Miševi na mostu/11

***

Kad si rodila prvo dijete, došla je mati tvoje babe, tvoja prababa Jula. Jula ima zauvijek trideset i šest godina. Krupne svijetle oči što izlaze sa jedine predratne fotografije na kojoj stoji okružena svojom djecom. 

Tu će djecu Jula poslati u šumu kad Đavo dođe po svoje miševe. 

Jula će vjerovati šumi. Vjerovaće stablu i korijenu, mahovini i paprati, grmu kupine i potoku. Vjerovaće da će šuma zakloniti, nahraniti i napojiti njeno četvero djece, od kojih najmanje ima tri godine. 

I zato će tokom svih tvojih godina, dok budeš svoju djecu dojila, povijala, nosala i hranila, dok za njima budeš trčala i bdjela – pored tebe biti tvoja tridesetšestogodišnja prababa koja je znala da će njena djeca biti sigurnija u vlažnoj mahovini i trulom lišću nego u njenim rukama. 

Njene su ruke povezali žicom i odveli je. Slagala je da su djeca u drugom selu kod rođaka. I dok budeš svoju djecu dojila, povijala, nosala i hranila – mislićeš često na taj trenutak iznenadnog povjerenja prema šumi. Iz tog jednog trenutka, iz tih praznih majčinih ruku povezanih žicom olistavaće i tvoja djeca. 

I tako će Jula doći i ostati, sa zašutjelim očima.

Dok budeš svoju djecu dojila, povijala, nosala i hranila, par zašutjelih očiju govoriće ti da sve to može i bez tebe, a ti misliš da si tako važna.

O njoj se priča da je živa spaljena.

Na toj su se vatri ogrijala njena djeca u šumi, njih četvoro. 

Dvije djevojčice, dva dječaka.

Među njima tvoja baba.

Što je rodila tvog oca.

Pa onda ti.

Pa onda tvoja djeca.

Svi iz jedne šume u kojoj gori vatra oko koje se možete ogrijati.

Sve dok i šuma ne izgori.

 

***

Ipak si najteže podnijela mrtvu djecu, rođake velikih očiju. 

Jednog Dušana, koji zauvijek ima tri godine. Dušan gleda u prve korake tvoje djece, i ti ulažeš veliki napor da ga ne vidiš. U sjenkama dvorišta, mišje tih dječak promatra, zaustavljen u koraku, odlutao od majke u logoru.

Ne želiš da ga vidiš. Njegov kobni korak u prazno te prestravljuje. 

Pa se boriš. Rveš se sa svima njima: sa djecom, sa starcima, sa ženama. Ne želiš ih blizu svoje djece, blizu zjenica svojih očiju, želiš da odu. Ali oni su došli da ostanu, nemaju kud. 

Užasavaju te. Zato što su paljeni i klani.

A najviše zato što ih od paljenja i klanja nije spasila nježnost i ljepota. Dušan je nježan i lijep, najljepši prizor na zemlji, sa blistavim očima i meko latičastom kožom, malenim krhkim nadlanicama. Ako postoje ljudi koji njega mogu povezati žicom, klati ga i paliti, mogu to učiniti i sa tvojom djecom.

Pa se ta demonska logika uvlači u tvoje srce i drobi ga nemilice: mogu to učiniti i sa tvojom djecom.

Ne možeš od toga spavati, ne možeš jesti, ponekad ne možeš disati.

Jer mogu to učiniti i sa tvojom djecom.

Sanjaš kaustičnu sodu i školski razglas.

Mogu to učiniti i sa tvojom djecom.

Naginješ se nad njihov ponor – pokušavaš razumjeti, ali crveni konac se obavija oko tebe, ne možeš pomjeriti ni ruke ni noge, daviš se u onoj crvenoj vuni.

Mogu to učiniti i sa tvojom djecom, tvojim malenim miševima, najljepšim, najnježnijim na svijetu.

Tvoj čovjek vidi da te crvena vuna tvog grada guta kao živi pijesak. 

Pa te ščepa i odvede kod doktora. Pošto se plašiš lijekova, sa tobom popije prvi lijek. Natjera te da jedeš. Bdi sa tobom kad ne spavaš. Izvodi te u šetnju. Šuti sa tobom.

I onda odluči da se mora učiniti nešto povodom svih tih miševa, naročito onih pokojnih, jer ih je, kvragu, puna kuća.

 

 

Monja Jović 31. 07. 2020.