O tragičnoj sam sudbini Viktorije Ameline u ovoj rubrici pisao više puta. No priču, jer priče se lako zaboravljaju, valja uvijek ponoviti. Amelina je bila ukrajinska spisateljica koja se od samog početka rata (dočekala ga je u Egiptu, gdje se sa sinom upravo trebala vratiti s godišnjeg odmora) posvetila humanitarnoj djelatnosti čiji je najvažniji dio bio dokumentiranje ruskih ratnih zločina. U tu je svrhu završila više kursova koji su joj omogućili tehničko vladanje kompliciranim procesom vođenja intervjua s traumatiziranim osobama. Stalno putovanje u neposrednu blizinu ratnoga područja služilo je svrsi dokazivanja ratnih zločina što ih je na cijelome zaraćenom području činila neprijateljska soldateska. Amelina je 27. lipnja 2023. vodila kolumbijsku spisateljsku delegaciju kroz Donbas kada je ruska raketa tipa „Iskander“ pogodila piceriju u gradu Kramatorsku. Četiri dana nakon napada podlegla je povredama u bolnici u Dnipru. Njezina je smrt bila još jedan dokaz u kolikoj je mjeri zločinački agresor usmjeren na uništavanje ukrajinske kulture i umjetnosti. Raketiranje civilnih ciljeva strategija je koja kao isključivi cilj ima destrukciju, a motivirana je željom za brisanje ukrajinske svijesti i samosvijesti – stoljetni cilj zavojevačkoga imperija. Otpor njemu je i čuvanje sjećanja na heroine i heroje obrambenoga rata – kakva je Viktorija Amelina.
Njezin briljantni roman Dom za Doma svjedočenje je koliko je taj gubitak bolan. Kao i pitanje: što bi još Viktorija Amelina doprinijela ukrajinskoj, europskoj i svjetskoj književnosti da je nije sustigla prijevremena smrt – doživjela je tek 37 godina. No sada je važnije predočiti njezin aktualni doprinos koji se iščitava iz književnoga djela. Naslov Dom za Doma u hrvatskome prijevodu djeluje neobično. U ukrajinskome originalu koji glasi Дім для Дома nema tog udvostručavanja riječi. Drugi „dom“ je, znači, ime, točnije nadimak iza kojega se krije Dominik, otmjena pudlica. Strategija koju Amelina koristi u njegovu integriranju u pripovjedni tekst iznimno je vješta. Ona ga, naime, čini nositeljem pripovjednoga glasa u prvom licu. Na taj se način otvara perspektiva za višestruko očuđavanje ispripovijedanoga – kroz ironiju, cinizam, cizelirano predočavanje onih elemenata zbilje koje normalnome ljudskom oku ostaju nedostupne, da nabrojim tek neke od mogućnosti koje pruža takav, rekao bih eksperimentalan, pristup pripovjednom tekstu.
To je tek jedan aspekt narativa. Još je važniji onaj u kojemu se priča što je pripovijeda Dom integrira u suvremenu povijest Ukrajine i cijepanja na koje je ta zemlja osuđena od 2014. Dom je kroničar traumatičnih zbivanja od stjecanja neovisnosti 24.8.1991. do Narančaste revolucije u jesen 2004. Da bi njegova pripovijest postala još autentičnija, opskrbljena je prologom u kojemu se opisuje kako je iz istočne Ukrajine, iz Donbasa, došao u Lviv, na njezin krajnji zapad. Kupljen je kako bi postao lovački pas, ali takva se predodžba pokazuje iluzornom: ne samo što ne uspijeva loviti, u svojim je pokušajima toliko nespretan da svojega vlasnika izlaže poruzi njegovih lovačkih sudrugova. Stoga je i odlazak nužnost, a on se zbiva u sklopu raspada obitelji. Vlasnik psa vara ženu, Tamaru, a ona ga ostavlja i sobom vodi kćer Mašu i Doma. Fiktivni grad Noversk u istočnoj Ukrajini zamjenjuje se za Lviv u kojemu živi Tamarin otac, umirovljeni pukovnik sovjetske avijacije. Naravno ne sam, već sa suprugom Virom, nazvanom Velika Ba, i drugom kćeri, isto tako razvedenom, Oljom i njezinom kćeri Marusjom koja je slijepa od četvrte godine. Dakle, u malome stanu živi šest osoba, uz to i jedan pas. Lijepi trik kojim se Amelina služi kako bi svoj tekst pozicionirala u tradiciju sastoji se u tome da stan u kojemu se nalazi obitelj smješta u kuću u kojoj je živio Stanisłav Lem – hommage jednom od najimpozantnijih gradova Austro-Ugarske Monarhije.
Znači: jedan od gradova centralnih za ukrajinsku/galicijsku povijest i samosvijest, jedna obitelj smještena u kuću u kojoj je kao liječnik ordinirao otac jednog od najznačajnijih svjetskih pisaca znanstvene fantastike (i ne samo nje!), u turbulentno vrijeme ukrajinske povijesti, sve to ispripovijedano iz perspektive psa. Na toj se pozadini isprepliću individualno i kolektivno, sjećanje na izgubljeno vrijeme, strah i očekivanja pred novim koje dolazi, generacijska rascijepljenost, sve to – još jednom – ispripovijedano kroz prizmu duboko empatičnoga psa koji ne samo da je odan obitelji, već s pažnjom prati ono što se zbiva u njoj i oko nje. Od osobitoga je interesa u njegovu vidokrugu slijepa Marusja koju prati s osobitom brižnošću. Njezin vid, kompenziran ćutilom dodira, savršeno je koordiniran s psećim njuhom, tako da njih dvoje tvore idealan par u domaćinstvu koje je već i po generacijskoj izmiješanosti dovoljno bogato skurilnostima. Djed sanja o navodno sretnom vremenu Sovjetskog Saveza u kojemu su mu, bar tako misli, bili ostvareni svi snovi. Pri tome zaboravlja, točnije potiskuje, da je izgubio gotovo cijelu obitelj koja je u tridesetim godinama postala žrtvom Holodomora – gladi koju je umjetno prouzročio staljinistički sistem. To potiskivanje Amelina predstavlja kao tipičan neuspjeh jedne cijele generacije u suočavanju s prošlošću. Obiteljske tajne ostaju prikrivene (i prekrivene) patinom zaborava, što ih ne čini manje kobnima, dapače. Upravo zato što su sklonjene iz pamćenja, što su učinjene nedostupnima, one se ne mogu pretvoriti u kreativnu i psihološki smislenu refleksiju, već ostaju potisnute (ali prisutne) kao stalna prijetnja koja će se prije ili kasnije pojaviti u momentima krize – bilo osobne, individualne, bilo društvene, kolektivne. Pokušaj vraćanja tobožnjeg izgubljenoga raja simbolički je predstavljen MIG-om koji je skriven na rubu grada i kojemu se pukovnik stalno vraća – u nadi da će ga osposobiti za polijetanje. Prema tome, pogonska sila iza njegovoga prebivanja u svijetu, sila koja mu omogućuje da se još uvijek osjeća dijelom toga svijeta, jest nostalgija za nestalim Sovjetskim Savezom.
Drugi tip nostalgije je onaj koji motivira ponašanje Velike Bake. Njezina je životna povijest isto tako vezana uz Sovjetski Savez i determinirana kretanjima tipičnim za tu imperijalnu tvorevinu. Od Bakua do Lviva, ona se kreće kroz beskrajne prostore zemlje koja se širi i sužava, koja ritmički diše, ali u tome ritmičkome disanju ograničava prostor svojim stanovnicima i širi tjeskobu među njima. Putovanja vlakom, u pravcu kojega je teško odrediti, sa zaustavljanjima za koja se ne zna koliko će trajati, Velika Ba slijedi tragove svoje prošlosti, na putu ka neizvjesnoj budućnosti. To je putovanje mogućno zato što posjeduje nesalomljivu snagu, ali je istovremeno i trauma koja će je obilježiti, koja će ostaviti tragove na život u Lvivu i, u krajnjoj liniji, otuđiti je od muža koji se sve više udaljava u svoju nostalgiju.
Doista, nije pogrešno reći da Amelina ispisuje jedan roman o ženskoj snazi, o preživljavanju koje je mogućno upravo zahvaljujući njoj. Muškarci se u njemu nalaze u drugome planu. Oni su ili slabi, nesposobni da prevladaju probleme koje pred njih postavlja svakodnevica, ili kukavice koje bježe pred izazovima i ostavljaju žene da se same nose s njima. Tri generacije žena u obitelji Cilik najbolji su primjer za taj pogled na svijet koji nam posreduje Domov oštri pripovjedni glas, ali se iza njegove točke gledišta nepobitno krije feministički glas autorice romana. Jer žene su one koje omogućavaju održavanje obiteljskoga života. Tako se tri generacije sustavno izgrađuju, kako na kronološkoj (vremenskoj) tako i na prostornoj razini, kao noseći stupovi društva, kao njegova memorija i njegova emotivna snaga. No ta se pripovjedna strategija ne zasniva samo na osnovu vidljivih konaca u izgradnji teksta. Naprotiv, ona crpi svoju efektivnost i na simboličkom, pa ako hoćemo, i alegorijskom nivou. Naravno, to se očituje, kao što sam napomenuo na početku, u izboru pripovjednog glasa. Ipak, to nije sve. Svih pet ženskih osoba koje srećemo u romanu nemaju samo realističku ulogu, već ih se može promatrati i kao zastupnice različitih društvenih slojeva. Takva im paradigmatična uloga pruža mogućnost koncipiranja općenitih značenja. Ako Velika Ba stoji iza jedne generacije koja je prolazeći kroz pakao staljinizma, Drugog svjetskog rata i progona koji su mu uslijedile, njezine se kćeri prepoznaju kao nositeljice postupne emancipacije, oslobađanja od sovjetskih stega, ali i od patrijarhalnoga sustava. Ta se priča o osamostaljenju očituje u spremnosti jedne od njih da napusti posao koji nema perspektive (nastavnica!), da u vremenu eksploatatorske tranzicije počne raditi kao prodavačica u kiosku i nakraju dospije do uspješne trgovkinje antikvitetima čiji je jedini cilj da zaradi dovoljno novca kako bi, u Njemačkoj, financirala operaciju kojom bi se kćeri povratio vid, što joj i uspijeva. Oljina se priča, jer o njoj je riječ, dopunjuje s Tamarinom. Ona, u nedostatku izbora, napušta Ukrajinu i svoju samostalnost realizira u Španjolskoj gdje radi kao pomoćna snaga u žetvi mandarina. Ma koliko se skromnim činio, i to je jedan korak na putu emancipacije. No najveći korak naprijed čine unuke. Simboličku snagu roman razvija u onome segmentu u kojemu se Marusja postulira kao njegov motorni pokretač. Njezino je sljepilo indicirano na više razina. Kao prvo, ono nije posljedica neke urođene mane, već se pojavilo iznenadno, bez najave, dok je Marusja bila četverogodišnja djevojčica, a bilo ga je moguće otkloniti, medicinskim tretmanom korektivnom intervencijom. To što se ta intervencija mora izvesti u inozemstvu svjedočit će i o izvjesnoj nezrelosti ukrajinskoga društva. Ako ga se, kao drugo, promatra kroz Marusjine „oči“, postat će jasna i sljedeća razina alegoriziranja pripovjednog teksta. U takvoj je konstelaciji ona koja vidi makar bila slijepa, dok je njezin okoliš „slijep kod očiju“. To što slijepa djevojčica i pas najefektivnije sagledavaju sve aberacije suvremene Ukrajine govori o moći otpora koja dolazi odozdo, koja je jedina sposobna pobijediti korumpirane strukture, odstraniti njihovu vlast i uvesti stanje u kojemu su pravda i pravednost centralne vrijednosti. Nije slučajno što do toga stanja trebaju dovesti jedno biće bez glasa (pas) i djevojčica bez vida. Sjetit ćemo se da je alegorija pravde slijepa. Optimizam donosi i Mašin povratak u Lviv, nakon dugogodišnjega izbivanja. S njom je i sin Danilo, generacije nastavljaju svoje postojanje, obiteljska se linija produžuje. Možda će, ovaj put, i muškarci smoći dovoljno hrabrosti da se suoče s kovitlacima života. A Dom? Njegov se život, uokviren nezavisnošću i Narančastom revolucijom bliži kraju – što mu ostavlja dovoljno prostora za filozofski zaključak koji je istovremeno i poanta romana:
„Tvoj je dom tamo gdje te se sjećaju. On je poput bijelih fragmenata zamrznutih rijeka prosut po zemlji. Sada mogu reći ‘moj grad’, ali to je bez značenja jednako kao da kažem ‘moj zrak’. I sam zrak kojega udišemo udisao je već netko prije nas i udisat će ga netko poslije nas. I ja sam bio nečiji pas. Zrak nam pripada sve dok je u našoj unutarnjosti. Dom nam pripada sve dok je u našoj unutarnjosti. Obrnuto, svi ćemo biti prisutni u tome domu, svatko u svojoj vlastitoj dubini.“
Fragmentirani roman koji pripovijeda povijest Ukrajine u njezinome turbulentnom razdoblju tako se završava, sa stajališta pseće filozofije. Mikroelementi koji su ugrađeni u konstrukciju te povijesti čine je vjernom preslikom života malih ljudi, ispripovijedanom kroz prizmu generacija razdvojenih burnim zbivanjima (i različitim pogledima na njih), ali uvijek sposobnih da uđu u kompromise – sami sa sobom ali sa drugima, s okolišem. Tako nastaje roman o jednoj zemlji, njezinim stradanjima i njezinoj ponosnoj ljepoti. I jedno i drugo proizlaze iz dostojanstva njezinih ljudi, a sve biva, i u tome je nježna poanta kojom se Amelina oprašta od nas, ispripovijedano iz perspektive jednoga psa – isprva osujećenog, a onda prihvaćenog kao punovrijednog člana zajednice. Kome je dopušteno da podnese dirljiv izvještaj o njoj.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/74
Viktorija Amelina, Dom za Doma, 2017
O tragičnoj sam sudbini Viktorije Ameline u ovoj rubrici pisao više puta. No priču, jer priče se lako zaboravljaju, valja uvijek ponoviti. Amelina je bila ukrajinska spisateljica koja se od samog početka rata (dočekala ga je u Egiptu, gdje se sa sinom upravo trebala vratiti s godišnjeg odmora) posvetila humanitarnoj djelatnosti čiji je najvažniji dio bio dokumentiranje ruskih ratnih zločina. U tu je svrhu završila više kursova koji su joj omogućili tehničko vladanje kompliciranim procesom vođenja intervjua s traumatiziranim osobama. Stalno putovanje u neposrednu blizinu ratnoga područja služilo je svrsi dokazivanja ratnih zločina što ih je na cijelome zaraćenom području činila neprijateljska soldateska. Amelina je 27. lipnja 2023. vodila kolumbijsku spisateljsku delegaciju kroz Donbas kada je ruska raketa tipa „Iskander“ pogodila piceriju u gradu Kramatorsku. Četiri dana nakon napada podlegla je povredama u bolnici u Dnipru. Njezina je smrt bila još jedan dokaz u kolikoj je mjeri zločinački agresor usmjeren na uništavanje ukrajinske kulture i umjetnosti. Raketiranje civilnih ciljeva strategija je koja kao isključivi cilj ima destrukciju, a motivirana je željom za brisanje ukrajinske svijesti i samosvijesti – stoljetni cilj zavojevačkoga imperija. Otpor njemu je i čuvanje sjećanja na heroine i heroje obrambenoga rata – kakva je Viktorija Amelina.
Njezin briljantni roman Dom za Doma svjedočenje je koliko je taj gubitak bolan. Kao i pitanje: što bi još Viktorija Amelina doprinijela ukrajinskoj, europskoj i svjetskoj književnosti da je nije sustigla prijevremena smrt – doživjela je tek 37 godina. No sada je važnije predočiti njezin aktualni doprinos koji se iščitava iz književnoga djela. Naslov Dom za Doma u hrvatskome prijevodu djeluje neobično. U ukrajinskome originalu koji glasi Дім для Дома nema tog udvostručavanja riječi. Drugi „dom“ je, znači, ime, točnije nadimak iza kojega se krije Dominik, otmjena pudlica. Strategija koju Amelina koristi u njegovu integriranju u pripovjedni tekst iznimno je vješta. Ona ga, naime, čini nositeljem pripovjednoga glasa u prvom licu. Na taj se način otvara perspektiva za višestruko očuđavanje ispripovijedanoga – kroz ironiju, cinizam, cizelirano predočavanje onih elemenata zbilje koje normalnome ljudskom oku ostaju nedostupne, da nabrojim tek neke od mogućnosti koje pruža takav, rekao bih eksperimentalan, pristup pripovjednom tekstu.
To je tek jedan aspekt narativa. Još je važniji onaj u kojemu se priča što je pripovijeda Dom integrira u suvremenu povijest Ukrajine i cijepanja na koje je ta zemlja osuđena od 2014. Dom je kroničar traumatičnih zbivanja od stjecanja neovisnosti 24.8.1991. do Narančaste revolucije u jesen 2004. Da bi njegova pripovijest postala još autentičnija, opskrbljena je prologom u kojemu se opisuje kako je iz istočne Ukrajine, iz Donbasa, došao u Lviv, na njezin krajnji zapad. Kupljen je kako bi postao lovački pas, ali takva se predodžba pokazuje iluzornom: ne samo što ne uspijeva loviti, u svojim je pokušajima toliko nespretan da svojega vlasnika izlaže poruzi njegovih lovačkih sudrugova. Stoga je i odlazak nužnost, a on se zbiva u sklopu raspada obitelji. Vlasnik psa vara ženu, Tamaru, a ona ga ostavlja i sobom vodi kćer Mašu i Doma. Fiktivni grad Noversk u istočnoj Ukrajini zamjenjuje se za Lviv u kojemu živi Tamarin otac, umirovljeni pukovnik sovjetske avijacije. Naravno ne sam, već sa suprugom Virom, nazvanom Velika Ba, i drugom kćeri, isto tako razvedenom, Oljom i njezinom kćeri Marusjom koja je slijepa od četvrte godine. Dakle, u malome stanu živi šest osoba, uz to i jedan pas. Lijepi trik kojim se Amelina služi kako bi svoj tekst pozicionirala u tradiciju sastoji se u tome da stan u kojemu se nalazi obitelj smješta u kuću u kojoj je živio Stanisłav Lem – hommage jednom od najimpozantnijih gradova Austro-Ugarske Monarhije.
Znači: jedan od gradova centralnih za ukrajinsku/galicijsku povijest i samosvijest, jedna obitelj smještena u kuću u kojoj je kao liječnik ordinirao otac jednog od najznačajnijih svjetskih pisaca znanstvene fantastike (i ne samo nje!), u turbulentno vrijeme ukrajinske povijesti, sve to ispripovijedano iz perspektive psa. Na toj se pozadini isprepliću individualno i kolektivno, sjećanje na izgubljeno vrijeme, strah i očekivanja pred novim koje dolazi, generacijska rascijepljenost, sve to – još jednom – ispripovijedano kroz prizmu duboko empatičnoga psa koji ne samo da je odan obitelji, već s pažnjom prati ono što se zbiva u njoj i oko nje. Od osobitoga je interesa u njegovu vidokrugu slijepa Marusja koju prati s osobitom brižnošću. Njezin vid, kompenziran ćutilom dodira, savršeno je koordiniran s psećim njuhom, tako da njih dvoje tvore idealan par u domaćinstvu koje je već i po generacijskoj izmiješanosti dovoljno bogato skurilnostima. Djed sanja o navodno sretnom vremenu Sovjetskog Saveza u kojemu su mu, bar tako misli, bili ostvareni svi snovi. Pri tome zaboravlja, točnije potiskuje, da je izgubio gotovo cijelu obitelj koja je u tridesetim godinama postala žrtvom Holodomora – gladi koju je umjetno prouzročio staljinistički sistem. To potiskivanje Amelina predstavlja kao tipičan neuspjeh jedne cijele generacije u suočavanju s prošlošću. Obiteljske tajne ostaju prikrivene (i prekrivene) patinom zaborava, što ih ne čini manje kobnima, dapače. Upravo zato što su sklonjene iz pamćenja, što su učinjene nedostupnima, one se ne mogu pretvoriti u kreativnu i psihološki smislenu refleksiju, već ostaju potisnute (ali prisutne) kao stalna prijetnja koja će se prije ili kasnije pojaviti u momentima krize – bilo osobne, individualne, bilo društvene, kolektivne. Pokušaj vraćanja tobožnjeg izgubljenoga raja simbolički je predstavljen MIG-om koji je skriven na rubu grada i kojemu se pukovnik stalno vraća – u nadi da će ga osposobiti za polijetanje. Prema tome, pogonska sila iza njegovoga prebivanja u svijetu, sila koja mu omogućuje da se još uvijek osjeća dijelom toga svijeta, jest nostalgija za nestalim Sovjetskim Savezom.
Drugi tip nostalgije je onaj koji motivira ponašanje Velike Bake. Njezina je životna povijest isto tako vezana uz Sovjetski Savez i determinirana kretanjima tipičnim za tu imperijalnu tvorevinu. Od Bakua do Lviva, ona se kreće kroz beskrajne prostore zemlje koja se širi i sužava, koja ritmički diše, ali u tome ritmičkome disanju ograničava prostor svojim stanovnicima i širi tjeskobu među njima. Putovanja vlakom, u pravcu kojega je teško odrediti, sa zaustavljanjima za koja se ne zna koliko će trajati, Velika Ba slijedi tragove svoje prošlosti, na putu ka neizvjesnoj budućnosti. To je putovanje mogućno zato što posjeduje nesalomljivu snagu, ali je istovremeno i trauma koja će je obilježiti, koja će ostaviti tragove na život u Lvivu i, u krajnjoj liniji, otuđiti je od muža koji se sve više udaljava u svoju nostalgiju.
Doista, nije pogrešno reći da Amelina ispisuje jedan roman o ženskoj snazi, o preživljavanju koje je mogućno upravo zahvaljujući njoj. Muškarci se u njemu nalaze u drugome planu. Oni su ili slabi, nesposobni da prevladaju probleme koje pred njih postavlja svakodnevica, ili kukavice koje bježe pred izazovima i ostavljaju žene da se same nose s njima. Tri generacije žena u obitelji Cilik najbolji su primjer za taj pogled na svijet koji nam posreduje Domov oštri pripovjedni glas, ali se iza njegove točke gledišta nepobitno krije feministički glas autorice romana. Jer žene su one koje omogućavaju održavanje obiteljskoga života. Tako se tri generacije sustavno izgrađuju, kako na kronološkoj (vremenskoj) tako i na prostornoj razini, kao noseći stupovi društva, kao njegova memorija i njegova emotivna snaga. No ta se pripovjedna strategija ne zasniva samo na osnovu vidljivih konaca u izgradnji teksta. Naprotiv, ona crpi svoju efektivnost i na simboličkom, pa ako hoćemo, i alegorijskom nivou. Naravno, to se očituje, kao što sam napomenuo na početku, u izboru pripovjednog glasa. Ipak, to nije sve. Svih pet ženskih osoba koje srećemo u romanu nemaju samo realističku ulogu, već ih se može promatrati i kao zastupnice različitih društvenih slojeva. Takva im paradigmatična uloga pruža mogućnost koncipiranja općenitih značenja. Ako Velika Ba stoji iza jedne generacije koja je prolazeći kroz pakao staljinizma, Drugog svjetskog rata i progona koji su mu uslijedile, njezine se kćeri prepoznaju kao nositeljice postupne emancipacije, oslobađanja od sovjetskih stega, ali i od patrijarhalnoga sustava. Ta se priča o osamostaljenju očituje u spremnosti jedne od njih da napusti posao koji nema perspektive (nastavnica!), da u vremenu eksploatatorske tranzicije počne raditi kao prodavačica u kiosku i nakraju dospije do uspješne trgovkinje antikvitetima čiji je jedini cilj da zaradi dovoljno novca kako bi, u Njemačkoj, financirala operaciju kojom bi se kćeri povratio vid, što joj i uspijeva. Oljina se priča, jer o njoj je riječ, dopunjuje s Tamarinom. Ona, u nedostatku izbora, napušta Ukrajinu i svoju samostalnost realizira u Španjolskoj gdje radi kao pomoćna snaga u žetvi mandarina. Ma koliko se skromnim činio, i to je jedan korak na putu emancipacije. No najveći korak naprijed čine unuke. Simboličku snagu roman razvija u onome segmentu u kojemu se Marusja postulira kao njegov motorni pokretač. Njezino je sljepilo indicirano na više razina. Kao prvo, ono nije posljedica neke urođene mane, već se pojavilo iznenadno, bez najave, dok je Marusja bila četverogodišnja djevojčica, a bilo ga je moguće otkloniti, medicinskim tretmanom korektivnom intervencijom. To što se ta intervencija mora izvesti u inozemstvu svjedočit će i o izvjesnoj nezrelosti ukrajinskoga društva. Ako ga se, kao drugo, promatra kroz Marusjine „oči“, postat će jasna i sljedeća razina alegoriziranja pripovjednog teksta. U takvoj je konstelaciji ona koja vidi makar bila slijepa, dok je njezin okoliš „slijep kod očiju“. To što slijepa djevojčica i pas najefektivnije sagledavaju sve aberacije suvremene Ukrajine govori o moći otpora koja dolazi odozdo, koja je jedina sposobna pobijediti korumpirane strukture, odstraniti njihovu vlast i uvesti stanje u kojemu su pravda i pravednost centralne vrijednosti. Nije slučajno što do toga stanja trebaju dovesti jedno biće bez glasa (pas) i djevojčica bez vida. Sjetit ćemo se da je alegorija pravde slijepa. Optimizam donosi i Mašin povratak u Lviv, nakon dugogodišnjega izbivanja. S njom je i sin Danilo, generacije nastavljaju svoje postojanje, obiteljska se linija produžuje. Možda će, ovaj put, i muškarci smoći dovoljno hrabrosti da se suoče s kovitlacima života. A Dom? Njegov se život, uokviren nezavisnošću i Narančastom revolucijom bliži kraju – što mu ostavlja dovoljno prostora za filozofski zaključak koji je istovremeno i poanta romana:
„Tvoj je dom tamo gdje te se sjećaju. On je poput bijelih fragmenata zamrznutih rijeka prosut po zemlji. Sada mogu reći ‘moj grad’, ali to je bez značenja jednako kao da kažem ‘moj zrak’. I sam zrak kojega udišemo udisao je već netko prije nas i udisat će ga netko poslije nas. I ja sam bio nečiji pas. Zrak nam pripada sve dok je u našoj unutarnjosti. Dom nam pripada sve dok je u našoj unutarnjosti. Obrnuto, svi ćemo biti prisutni u tome domu, svatko u svojoj vlastitoj dubini.“
Fragmentirani roman koji pripovijeda povijest Ukrajine u njezinome turbulentnom razdoblju tako se završava, sa stajališta pseće filozofije. Mikroelementi koji su ugrađeni u konstrukciju te povijesti čine je vjernom preslikom života malih ljudi, ispripovijedanom kroz prizmu generacija razdvojenih burnim zbivanjima (i različitim pogledima na njih), ali uvijek sposobnih da uđu u kompromise – sami sa sobom ali sa drugima, s okolišem. Tako nastaje roman o jednoj zemlji, njezinim stradanjima i njezinoj ponosnoj ljepoti. I jedno i drugo proizlaze iz dostojanstva njezinih ljudi, a sve biva, i u tome je nježna poanta kojom se Amelina oprašta od nas, ispripovijedano iz perspektive jednoga psa – isprva osujećenog, a onda prihvaćenog kao punovrijednog člana zajednice. Kome je dopušteno da podnese dirljiv izvještaj o njoj.