Što, zapravo, znači biti Srbin ili Srpkinja u Hrvatskoj? A što tek znači, i kakve posljedice ostavlja, biti znameniti Srbin/Srpkinja u Hrvatskoj? Sve, naravno, ovisi o vremenima. Znalo je biti doba, prošla su davno ili su trajala vrlo kratko, kada je to bila stvar kulturne pripadnosti, etničkog porijekla i, naravno, vjere, i kada je, kako to već biva u svakoj višenacionalnoj zajednici, biti Srbin u Hrvatskoj značilo (i) biti dionik i tvorac (i) hrvatske kulture. U nedoba, pak, biti Srbin/Srpkinja u Hrvatskoj oblik je socijalnog prokletstva, izdvojenosti, prokazanosti, obilježenosti, koje je teško u sebi podnositi i koje različiti ljudi u vlastitom životu podnose i artikuliraju na različite načine. Neki se isele negdje gdje više neće morati biti Srbi u Hrvatskoj, nego će biti samo Srbi, ili neće morati biti ništa, nego će moći biti sve, ili će moći biti Srbi samo kad sami na to pomisle, a ne kad ih tako označi netko drugi. U nedoba, a u jednom nedobu upravo živimo, Srbin/Srpkinja u Hrvatskoj nije onaj/ona koji/koja se tako osjeća, tradira tu kulturu i identitet, ili to, među brojnima drugim prokletstvima različitosti, nijesamo onaj/ona kojem/kojoj barem jedan je roditelj srpskog podrijetla, nego je u ovo nedoba Srbin/Srpkinja svatko onaj/ona kojeg/koju su većinska okolina, njezini nasilni pojedinci ili institucije, u bilo kojoj prilici označili kao Srbina. Ili preciznije i istinitije rečeno, Srbin/Srpkinja je, makar nakratko, u tom trenutku, na kraće vrijeme, u upućenoj prijetnji i u vlastitom stanju, uglavnom doživotno, Srbin/Srpkinja svaki je onaj/ona koga se u današnjoj Hrvatskoj označilo – četnikom. U tom smislu, barem u Zagrebu i u drugim većim gradovima, mnogi Srbi su ustvari Hrvati. Među Srbima u Hrvatskoj već je više Hrvata nego Srba. Srbi u Hrvatskoj su ustvari Hrvati u Hrvatskoj koji ne mrze Srbe u Hrvatskoj. Oni, i ponešto preostalih pripadnika srpske etničke zajednice.
Što znači biti znameniti Srbin u Hrvatskoj? Ili što uopće znači biti znamenit? Iz nekog razloga, iz jada ljudskog i straha, znamenitost je nužno pozitivno intonirana, ako se vezuje za etničko ili nacionalno podrijetlo. Zločinac Srbin će biti znamenit samo ako je romantični razbojnik poput Jove Stanisavljevića Čaruge. Među sto znamenitih Srba u Hrvatskoj neće se tako naći pop Momčilo Đujić, koji je od Čaruge zacijelo znamenitiji, kao što se među sto znamenitih Zagrepčana ne bi našao Eugen Dido Kvaternik, premda je znamenitiji od mnogih koji će se na tom spisku naći. Kod manjinaca, naročito kod Srba, ovaj će princip biti još dodatno zaoštren, pa će se u ovoj knjizi i među uvrštenima naći samo oni za koje se u većinskom narodu ne zna (takvih je barem trećina uvrštenih) ili oni koji ne iritiraju ni najosjetljivije komesarske dušice unutar tog naroda. Tako vrlo znamenitog, tragičnog, kontroverznog, te na kraju svih krajeva po krajnjim dosezima svog javnog djelovanja negativnog Jovana Raškovića u knjizi neće biti. Premda Rašković nije zločinac, a teško da je mnogo znamenitijih Srba u Hrvatskoj od njega. Međutim, strah od skandala i od terora koji bi nakon skandala nužno uslijedio, presudio je Raškoviću.
Među sto onih koji su se u knjizi našli nalaze se i ljudi o kojima smo, možda, mnogo toga znali, ali nismo imali pojma da su Srbi. Primjerice, Boris Bućan, premda mu je prezime markantno srpsko-pravoslavno, i premda smo prilično vični i vješti u razvrstavanju ljudi i njihovih sudbina u skladu s prezimenima, nikad nam za umjetnikova života nije na um palo da bi on mogao biti Srbin. Po majci je, istina, Židov. Što bi onda, na kraju svih krajeva, poslije jednog odživljenog života, sada kada mu više nitko ne može ništa, moglo značiti da je Bućan bio cijeli jedan Židov, cijeli jedan Srbin, i naravno cijeli jedan Hrvat? Koliko je u tome za živa čovjeka moralo biti nelagode i straha, to je samo on mogao znati. Zapisao nije. A vidimo li mi što od toga na Bućanovim slikama, do naše je, a ne njegove imaginacije. Sada kad ga više nema, ili kada kao Krist visi po zidovima i u domovima onih koji u cijeloj ovoj stvari imaju tek malo više ukusa, njegova se etnička, identitetska i kulturna polimorfnost očituje kao savršeno prirodna. Umjetnost rađa se iz bogatstva i proturječja prokletstava.
Mnogi ljudi u ovoj knjizi su, osim što su Srbi, još i nešto drugo. Ili im je drugi roditelj drugo, ili su živjeli takve živote da su bili i drugo, ili čovjek rođenjem u Hrvatskoj i formiranjem unutar kaleidoskopski šarene i raznorodne hrvatske kulture osim onog što jest biva i ono usred čega je izniknuo, gdje nikad nije savršeno jasna razlika između zavičajne i nacionalne pripadnosti. Čovjek je ono što jest, ali čovjek je i vlastiti odraz u zrcalu, pa i samo zrcalo. Jedini čist slučaj u knjizi, kojeg su njezini urednici uz mnogo snebivanja i ispričavanja uvrstili, Medo je Pucić, jedan od dubrovačkih srbokatolika. On je, naime, Srbin zato što nije Hrvat, a ne zato što jest Srbin. Biti nešto po tome što nisi nešto drugo uvijek, na žalost, znači biti samo i jedino to. Pritom, kad smo već kod srbokatolika, Medo Pucić jest reprezentativan i kulturnopovijesno slikovit, ali u knjizi fatalno nedostaje jedan mnogo ostvareniji, darovitiji i važniji čovjek, također Srbin katoličke vjere: Lujo Vojnović. Veliki, genijalan pisac, pa zašto ga onda nema?
Urednik ove knjige je Ivo Goldstein, a uredništvo uz njega predstavljaju šestorica ljudi koje se uglavnom percipira kao – Srbe. Općenito, osim Goldsteina, koji je odveć Židov da bi u percepciji svojih bijesnih protimbenika bio Srbin, ali je, unatoč njima, i cijeli jedan Hrvat, u impressumu knjige nema Hrvata. Bit će ih, međutim, prilično među autorima natuknica. To je, naravno, jako dobro, jer knjiga naslova “100 znamenitih Srba u Hrvatskoj” ne bi smjela biti srpska stvar, niti bi je trebali pisati isključivo Srbi, čak i kada bi se samo Srbe moglo probrati među potencijalnim autorima, jer je tema općekulturna i jednako pripada svima čitajućima. U idealnim uvjetima, ili u pitoma doba, znameniti Srbi svakako bi trebali više interesirati Hrvate, nego same Srbe.
Ideja za knjigu je, saznajemo u Predgovoru, stara, a čini se da je potekla od Mile Joke, danas zaboravljenog kulturnog radnika iz vremena socijalizma, diplomata, prevoditelja s francuskog i stručnjaka za francuske utopiste, te člana Prosvjetinog Glavnog odbora, koji je nekih sedamdesetih sačinio i prvi abecedarij. Čitavu epohu kasnije idejom se počeo baviti Čedo Višnjić, povjesničar, kulturni radnik unutar srpske zajednice u Zagrebu, te jedno vrijeme i pomoćnik ministrice kulture Republike Hrvatske. On je zavrtio priču, čijom su gravitacijom bili privučeni neki utjecajni srpski manjinski političari i kulturni aktivisti, na čelu s Miloradom Pupovcem, koji su zamisao pokrenuli prema ostvarenju. Stvoren je novi spisak sto znamenitih Srba, stvoreno je uredništvo, pronađeni su autori, i na kraju svih je krajeva u izdanju Srpskog narodnog vijeća izašla ova knjiga. Po onom što u knjizi piše, riječ je o kulturnoj gesti. Po odjeku koji knjizi predstoji – naročito u onih koji će knjigu listati, premda ne i čitati, uz živu predrasudu – riječ je o političkoj gesti. Formom i sadržajem, riječ je o tek ponešto nekonvencionalnijem leksikografskom djelu.
Ono što će nacionaliste, a s njima i hiperosjetljive dušice među Hrvatima, ali i među Srbima, prvo, te možda i jedino zanimati jest: ima li u knjizi posezanja za ekskluzivno hrvatskim imenima i djelima. Odgovor je: nema! Ali itekako ima figura koje pripadaju objema kulturama, ima persona koje su se građanski izjašnjavale ovako i onako, kao što ima i onih koji se nisu izjašnjavali nikako, ali su naprosto bili – Srbi. Ono po čemu bi potencijalnom čitatelju, otvorenom za prihvaćanje i onih saznanja na koja nije navikao, moglo biti najzanimljivije jest upravo to koliko je mnogo Srba u kulturnom, političkom ili društvenom smislu važno utjecalo na formiranje hrvatskoga identiteta, ili koliko je mnogo znamenitih Hrvata bilo među Srbima. Od Stjepana Miletića koji je stvorio Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, preko Josifa Runjanina, koji je uglazbio Mihanovićevu “Hrvatsku domovinu” i tako stvorio hrvatsku nacionalnu himnu, do Vladimira Beare, Arsena Dedića i Borisa Bućana bez kojih bi hrvatski imaginarij danas drukčije izgledao.
Taj presjek dvaju skupova, na kojemu se nalaze takva imena i njihova djela, katkad nije jednosmjeran i jednoznačan. Naime, dok su Stjepan Miletić ili Josif Runjanin značajni samo za Hrvatsku, Hrvate i Srbe u Hrvatskoj, dok su u širem kontekstu srpske kulture i srpskog nacionalnog identiteta gotovo savršeno beznačajni i nepoznati, Nikola Tesla, Vladan Desnica, Milan Milišić, Jovanka Budisavljević Broz ili Dubravka Ugrešić, po različitim su osnovama, ali na jednak način, ugrađeni u hrvatski i u srpski identitet. Na kraju, postoji i ona skupina, možda najmanja, znamenitih Srba u Hrvatskoj, koji postoje za njih i za srpsku kulturu u najširem smislu riječi, a za Hrvate i hrvatsku kulturu nisu važni.
Sama lista sto znamenitih, onakva kakvom su je načinili izbornici i urednici knjige, podložna je osporavanjima. Kao što bi tome bila podložna i svaka druga lista. Tako, naime, stoje stvari sa svim izborima, antologijama i spiskovima imena. Ovome čitatelju, recimo, fatalno nedostaje, i to mu nedostajanje ozbiljno kvari knjigu, ime Sime Mraovića, pjesnika, prozaista i Zagrepčanina, koji je odživio epohu i preokret s početka devedesetih godina u Hrvatskoj, pripadao je hrvatskoj književnosti, u koju se udjenuo i s “Konstantinom Bogobojaznim”, u čijem podnaslovu stoji “manjinski roman”, i koji je, više nego itko od časnih i dostojnih ljudi iz ovog razdoblja, u ovu knjigu uvrštenih, sasvim odživio jednu srpsku sudbinu. Estetski i književno posve ostvaren, jedan od najvažnijih hrvatskih pisaca svoje generacije, Simo Mraović naprosto je morao naći svoje mjesto u ovoj knjizi.
A, recimo, neku čudnu nelagodu stvara to što se u knjizi, među sto znamenitih Srba, našla Aleksandra Zec. Ta zagrebačka djevojčica ubijena je samo zato što je za svoje ubojice bila Srpkinja, i tu ne može biti nikakvog spora. Kao što spora ne može biti ni oko toga da su pokrovitelji tih ubojica, oni koji su im neposredno po ubojstvu dijelili državna odlikovanja, ili oni koji trideset i pet godina kasnije relativiziraju njezino ubojstvo, sve to čine, ili su sve to činili, samo zato što je za njih jedna dvanaestogodišnja djevojčica bila samo i jedino Srpkinja. U svom živom životu, međutim, u životu koji bi, dakle, trebao biti kriterij cijele stvari, Aleksandra Zec nije stigla biti Srpkinja. S dvanaest godina ona je bila jedino i samo zagrebačka djevojčica. Kao i svako drugo dijete, ubijeno u posljednjem ratu, ili u onom ratu iz 1941. Ako bi već netko iz obitelji Zec po kriteriju karakteristične srpske sudbine, a ne vlastitog djela, morao biti jedan od sto znamenitih Srba – a ne vidim zašto bi to moralo biti tako! – onda bi to mogao biti samo njezin otac. Ovako, stvar djeluje malo neprilično, u odnosu na cjelinu knjige, na imena uvrštenih ljudi i na uglavnom izvanredno pažljivo pisane natuknice o njima. Uvrštenjem Aleksandra Zec ne čini se dobro uspomeni na nju i njezinu obitelj. Moralni kredit žrtve nije prenosiv na zajednicu, pogotovu ako je žrtva jedna djevojčica. (Moralna odgovornost ubojica jedne djevojčice, međutim, itekako je prenosiva na onu drugu zajednicu, ali nije na zajednici žrtve da tu drugu zajednicu na to upozorava…)
Knjiga “100 znamenitih Srba” važna je, čitatelju dragocjena, takva da bi joj trebalo naći mjesta u svakoj hrvatskoj kućnoj biblioteci. U njoj nema zlih riječi, a mnogo je toga u toj knjizi što bi vrijedilo znati i o čemu bi vrijedilo čitati. U fragmentu je opet sadržana i pripovijest cjeline. Priča o Srbima u Hrvatskoj istovremeno je priča o – Hrvatskoj. U njihovom se imeniku zrcali isti takav, nemoguć i nesastavljen, imenik Hrvata u Hrvatskoj. U svakoj priči u ovoj knjizi, i u svakoj upisanoj sudbini, zrcale se priče i sudbine većinskog svijeta. Tako je to za one koji čitaju i još uvijek vladaju tom moći da pročitane i dekodirane znakove alfabeta slažu u razumljive riječi, a njih u isto tako razumljive sintaktične cjeline.
Ovo povijest jedne zemlje, ispripovijedana u sto ljudskih života.
Povijest Srba u Hrvatskoj ispripovijedana u sto ljudskih života
Što, zapravo, znači biti Srbin ili Srpkinja u Hrvatskoj? A što tek znači, i kakve posljedice ostavlja, biti znameniti Srbin/Srpkinja u Hrvatskoj? Sve, naravno, ovisi o vremenima. Znalo je biti doba, prošla su davno ili su trajala vrlo kratko, kada je to bila stvar kulturne pripadnosti, etničkog porijekla i, naravno, vjere, i kada je, kako to već biva u svakoj višenacionalnoj zajednici, biti Srbin u Hrvatskoj značilo (i) biti dionik i tvorac (i) hrvatske kulture. U nedoba, pak, biti Srbin/Srpkinja u Hrvatskoj oblik je socijalnog prokletstva, izdvojenosti, prokazanosti, obilježenosti, koje je teško u sebi podnositi i koje različiti ljudi u vlastitom životu podnose i artikuliraju na različite načine. Neki se isele negdje gdje više neće morati biti Srbi u Hrvatskoj, nego će biti samo Srbi, ili neće morati biti ništa, nego će moći biti sve, ili će moći biti Srbi samo kad sami na to pomisle, a ne kad ih tako označi netko drugi. U nedoba, a u jednom nedobu upravo živimo, Srbin/Srpkinja u Hrvatskoj nije onaj/ona koji/koja se tako osjeća, tradira tu kulturu i identitet, ili to, među brojnima drugim prokletstvima različitosti, nije samo onaj/ona kojem/kojoj barem jedan je roditelj srpskog podrijetla, nego je u ovo nedoba Srbin/Srpkinja svatko onaj/ona kojeg/koju su većinska okolina, njezini nasilni pojedinci ili institucije, u bilo kojoj prilici označili kao Srbina. Ili preciznije i istinitije rečeno, Srbin/Srpkinja je, makar nakratko, u tom trenutku, na kraće vrijeme, u upućenoj prijetnji i u vlastitom stanju, uglavnom doživotno, Srbin/Srpkinja svaki je onaj/ona koga se u današnjoj Hrvatskoj označilo – četnikom. U tom smislu, barem u Zagrebu i u drugim većim gradovima, mnogi Srbi su ustvari Hrvati. Među Srbima u Hrvatskoj već je više Hrvata nego Srba. Srbi u Hrvatskoj su ustvari Hrvati u Hrvatskoj koji ne mrze Srbe u Hrvatskoj. Oni, i ponešto preostalih pripadnika srpske etničke zajednice.
Što znači biti znameniti Srbin u Hrvatskoj? Ili što uopće znači biti znamenit? Iz nekog razloga, iz jada ljudskog i straha, znamenitost je nužno pozitivno intonirana, ako se vezuje za etničko ili nacionalno podrijetlo. Zločinac Srbin će biti znamenit samo ako je romantični razbojnik poput Jove Stanisavljevića Čaruge. Među sto znamenitih Srba u Hrvatskoj neće se tako naći pop Momčilo Đujić, koji je od Čaruge zacijelo znamenitiji, kao što se među sto znamenitih Zagrepčana ne bi našao Eugen Dido Kvaternik, premda je znamenitiji od mnogih koji će se na tom spisku naći. Kod manjinaca, naročito kod Srba, ovaj će princip biti još dodatno zaoštren, pa će se u ovoj knjizi i među uvrštenima naći samo oni za koje se u većinskom narodu ne zna (takvih je barem trećina uvrštenih) ili oni koji ne iritiraju ni najosjetljivije komesarske dušice unutar tog naroda. Tako vrlo znamenitog, tragičnog, kontroverznog, te na kraju svih krajeva po krajnjim dosezima svog javnog djelovanja negativnog Jovana Raškovića u knjizi neće biti. Premda Rašković nije zločinac, a teško da je mnogo znamenitijih Srba u Hrvatskoj od njega. Međutim, strah od skandala i od terora koji bi nakon skandala nužno uslijedio, presudio je Raškoviću.
Među sto onih koji su se u knjizi našli nalaze se i ljudi o kojima smo, možda, mnogo toga znali, ali nismo imali pojma da su Srbi. Primjerice, Boris Bućan, premda mu je prezime markantno srpsko-pravoslavno, i premda smo prilično vični i vješti u razvrstavanju ljudi i njihovih sudbina u skladu s prezimenima, nikad nam za umjetnikova života nije na um palo da bi on mogao biti Srbin. Po majci je, istina, Židov. Što bi onda, na kraju svih krajeva, poslije jednog odživljenog života, sada kada mu više nitko ne može ništa, moglo značiti da je Bućan bio cijeli jedan Židov, cijeli jedan Srbin, i naravno cijeli jedan Hrvat? Koliko je u tome za živa čovjeka moralo biti nelagode i straha, to je samo on mogao znati. Zapisao nije. A vidimo li mi što od toga na Bućanovim slikama, do naše je, a ne njegove imaginacije. Sada kad ga više nema, ili kada kao Krist visi po zidovima i u domovima onih koji u cijeloj ovoj stvari imaju tek malo više ukusa, njegova se etnička, identitetska i kulturna polimorfnost očituje kao savršeno prirodna. Umjetnost rađa se iz bogatstva i proturječja prokletstava.
Mnogi ljudi u ovoj knjizi su, osim što su Srbi, još i nešto drugo. Ili im je drugi roditelj drugo, ili su živjeli takve živote da su bili i drugo, ili čovjek rođenjem u Hrvatskoj i formiranjem unutar kaleidoskopski šarene i raznorodne hrvatske kulture osim onog što jest biva i ono usred čega je izniknuo, gdje nikad nije savršeno jasna razlika između zavičajne i nacionalne pripadnosti. Čovjek je ono što jest, ali čovjek je i vlastiti odraz u zrcalu, pa i samo zrcalo. Jedini čist slučaj u knjizi, kojeg su njezini urednici uz mnogo snebivanja i ispričavanja uvrstili, Medo je Pucić, jedan od dubrovačkih srbokatolika. On je, naime, Srbin zato što nije Hrvat, a ne zato što jest Srbin. Biti nešto po tome što nisi nešto drugo uvijek, na žalost, znači biti samo i jedino to. Pritom, kad smo već kod srbokatolika, Medo Pucić jest reprezentativan i kulturnopovijesno slikovit, ali u knjizi fatalno nedostaje jedan mnogo ostvareniji, darovitiji i važniji čovjek, također Srbin katoličke vjere: Lujo Vojnović. Veliki, genijalan pisac, pa zašto ga onda nema?
Urednik ove knjige je Ivo Goldstein, a uredništvo uz njega predstavljaju šestorica ljudi koje se uglavnom percipira kao – Srbe. Općenito, osim Goldsteina, koji je odveć Židov da bi u percepciji svojih bijesnih protimbenika bio Srbin, ali je, unatoč njima, i cijeli jedan Hrvat, u impressumu knjige nema Hrvata. Bit će ih, međutim, prilično među autorima natuknica. To je, naravno, jako dobro, jer knjiga naslova “100 znamenitih Srba u Hrvatskoj” ne bi smjela biti srpska stvar, niti bi je trebali pisati isključivo Srbi, čak i kada bi se samo Srbe moglo probrati među potencijalnim autorima, jer je tema općekulturna i jednako pripada svima čitajućima. U idealnim uvjetima, ili u pitoma doba, znameniti Srbi svakako bi trebali više interesirati Hrvate, nego same Srbe.
Ideja za knjigu je, saznajemo u Predgovoru, stara, a čini se da je potekla od Mile Joke, danas zaboravljenog kulturnog radnika iz vremena socijalizma, diplomata, prevoditelja s francuskog i stručnjaka za francuske utopiste, te člana Prosvjetinog Glavnog odbora, koji je nekih sedamdesetih sačinio i prvi abecedarij. Čitavu epohu kasnije idejom se počeo baviti Čedo Višnjić, povjesničar, kulturni radnik unutar srpske zajednice u Zagrebu, te jedno vrijeme i pomoćnik ministrice kulture Republike Hrvatske. On je zavrtio priču, čijom su gravitacijom bili privučeni neki utjecajni srpski manjinski političari i kulturni aktivisti, na čelu s Miloradom Pupovcem, koji su zamisao pokrenuli prema ostvarenju. Stvoren je novi spisak sto znamenitih Srba, stvoreno je uredništvo, pronađeni su autori, i na kraju svih je krajeva u izdanju Srpskog narodnog vijeća izašla ova knjiga. Po onom što u knjizi piše, riječ je o kulturnoj gesti. Po odjeku koji knjizi predstoji – naročito u onih koji će knjigu listati, premda ne i čitati, uz živu predrasudu – riječ je o političkoj gesti. Formom i sadržajem, riječ je o tek ponešto nekonvencionalnijem leksikografskom djelu.
Ono što će nacionaliste, a s njima i hiperosjetljive dušice među Hrvatima, ali i među Srbima, prvo, te možda i jedino zanimati jest: ima li u knjizi posezanja za ekskluzivno hrvatskim imenima i djelima. Odgovor je: nema! Ali itekako ima figura koje pripadaju objema kulturama, ima persona koje su se građanski izjašnjavale ovako i onako, kao što ima i onih koji se nisu izjašnjavali nikako, ali su naprosto bili – Srbi. Ono po čemu bi potencijalnom čitatelju, otvorenom za prihvaćanje i onih saznanja na koja nije navikao, moglo biti najzanimljivije jest upravo to koliko je mnogo Srba u kulturnom, političkom ili društvenom smislu važno utjecalo na formiranje hrvatskoga identiteta, ili koliko je mnogo znamenitih Hrvata bilo među Srbima. Od Stjepana Miletića koji je stvorio Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, preko Josifa Runjanina, koji je uglazbio Mihanovićevu “Hrvatsku domovinu” i tako stvorio hrvatsku nacionalnu himnu, do Vladimira Beare, Arsena Dedića i Borisa Bućana bez kojih bi hrvatski imaginarij danas drukčije izgledao.
Taj presjek dvaju skupova, na kojemu se nalaze takva imena i njihova djela, katkad nije jednosmjeran i jednoznačan. Naime, dok su Stjepan Miletić ili Josif Runjanin značajni samo za Hrvatsku, Hrvate i Srbe u Hrvatskoj, dok su u širem kontekstu srpske kulture i srpskog nacionalnog identiteta gotovo savršeno beznačajni i nepoznati, Nikola Tesla, Vladan Desnica, Milan Milišić, Jovanka Budisavljević Broz ili Dubravka Ugrešić, po različitim su osnovama, ali na jednak način, ugrađeni u hrvatski i u srpski identitet. Na kraju, postoji i ona skupina, možda najmanja, znamenitih Srba u Hrvatskoj, koji postoje za njih i za srpsku kulturu u najširem smislu riječi, a za Hrvate i hrvatsku kulturu nisu važni.
Sama lista sto znamenitih, onakva kakvom su je načinili izbornici i urednici knjige, podložna je osporavanjima. Kao što bi tome bila podložna i svaka druga lista. Tako, naime, stoje stvari sa svim izborima, antologijama i spiskovima imena. Ovome čitatelju, recimo, fatalno nedostaje, i to mu nedostajanje ozbiljno kvari knjigu, ime Sime Mraovića, pjesnika, prozaista i Zagrepčanina, koji je odživio epohu i preokret s početka devedesetih godina u Hrvatskoj, pripadao je hrvatskoj književnosti, u koju se udjenuo i s “Konstantinom Bogobojaznim”, u čijem podnaslovu stoji “manjinski roman”, i koji je, više nego itko od časnih i dostojnih ljudi iz ovog razdoblja, u ovu knjigu uvrštenih, sasvim odživio jednu srpsku sudbinu. Estetski i književno posve ostvaren, jedan od najvažnijih hrvatskih pisaca svoje generacije, Simo Mraović naprosto je morao naći svoje mjesto u ovoj knjizi.
A, recimo, neku čudnu nelagodu stvara to što se u knjizi, među sto znamenitih Srba, našla Aleksandra Zec. Ta zagrebačka djevojčica ubijena je samo zato što je za svoje ubojice bila Srpkinja, i tu ne može biti nikakvog spora. Kao što spora ne može biti ni oko toga da su pokrovitelji tih ubojica, oni koji su im neposredno po ubojstvu dijelili državna odlikovanja, ili oni koji trideset i pet godina kasnije relativiziraju njezino ubojstvo, sve to čine, ili su sve to činili, samo zato što je za njih jedna dvanaestogodišnja djevojčica bila samo i jedino Srpkinja. U svom živom životu, međutim, u životu koji bi, dakle, trebao biti kriterij cijele stvari, Aleksandra Zec nije stigla biti Srpkinja. S dvanaest godina ona je bila jedino i samo zagrebačka djevojčica. Kao i svako drugo dijete, ubijeno u posljednjem ratu, ili u onom ratu iz 1941. Ako bi već netko iz obitelji Zec po kriteriju karakteristične srpske sudbine, a ne vlastitog djela, morao biti jedan od sto znamenitih Srba – a ne vidim zašto bi to moralo biti tako! – onda bi to mogao biti samo njezin otac. Ovako, stvar djeluje malo neprilično, u odnosu na cjelinu knjige, na imena uvrštenih ljudi i na uglavnom izvanredno pažljivo pisane natuknice o njima. Uvrštenjem Aleksandra Zec ne čini se dobro uspomeni na nju i njezinu obitelj. Moralni kredit žrtve nije prenosiv na zajednicu, pogotovu ako je žrtva jedna djevojčica. (Moralna odgovornost ubojica jedne djevojčice, međutim, itekako je prenosiva na onu drugu zajednicu, ali nije na zajednici žrtve da tu drugu zajednicu na to upozorava…)
Knjiga “100 znamenitih Srba” važna je, čitatelju dragocjena, takva da bi joj trebalo naći mjesta u svakoj hrvatskoj kućnoj biblioteci. U njoj nema zlih riječi, a mnogo je toga u toj knjizi što bi vrijedilo znati i o čemu bi vrijedilo čitati. U fragmentu je opet sadržana i pripovijest cjeline. Priča o Srbima u Hrvatskoj istovremeno je priča o – Hrvatskoj. U njihovom se imeniku zrcali isti takav, nemoguć i nesastavljen, imenik Hrvata u Hrvatskoj. U svakoj priči u ovoj knjizi, i u svakoj upisanoj sudbini, zrcale se priče i sudbine većinskog svijeta. Tako je to za one koji čitaju i još uvijek vladaju tom moći da pročitane i dekodirane znakove alfabeta slažu u razumljive riječi, a njih u isto tako razumljive sintaktične cjeline.
Ovo povijest jedne zemlje, ispripovijedana u sto ljudskih života.