Kad sam prvi i jedini put pao u rijeku, imao sam šest godina. Osjetio sam tada što znači suhi, krhki život na koji sam već i u tim godinama navikao. Imao sam tijelo koje je trčalo, padalo, hvatalo, penjalo se. Tek sam otkrivao što sve mogu s njim. Koliko jako mogu udariti loptu, s koje visine mogu skočiti, koliko se jako mogu zatrčati. Možda je bolje reći da sam tada osjetio što znači manjak tog života. Rijeka je bila mnogo jača od mene koji sam lamatao rukama pokušavajući se oduprijeti struji. Dio mene znao je da se trebam pustiti, dio mene želio je i dalje grčevito tražiti površinu. Ali voda nije bila neprijatelj, ona je htjela da nađem izlaz iz nje koliko i ja, ali ni jedno od nas nije imalo snage.
– Imaš sreće, malo ljudi preživi ako ih uhvati vir – govorio je otac.
Upravo je on skočio za mnom iz ribarskog čamca kojim smo veslali po trbuhu rijeke u rano jutro toga proljeća. Toliko se toga moglo naučiti od rijeke, govorio je otac. Strpljenje i puštanje, prije svega. Neobično je to; često sam se vraćao u taj pad samo kako bih se vratio prvom strahu od rijeke. On je uvijek bio živ u meni, a ja sam mu prilazio kao mušica.
Nad rijekom vrijeme usporeno teče, objašnjavao je otac, i zato nam se činilo kako čekamo ribe da zagrizu cijelu vječnost, a ne tek sat-dva. Moj otac nije znao niti sam mu ikada govorio da u rijeci vrijeme ne prolazi, ono je potpuno odsutno. Vrijeme i rijeka zapravo su jedno.
Kako sam pao? Toga se najmanje sjećam, znam da je jedno veslo bilo u čamcu, a kad se štap trznuo, skočio sam prema njemu i spotaknuo se. Poletio sam rijeci ravno u usta.
Još uvijek, nakon trideset godina, bojao sam je se. Zato sam joj uvijek bio blizu. Često sam je preplivavao, boreći se rukama protiv njene struje iako sam jedva zadržavao srce da ne pukne od straha. Voda je govorila, škakljala i znao sam da je glas rijeke vječan, uvijek prisutan u glavama onih koji je upoznaju iznutra.
Virovi su bili česti zadnjih godina, prije ih je bilo svega nekoliko. Otkako kopaju puno pijeska iz rijeke, ona je puno nemirnija, opasnija. Utapanja su bila sve češća. Pogotovo otkakako pokušavaju prijeći granicu preko nje.
Zadnjih dana je prijetila. Prolijevala se iz korita i nerijetko bi završila u poljima, čak i na dijelovima ceste. Magla je štipala noseve, tjerala na kašalj povlačeći se veći dio dana cijelom ravnicom. U toj magli naše su oči bile potpuno bespomoćne. Odavno sam o magli naučio da je ništa drugo nego smjesa vode i zraka. Hetereogena smjesa u kojoj su se još uvijek vidjele rasprsnute kapljice. Svaka je magla bila i voda, kao i čovjek.
Voda je bila mnogo toga. Mogla je biti čista voda, kemijski spoj savršen u svojoj jednostavnosti, dvije molekule vodika s jednom molekulom kisika. Tako je jednostavan bio uvjet za stvaranje života. Voda je mogla biti i otopina, u njoj su rastopljeni minerali, plinovi, kisik otopljen u vodi hranio je riblje škrge. Naša krv bila je prije svega-voda.
Zato sam uvijek na smrt u vodi gledao kao na zastrašujuće, neprirodno stanje. Smrt koja se dogodi u životu, smrt koja dođe tako da nas potopi ono što je najveći dio nas samih.
*
Na dnu je ugodno i tiho. Biljke koje su se oduprle snazi rijeke uče me kako se snaći na mekanom tlu koje je nimalo nalik onom morskom. Rijeka je brza i treba imati snagu zadržati dno pod nogama. Ne mogu vam ništa reći o tome ima li života nakon smrti. Ne znam ni je li moja duša, ako postoji nešto takvo, postala besmrtna. Plivam s riječnim skušama u miru vode koja ipak zadržava toplinu naspram gornjeg, u zimu uhvaćenog svijeta. Dolje ne marim ni za što, vrijeme se preobrazilo u protok vode i svjestan sam da je možda mutna rijeka ime za vječnost.
O vodi učim svaki dan sve što sam propustio naučiti. Voda razumije i prima. Voda ne procjenjuje po koži, po glasu, po licu, riječima. Voda prihvaća i nosi dalje. Voda me voli kako me voljela mama. Stroga je i pravedna, ali nježna i puna brige. Voda može mirovati koliko želi, ona se može prometnuti u sve oblike u koje je stavimo.
*
Kako je moj strah od rijeke bio stalan, počeo sam živjeti tako da joj budem blizu. Naučio sam u međuvremenu sve što sam mogao kako bi njena prednost preda mnom bila što manja; poznavao sam najbolje njene rukavce i karakter kada poplavi. Znao sam gdje joj prići ako tražim nešto, ili nekoga.
Već dva dana smo na brodiću i prelazimo vodu u potrazi za tijelima. Cvokoćemo zubima, magla nas navodi na kriva mjesta, pluća su nam natopljena vlagom i često kašljemo. Nekad je taj kašalj jedina komunikacija. Prije nismo puno izlazili na vodu, ali zadnjih nekoliko godina sve češće. Potraga je većinom uzaludna.
Danas je i drugačije, uznemireniji smo i svi želimo što prije završiti. Ovo je prvi put da su među stradalima koji su pokušali prijeći riječnu granicu bila i djeca.
Nastojim ne razmišljati puno o tome. Oči su mi fiksirane na rijeku, pratim njenu površinu kao dobro istrenirana životinja i na prvu pojavu bilo čega, trzam kao uhvaćena riba. Ali glava je daleko od vida, u njoj prolazim obaveze koje me čekaju, često razmišljam i o prohodanom danu. Sutra puno toga moram obaviti, za početak kupovinu za Božić. Plašimo se, još uvijek, svakog pronalaska i u dubini želimo da je rijeka obavila svoj posao, da nam ne vraća ono što uzme. Kažu da se čovjek na sve može naviknuti, ali ovo je drugačije. Gledati tijela ljudi plava od ugriza vode i riba, tako slična nama, neživa, uvijek je kao prvi put.
Kad me otac izvukao iz rijeke, kad sam ispljunuo vodu, zagrlio me čvrsto kao nikada u životu, a onda mi zviznuo šamarčinu. Cijela mi je glava odletjela unatrag .Nakon toga više nismo išli u ribe, a do rijeke sam odlazio potajice da ne zabrinem majku.
Kasnije sam u filmovima vidio kako ljudima stišću prsa kada ih izvuku i pumpaju im zrak usta na usta. Zamišljao sam da je tako i otac meni pokušao pomoći. Svoju djecu naučio sam plivati u bazenima i na moru, ali ih nikada nisam vodio na rijeku. Strahovao sam od vremena kad će narasti i možda sami krenuti plivati, kako smo i mi to radili. Pitao sam se hoće li rijeka tada postati još divljija jer pijesak se neumorno kopa, kao da će joj biti svejedno ako joj izvučemo dio utrobe.
Dobri su plivači, iako su maleni. Sin je tek prohodao, ali već pliva bolje nego stoji na nogama. Bio sam ponosan na tu upornost. Nisam ženi puno govorio o svom strahu od rijeke. Nikad joj nisam govorio ni o potragama. Kad bih se vratio, zagrlila bi me i podgrijala mi jelo, ako bi me dočekala budna. Onda bismo rješavali neki dnevni problem, poput pitanja kada odvesti kćer prvi puta zubaru i trebamo li možda nabaviti maleni stol i stolicu i za sina.
*
Kako je život izgledao prije dna? Ne mislim o tome. Možda sam i zaboravio. Znam da imam brata, on je malen i otkako sam dolje pokušavam ga naći. Još nosi pelene. Prilazim ribama i raspitujem se jesu li možda srele nekoga tako sitnog, da izgovara ne više od desetak riječi. On je nespretan iako mama uvijek govori da mi se to samo čini, da je beba i to prilično spretna beba za svoju dob. On ništa ne zna, sigurno će se uplašiti ako me uskoro ne vidi.
Nekako se dogodilo da sam puno pazio na njega zadnju godinu dana otkako smo napustili našu zemlju. Zajedno smo učili prve riječi. Mijenjao sam mu pelene, učio ga kako da piški u travu. Išlo mu je dobro, to učenje pišanja. Često bi znao popiškiti nogice pa sam se smijao, ali nije odustajao. Kada sam mislio da ga je strah, pokušavao sam mu pričati one lijepe priče kojih sam se sjećao. Poput one o Tri prašćića, kako su gradili svoje kuće. Jedan od sijena, jedan od drveta, a jedan od cigle. Nisam znao puno o tome kakvi vukovi mogu otpuhati jake kuće, ali znao sam da priča ne shvaća da postoje stvari koje mogu razrušiti i kuću od cigle. Kao našu. Baka je još prije nego smo krenuli rekla da razmišljam o glupostima i da rat nema nikakve veze s vukovima. Ali sve je imalo veze. Možda nije htjela da mislim o tome da danas mogu otpuhati i takve kuće.
Ali vodu ne može ništa zaustaviti. Osjetim da joj je žao što nas je uzela od našeg života s površine. Što nas raznosi u svim smjerovima. Ponekad mi se učini da sam velik kilometrima, kao i rijeka. Ponekad osjetim da sam samo ukopan kraj čvrste riječne biljke.
Ribe ne govore, sporazumijevaju se razmičući vodu. Što sam dulje dolje, shvaćam koliko je govor bespotreban. Rijeka odnosi riječi kada se pokušaju formirati u rečenice i nakon nekog vremena samo odustanem. Sve što želim reći mogu reći rijekom. Kad mislim na bracu, rijeka me tješi da u ovom miru nema mjesta za brigu, da je njemu dobro kao i meni i da ću uskoro sve zaboraviti.
*
Za nekoliko dana je Badnjak. Žurimo više nego inače. Ne razmišljam previše o ljudima kojima sam okružen niti ih pokušavam upoznati. Bilo bi mi teško da saznam da su neki od njih loši ljudi. Ovako, u skučenom prostoru nad rijekom, držimo se jedni za druge kao za jedine žive nad velikom vodom. Jedni smo drugima dodir sa svijetom koji počinje na obali. Obećanje da ćemo vratiti noge na čvrstu zemlju.
Već je ponoć, a magla se tako zgusnula da na trenutke ne vidim ruku kada je stavim ispred sebe.
– Još ćemo proći dio s lijeve strane i idemo.
Odjednom, zapazimo u vodi nešto plutajuće. Gledamo jedni druge. Strahujemo. Rijeka teče sporo pa se ne možemo praviti da nismo vidjeli. Napinjemo oči. Srce mi želi iskočiti i potrčati na dno rijeke. Tko će uhvatiti veslo i povući?
Kada me otac izvukao, već sam se toliko nagutao vode da niti on nije bio siguran hoću li se vratiti. Ali voda, ona je toliko željela izaći iz mene da me je udarala koliko je mogla samo da se probudim, da je ispljunem. Bolilo je. Koliko mene, toliko i nju.
*
Oprašta li voda? Kao što sam ja opraštao bratu kad bi me ugrizao, a mama rekla da je malen i da mu rastu zubi. Jednom je trag ugriza ostao skoro tjedan dana. Ali već sam počeo toliko toga zaboravljati. Ponekad tumaram vjerujući da sam riba, ali ne znam tko sam bio prije ribe. Jesam li osim kamena dirao još nečije lice. To mi je najdraži osjećaj, kad dodirujem kamenje i razgovaram s njihovom tišinom. Brata još uvijek držim u mislima, iako nisam siguran jesu li moje misle sada moje, ili su i one rijeka. Ne znam koliko vremena prođe između pojavljivanja mojih sjećanja. Možda sekunde, možda godine. On je tako malen.
*
Veslo je napokon udarilo ono što je plutalo. Čini se da je samo vrećica. Vadimo je van. Promatramo je u tišini. Dosta je za večeras. Noć rano dođe, a već je i hladnoća neizdrživa. Znamo da ih ovaj put nećemo naći. Rijeka je prevelika i prejaka da bi nekoga zadržala na istom mjestu.
Dugo sjedim u automobilu prije nego ću krenuti. Grijem ruke, stakla se polako odmagljuju. Onda gledam prema rijeci. One su jedno. Magla i rijeka.
U prtljažniku mi je najlon vrećica puna nekorištenih pelena. Nalikuju na one koje moj sin nosi. Izgledaju kao svake pelene. Toliko su natopljene vodom da sam imao osjećaj da nosim dijete. Nisam ih mogao ostaviti. Ili baciti.
Kad su svi zaspali, pokopao sam ih u dvorište kraj vrta. Kopao sam dovoljno duboko da ih ni žena ne iskopa ako nekad odluči da proširmo baštu. Dugo sam stajao nad rakom prije nego sam je zakopao. Iz vode nitko nikad nije uskrsnuo.
*
Ne znam jesam li ikada bio nešto drugo osim rijeke. Dobro je biti voda, osjećati kako moja snaga mijenja i usmjerava korito, kako prolazim kroz tlo. Kad se spusti kiša, osjetim kako sam kiša, kako upoznajem tisuće metara neba kroz koje su te kapi prošle. Kada ljudi prilaze, uvijek sam oprezan. Osjetim da sam i dio njih. Njihova voda govori sa mnom. Njihova voda zaigrana je u toj posudi tijela. To je najpametnija voda koju pozanjem, jedina voda koja osjeća vrijeme.
Rijeka
Kad sam prvi i jedini put pao u rijeku, imao sam šest godina. Osjetio sam tada što znači suhi, krhki život na koji sam već i u tim godinama navikao. Imao sam tijelo koje je trčalo, padalo, hvatalo, penjalo se. Tek sam otkrivao što sve mogu s njim. Koliko jako mogu udariti loptu, s koje visine mogu skočiti, koliko se jako mogu zatrčati. Možda je bolje reći da sam tada osjetio što znači manjak tog života. Rijeka je bila mnogo jača od mene koji sam lamatao rukama pokušavajući se oduprijeti struji. Dio mene znao je da se trebam pustiti, dio mene želio je i dalje grčevito tražiti površinu. Ali voda nije bila neprijatelj, ona je htjela da nađem izlaz iz nje koliko i ja, ali ni jedno od nas nije imalo snage.
– Imaš sreće, malo ljudi preživi ako ih uhvati vir – govorio je otac.
Upravo je on skočio za mnom iz ribarskog čamca kojim smo veslali po trbuhu rijeke u rano jutro toga proljeća. Toliko se toga moglo naučiti od rijeke, govorio je otac. Strpljenje i puštanje, prije svega. Neobično je to; često sam se vraćao u taj pad samo kako bih se vratio prvom strahu od rijeke. On je uvijek bio živ u meni, a ja sam mu prilazio kao mušica.
Nad rijekom vrijeme usporeno teče, objašnjavao je otac, i zato nam se činilo kako čekamo ribe da zagrizu cijelu vječnost, a ne tek sat-dva. Moj otac nije znao niti sam mu ikada govorio da u rijeci vrijeme ne prolazi, ono je potpuno odsutno. Vrijeme i rijeka zapravo su jedno.
Kako sam pao? Toga se najmanje sjećam, znam da je jedno veslo bilo u čamcu, a kad se štap trznuo, skočio sam prema njemu i spotaknuo se. Poletio sam rijeci ravno u usta.
Još uvijek, nakon trideset godina, bojao sam je se. Zato sam joj uvijek bio blizu. Često sam je preplivavao, boreći se rukama protiv njene struje iako sam jedva zadržavao srce da ne pukne od straha. Voda je govorila, škakljala i znao sam da je glas rijeke vječan, uvijek prisutan u glavama onih koji je upoznaju iznutra.
Virovi su bili česti zadnjih godina, prije ih je bilo svega nekoliko. Otkako kopaju puno pijeska iz rijeke, ona je puno nemirnija, opasnija. Utapanja su bila sve češća. Pogotovo otkakako pokušavaju prijeći granicu preko nje.
Zadnjih dana je prijetila. Prolijevala se iz korita i nerijetko bi završila u poljima, čak i na dijelovima ceste. Magla je štipala noseve, tjerala na kašalj povlačeći se veći dio dana cijelom ravnicom. U toj magli naše su oči bile potpuno bespomoćne. Odavno sam o magli naučio da je ništa drugo nego smjesa vode i zraka. Hetereogena smjesa u kojoj su se još uvijek vidjele rasprsnute kapljice. Svaka je magla bila i voda, kao i čovjek.
Voda je bila mnogo toga. Mogla je biti čista voda, kemijski spoj savršen u svojoj jednostavnosti, dvije molekule vodika s jednom molekulom kisika. Tako je jednostavan bio uvjet za stvaranje života. Voda je mogla biti i otopina, u njoj su rastopljeni minerali, plinovi, kisik otopljen u vodi hranio je riblje škrge. Naša krv bila je prije svega-voda.
Zato sam uvijek na smrt u vodi gledao kao na zastrašujuće, neprirodno stanje. Smrt koja se dogodi u životu, smrt koja dođe tako da nas potopi ono što je najveći dio nas samih.
*
Na dnu je ugodno i tiho. Biljke koje su se oduprle snazi rijeke uče me kako se snaći na mekanom tlu koje je nimalo nalik onom morskom. Rijeka je brza i treba imati snagu zadržati dno pod nogama. Ne mogu vam ništa reći o tome ima li života nakon smrti. Ne znam ni je li moja duša, ako postoji nešto takvo, postala besmrtna. Plivam s riječnim skušama u miru vode koja ipak zadržava toplinu naspram gornjeg, u zimu uhvaćenog svijeta. Dolje ne marim ni za što, vrijeme se preobrazilo u protok vode i svjestan sam da je možda mutna rijeka ime za vječnost.
O vodi učim svaki dan sve što sam propustio naučiti. Voda razumije i prima. Voda ne procjenjuje po koži, po glasu, po licu, riječima. Voda prihvaća i nosi dalje. Voda me voli kako me voljela mama. Stroga je i pravedna, ali nježna i puna brige. Voda može mirovati koliko želi, ona se može prometnuti u sve oblike u koje je stavimo.
*
Kako je moj strah od rijeke bio stalan, počeo sam živjeti tako da joj budem blizu. Naučio sam u međuvremenu sve što sam mogao kako bi njena prednost preda mnom bila što manja; poznavao sam najbolje njene rukavce i karakter kada poplavi. Znao sam gdje joj prići ako tražim nešto, ili nekoga.
Već dva dana smo na brodiću i prelazimo vodu u potrazi za tijelima. Cvokoćemo zubima, magla nas navodi na kriva mjesta, pluća su nam natopljena vlagom i često kašljemo. Nekad je taj kašalj jedina komunikacija. Prije nismo puno izlazili na vodu, ali zadnjih nekoliko godina sve češće. Potraga je većinom uzaludna.
Danas je i drugačije, uznemireniji smo i svi želimo što prije završiti. Ovo je prvi put da su među stradalima koji su pokušali prijeći riječnu granicu bila i djeca.
Nastojim ne razmišljati puno o tome. Oči su mi fiksirane na rijeku, pratim njenu površinu kao dobro istrenirana životinja i na prvu pojavu bilo čega, trzam kao uhvaćena riba. Ali glava je daleko od vida, u njoj prolazim obaveze koje me čekaju, često razmišljam i o prohodanom danu. Sutra puno toga moram obaviti, za početak kupovinu za Božić. Plašimo se, još uvijek, svakog pronalaska i u dubini želimo da je rijeka obavila svoj posao, da nam ne vraća ono što uzme. Kažu da se čovjek na sve može naviknuti, ali ovo je drugačije. Gledati tijela ljudi plava od ugriza vode i riba, tako slična nama, neživa, uvijek je kao prvi put.
Kad me otac izvukao iz rijeke, kad sam ispljunuo vodu, zagrlio me čvrsto kao nikada u životu, a onda mi zviznuo šamarčinu. Cijela mi je glava odletjela unatrag .Nakon toga više nismo išli u ribe, a do rijeke sam odlazio potajice da ne zabrinem majku.
Kasnije sam u filmovima vidio kako ljudima stišću prsa kada ih izvuku i pumpaju im zrak usta na usta. Zamišljao sam da je tako i otac meni pokušao pomoći. Svoju djecu naučio sam plivati u bazenima i na moru, ali ih nikada nisam vodio na rijeku. Strahovao sam od vremena kad će narasti i možda sami krenuti plivati, kako smo i mi to radili. Pitao sam se hoće li rijeka tada postati još divljija jer pijesak se neumorno kopa, kao da će joj biti svejedno ako joj izvučemo dio utrobe.
Dobri su plivači, iako su maleni. Sin je tek prohodao, ali već pliva bolje nego stoji na nogama. Bio sam ponosan na tu upornost. Nisam ženi puno govorio o svom strahu od rijeke. Nikad joj nisam govorio ni o potragama. Kad bih se vratio, zagrlila bi me i podgrijala mi jelo, ako bi me dočekala budna. Onda bismo rješavali neki dnevni problem, poput pitanja kada odvesti kćer prvi puta zubaru i trebamo li možda nabaviti maleni stol i stolicu i za sina.
*
Kako je život izgledao prije dna? Ne mislim o tome. Možda sam i zaboravio. Znam da imam brata, on je malen i otkako sam dolje pokušavam ga naći. Još nosi pelene. Prilazim ribama i raspitujem se jesu li možda srele nekoga tako sitnog, da izgovara ne više od desetak riječi. On je nespretan iako mama uvijek govori da mi se to samo čini, da je beba i to prilično spretna beba za svoju dob. On ništa ne zna, sigurno će se uplašiti ako me uskoro ne vidi.
Nekako se dogodilo da sam puno pazio na njega zadnju godinu dana otkako smo napustili našu zemlju. Zajedno smo učili prve riječi. Mijenjao sam mu pelene, učio ga kako da piški u travu. Išlo mu je dobro, to učenje pišanja. Često bi znao popiškiti nogice pa sam se smijao, ali nije odustajao. Kada sam mislio da ga je strah, pokušavao sam mu pričati one lijepe priče kojih sam se sjećao. Poput one o Tri prašćića, kako su gradili svoje kuće. Jedan od sijena, jedan od drveta, a jedan od cigle. Nisam znao puno o tome kakvi vukovi mogu otpuhati jake kuće, ali znao sam da priča ne shvaća da postoje stvari koje mogu razrušiti i kuću od cigle. Kao našu. Baka je još prije nego smo krenuli rekla da razmišljam o glupostima i da rat nema nikakve veze s vukovima. Ali sve je imalo veze. Možda nije htjela da mislim o tome da danas mogu otpuhati i takve kuće.
Ali vodu ne može ništa zaustaviti. Osjetim da joj je žao što nas je uzela od našeg života s površine. Što nas raznosi u svim smjerovima. Ponekad mi se učini da sam velik kilometrima, kao i rijeka. Ponekad osjetim da sam samo ukopan kraj čvrste riječne biljke.
Ribe ne govore, sporazumijevaju se razmičući vodu. Što sam dulje dolje, shvaćam koliko je govor bespotreban. Rijeka odnosi riječi kada se pokušaju formirati u rečenice i nakon nekog vremena samo odustanem. Sve što želim reći mogu reći rijekom. Kad mislim na bracu, rijeka me tješi da u ovom miru nema mjesta za brigu, da je njemu dobro kao i meni i da ću uskoro sve zaboraviti.
*
Za nekoliko dana je Badnjak. Žurimo više nego inače. Ne razmišljam previše o ljudima kojima sam okružen niti ih pokušavam upoznati. Bilo bi mi teško da saznam da su neki od njih loši ljudi. Ovako, u skučenom prostoru nad rijekom, držimo se jedni za druge kao za jedine žive nad velikom vodom. Jedni smo drugima dodir sa svijetom koji počinje na obali. Obećanje da ćemo vratiti noge na čvrstu zemlju.
Već je ponoć, a magla se tako zgusnula da na trenutke ne vidim ruku kada je stavim ispred sebe.
– Još ćemo proći dio s lijeve strane i idemo.
Odjednom, zapazimo u vodi nešto plutajuće. Gledamo jedni druge. Strahujemo. Rijeka teče sporo pa se ne možemo praviti da nismo vidjeli. Napinjemo oči. Srce mi želi iskočiti i potrčati na dno rijeke. Tko će uhvatiti veslo i povući?
Kada me otac izvukao, već sam se toliko nagutao vode da niti on nije bio siguran hoću li se vratiti. Ali voda, ona je toliko željela izaći iz mene da me je udarala koliko je mogla samo da se probudim, da je ispljunem. Bolilo je. Koliko mene, toliko i nju.
*
Oprašta li voda? Kao što sam ja opraštao bratu kad bi me ugrizao, a mama rekla da je malen i da mu rastu zubi. Jednom je trag ugriza ostao skoro tjedan dana. Ali već sam počeo toliko toga zaboravljati. Ponekad tumaram vjerujući da sam riba, ali ne znam tko sam bio prije ribe. Jesam li osim kamena dirao još nečije lice. To mi je najdraži osjećaj, kad dodirujem kamenje i razgovaram s njihovom tišinom. Brata još uvijek držim u mislima, iako nisam siguran jesu li moje misle sada moje, ili su i one rijeka. Ne znam koliko vremena prođe između pojavljivanja mojih sjećanja. Možda sekunde, možda godine. On je tako malen.
*
Veslo je napokon udarilo ono što je plutalo. Čini se da je samo vrećica. Vadimo je van. Promatramo je u tišini. Dosta je za večeras. Noć rano dođe, a već je i hladnoća neizdrživa. Znamo da ih ovaj put nećemo naći. Rijeka je prevelika i prejaka da bi nekoga zadržala na istom mjestu.
Dugo sjedim u automobilu prije nego ću krenuti. Grijem ruke, stakla se polako odmagljuju. Onda gledam prema rijeci. One su jedno. Magla i rijeka.
U prtljažniku mi je najlon vrećica puna nekorištenih pelena. Nalikuju na one koje moj sin nosi. Izgledaju kao svake pelene. Toliko su natopljene vodom da sam imao osjećaj da nosim dijete. Nisam ih mogao ostaviti. Ili baciti.
Kad su svi zaspali, pokopao sam ih u dvorište kraj vrta. Kopao sam dovoljno duboko da ih ni žena ne iskopa ako nekad odluči da proširmo baštu. Dugo sam stajao nad rakom prije nego sam je zakopao. Iz vode nitko nikad nije uskrsnuo.
*
Ne znam jesam li ikada bio nešto drugo osim rijeke. Dobro je biti voda, osjećati kako moja snaga mijenja i usmjerava korito, kako prolazim kroz tlo. Kad se spusti kiša, osjetim kako sam kiša, kako upoznajem tisuće metara neba kroz koje su te kapi prošle. Kada ljudi prilaze, uvijek sam oprezan. Osjetim da sam i dio njih. Njihova voda govori sa mnom. Njihova voda zaigrana je u toj posudi tijela. To je najpametnija voda koju pozanjem, jedina voda koja osjeća vrijeme.