To mi je jedan od najdražih romana. Volim ga odavno, od mota („I samo ja jedan ostadoh da ti javim”), od prve stranice do kraja. Noćas mi se ovaj roman o morskoj nemani i ljudskoj opsesiji pojavi na čudan način. Sjetih se kako smo u Društvu pisaca sjedili danima, noćima, silna pića ispili Avdo, Rajko, Daco, Spaso, Ilija, Tomo, Čule, Hazim, Mario, Admiral, Nedžad, Stevo, u anđele i demone se pretvarali, „Opijati se, opijati se, i ovdje, i tamo daleko…”, u nama odjekivala slavna Poloneza i Kad sveci marširaju, spajala se melodija Jučer sa Večernjim zvonom, mi vidjeli slike ledenih gromada i noćnog sunca, vidjeli tamu i bjelinu beskraja, život slavili, u smrt srljali, u nama bila naša neba i naši ponori, plovili lumpovali sve dalje sve dalje odlazili u sprudove udarali, slavili život, a pripremala smrt, i onda jedan po jedan otiđoše, a evo ja jedini ostadoh da javim o malignoj nemani, s kojom smo plovili kroz naša mora, s našim divnim opsesivnim iluzijama i smrtonosnim zabludama, koje nestadoše u tamnim dubinama davno prošlih dana, a s njima naši snovi i iluzije, s kojima sve ondašnje nestade. Sada mi više nije do pića, a slabo i do društva. Jutros pomislih: zadnji sam ostao, a možda ona moja birtijska ekipa, ona posada s iščezlog broda misli da jedino ja kasnim, još me nema, a proslava samo što nije počela.
Moby Dick
(Sinanu Gudževiću)
To mi je jedan od najdražih romana. Volim ga odavno, od mota („I samo ja jedan ostadoh da ti javim”), od prve stranice do kraja. Noćas mi se ovaj roman o morskoj nemani i ljudskoj opsesiji pojavi na čudan način. Sjetih se kako smo u Društvu pisaca sjedili danima, noćima, silna pića ispili Avdo, Rajko, Daco, Spaso, Ilija, Tomo, Čule, Hazim, Mario, Admiral, Nedžad, Stevo, u anđele i demone se pretvarali, „Opijati se, opijati se, i ovdje, i tamo daleko…”, u nama odjekivala slavna Poloneza i Kad sveci marširaju, spajala se melodija Jučer sa Večernjim zvonom, mi vidjeli slike ledenih gromada i noćnog sunca, vidjeli tamu i bjelinu beskraja, život slavili, u smrt srljali, u nama bila naša neba i naši ponori, plovili lumpovali sve dalje sve dalje odlazili u sprudove udarali, slavili život, a pripremala smrt, i onda jedan po jedan otiđoše, a evo ja jedini ostadoh da javim o malignoj nemani, s kojom smo plovili kroz naša mora, s našim divnim opsesivnim iluzijama i smrtonosnim zabludama, koje nestadoše u tamnim dubinama davno prošlih dana, a s njima naši snovi i iluzije, s kojima sve ondašnje nestade. Sada mi više nije do pića, a slabo i do društva. Jutros pomislih: zadnji sam ostao, a možda ona moja birtijska ekipa, ona posada s iščezlog broda misli da jedino ja kasnim, još me nema, a proslava samo što nije počela.