral Mahić me nazvao telefonom, ali me nije bilo kod kuće. Gordana mi je rekla:
“Zvao je Mahić. Umire od raka. Zvao je da se od nas oprosti.”
Ja nisam imao priliku da se oprostim od Gordane koja kao da mi je pobjegla niza stepenice.
Kad se sjetim da je Mahić nedavno umro, ubrzo iza njega i Gordana, a nedavno i Vojka Smiljanić, bića koja sam volio, svako na svoj način, jasno mi je da će mi se ostatak života, koliko god bio dug, sastojati isključivo od rastanaka.
Mahiću je Gordana bila jako draga, ne na posljednjem mjestu zato što je prema njemu bila mekša od mene koji sam mu govorio:
“Nema rakije! Vi pjanci ste mi se odavno popeli na neku stvar.”
A kod eksteritorijalne Gordane, u kuhinji, uvijek je dobijao po koju čašicu.
Pošto smo ga znali stotinu godina, Gordana je davno razumjela jedino što je bilo važno: Mahić je bio nesrećnik.
2. Oduvijek su na nas dvoje letjeli nesrećnici i nesrećnice. Tu nam bilo spasa. Kako da nam bude spasa od nas samih? I nikad nisam mogao reći ko je prema njima bio mekši: Gordana ili ja?
Najveći od tih nesrećnika bio je Božo, zaboravili smo mu prezime, koji nam je dolazio dok smo stanovali u ulici Hasana Kikića broj jedan, a ostao nam je najnezaboravniji možda i zato što smo znali: njega niko nema ni da žali, ni da ga se sjeća.
I Ivana ga dobro pamti. Uvijek se uz osmijeh sjeti njega i njegovog kariranog kačketa koji mu je pokrivao ćelu, i njegovih plavih očiju.
To su bile najbespomoćnije ljudske oči koje sam ikad vidio. Oči koje su govorile: ovaj svijet je divan da se u njemu plače, i šta drugo, brate slatki, da ti rečem.
U Božu sam nekad znao žaliti bespomoćnost cijelog ljudskog roda, njegovu vječitu izloženost svemu i svačemu, bez nade u ikakav štit, čak bez prava na nadu, dodao bi Andrić.
Mislim da sam o tome govorio Gordani i Ivani: jednom sam joj na ulici pokazao imbecilnu facu Tunjinog sina Nenada Filipovića, zvanog Behby, koji je sam priznao da nije slušao Ivanino sviranje na fagotu nego ju je “kritikovao” na osnovu onog što mu je “jaranica opričala”: Potom sam dodao:
“Ovaj veli da ti je muzika raštimana.”
“Jadnik. Kad ga pogledaš, sažališ se na sav ljudski rod”, rekla je Ivana.
A u trenucima kad Gordanin nestanak iz mene ispije svu snagu, sve razloge da postojim, znam nekad pomisliti: isti sam Božo.
Koji je umro u sedamdesetoj. Dvadest šesto godište. Propušio u sedmoj. Počeo piti u desetoj.
Ženio se. Odslužio vojsku, potom se upoznao s jednom, imao sina s njom, ali vazda je bila kriva rakija: niti je sin dolazio da vidi njega, niti je Božo išao da vidi sina. U Zagrebu nevjenčano živio “dvjesto godina” sa jednom. Nije htjela u Sarajevo. I Božo digne sidro i ode. Morao je: majka mu se razboljela. I ovdje ostao do smrti.
I pripovijedao nam je da je, kad je bio mali, išao babi u Nikšić, i bilo mu divno, ali se ne sjećam ničeg od onog što je kazao, osim riječi: “kakvu sam babu ja imao”.
Uvijek iz džepa nešto izvadi: perec, kiflu, mandarinu, našem psu Lindi konzervu, a bombonu ili žvaku Ivani.
Insistirao je da, prije nego što nam Gordana skuha kafu i zapalimo po cigaru, pojedem nešto od donesenog.
Sjedne za sto i kaže:
“Ako ima, jednu, ako nema, nikom ništa.”
Za Boža je vazda moralo imati, ne samo jedna. Povremeno bi mi donio (u ovoj bilješci rukom ime donosioca mi je ostalo nečitljivo) flašu izvrsne rakije i Božo bi, jednu po jednu, svu popio.
“Eto, odoh”, rekao bi Gordani. “Sjutra ti nećeš rano.” To jest na posao. Što je značilo da bi mogao i sutra popiti koju.
“Reci Marki” – uvijek bi govorio Marki – “da su mu novine u prozoru.”
Naš stan u Kikićevoj imao je u malom ganjku prozor koji nije gledao nikud i to će mi zauvijek ostati nezaboravno.
A kad meni kaže, što je često ponavljao: “Ja tebi novine donosio i po snijegu i po kiši”, ja bih se tužno nasmiješio, a Gordana mi je jednom rekla:
“Od tih riječi srce u tebi hoće da svisne.”
Takva je bila moja Gordana. Kad sam bio napola lud zbog njene smrti, ko zna koliko sam puta sam zaželio da prolaznicima na ulici kažem:
“E da vi samo znate, ljudi, kakvu sam ženu ja imao.”
Ovo bi trebalo da je citat. Negdje sam čitao sličnu priču. Možda u Čehova?
Kad nam Božo dođe mokar i smrznut, ako nema cigara, Gordana stavi pred njega Drinu, a on kad ustane ide, veli joj:
“Ja ću ti ovo uzet, ne ljuti se.”
“De, Božo, ne zezaj”, kaže mu Gordana.
Stanovao je u “Koreji”. U ratu, prvi mu komšija bio Juka Prazina. Ljutio se kad mu obiju stan i ponesu što nađu.
“Ali najgore mi je zbog katanca. Jer on više vrijedi no sve što pokradu.”
Kad mu je obijanje dojadilo, više nije ni zaključavao.
Pričao nam je da je bio s Alijom Izetbegovićem u fočanskom zatvoru.
“Fin, uštivan, vaspitan.”
Ne sjećam se šta sam na to rekao, ali sam jednom čuo Gordanu kako priča Azri Kafedžić:
“A Marko Božu veli: ‘Šta god da je prije bio, nije važno. To je bio neko drugi, to nije bio ovaj Alija. Ni sjenka do toga čovjeka. Kad vrijeme prođe, ne ostane ništa od prijašnjega.”
Ne sumnjam da je Gordana tačno zapamtila moje riječi, ali sad su mi pomalo zagonetne. Znam da sam Aliju, nakon što je potpisao ono u Dejtonu, prestao smatrati svojim predsjednikom, a danas mislim da je bio teški varalica.
Ali i budala koja u memoarima kaže: “Neumjesno je pa i griješno pitanje je li išta moglo biti drukčije.” A kako će i biti kad “ljudi”, rekao je u ratu, “ne upravljaju historijom. Bog upravlja historijom i biće kako on kaže.”
Čak su Bošnjaci u ratu dobro prošli kad pomislim koji im je tokmak bio vožd koji je sve držao u svojim rukama.
Božo je znao da radim noću, zato je bio zblanut kad god mu ujutro otvorim, što je značilo da mu nema sjedenja, jer je Gordana na poslu, ili je negdje otišla.
Jednom, pošto sam radio svunoć, legao sam da spavam, a naš mađarski puli zvani Linda ljutito je zalajala. Božo je ućutkava:
“Linda! Mišu! Probudićeš Marka.”
Drugi put, Božo nam kuca na vrata. A nezaključana. Donio nam neki pasulj da nam se bar malo oduži za način kako smo da prihvatili.
Uđe.
Nikoga.
Ostavio pasulj. Onda je stražario pred vratima. Čekao je Gordanu. Mislio je da je negdje u susjedstvu. Ako sudim po načinu kako je cio vijek živjela moja žena, bosanska priča o komšiluku meni nije bila šuplja.
Božo opet kuca.
“Ja izišla iz sobe. Spavala.”
“Pa đe si ti?’ – pita me uspaničen. ‘Mogo je neko uć i sve pokrast!’
Šta, Božo? Šta je mogao pokrast? – pitam ja njega.”
Prema njegovom stavu naš stan je bio raj. Ali u našoj kući, za poštena lopova, nije bilo ničeg izuzev televizora i videorikordera.
Koji i nije bio naš nego fakultetski.
Kad je devedeset i druge otišao u London, Predrag Finci nam je dao ključ od stana u Kikićevoj i ostavio na stolu dvadest maraka, presavijenih na četvoro, kako bi valjda poklon izgledao manji, koje nikad neću zaboraviti.
Ne znam koliko prije rata, Predrag je, zbog nečeg, sa Filozofskog fakulteta, na revers pozajmio televizor i video rekorder, i u ratnoj fertutmi zaboravio da ih vrati. Za vrijeme opsade, više se ne sjećam kada, sa Fakulteta su došli po njih.
3. Najveća od nesrećnica, ali i najveća ljubav, i Gordanina i moja, bila je Azra Kovačević, a teret je, razumije se, mnogo više padao na Gordanu.
Admiral Mahić nam je bio neka vrsta muške Azre, a teret je, dakako, najviše padao na mene.
Gordana bi ponekad istinski pošizila od toga što džabe radim za toliki svijet, što nemam snage da kažem: neću. Govorila je:
“Sreća je tvoja što nisi žensko. Ti nikom ne bi umio reći ne dam.”
Ali nikad joj nije palo na pamet da mi prigovori što radim za Mahića. Predobro je razumjela da se to, naprosto, mora.
Pričao sam joj kako sam Mahiću napravio konačnu verziju više ne znam koje knjige, ali nije objavljena ni ona, ni njena neispravljena verzija, što bi bila mila majka, nego je ludog Mahića ponijela “inspiracija” i ponovo napisao sve pjesme, što je značilo da je uništio mnogo šta od onoga što je bilo izvrsno u neispravljenom rukopisu. Rekao sam mu:
“Ako se ovo još jednom desi, Mahiću, više ni ne izlazi pred oči.”
Gordana je rekla da se meni to sa Mahićem desilo jednom, a da se njoj desetinama puta ponovila slična stvar s Azrom.
Dođe Azra sva očajna, da ovo ili ono satima analizira sa vazda sabranom Gordanom: ugajgule sve kako treba, čak Azra kaže:
“Sad znam kako ću.”
Potom uradi nešto mnogo gore nego da se uopće nije savjetovala sa Gordanom.
Ali Gordana njoj nije mogla priprijetiti kao ja Mahiću: ako se to još jednom desi, ne izlazi mi na oči. Jer ono sa Mahićem bila je književnost, a ono sa Azrom bio je život. Pa mi pokašto dođe da sam ja zapravo ganjao priviđenja u svom zatvoru koji mumificira put i ko zna koliko ću godina nadživjeti svoju dragu, dok je Gordana istinski živjela, zato se i potrošila mnogo brže od mene.
4. Ponekad, prije rođenja Ivaninog, koje me zauvijek učinilo monogamnim, pomišljao sam da bih mogao divno živjeti i sa Gordanom i sa Azrom: nisu me u ratu Rešid Hafizović i Enes Karić tek onako ubjeđivali da sam musliman, a da to i ne znam.
Ali to nisam, bezbeli, smio reći Gordani, jer bi me pitala: jesi li ti normalan?
Odgovorio bih joj: znam da nisam, ali niko kao vas dvije nije toliko vjerovao u moju ljudsku vrijednost.
Možda sam uz Gordanu postajao svaki dan pomalo bolji i zato da je ne bih razočarao u njenoj vjeri.
Moji nesrećnici
1. Ne znam koliko dana pred smrt, pjesnik Admiral Mahić me nazvao telefonom, ali me nije bilo kod kuće. Gordana mi je rekla:
“Zvao je Mahić. Umire od raka. Zvao je da se od nas oprosti.”
Ja nisam imao priliku da se oprostim od Gordane koja kao da mi je pobjegla niza stepenice.
Kad se sjetim da je Mahić nedavno umro, ubrzo iza njega i Gordana, a nedavno i Vojka Smiljanić, bića koja sam volio, svako na svoj način, jasno mi je da će mi se ostatak života, koliko god bio dug, sastojati isključivo od rastanaka.
Mahiću je Gordana bila jako draga, ne na posljednjem mjestu zato što je prema njemu bila mekša od mene koji sam mu govorio:
“Nema rakije! Vi pjanci ste mi se odavno popeli na neku stvar.”
A kod eksteritorijalne Gordane, u kuhinji, uvijek je dobijao po koju čašicu.
Pošto smo ga znali stotinu godina, Gordana je davno razumjela jedino što je bilo važno: Mahić je bio nesrećnik.
2. Oduvijek su na nas dvoje letjeli nesrećnici i nesrećnice. Tu nam bilo spasa. Kako da nam bude spasa od nas samih? I nikad nisam mogao reći ko je prema njima bio mekši: Gordana ili ja?
Najveći od tih nesrećnika bio je Božo, zaboravili smo mu prezime, koji nam je dolazio dok smo stanovali u ulici Hasana Kikića broj jedan, a ostao nam je najnezaboravniji možda i zato što smo znali: njega niko nema ni da žali, ni da ga se sjeća.
I Ivana ga dobro pamti. Uvijek se uz osmijeh sjeti njega i njegovog kariranog kačketa koji mu je pokrivao ćelu, i njegovih plavih očiju.
To su bile najbespomoćnije ljudske oči koje sam ikad vidio. Oči koje su govorile: ovaj svijet je divan da se u njemu plače, i šta drugo, brate slatki, da ti rečem.
U Božu sam nekad znao žaliti bespomoćnost cijelog ljudskog roda, njegovu vječitu izloženost svemu i svačemu, bez nade u ikakav štit, čak bez prava na nadu, dodao bi Andrić.
Mislim da sam o tome govorio Gordani i Ivani: jednom sam joj na ulici pokazao imbecilnu facu Tunjinog sina Nenada Filipovića, zvanog Behby, koji je sam priznao da nije slušao Ivanino sviranje na fagotu nego ju je “kritikovao” na osnovu onog što mu je “jaranica opričala”: Potom sam dodao:
“Ovaj veli da ti je muzika raštimana.”
“Jadnik. Kad ga pogledaš, sažališ se na sav ljudski rod”, rekla je Ivana.
A u trenucima kad Gordanin nestanak iz mene ispije svu snagu, sve razloge da postojim, znam nekad pomisliti: isti sam Božo.
Koji je umro u sedamdesetoj. Dvadest šesto godište. Propušio u sedmoj. Počeo piti u desetoj.
Ženio se. Odslužio vojsku, potom se upoznao s jednom, imao sina s njom, ali vazda je bila kriva rakija: niti je sin dolazio da vidi njega, niti je Božo išao da vidi sina. U Zagrebu nevjenčano živio “dvjesto godina” sa jednom. Nije htjela u Sarajevo. I Božo digne sidro i ode. Morao je: majka mu se razboljela. I ovdje ostao do smrti.
I pripovijedao nam je da je, kad je bio mali, išao babi u Nikšić, i bilo mu divno, ali se ne sjećam ničeg od onog što je kazao, osim riječi: “kakvu sam babu ja imao”.
Uvijek iz džepa nešto izvadi: perec, kiflu, mandarinu, našem psu Lindi konzervu, a bombonu ili žvaku Ivani.
Insistirao je da, prije nego što nam Gordana skuha kafu i zapalimo po cigaru, pojedem nešto od donesenog.
Sjedne za sto i kaže:
“Ako ima, jednu, ako nema, nikom ništa.”
Za Boža je vazda moralo imati, ne samo jedna. Povremeno bi mi donio (u ovoj bilješci rukom ime donosioca mi je ostalo nečitljivo) flašu izvrsne rakije i Božo bi, jednu po jednu, svu popio.
“Eto, odoh”, rekao bi Gordani. “Sjutra ti nećeš rano.” To jest na posao. Što je značilo da bi mogao i sutra popiti koju.
“Reci Marki” – uvijek bi govorio Marki – “da su mu novine u prozoru.”
Naš stan u Kikićevoj imao je u malom ganjku prozor koji nije gledao nikud i to će mi zauvijek ostati nezaboravno.
A kad meni kaže, što je često ponavljao: “Ja tebi novine donosio i po snijegu i po kiši”, ja bih se tužno nasmiješio, a Gordana mi je jednom rekla:
“Od tih riječi srce u tebi hoće da svisne.”
Takva je bila moja Gordana. Kad sam bio napola lud zbog njene smrti, ko zna koliko sam puta sam zaželio da prolaznicima na ulici kažem:
“E da vi samo znate, ljudi, kakvu sam ženu ja imao.”
Ovo bi trebalo da je citat. Negdje sam čitao sličnu priču. Možda u Čehova?
Kad nam Božo dođe mokar i smrznut, ako nema cigara, Gordana stavi pred njega Drinu, a on kad ustane ide, veli joj:
“Ja ću ti ovo uzet, ne ljuti se.”
“De, Božo, ne zezaj”, kaže mu Gordana.
Stanovao je u “Koreji”. U ratu, prvi mu komšija bio Juka Prazina. Ljutio se kad mu obiju stan i ponesu što nađu.
“Ali najgore mi je zbog katanca. Jer on više vrijedi no sve što pokradu.”
Kad mu je obijanje dojadilo, više nije ni zaključavao.
Pričao nam je da je bio s Alijom Izetbegovićem u fočanskom zatvoru.
“Fin, uštivan, vaspitan.”
Ne sjećam se šta sam na to rekao, ali sam jednom čuo Gordanu kako priča Azri Kafedžić:
“A Marko Božu veli: ‘Šta god da je prije bio, nije važno. To je bio neko drugi, to nije bio ovaj Alija. Ni sjenka do toga čovjeka. Kad vrijeme prođe, ne ostane ništa od prijašnjega.”
Ne sumnjam da je Gordana tačno zapamtila moje riječi, ali sad su mi pomalo zagonetne. Znam da sam Aliju, nakon što je potpisao ono u Dejtonu, prestao smatrati svojim predsjednikom, a danas mislim da je bio teški varalica.
Ali i budala koja u memoarima kaže: “Neumjesno je pa i griješno pitanje je li išta moglo biti drukčije.” A kako će i biti kad “ljudi”, rekao je u ratu, “ne upravljaju historijom. Bog upravlja historijom i biće kako on kaže.”
Čak su Bošnjaci u ratu dobro prošli kad pomislim koji im je tokmak bio vožd koji je sve držao u svojim rukama.
Božo je znao da radim noću, zato je bio zblanut kad god mu ujutro otvorim, što je značilo da mu nema sjedenja, jer je Gordana na poslu, ili je negdje otišla.
Jednom, pošto sam radio svunoć, legao sam da spavam, a naš mađarski puli zvani Linda ljutito je zalajala. Božo je ućutkava:
“Linda! Mišu! Probudićeš Marka.”
Drugi put, Božo nam kuca na vrata. A nezaključana. Donio nam neki pasulj da nam se bar malo oduži za način kako smo da prihvatili.
Uđe.
Nikoga.
Ostavio pasulj. Onda je stražario pred vratima. Čekao je Gordanu. Mislio je da je negdje u susjedstvu. Ako sudim po načinu kako je cio vijek živjela moja žena, bosanska priča o komšiluku meni nije bila šuplja.
Božo opet kuca.
“Ja izišla iz sobe. Spavala.”
“Pa đe si ti?’ – pita me uspaničen. ‘Mogo je neko uć i sve pokrast!’
Šta, Božo? Šta je mogao pokrast? – pitam ja njega.”
Prema njegovom stavu naš stan je bio raj. Ali u našoj kući, za poštena lopova, nije bilo ničeg izuzev televizora i videorikordera.
Koji i nije bio naš nego fakultetski.
Kad je devedeset i druge otišao u London, Predrag Finci nam je dao ključ od stana u Kikićevoj i ostavio na stolu dvadest maraka, presavijenih na četvoro, kako bi valjda poklon izgledao manji, koje nikad neću zaboraviti.
Ne znam koliko prije rata, Predrag je, zbog nečeg, sa Filozofskog fakulteta, na revers pozajmio televizor i video rekorder, i u ratnoj fertutmi zaboravio da ih vrati. Za vrijeme opsade, više se ne sjećam kada, sa Fakulteta su došli po njih.
3. Najveća od nesrećnica, ali i najveća ljubav, i Gordanina i moja, bila je Azra Kovačević, a teret je, razumije se, mnogo više padao na Gordanu.
Admiral Mahić nam je bio neka vrsta muške Azre, a teret je, dakako, najviše padao na mene.
Gordana bi ponekad istinski pošizila od toga što džabe radim za toliki svijet, što nemam snage da kažem: neću. Govorila je:
“Sreća je tvoja što nisi žensko. Ti nikom ne bi umio reći ne dam.”
Ali nikad joj nije palo na pamet da mi prigovori što radim za Mahića. Predobro je razumjela da se to, naprosto, mora.
Pričao sam joj kako sam Mahiću napravio konačnu verziju više ne znam koje knjige, ali nije objavljena ni ona, ni njena neispravljena verzija, što bi bila mila majka, nego je ludog Mahića ponijela “inspiracija” i ponovo napisao sve pjesme, što je značilo da je uništio mnogo šta od onoga što je bilo izvrsno u neispravljenom rukopisu. Rekao sam mu:
“Ako se ovo još jednom desi, Mahiću, više ni ne izlazi pred oči.”
Gordana je rekla da se meni to sa Mahićem desilo jednom, a da se njoj desetinama puta ponovila slična stvar s Azrom.
Dođe Azra sva očajna, da ovo ili ono satima analizira sa vazda sabranom Gordanom: ugajgule sve kako treba, čak Azra kaže:
“Sad znam kako ću.”
Potom uradi nešto mnogo gore nego da se uopće nije savjetovala sa Gordanom.
Ali Gordana njoj nije mogla priprijetiti kao ja Mahiću: ako se to još jednom desi, ne izlazi mi na oči. Jer ono sa Mahićem bila je književnost, a ono sa Azrom bio je život. Pa mi pokašto dođe da sam ja zapravo ganjao priviđenja u svom zatvoru koji mumificira put i ko zna koliko ću godina nadživjeti svoju dragu, dok je Gordana istinski živjela, zato se i potrošila mnogo brže od mene.
4. Ponekad, prije rođenja Ivaninog, koje me zauvijek učinilo monogamnim, pomišljao sam da bih mogao divno živjeti i sa Gordanom i sa Azrom: nisu me u ratu Rešid Hafizović i Enes Karić tek onako ubjeđivali da sam musliman, a da to i ne znam.
Ali to nisam, bezbeli, smio reći Gordani, jer bi me pitala: jesi li ti normalan?
Odgovorio bih joj: znam da nisam, ali niko kao vas dvije nije toliko vjerovao u moju ljudsku vrijednost.
Možda sam uz Gordanu postajao svaki dan pomalo bolji i zato da je ne bih razočarao u njenoj vjeri.
(iz knjige u nastanku Bez Gordane)