Aram Pačjan (ԱրամՊաչյան) suvremeni je armenski pisac i esejist i jedan od najznačajnijih predstavnika postsovjetske generacije armenskih pisaca. Godine 2021. bio je laureat Nagrade Europske unije za književnost za svoj roman „P/F“. Tekst Iskustva zaborava, u kojem autor isprepleće temu kulturalne povijesti s vlastitim pamćenjem, objavljen je 26. 9. 2023. na portalu „Ostwest Monitoring“, istodobno na armenskom, ruskom i engleskom (https://ostwest.space/articles/armenia/111-the-experiences-of-oblivion-ru?fbclid=IwAR1fyLDisWtf4KCTrdMToLpCaxaN1NkL7rZ_HO8dc1EeDfowOL2LrpFcNho). Tekst je posvećen suvremenoj proznoj spisateljici i pjesnikinji Polini Barskovoj, koja piše na ruskome jeziku i predaje rusku književnost na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.
Ovaj sam esej napisao u ljeto 2023. Jesen je, i sada Azerbajdžan provodi etničko čišćenje nad Armencima iz Arcaha.
Polini Barskovoj
Sat kaže da je točno 11 sati.
Posvema bezopasno vrijeme.
Neloše vrijeme – jednostavno rečeno.
Vrijeme za lagano rashlađenu kavu i ulične prodavače koji u dvorištima visokih zgrada viču: “Metle i svježe sevanske ozimice!”
Vrijeme je za jednostavan doručak u samoći – najjednostavniji i najtiši ritual na cijelom ovom svijetu.
U 11 su sati sve moguće monstruozne vijesti već online. Oprostite mi, ljudski životi, ali u 11 sati more vaših leševa nije samo fotografirano, već i depersonalizirano – neki od vas su već postali meme, drugi iskaču kao zrcalne refleksije u odjelima za ljudska prava.
Vojnik koji je poginuo u Drugom arcaškom ratu je raskomadan, fotografiran, poslan majci – raskomadani vojnik je poslan s telefona tog istog vojnika. U 11 sati. Žao mi je – vijest je objavljena u 11 sati, i u knjižnici je također bilo 11 sati.
Zaruhi je to ispričala.
Ona mi je to rekla. Onda je otišla do zahoda, isplakala se, vratila se i sjela na svoje mjesto u čitaonici. Poput plašljive učenice prvog razreda, Zaruhi je privukla stolicu do stola i uzela tanku zelenu bilježnicu. Ponovno je zaplakala. Tiho je zajecala.
Kada je to sve bilo? Koje godine? Već sam zaboravio. U jesen 2020. ili 2021., od 22. do 27.
U jesen.
To je sigurno.
Tijela se broje u jesen. Raskomadana tijela – tkiva pomiješana sa zemljom u posebnoj vrećici – mlade su i prljavština, i maramice, i vrećica. Zaruhi je zaspala u knjižnici, ponavljajući u snu o ratu: “Mladost ovoga svijeta nikad nije bila pobijeđena”.
Sve što se čini banalnim možete pripisati snu. Sve ono što se izbjegava, ono što izaziva užas – pripišite to snu – uvjerite se da će proći, ali, već to dobro znaš, i dalje nećete moći zaobići sebe.
Čini se da je Brecht jednom rekao, ne mogu se sjetiti točnih riječi, nešto poput: “Strah da ćete ispasti banalni najteža je forma banalnosti”. Konačno, Brecht je žalio za nečim svojim, i kajao se, i osjećao se krivim. Tako se preživjeli u ratu stide pred mrtvima – oni koji su preživjeli katastrofu ne mire se s njezinom preživjelošću.
Ozbiljno. Kako je sve to banalno.
I neka je.
Čovjek bi pomislio da samo čeka tvoje dopuštenje.
Zaboravimo Brechta. U državnoj knjižnici u Chicagu Erwin je vehementno rekao: “Brodskij je bio u pravu – Auden je stvarno promašio cilj – ‘Brecht nije bio veliki pjesnik’ – Ljevičar, marksist, sovjetski logoraš ne može biti pjesnik; onaj koji je marširao pod staljinizmom, prošao kroz destaljinizaciju/jugovinu – taj je živio tuđi život i proslavio se kao trubadur ritma i osjećaja – on ne može biti pjesnik.”
Ovdje je nedostajao samo Erwin sa svojom banalnošću i teorijom o pjesniku-nepjesniku.
Ali Erwinu si prigovorio: javne knjižnice u Jerevanu proživljavaju prvo postsovjetsko doba, a nakon toga – naopačke izvrnutu dekolonizaciju. Odete li u knjižnicu, naći ćete se u nikad-postojećem Sovku. (Ne-bivajući Sovok) nadživljava onog koji je bivao. Zatim je dodao: “Moji prijatelji i ja smo u knjižnicama praktički stalno, provodimo noći u arhivima, želimo konačno razumjeti prirodu ovog “Ne-bivajućeg Sovka”. Ali o sudbini naše povijesti i naših tijela ne odlučuje se u knjižnicama.
Čini se da ti nedostaje čikaška knjižnica. Bio si tamo samo sat vremena. Točnije, dvadesetak minuta. Tamo se najvjerojatnije više nećeš vratiti – na mjesto koje ne bilježi nijedan gubitak kolektivnog i osobnog sjećanja, gdje sebe ne osmišljavaju kroz drugoga, umjesto drugoga.
U čitaonici jedne od jerevanskih knjižnica pronađen je rukopis (izmišljaj). Svi su znali kome pripada. Čitatelj ju je otvorio i, u prisustvu sebi sličnih, naglas započeo čitati: “Kada prestanete čeprkati po svom sjećanju, po sovjetskoj prošlosti, konačno ćete napustiti knjižnice i suočiti se s ratom. Rat nam je pod nosom. Na (ne)dohvat ruke. Da se nisi usudio lagati. Ti i jesi rat, on je u tvojoj nutrini. Tvoje neraskomadano tijelo sačinjeno je od rata“.
Kako mi je muka od tvog patosa. Mrzim te. Mrzim svaku tvoju riječ. Vi, upravo vi ste dopustili da se sve ovo ponovno dogodi.
Dokle će još biti – ovih floskula – u ušima i nozdrvama svih koji još dišu, gdje god se okreneš – riječi – dva svjetska rata, jedan neprikladan, drugi prikladan (odgovarajući), Auschwitz, Gulag, Hiroshima, umjetnost, književnost, humanité.
S kakvom ste genijalnošću o tome pisali: goleme tiraže, slava, novac, oh i ah, nagrade, rasprave s okusom raspadajuće demokracije, tirade, vriska.A najgore je što je sve to bilo i što se radi sjajno.
Što može biti monstruoznije od velike umjetnosti koju je ispljunuo dimnjak krematorija?Umjetnosti koja je svojim značenjem počela istiskivati ne samo povijest nastanka i eksploatacije krematorija, već i sam krematorij. Samo nemojte ovo: „Uz pomoć pisanja pokušavamo shvatiti krematorij.“
Još niste shvatili da su pokušaji shvaćanja jednaki zločinu. Odbijanje razumijevanja je također zločin. Hajde, idemo utabanim putem – pisati i prodavati prekrasne romane o tuzi, patnji, gubitku, o ruševinama.
Znate li zašto ste vi, pisci i umjetnici, tako nemoralni, zašto se uvijek iznova rugate? Našao sam odgovor: jednostavno – vi ste živi, oni su mrtvi. To je sve.
I nije me briga ako u tvojim očima izgledam kao idiot, bolestan u glavi. Adorno, moj anđeo čuvar, dat će mi snagu. Moj infantilizam će djelovati kao anestetik protiv tebe. Sjećate li se motiva-razloga? Još jednom – vi ste živi, oni nisu. Eto vam banalnosti – najgluplje koju ste ikada čuli. Uzmite ju, premažite ju sujetom i mržnjom – “Ja” i “Mi”.
Sada se i Jerevanci unose jedan drugomu u lice: “Prokleto klepetalo, sladoled s kaskada plače za tobom. To je u redu. Uskoro. Neprijatelj će doći i do tvog grla i prerezati ga, i razmazati ti sladoled po licu, i sjesti ti na trbuh da pojede ostatak.”
I općenito, zaustavite rat. Ja? Ne. Vi idite. Nemam pitanja za sebe – niste me se ni sjetili.
Za vas, među vama i na vašim stranama uvijek sam bio i ostao nitko. To je sve što zahtijevam od vas. Svoj dom, svoju knjižnicu neću napustiti. Sjećanje na sovjetsko nasljeđe, neprijateljstvo i osvetu naroda prenosit će se, kao na pokretnoj vrpci, generacijama i bez vas – bez vašeg razumijevanja i osmišljavanja. Za tim nema potrebe, i nikada je neće biti. Zapamtite – vi ste se uvukli u tu igru “shvaćanja” umjesto drugih – umjesto ubojica i ubijenih.
Pohlepno njušite, kao da osjećate miris smrti, a čim se dogodi neka katastrofa, tu ste – notorni trgovci smrtovnicama. Vaše je milosrđe cinično i užasno smrdi. Taj vaš jezik književnog suosjećanja najveća je gadost koju je rodilo čovječanstvo. Jezik koji tuguje, koji siluje gubitak. Ništa vas neće ušutkati. Književnici, umjetnici, kulturnjaci i umjetnici – ja vam sudim i osuđujem vas. Osuđeni ste na same sebe …. gubite se odavde.
Već je skoro jesen.
Jerevan se pojavljuje u zaboravljenoj postsovjetskoj knjižnici.
Ali što ako se tamo, daleko od svijeta knjižnica, tuga i radost mjere istim mjerilom? Smiješno je: mjerilo samo do sebe ne doseže, ali svejedno mjeri. Dodajte tu tragično i komično kao legalna i još uvijek neiscrpna sredstva artikulacije rata – tko je to rekao? – ne sjećaš se. Samo na ulasku u čitaonicu. A ti kažeš: „Nije loše, uopće nije loše, moram ovo zapamtiti i umetnuti negdje.“ Evo, umetnuo sam. Iako „umetnuti“ nije prava riječ, bolje je reći „primijeniti“. Ali vrijedi li zašećerivati a-moralnost ranog 21. stoljeća? Rekavši sebi, reći nekom drugom: „Izgledaš sjajno, a tvoj životni stil je baš ono što ti treba“, a – općenito – za primitivca – to je dosta zadovoljavajuće. Iako tko ih sada može razlikovati – primitivca, postprimitivca, što je sljedeće?
ah da
Zaruhi
Ukočila se nad bilježnicom na svoj uobičajeni način – kao bezimeni stoik, kao čovjek, znanstvenica. Počela je nešto zapisivati. Što točno još uvijek nije jasno. Zaruhi nikada nije pobliže objasnila što traži – tako očajnički i tvrdoglavo, sa zaleđenim licem mislioca koji želi spasiti utopljenu uspomenu s dna knjižničnih zbirki. Zaruhini prsti su prekrasni, poput čudesne legende koja se pojavljuje niotkuda. Čudno je zašto u njezinoj zelenkastoj školskoj bilježnici još nije ponestalo praznih listova i da se tinta u njezinoj olovci još nije osušila. Koliko me sjećanje vara, školske bilježnice imaju samo 12 listova.
Iako mi je ipak nešto rekla.
Da proučava iskustvo uzgoja divljeg hmelja u sovjetskoj Armeniji i o tome da namjerava stvoriti vlastitu farmu hmelja. Pitam se je li bila fascinirana samom riječju? Zašto ne? Riječ i jest sjeme i, kao u poznatoj priči, ona ne izrasta bilo gdje. Hmelj-hmeljić-hmeljčić. Divlja, živa, poput vučića – sa šapama i ušima – neka bude vučić – nije slučajno da ga tako zovu u Armeniji. Iako, tko zna, postoje riječi koje niču i žive samo u tami. Riječi-nevidljivice siju se kako bi označile cilj smrti: nećeš primijetiti kako rastu i nećeš osjećati svoju zabrinutost za smrt do te mjere da se ugušiš u vlastitoj neodgovornosti.
Svijet je u vatri
a u sovjetskoj je Armeniji 1940. netko uzeo i objavio knjigu “Kultura hmelja” (Priručnik za predradnike o uzgoju hmelja). U svijetu koji je na izdisaju postoji čak i jedan profesor hmeljarstva koji tu knjigu uređuje. I kada več igrate na kartu gubitka pamćenja, recite ime profesora – bezadresno, samo ga napišite, možda stvarno preživi progonstvo – evo: profesor E. Antonjan, i tko je on bio? U kojoj je jerevanskoj ulici živio? Kako je točno postao profesor i je li zbog hmelja potpao pod staljinističke represije? Opravdano? Zašto je nepravda pogubljenja opravdana smrću?
I sada, gotovo stoljeće kasnije – 2023., kada pola svijeta gori, Zaruhi, približivši se policama knjižnice, proučava iskustvo razvoja divljeg hmelja na temelju knjige koja je još uvijek neprevaziđena među sovjetskim nasljeđem: “Jednog dana će ratovi prestati, neće biti ni Putina, ni Erdogana, ni Alijeva – svi će se oni raspasti, svi oni koji su vlast gradili na njihovim smrtima, koji drže vlast nad svojim živim leševima – također će se pretvoriti u prah. A oslobođenje će doći od bivšeg i – još više – ne-bivšeg Sovka. Tada ću početi uzgajati hmelj, uzgajat ću ga vlastitim rukama, i ljudi će raditi, ljudi će živjeti.”
Osim toga, konačno ću dovršiti dokumentarac o životnoj priči djeda moje majke, profesora Antonjana, zapravo o izmišljenoj životnoj priči. O osobi koja je uspjela urediti djelo posvećeno kulturi hmelja – samo to. Ubijen je tijekom progonstva – opravdan je smrću. Primjećujete li ovu banalnost? Nakon 1937. svatko u svakoga sumnja, jedni u drugima traže doušnike i izdajice, ponekad ih nađu, ali ne znaju što bi s njima. Ali staljinizam je znao.
Svaki put kada u knjižnici naručim knjigu o hmelju, kao da oživljavam sjećanje na profesora Antonjana – kenotaf – nestalo mjesto za nestalo tijelo – jednog dana ću poći s tobom u hidroelektranu Kanaker: želim vidjeti spomenike koji predstavljaju ratne zarobljenike.
Vijesti o ratu čitam ležerno – dok žlicom vadim sjemenke iz pekmeza. Bila bi to dobra metafora ili vrag zna što još. Vijest se nikako nije primila, istina je zapravo da ništa nisam ni shvatilo. Nastavio sam se igrati s pekmezom. Ja sam iz pekmeza vadio sjemenke, a vojnici na granici – jedni drugima iznutrice. I to ne žlicom ili vilicom, već rukama. Vidio sam to na Telegramu. Zašto sam to vidio. Prije godinu dana izbrisao sam Telegram. Ozbiljno, pekmez i iznutrice spojili su se slučajno. Istim mjerilom se mjeri sladoled s kaskada, sjemenke u pekmezu, vojnici koji jedni drugima prebiru iznutrice – o čemu ja pričam.
Jeftino kinesko ljepilo spasit će – htio sam reći – svijet, ali će ispasti glupo, kao i sve ostalo što je izrečeno ozbiljnom intonacijom. Bolje je ovako reći: kinesko ljepilo spasit će umiruće knjige u jerevanskim knjižnicama. Čini se da samo u Matenadaranu postoji restaurator knjiga. U knjižnicama nema restauratora, ali knjigoveža bi trebalo biti. Bit će tako uvezane da ih neće biti moguće pročitati. A stare naslovnice knjiga s vremena na vrijeme bivaju zamijenjene nevjerojatnim stvarima – Danteovu naslovnicu zamijenio je krik Lady Gage – izrezan iz nekog časopisa, klizeći, satenski. Knjižnični knjigovešci – kako kažu ljudi novog doba – razmišljaju na nov način. Bez ironije: ažurirana naslovnica “Novoga života” je jako dobra: nije riječ o Gaginom kriku iz Danteovog svijeta, nego o Gaginom kriku prema svijetu Dantea.
S Anjom lijepite zadnje korice, otrgnute stranice, završne listove – neki se čine kao remek-djela. Nitko ih ne treba, uključujući i vas. Lijepite ih odvojeno, jednu za drugom, to će vas spasiti. Nešto prolazi. Prolazi – živi – ne spašava.
Kada smo se sreli na policama s knjigama, Anja je tijekom razgovora rekla: ja nisam ni relokant ni migrant, rekla je: znaš li koja je razlika između relokanta iz Jerevana i migranta: relokant je netko tko, hodajući po Jerevanu, jednog dana shvati da u djetinjstvu sigurno nije prezirao griz. I dodala je: ovo je duboka misao, nemoj se smijati. Zatim je opet dodala: što se tiče “dubokog“, to je ispalo smiješno, ali nemoj se smijati, dobro, ja nisam tvoj zapovjednik, smij se, oh, i ja ponovno naređujem.
Možda je, dok ste se vi tamo hihotali, ruska vojska ubijala civile u Buči, a vojnici azerbajdžanske vojske na vrhu “Ovaz-1” Išhansara su strijeljali u armenske ratne zarobljenike. Ali Anja je upala s pismom. Napisala je: “Slušaj, prestani dramatizirati, prestani ismijavati rat, molim te prestani obesmišljavati njegovu apsurdnost, pretvarati ga u umjetnost svim silama. Ne sakati osakaćenog, tvoja samoproglašena odgovornost neće poništiti tvoju vlastitu neodgovornost, oprosti i ne oproštaj.
Ovaj moralni i monstruozni pokušaj pervertiranja osjećaja krivnje prema poginulima u ratu tiče se vas i samo vas.
Iskustva zaborava. O pamćenju, zaboravu i traumama suvremenosti
Aram Pačjan (Արամ Պաչյան) suvremeni je armenski pisac i esejist i jedan od najznačajnijih predstavnika postsovjetske generacije armenskih pisaca. Godine 2021. bio je laureat Nagrade Europske unije za književnost za svoj roman „P/F“. Tekst Iskustva zaborava, u kojem autor isprepleće temu kulturalne povijesti s vlastitim pamćenjem, objavljen je 26. 9. 2023. na portalu „Ostwest Monitoring“, istodobno na armenskom, ruskom i engleskom (https://ostwest.space/articles/armenia/111-the-experiences-of-oblivion-ru?fbclid=IwAR1fyLDisWtf4KCTrdMToLpCaxaN1NkL7rZ_HO8dc1EeDfowOL2LrpFcNho). Tekst je posvećen suvremenoj proznoj spisateljici i pjesnikinji Polini Barskovoj, koja piše na ruskome jeziku i predaje rusku književnost na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.
Ovaj sam esej napisao u ljeto 2023. Jesen je, i sada Azerbajdžan provodi etničko čišćenje nad Armencima iz Arcaha.
Polini Barskovoj
Sat kaže da je točno 11 sati.
Posvema bezopasno vrijeme.
Neloše vrijeme – jednostavno rečeno.
Vrijeme za lagano rashlađenu kavu i ulične prodavače koji u dvorištima visokih zgrada viču: “Metle i svježe sevanske ozimice!”
Vrijeme je za jednostavan doručak u samoći – najjednostavniji i najtiši ritual na cijelom ovom svijetu.
U 11 su sati sve moguće monstruozne vijesti već online. Oprostite mi, ljudski životi, ali u 11 sati more vaših leševa nije samo fotografirano, već i depersonalizirano – neki od vas su već postali meme, drugi iskaču kao zrcalne refleksije u odjelima za ljudska prava.
Vojnik koji je poginuo u Drugom arcaškom ratu je raskomadan, fotografiran, poslan majci – raskomadani vojnik je poslan s telefona tog istog vojnika. U 11 sati. Žao mi je – vijest je objavljena u 11 sati, i u knjižnici je također bilo 11 sati.
Zaruhi je to ispričala.
Ona mi je to rekla. Onda je otišla do zahoda, isplakala se, vratila se i sjela na svoje mjesto u čitaonici. Poput plašljive učenice prvog razreda, Zaruhi je privukla stolicu do stola i uzela tanku zelenu bilježnicu. Ponovno je zaplakala. Tiho je zajecala.
Kada je to sve bilo? Koje godine? Već sam zaboravio. U jesen 2020. ili 2021., od 22. do 27.
U jesen.
To je sigurno.
Tijela se broje u jesen. Raskomadana tijela – tkiva pomiješana sa zemljom u posebnoj vrećici – mlade su i prljavština, i maramice, i vrećica. Zaruhi je zaspala u knjižnici, ponavljajući u snu o ratu: “Mladost ovoga svijeta nikad nije bila pobijeđena”.
Sve što se čini banalnim možete pripisati snu. Sve ono što se izbjegava, ono što izaziva užas – pripišite to snu – uvjerite se da će proći, ali, već to dobro znaš, i dalje nećete moći zaobići sebe.
Čini se da je Brecht jednom rekao, ne mogu se sjetiti točnih riječi, nešto poput: “Strah da ćete ispasti banalni najteža je forma banalnosti”. Konačno, Brecht je žalio za nečim svojim, i kajao se, i osjećao se krivim. Tako se preživjeli u ratu stide pred mrtvima – oni koji su preživjeli katastrofu ne mire se s njezinom preživjelošću.
Ozbiljno. Kako je sve to banalno.
I neka je.
Čovjek bi pomislio da samo čeka tvoje dopuštenje.
Zaboravimo Brechta. U državnoj knjižnici u Chicagu Erwin je vehementno rekao: “Brodskij je bio u pravu – Auden je stvarno promašio cilj – ‘Brecht nije bio veliki pjesnik’ – Ljevičar, marksist, sovjetski logoraš ne može biti pjesnik; onaj koji je marširao pod staljinizmom, prošao kroz destaljinizaciju/jugovinu – taj je živio tuđi život i proslavio se kao trubadur ritma i osjećaja – on ne može biti pjesnik.”
Ovdje je nedostajao samo Erwin sa svojom banalnošću i teorijom o pjesniku-nepjesniku.
Ali Erwinu si prigovorio: javne knjižnice u Jerevanu proživljavaju prvo postsovjetsko doba, a nakon toga – naopačke izvrnutu dekolonizaciju. Odete li u knjižnicu, naći ćete se u nikad-postojećem Sovku. (Ne-bivajući Sovok) nadživljava onog koji je bivao. Zatim je dodao: “Moji prijatelji i ja smo u knjižnicama praktički stalno, provodimo noći u arhivima, želimo konačno razumjeti prirodu ovog “Ne-bivajućeg Sovka”. Ali o sudbini naše povijesti i naših tijela ne odlučuje se u knjižnicama.
Čini se da ti nedostaje čikaška knjižnica. Bio si tamo samo sat vremena. Točnije, dvadesetak minuta. Tamo se najvjerojatnije više nećeš vratiti – na mjesto koje ne bilježi nijedan gubitak kolektivnog i osobnog sjećanja, gdje sebe ne osmišljavaju kroz drugoga, umjesto drugoga.
U čitaonici jedne od jerevanskih knjižnica pronađen je rukopis (izmišljaj). Svi su znali kome pripada. Čitatelj ju je otvorio i, u prisustvu sebi sličnih, naglas započeo čitati: “Kada prestanete čeprkati po svom sjećanju, po sovjetskoj prošlosti, konačno ćete napustiti knjižnice i suočiti se s ratom. Rat nam je pod nosom. Na (ne)dohvat ruke. Da se nisi usudio lagati. Ti i jesi rat, on je u tvojoj nutrini. Tvoje neraskomadano tijelo sačinjeno je od rata“.
Kako mi je muka od tvog patosa. Mrzim te. Mrzim svaku tvoju riječ. Vi, upravo vi ste dopustili da se sve ovo ponovno dogodi.
Dokle će još biti – ovih floskula – u ušima i nozdrvama svih koji još dišu, gdje god se okreneš – riječi – dva svjetska rata, jedan neprikladan, drugi prikladan (odgovarajući), Auschwitz, Gulag, Hiroshima, umjetnost, književnost, humanité.
S kakvom ste genijalnošću o tome pisali: goleme tiraže, slava, novac, oh i ah, nagrade, rasprave s okusom raspadajuće demokracije, tirade, vriska. A najgore je što je sve to bilo i što se radi sjajno.
Što može biti monstruoznije od velike umjetnosti koju je ispljunuo dimnjak krematorija? Umjetnosti koja je svojim značenjem počela istiskivati ne samo povijest nastanka i eksploatacije krematorija, već i sam krematorij. Samo nemojte ovo: „Uz pomoć pisanja pokušavamo shvatiti krematorij.“
Još niste shvatili da su pokušaji shvaćanja jednaki zločinu. Odbijanje razumijevanja je također zločin. Hajde, idemo utabanim putem – pisati i prodavati prekrasne romane o tuzi, patnji, gubitku, o ruševinama.
Znate li zašto ste vi, pisci i umjetnici, tako nemoralni, zašto se uvijek iznova rugate? Našao sam odgovor: jednostavno – vi ste živi, oni su mrtvi. To je sve.
I nije me briga ako u tvojim očima izgledam kao idiot, bolestan u glavi. Adorno, moj anđeo čuvar, dat će mi snagu. Moj infantilizam će djelovati kao anestetik protiv tebe. Sjećate li se motiva-razloga? Još jednom – vi ste živi, oni nisu. Eto vam banalnosti – najgluplje koju ste ikada čuli. Uzmite ju, premažite ju sujetom i mržnjom – “Ja” i “Mi”.
Sada se i Jerevanci unose jedan drugomu u lice: “Prokleto klepetalo, sladoled s kaskada plače za tobom. To je u redu. Uskoro. Neprijatelj će doći i do tvog grla i prerezati ga, i razmazati ti sladoled po licu, i sjesti ti na trbuh da pojede ostatak.”
I općenito, zaustavite rat. Ja? Ne. Vi idite. Nemam pitanja za sebe – niste me se ni sjetili.
Za vas, među vama i na vašim stranama uvijek sam bio i ostao nitko. To je sve što zahtijevam od vas. Svoj dom, svoju knjižnicu neću napustiti. Sjećanje na sovjetsko nasljeđe, neprijateljstvo i osvetu naroda prenosit će se, kao na pokretnoj vrpci, generacijama i bez vas – bez vašeg razumijevanja i osmišljavanja. Za tim nema potrebe, i nikada je neće biti. Zapamtite – vi ste se uvukli u tu igru “shvaćanja” umjesto drugih – umjesto ubojica i ubijenih.
Pohlepno njušite, kao da osjećate miris smrti, a čim se dogodi neka katastrofa, tu ste – notorni trgovci smrtovnicama. Vaše je milosrđe cinično i užasno smrdi. Taj vaš jezik književnog suosjećanja najveća je gadost koju je rodilo čovječanstvo. Jezik koji tuguje, koji siluje gubitak. Ništa vas neće ušutkati. Književnici, umjetnici, kulturnjaci i umjetnici – ja vam sudim i osuđujem vas. Osuđeni ste na same sebe …. gubite se odavde.
Već je skoro jesen.
Jerevan se pojavljuje u zaboravljenoj postsovjetskoj knjižnici.
Ali što ako se tamo, daleko od svijeta knjižnica, tuga i radost mjere istim mjerilom? Smiješno je: mjerilo samo do sebe ne doseže, ali svejedno mjeri. Dodajte tu tragično i komično kao legalna i još uvijek neiscrpna sredstva artikulacije rata – tko je to rekao? – ne sjećaš se. Samo na ulasku u čitaonicu. A ti kažeš: „Nije loše, uopće nije loše, moram ovo zapamtiti i umetnuti negdje.“ Evo, umetnuo sam. Iako „umetnuti“ nije prava riječ, bolje je reći „primijeniti“. Ali vrijedi li zašećerivati a-moralnost ranog 21. stoljeća? Rekavši sebi, reći nekom drugom: „Izgledaš sjajno, a tvoj životni stil je baš ono što ti treba“, a – općenito – za primitivca – to je dosta zadovoljavajuće. Iako tko ih sada može razlikovati – primitivca, postprimitivca, što je sljedeće?
ah da
Zaruhi
Ukočila se nad bilježnicom na svoj uobičajeni način – kao bezimeni stoik, kao čovjek, znanstvenica. Počela je nešto zapisivati. Što točno još uvijek nije jasno. Zaruhi nikada nije pobliže objasnila što traži – tako očajnički i tvrdoglavo, sa zaleđenim licem mislioca koji želi spasiti utopljenu uspomenu s dna knjižničnih zbirki. Zaruhini prsti su prekrasni, poput čudesne legende koja se pojavljuje niotkuda. Čudno je zašto u njezinoj zelenkastoj školskoj bilježnici još nije ponestalo praznih listova i da se tinta u njezinoj olovci još nije osušila. Koliko me sjećanje vara, školske bilježnice imaju samo 12 listova.
Iako mi je ipak nešto rekla.
Da proučava iskustvo uzgoja divljeg hmelja u sovjetskoj Armeniji i o tome da namjerava stvoriti vlastitu farmu hmelja. Pitam se je li bila fascinirana samom riječju? Zašto ne? Riječ i jest sjeme i, kao u poznatoj priči, ona ne izrasta bilo gdje. Hmelj-hmeljić-hmeljčić. Divlja, živa, poput vučića – sa šapama i ušima – neka bude vučić – nije slučajno da ga tako zovu u Armeniji. Iako, tko zna, postoje riječi koje niču i žive samo u tami. Riječi-nevidljivice siju se kako bi označile cilj smrti: nećeš primijetiti kako rastu i nećeš osjećati svoju zabrinutost za smrt do te mjere da se ugušiš u vlastitoj neodgovornosti.
Svijet je u vatri
a u sovjetskoj je Armeniji 1940. netko uzeo i objavio knjigu “Kultura hmelja” (Priručnik za predradnike o uzgoju hmelja). U svijetu koji je na izdisaju postoji čak i jedan profesor hmeljarstva koji tu knjigu uređuje. I kada več igrate na kartu gubitka pamćenja, recite ime profesora – bezadresno, samo ga napišite, možda stvarno preživi progonstvo – evo: profesor E. Antonjan, i tko je on bio? U kojoj je jerevanskoj ulici živio? Kako je točno postao profesor i je li zbog hmelja potpao pod staljinističke represije? Opravdano? Zašto je nepravda pogubljenja opravdana smrću?
I sada, gotovo stoljeće kasnije – 2023., kada pola svijeta gori, Zaruhi, približivši se policama knjižnice, proučava iskustvo razvoja divljeg hmelja na temelju knjige koja je još uvijek neprevaziđena među sovjetskim nasljeđem: “Jednog dana će ratovi prestati, neće biti ni Putina, ni Erdogana, ni Alijeva – svi će se oni raspasti, svi oni koji su vlast gradili na njihovim smrtima, koji drže vlast nad svojim živim leševima – također će se pretvoriti u prah. A oslobođenje će doći od bivšeg i – još više – ne-bivšeg Sovka. Tada ću početi uzgajati hmelj, uzgajat ću ga vlastitim rukama, i ljudi će raditi, ljudi će živjeti.”
Osim toga, konačno ću dovršiti dokumentarac o životnoj priči djeda moje majke, profesora Antonjana, zapravo o izmišljenoj životnoj priči. O osobi koja je uspjela urediti djelo posvećeno kulturi hmelja – samo to. Ubijen je tijekom progonstva – opravdan je smrću. Primjećujete li ovu banalnost? Nakon 1937. svatko u svakoga sumnja, jedni u drugima traže doušnike i izdajice, ponekad ih nađu, ali ne znaju što bi s njima. Ali staljinizam je znao.
Svaki put kada u knjižnici naručim knjigu o hmelju, kao da oživljavam sjećanje na profesora Antonjana – kenotaf – nestalo mjesto za nestalo tijelo – jednog dana ću poći s tobom u hidroelektranu Kanaker: želim vidjeti spomenike koji predstavljaju ratne zarobljenike.
Vijesti o ratu čitam ležerno – dok žlicom vadim sjemenke iz pekmeza. Bila bi to dobra metafora ili vrag zna što još. Vijest se nikako nije primila, istina je zapravo da ništa nisam ni shvatilo. Nastavio sam se igrati s pekmezom. Ja sam iz pekmeza vadio sjemenke, a vojnici na granici – jedni drugima iznutrice. I to ne žlicom ili vilicom, već rukama. Vidio sam to na Telegramu. Zašto sam to vidio. Prije godinu dana izbrisao sam Telegram. Ozbiljno, pekmez i iznutrice spojili su se slučajno. Istim mjerilom se mjeri sladoled s kaskada, sjemenke u pekmezu, vojnici koji jedni drugima prebiru iznutrice – o čemu ja pričam.
Jeftino kinesko ljepilo spasit će – htio sam reći – svijet, ali će ispasti glupo, kao i sve ostalo što je izrečeno ozbiljnom intonacijom. Bolje je ovako reći: kinesko ljepilo spasit će umiruće knjige u jerevanskim knjižnicama. Čini se da samo u Matenadaranu postoji restaurator knjiga. U knjižnicama nema restauratora, ali knjigoveža bi trebalo biti. Bit će tako uvezane da ih neće biti moguće pročitati. A stare naslovnice knjiga s vremena na vrijeme bivaju zamijenjene nevjerojatnim stvarima – Danteovu naslovnicu zamijenio je krik Lady Gage – izrezan iz nekog časopisa, klizeći, satenski. Knjižnični knjigovešci – kako kažu ljudi novog doba – razmišljaju na nov način. Bez ironije: ažurirana naslovnica “Novoga života” je jako dobra: nije riječ o Gaginom kriku iz Danteovog svijeta, nego o Gaginom kriku prema svijetu Dantea.
S Anjom lijepite zadnje korice, otrgnute stranice, završne listove – neki se čine kao remek-djela. Nitko ih ne treba, uključujući i vas. Lijepite ih odvojeno, jednu za drugom, to će vas spasiti. Nešto prolazi. Prolazi – živi – ne spašava.
Kada smo se sreli na policama s knjigama, Anja je tijekom razgovora rekla: ja nisam ni relokant ni migrant, rekla je: znaš li koja je razlika između relokanta iz Jerevana i migranta: relokant je netko tko, hodajući po Jerevanu, jednog dana shvati da u djetinjstvu sigurno nije prezirao griz. I dodala je: ovo je duboka misao, nemoj se smijati. Zatim je opet dodala: što se tiče “dubokog“, to je ispalo smiješno, ali nemoj se smijati, dobro, ja nisam tvoj zapovjednik, smij se, oh, i ja ponovno naređujem.
Možda je, dok ste se vi tamo hihotali, ruska vojska ubijala civile u Buči, a vojnici azerbajdžanske vojske na vrhu “Ovaz-1” Išhansara su strijeljali u armenske ratne zarobljenike. Ali Anja je upala s pismom. Napisala je: “Slušaj, prestani dramatizirati, prestani ismijavati rat, molim te prestani obesmišljavati njegovu apsurdnost, pretvarati ga u umjetnost svim silama. Ne sakati osakaćenog, tvoja samoproglašena odgovornost neće poništiti tvoju vlastitu neodgovornost, oprosti i ne oproštaj.
Ovaj moralni i monstruozni pokušaj pervertiranja osjećaja krivnje prema poginulima u ratu tiče se vas i samo vas.
Sutra u 11 sati u knjižnici
Zaruhi će donijeti hmelj
sama ga je uzgojila, možete li to zamisliti?
vlastitim rukama
aram
Prevela i priredila Danijela Lugarić