Ne znam zašto ni kako, ali smo s Draganom i Violom stigli na groblje.
Prilazimo Vesinom grobu, još uvijek pod brezama, na starokatoličkoj parceli, i Dragan počinje plakati. Rida, kao da je njezina smrt od jučer, kao da nije prošlo dugih pet godina, toliko da se čovjek privikne na svaku tugu. Ako se nije priviknuo, odavno je svisnuo.
Sedamnaest mi je godina, i ne znam što iz njega plače.
Samo me je strah, i htio bih što dalje biti.
Ostavljamo ga, i koračamo do None i Noneta. Tu ćemo sjesti na njihove dvije tople crne ploče, i čekati ih, dok se Dragan ne isplače.
Tog čekanja se ne sjećam.
Ni kada su došli, ni što su govorili, ni je li se na njemu vidio plač.
Sve to je zaboravljeno.
Pamtim samo njegovo ridanje na grobu, i to kako odlazimo, pa ćemo ih sačekati.
U međuvremenu raste vrijeme, u međuvremenu saznajem što sve iz Dragana plače. Načini saznavanja su različiti. Ali svaki se svodi na mračne, grizodušne i tužne misli o sebi, na iskustva za kojim takve misli slijede.
Bio je mlađi sin, preživjeli nakon katastrofe.
I nakon što je poginuo Mladen, dali su ga, da ne ide u rat, u Kakanj, u rudnik, za rudara. Kopao je da ne gine, zaštićen time od smrti. Mezimac slučaja, manje voljeni sin, onaj čija sudbina nije tako ozbiljna, bezsudbinski sin.
Sad plače za kćeri.
Pretekao je za njom, kao što je već pretekao za bratom.
Mezimac slučaja
Godina je 1983.
Ne znam zašto ni kako, ali smo s Draganom i Violom stigli na groblje.
Prilazimo Vesinom grobu, još uvijek pod brezama, na starokatoličkoj parceli, i Dragan počinje plakati. Rida, kao da je njezina smrt od jučer, kao da nije prošlo dugih pet godina, toliko da se čovjek privikne na svaku tugu. Ako se nije priviknuo, odavno je svisnuo.
Sedamnaest mi je godina, i ne znam što iz njega plače.
Samo me je strah, i htio bih što dalje biti.
Ostavljamo ga, i koračamo do None i Noneta. Tu ćemo sjesti na njihove dvije tople crne ploče, i čekati ih, dok se Dragan ne isplače.
Tog čekanja se ne sjećam.
Ni kada su došli, ni što su govorili, ni je li se na njemu vidio plač.
Sve to je zaboravljeno.
Pamtim samo njegovo ridanje na grobu, i to kako odlazimo, pa ćemo ih sačekati.
U međuvremenu raste vrijeme, u međuvremenu saznajem što sve iz Dragana plače. Načini saznavanja su različiti. Ali svaki se svodi na mračne, grizodušne i tužne misli o sebi, na iskustva za kojim takve misli slijede.
Bio je mlađi sin, preživjeli nakon katastrofe.
I nakon što je poginuo Mladen, dali su ga, da ne ide u rat, u Kakanj, u rudnik, za rudara. Kopao je da ne gine, zaštićen time od smrti. Mezimac slučaja, manje voljeni sin, onaj čija sudbina nije tako ozbiljna, bezsudbinski sin.
Sad plače za kćeri.
Pretekao je za njom, kao što je već pretekao za bratom.
Golema je njegova krivnja.