Treća je godina preživljavanja s nestašicom hrane, s isključenjima vode i struje. Bez grijanja. Danima razmišlja o nečemu što jest i nije izvan svega toga. O mišićima ljudskog tijela i ostacima života u njemu. O kostima, koži, kralježnici, rukama, nogama, mozgu, očima i ušima. Cijelo njegovo tijelo kao da se gasi, a on razmišlja o njegovom životu u izvanrednom stanju. Negdje je pročitao da ljudsko tijelo pokreće i do 800 različitih mišića; naše je tijelo, dakle, što i filharmonija. Vrlo moćno. Simfonijski orkestar čiji su instrumenti raznorodni, u službi samo jedne kompozicije. Nije li to zanosno.
A ona mu i jutros ponavlja i ponavlja: Nemamo ni danas hrane, vode, struje, a ti opet isključen. Već smo zaboravili čemu nam služe noge, ruke, usta, želudac. Mišići. Kako se možeš isključiti i iz ovog našeg današnjeg jada? Eto, mogu. Isključim se i prešaltam u neko drugo vrijeme. U njemu osluškujem život svojih mišića, tijela općenito. Koje je što i filharmonija, simfonijski orkestar čiji su instrumenti i naši mišići. Kad god se isključim, preispitujem što ti instrumenti mogu u ovome trenutku. Ali ja nikako ne mogu da se isključim, nastavlja ona. Ovaj naš trogodišnji jad me skroz zarobio, zakovao, kao u sanduk. Ne mogu iz njega ni na kakve izlete. U njemu su moji mišići, recimo, mrtvi, gladni, nemoćni, hladni, ništa ih ne grije, žali mu se ona. A ja isključenjem naš trogodišnji jad ignoriram. Divim se filharmoniji našeg tijela koja u mišićima i u izvanrednom stanju živi. Iako me iz nje stalno zapljuskuju note samo jedne emocije: tuge. Kao i mene, prekida ga ona. Moji mišići, koliko god ih ima, kao da su zaspali, pogubili mnoge svoje moćne note. Razlili se po meni kao kapljice kiše. Kao suze. Kako se možeš isključiti iz suza svojih mišića? Eto, mogu. Jer mi moji mišići u tom stanju još uvijek šalju svoju melodiju, uvjeravaju me da čuvaju u njoj i moj i tvoj život. Nekad su bili moćni, trčali, skakali, štitili nas i od hladnoće i od pregrijavanja. Nisu više što su nekad bili, ali i u novom stanju pokreću naše ruke, hrane naše mozgove. Eto zašto se isključujem. A ja ne mogu, nikako ne mogu u to tvoje stanje. Kad god iz njega izađem, nađem se u nevjerojatnom: trčim i trčim, iako mi se svaki mišić već sasušio od gladi.
Eto, to je dobro, hrabri je on malo kasnije, samo nastavi u tom smjeru! Ali, ne mogu dugo, brzo se vraćam nazad. Pa tresnem, zaboli me. Mišići me ponekad odvedu i do morske plaže, i na njoj trčim i trčim. Onda je povratak s izleta bolan. Pošteno ponovno tresnem. Moraš vježbati, hrabri je on opet, moraš vježbati da odmah ponovno poželiš trčati, trčati i trčati. I mišiće treba hraniti maštom, i varati, i to je njihova hrana. Ja ih hranim isključivanjem. Držim ih tako na dijeti, umjereno ih hranim, pojim i grijem. Tako štedim njihovu energiju, čuvam život u njima za neko bolje sutra. Razmišljam o nečemu što je izvan ove naše jadne sadašnjice. Ali, ja ne mogu. I kad trčim, trčim i trčim, pa se vratim, kao da se s povratkom ukopam u ovu našu sadašnjicu još dublje, jedva izgovara ona. To me tad strašno zaboli.
Tako je i kod njega, ali ne smije da joj prizna.
Presahla u njoj energija. I kad iskoči iz stvarnosti sadašnjice, u neki suludi trk na plaži, vraća se nazad, u isti jad. I u mišićima njezina lijepog lica, čija usta ne pamte dobar zalogaj, nema više energije. I ti mišići se iznenada zakočili. A usne se stisnule. Svakome su glasu brana.
Mišići
Treća je godina preživljavanja s nestašicom hrane, s isključenjima vode i struje. Bez grijanja. Danima razmišlja o nečemu što jest i nije izvan svega toga. O mišićima ljudskog tijela i ostacima života u njemu. O kostima, koži, kralježnici, rukama, nogama, mozgu, očima i ušima. Cijelo njegovo tijelo kao da se gasi, a on razmišlja o njegovom životu u izvanrednom stanju. Negdje je pročitao da ljudsko tijelo pokreće i do 800 različitih mišića; naše je tijelo, dakle, što i filharmonija. Vrlo moćno. Simfonijski orkestar čiji su instrumenti raznorodni, u službi samo jedne kompozicije. Nije li to zanosno.
A ona mu i jutros ponavlja i ponavlja: Nemamo ni danas hrane, vode, struje, a ti opet isključen. Već smo zaboravili čemu nam služe noge, ruke, usta, želudac. Mišići. Kako se možeš isključiti i iz ovog našeg današnjeg jada? Eto, mogu. Isključim se i prešaltam u neko drugo vrijeme. U njemu osluškujem život svojih mišića, tijela općenito. Koje je što i filharmonija, simfonijski orkestar čiji su instrumenti i naši mišići. Kad god se isključim, preispitujem što ti instrumenti mogu u ovome trenutku. Ali ja nikako ne mogu da se isključim, nastavlja ona. Ovaj naš trogodišnji jad me skroz zarobio, zakovao, kao u sanduk. Ne mogu iz njega ni na kakve izlete. U njemu su moji mišići, recimo, mrtvi, gladni, nemoćni, hladni, ništa ih ne grije, žali mu se ona. A ja isključenjem naš trogodišnji jad ignoriram. Divim se filharmoniji našeg tijela koja u mišićima i u izvanrednom stanju živi. Iako me iz nje stalno zapljuskuju note samo jedne emocije: tuge. Kao i mene, prekida ga ona. Moji mišići, koliko god ih ima, kao da su zaspali, pogubili mnoge svoje moćne note. Razlili se po meni kao kapljice kiše. Kao suze. Kako se možeš isključiti iz suza svojih mišića? Eto, mogu. Jer mi moji mišići u tom stanju još uvijek šalju svoju melodiju, uvjeravaju me da čuvaju u njoj i moj i tvoj život. Nekad su bili moćni, trčali, skakali, štitili nas i od hladnoće i od pregrijavanja. Nisu više što su nekad bili, ali i u novom stanju pokreću naše ruke, hrane naše mozgove. Eto zašto se isključujem. A ja ne mogu, nikako ne mogu u to tvoje stanje. Kad god iz njega izađem, nađem se u nevjerojatnom: trčim i trčim, iako mi se svaki mišić već sasušio od gladi.
Eto, to je dobro, hrabri je on malo kasnije, samo nastavi u tom smjeru! Ali, ne mogu dugo, brzo se vraćam nazad. Pa tresnem, zaboli me. Mišići me ponekad odvedu i do morske plaže, i na njoj trčim i trčim. Onda je povratak s izleta bolan. Pošteno ponovno tresnem. Moraš vježbati, hrabri je on opet, moraš vježbati da odmah ponovno poželiš trčati, trčati i trčati. I mišiće treba hraniti maštom, i varati, i to je njihova hrana. Ja ih hranim isključivanjem. Držim ih tako na dijeti, umjereno ih hranim, pojim i grijem. Tako štedim njihovu energiju, čuvam život u njima za neko bolje sutra. Razmišljam o nečemu što je izvan ove naše jadne sadašnjice. Ali, ja ne mogu. I kad trčim, trčim i trčim, pa se vratim, kao da se s povratkom ukopam u ovu našu sadašnjicu još dublje, jedva izgovara ona. To me tad strašno zaboli.
Tako je i kod njega, ali ne smije da joj prizna.
Presahla u njoj energija. I kad iskoči iz stvarnosti sadašnjice, u neki suludi trk na plaži, vraća se nazad, u isti jad. I u mišićima njezina lijepog lica, čija usta ne pamte dobar zalogaj, nema više energije. I ti mišići se iznenada zakočili. A usne se stisnule. Svakome su glasu brana.