Pretvorit ćemo mrak u jutro, bit će sunčano pa ćemo se smijati zajedno s plamenom (živom smrti ) i što je bilo prvo pepeo ili ptica. Ja sam bio sluga iskustva, a nekako sam zadnjih par mjeseci smješten van njega. Ali sve je ok. Svaka sekunda valjda i smijanje i pjesma. I dugo mi je jučer bilo tu, a sutra nije stizalo. Ja sam bio i danas i jučer, i pelene i vunena dekica i trenutačnost pokojnika. Bio sam bez sutra. Mogao sam to i dalje biti sve dok nije posebno ojačalo zadnjih tjedana jer sam se nedavno baš htio objesiti, to jest tek kad sam se iščupao, bilo je jasno koliko sam bio blizu i koliko sam duboko tonuo. Sad veslam ručicama sat po sat, ne davim se nego mašem i lijepo mi je s tobom i to je otprilike to, plus jbga zna bit živa smrt, al borba je uvijek i ne damo ni pedlja niti pedalj tražimo. Dođi. Pisat ćemo po tramvajima, paliti klasne odnose i uznemiravati raspored oblaka.
Može priča kratka? Valjda može.
Znači kad je Cvetajeva išla u zadnje izgnanstvo, nije mogla zatvorit torbu pa joj je drug Pasternak isfurao uže i čvrsto zavezao torbu plus je nahvalio taj štrik kako je tako izvrstan da se čovjek komotno može objesit. Ona je otputovala i napravila baš to s njegovim užetom. Ovaj je to saznao i nikad si nije oprostio.
Eto, nema pouke, osim ne poklanjaj štrik.
Za život i za poslije ako nas bude i u smrti
Što sam stariji, umorniji i bolesniji i što je više sati, dana i mjeseci otkucajima ovog mojeg ko fol srca ušiveno u rođendane, obljetnice, hipoteke, kredite, epohe i dekade, to se lakše vide šavovi, poderotine i rupe i tu nema pomoći, osim od samog sebe i kvalitetnog štrika. Nakaradna i kroz milenije bezbroj puta izdana, reciklirana, iznošena, isprljana i zakrvljena kreacija taštog, sumanutog, nedokučivog i nepostojećeg, a lako zamislivog međugalaktičkog lagerfelda naša je i bez izbora ju kao i svi drugi ročnici nesretne, krhke i smrtne ljudske armije zadužimo rođenjem i bez obzira na sve pokušaje da se predstavimo božjim čedom što na duši skejta iznad svih ostalih bića i naša je koža kao i njihova krzna, njihove ljuske, peraje i njihova krljušt šivana za samo jedno putovanje i jednu destinaciju – grob.
Dva i pedeset. Noć na Trešnjevci. Prošle su Sisvete, ušli smo u studeni i mrtvi su sve češće dio razgovora. Kao duljina dana. Kao sjene. Napunio sam četrdeset i šest. Broj se mojih izbora odjednom smanjio. Nema više raskršća i slobode. Nema više da skrenem i da se izgubim. Sve vodi tamo gdje i druge. Ona kraj mene spava. Ja zurim u spuštene rolete na prozorima. Pisao sam tekst o jugoslavenskom crnom valu, zaigrao se i zaboravio. Sad ležim i lomim noć. Iza roleta će se uskoro pojaviti prva svjetlost i probiti kurira s lozinkom, obećanjem i pozdravom komandanta i druga sutra. Uskoro će sunce početi da titra oko rubova i podsjetiti nas da smo, svako od nas, sami, sami u svojoj maloj privatnoj sobi panike, iza debelih, blindiranih vrata koja nas brane od napada i prigušuju intenzitet stvari. Kao da smo zaboravili kako na njihovoj opasnoj oštrici dešava se život. Prebirući filmovima o kojima sam pisao do neprepoznatljivosti miješam vlastita sjećanja i sjećanja na kadrove i boje i lica svih tih ljudi živih i snimanih davnih šezdesetih, katkad šareno, češće crno-bijelo. Brzo sam vidio Džimija Barku, njegovu mršavu figuru naslonjenu na zid poljskog šekreta u totalu, a zatim krupno oči Dragana Nikolića, otvorene i nepomične i sjenčane skorenom krvlju.
To me navelo na ljude koji su nedavno umrli. Prvo sam se sjetio zadnjeg – Nenada Flajhara, vječnog predsjednika linije 123. Iz komune sam izašao prije pet godina, a s izlaskom su nekako intenzivirale i smrti. Sada me popis prijatelja na fb-u na svakih nekoliko živih pozdravlja još aktivnim profilima onih više nema.
Sve sto sam naučio u komuni i otkad sam vani je da nikad apstinenciju neću doživotno održati i da to ni nije najvažnije. I da ne diram heroin i opijumske derivate.
Ono što me drži kad padnem je da slijedeći dan ne nastavim nego krenem ispočetka. To mi je prije bilo najteže jer puno lakše je prepustiti se i odustati. Čitav mozak navija za to. Grižnja savjesti i potvrda da si slab i da nema izlaza govori ti čemu trud i postane samoispunjujuće proročanstvo, zmija što si grize rep. I baš tad, kad se povratak i podizanje iz blata čini najteže i uzaludno, ja se uspravim i počnem opet. Uvijek od nule.
Oprosti ,ali drugog savjeta nemam. I evo sunca, dan smo bliže smrti, bolje spavati. Ionako nitko nikada neće znati kakvu sam muku trpio ni bol koju sam prolazio, ni četrdeset i pet noći koje sam proveo bez sna – a spavao sam sigurno jer bi se kazaljke pomaknule između dvije more i jer bih bez spavanja halucinirao, odjezdio daleko od normalnih i na kraju negdje umro kao progonjena divlja životinja.
No, ni ja neću nikada istinski spoznati tvoju bol i brojne uvrede i male i velike tuge koje ne daješ, ne pokazuješ i čuvaš ispod lijeve miške blizu srca ma koliko se proželi i ma koliko se voljeli. I zbog toga mi je najviše žao.
Dvije priče o jednome
Bajka o kovčegu i štriku
Pretvorit ćemo mrak u jutro, bit će sunčano pa ćemo se smijati zajedno s plamenom (živom smrti ) i što je bilo prvo pepeo ili ptica. Ja sam bio sluga iskustva, a nekako sam zadnjih par mjeseci smješten van njega. Ali sve je ok. Svaka sekunda valjda i smijanje i pjesma. I dugo mi je jučer bilo tu, a sutra nije stizalo. Ja sam bio i danas i jučer, i pelene i vunena dekica i trenutačnost pokojnika. Bio sam bez sutra. Mogao sam to i dalje biti sve dok nije posebno ojačalo zadnjih tjedana jer sam se nedavno baš htio objesiti, to jest tek kad sam se iščupao, bilo je jasno koliko sam bio blizu i koliko sam duboko tonuo. Sad veslam ručicama sat po sat, ne davim se nego mašem i lijepo mi je s tobom i to je otprilike to, plus jbga zna bit živa smrt, al borba je uvijek i ne damo ni pedlja niti pedalj tražimo. Dođi. Pisat ćemo po tramvajima, paliti klasne odnose i uznemiravati raspored oblaka.
Može priča kratka? Valjda može.
Znači kad je Cvetajeva išla u zadnje izgnanstvo, nije mogla zatvorit torbu pa joj je drug Pasternak isfurao uže i čvrsto zavezao torbu plus je nahvalio taj štrik kako je tako izvrstan da se čovjek komotno može objesit. Ona je otputovala i napravila baš to s njegovim užetom. Ovaj je to saznao i nikad si nije oprostio.
Eto, nema pouke, osim ne poklanjaj štrik.
Za život i za poslije ako nas bude i u smrti
Što sam stariji, umorniji i bolesniji i što je više sati, dana i mjeseci otkucajima ovog mojeg ko fol srca ušiveno u rođendane, obljetnice, hipoteke, kredite, epohe i dekade, to se lakše vide šavovi, poderotine i rupe i tu nema pomoći, osim od samog sebe i kvalitetnog štrika. Nakaradna i kroz milenije bezbroj puta izdana, reciklirana, iznošena, isprljana i zakrvljena kreacija taštog, sumanutog, nedokučivog i nepostojećeg, a lako zamislivog međugalaktičkog lagerfelda naša je i bez izbora ju kao i svi drugi ročnici nesretne, krhke i smrtne ljudske armije zadužimo rođenjem i bez obzira na sve pokušaje da se predstavimo božjim čedom što na duši skejta iznad svih ostalih bića i naša je koža kao i njihova krzna, njihove ljuske, peraje i njihova krljušt šivana za samo jedno putovanje i jednu destinaciju – grob.
Dva i pedeset. Noć na Trešnjevci. Prošle su Sisvete, ušli smo u studeni i mrtvi su sve češće dio razgovora. Kao duljina dana. Kao sjene. Napunio sam četrdeset i šest. Broj se mojih izbora odjednom smanjio. Nema više raskršća i slobode. Nema više da skrenem i da se izgubim. Sve vodi tamo gdje i druge. Ona kraj mene spava. Ja zurim u spuštene rolete na prozorima. Pisao sam tekst o jugoslavenskom crnom valu, zaigrao se i zaboravio. Sad ležim i lomim noć. Iza roleta će se uskoro pojaviti prva svjetlost i probiti kurira s lozinkom, obećanjem i pozdravom komandanta i druga sutra. Uskoro će sunce početi da titra oko rubova i podsjetiti nas da smo, svako od nas, sami, sami u svojoj maloj privatnoj sobi panike, iza debelih, blindiranih vrata koja nas brane od napada i prigušuju intenzitet stvari. Kao da smo zaboravili kako na njihovoj opasnoj oštrici dešava se život. Prebirući filmovima o kojima sam pisao do neprepoznatljivosti miješam vlastita sjećanja i sjećanja na kadrove i boje i lica svih tih ljudi živih i snimanih davnih šezdesetih, katkad šareno, češće crno-bijelo. Brzo sam vidio Džimija Barku, njegovu mršavu figuru naslonjenu na zid poljskog šekreta u totalu, a zatim krupno oči Dragana Nikolića, otvorene i nepomične i sjenčane skorenom krvlju.
To me navelo na ljude koji su nedavno umrli. Prvo sam se sjetio zadnjeg – Nenada Flajhara, vječnog predsjednika linije 123. Iz komune sam izašao prije pet godina, a s izlaskom su nekako intenzivirale i smrti. Sada me popis prijatelja na fb-u na svakih nekoliko živih pozdravlja još aktivnim profilima onih više nema.
Sve sto sam naučio u komuni i otkad sam vani je da nikad apstinenciju neću doživotno održati i da to ni nije najvažnije. I da ne diram heroin i opijumske derivate.
Ono što me drži kad padnem je da slijedeći dan ne nastavim nego krenem ispočetka. To mi je prije bilo najteže jer puno lakše je prepustiti se i odustati. Čitav mozak navija za to. Grižnja savjesti i potvrda da si slab i da nema izlaza govori ti čemu trud i postane samoispunjujuće proročanstvo, zmija što si grize rep. I baš tad, kad se povratak i podizanje iz blata čini najteže i uzaludno, ja se uspravim i počnem opet. Uvijek od nule.
Oprosti ,ali drugog savjeta nemam. I evo sunca, dan smo bliže smrti, bolje spavati. Ionako nitko nikada neće znati kakvu sam muku trpio ni bol koju sam prolazio, ni četrdeset i pet noći koje sam proveo bez sna – a spavao sam sigurno jer bi se kazaljke pomaknule između dvije more i jer bih bez spavanja halucinirao, odjezdio daleko od normalnih i na kraju negdje umro kao progonjena divlja životinja.
No, ni ja neću nikada istinski spoznati tvoju bol i brojne uvrede i male i velike tuge koje ne daješ, ne pokazuješ i čuvaš ispod lijeve miške blizu srca ma koliko se proželi i ma koliko se voljeli. I zbog toga mi je najviše žao.