Doba djetinjstva i mladosti, poleta i strasti, polako prohuji, može se reći i brzo protutnji, ostadoše samo uspomene lijepo raštrkane i uigrane u svojim redoslijedima u pamćenju. Pa kad se sretne moja dječja družina, a to se rijetko dešava, jer smo svuda podijeljeni i rasijani, fino je slušati priče koje su u principu isto zapamćene, ali se drugačije interpretiraju, svatko je ponešto zapamtio iz svog ugla gledanja. I onda u susretima i buci nadjačavanja sve opet spremiš u paket sjećanja i ništa se ne promijeni. Možda poneka nova informacija zaluta i uobliči priču na zreliji način.
Želim opet da osjetim razne opojne mirise prirode našega kraja što skupljaju polako nosnice šireći ih u želji i prenoseći to nešto do mozga da bi prelilo tijelo milinom i uzdahom. Ali gubi se sve u stvarnom bivanju, borbi i svakodnevnici, u poimanju svega, u prolaznosti i uvijek u žurbi kao da stići nećemo tamo gdje smo krenuli. A doći ćemo i do te tačke kad se počnemo vraćati prema početku! Pokazaše nam to primjeri naših starih koji su pozdravljali svijet oko sebe koji su voljeli i dodirnuli svoju dušu pri odlasku.
I onda jednom padne snijeg, nismo ga davno vidjeli, a možda i nikad do tada! Pošto smo se nadivili iz toplih kuća te bjeline, odosmo vani da se s brdašca spuštamo nizbrdo glumeći sanjkanje koje smo vidjeli samo na televiziji u crno-bijeloj slici; i to bez straha, poput iskusnih. Pa kad nas mraz uštipne za obraze i ofarba ih u crveno bijaše nam dosta letenja između dva reda vinograda niz padinu na škipima ili mažerama napunjenih slamom. Promrzli i ugruvani nismo mogli više vani izdržati nenavikli na zimu a i bez tople odjeće.
Krenusmo po selu da lutamo strepeći da će nam po glavama popadati cucle stvorene od leda s krovova s kojih su kapale kapi poput dijamanata jer sunce im dade svu ljepotu u odsjaju prije nestajanja. Neki su namjerno lomili led i lizali kao sladoled, a usporedba je bila više nego dobra.
Onda bismo ušli kod nekoga na komin ili kamin, bili smo toliko slobodni u svaku kuću da uđemo da se zagrijemo i slušamo priče starijih ljudi. Na kominu se odvijao dobar dio zimskog života, a sve otvoreno i slobodno, danas to više ne postoji.
“Eh, djeco, ovako nije bilo davno kod nas leda, noćas će i zec mater tražiti; oćete li soka; evo imam malo keksa za vas; aj ispecite ove dropčiće na žaru, oni su vam dobri i hrskavi, i onda; ajte svojoj kući, mi moramo perušati piliće, tražit će vas vaši, smrkava se…”
I tad dim zasuklja na kominu jer prođaraju vatru s mašicama i počne da nas guši tako da izlazimo i nastavljamo tražeći druga mjesta za zabavu u idili neobičnog bijelog pokrivača u našem divnom kraju.
Onda neko dojavi: Eno ide dida Dobre sa guslama u tu i tu kuću! Mi trčimo jer to je nešto interesantno s pričama o hajducima i kraljevićima. I dida, uz priče i vino i možda nešto pečeno na žaru, gudi i gudi i kroz nos rastežući stihove i u očima stvarajući nekakav zanos i kod djece i kod odraslih da postadosmo svi radosni i nasmijani. Kao u bajkama svi sretni napuštaju taj dan u toplini debelih jorgana ili biljaca. Samo poneki hrabri i radoznali lovci uzimaju svoje lovačke puške i pravac na dočku da bi se i sutradan kod nekog sreli na večeri divljeg zeca kuvanog u crnom vinu par sati.
Zec nije bio toliko bitan kao sama zabava uz lovačke priče pune nadgradnje i veličanja nakon svake čaše vina više. Zabavno, puno smijeha i kolača! Salnjaci s mermeladom bi se vadili dok još nisu ni pečeni iz špakera. Mogla sam dodirnuti miris bure i caklenog neba punog zvijezda iz tih priča, i padanja sa stabala s lomljenjem grana, i moranja na potrebu u zviždukanju imitiranih životinja, i svih jadnih stvorova šta su završavali u loncima i njihovih krzna oko nečijih vratova ili ispod nogu. Ali to je istina prirode! I to su lovačke priče, izmišljene, s pola istine i u ponavljanjima, a uvijek drugačije. Te priče su obično donosile radost i smijeh za sve.
Jednom, te snježne godine, pođoh i ja u lov na ptice sa tatom. Samo na sakupljanje jadnih popadalih ptica koje su u serijama završavale svoje letove na njive, po par komada odjednom. I onda bi ih čevaldušom nanizao u ogrlicu. Ja bih okrenila glavu da ne gledam. To bijaše poput svih pročitanih bajki i basni, sa žaljenjem bez osjećaja. Poneku ptičicu koja bi ostala živa hranili bismo i pojili da se oporavi, ipak bi ugibale. Jer to je bila borba za opstanak u zimskim danima bez obzira šta se imalo, ljudi su uzimali ono šta im priroda nudi. Bez griže savjesti! I onda perušanje na kominu, ja bi obično izmigoljila.
Snježna bjelina bi trajala samo dva-tri dana i onda bi počelo da kaplje i da se sliva voda na sve strane jer bi sunce zasjalo. Sve bi sijalo do sutona, zečevi i fazani bi visili po konobama, psi bi se umorni zavukli u svoje kućice sve do jutra kad bi sva čarolija nestala.
A ljudi su tada imali svega, počeli su da dograđuju kuće te da kupuju djeci aute; sve neki crni, a neki sivi poslije posla, ovisilo je o tome koji materijal obrađuju u kojoj tvornici. Imali su zajedničke samo autobuse koji su ih odvozili i dovozili kućama. Neki se ne bi ni presvlačili nego hrlili na svoja polja ili u vinograde ili u lov i ribolov ovisno koje godišnje doba upravo jeste ili kakvo je vrijeme. I onda bi do mraka radili po poljima, a neko čak i po mraku. Lovci do u sitne sate u lovu.
Ljudi su bili vrijedni i mislili na svoje porodice i vrijednost zajedništva i sloge.
Rijetko je padao snijeg kod nas, možda svake desete godine, zato dobro pamtim te dane, tu snježnu godinu.
Imala sam malog patuljastog pjevčića i kokicu koje sam dobila na poklon. Tražila sam ga kad je pao snijeg, dozivala, a on skončao u bušti zatrpan snijegom jer nije mogao izaći. Prekriven bjelinom, ostao je tu skriven sve dok se snijeg nije otopio. A ja ga tražila pa tražila. On ostade crna tačkica u bijelom vidokrugu mojih sjećanja.
Na kominu
Doba djetinjstva i mladosti, poleta i strasti, polako prohuji, može se reći i brzo protutnji, ostadoše samo uspomene lijepo raštrkane i uigrane u svojim redoslijedima u pamćenju. Pa kad se sretne moja dječja družina, a to se rijetko dešava, jer smo svuda podijeljeni i rasijani, fino je slušati priče koje su u principu isto zapamćene, ali se drugačije interpretiraju, svatko je ponešto zapamtio iz svog ugla gledanja. I onda u susretima i buci nadjačavanja sve opet spremiš u paket sjećanja i ništa se ne promijeni. Možda poneka nova informacija zaluta i uobliči priču na zreliji način.
Želim opet da osjetim razne opojne mirise prirode našega kraja što skupljaju polako nosnice šireći ih u želji i prenoseći to nešto do mozga da bi prelilo tijelo milinom i uzdahom. Ali gubi se sve u stvarnom bivanju, borbi i svakodnevnici, u poimanju svega, u prolaznosti i uvijek u žurbi kao da stići nećemo tamo gdje smo krenuli. A doći ćemo i do te tačke kad se počnemo vraćati prema početku! Pokazaše nam to primjeri naših starih koji su pozdravljali svijet oko sebe koji su voljeli i dodirnuli svoju dušu pri odlasku.
I onda jednom padne snijeg, nismo ga davno vidjeli, a možda i nikad do tada! Pošto smo se nadivili iz toplih kuća te bjeline, odosmo vani da se s brdašca spuštamo nizbrdo glumeći sanjkanje koje smo vidjeli samo na televiziji u crno-bijeloj slici; i to bez straha, poput iskusnih. Pa kad nas mraz uštipne za obraze i ofarba ih u crveno bijaše nam dosta letenja između dva reda vinograda niz padinu na škipima ili mažerama napunjenih slamom. Promrzli i ugruvani nismo mogli više vani izdržati nenavikli na zimu a i bez tople odjeće.
Krenusmo po selu da lutamo strepeći da će nam po glavama popadati cucle stvorene od leda s krovova s kojih su kapale kapi poput dijamanata jer sunce im dade svu ljepotu u odsjaju prije nestajanja. Neki su namjerno lomili led i lizali kao sladoled, a usporedba je bila više nego dobra.
Onda bismo ušli kod nekoga na komin ili kamin, bili smo toliko slobodni u svaku kuću da uđemo da se zagrijemo i slušamo priče starijih ljudi. Na kominu se odvijao dobar dio zimskog života, a sve otvoreno i slobodno, danas to više ne postoji.
“Eh, djeco, ovako nije bilo davno kod nas leda, noćas će i zec mater tražiti; oćete li soka; evo imam malo keksa za vas; aj ispecite ove dropčiće na žaru, oni su vam dobri i hrskavi, i onda; ajte svojoj kući, mi moramo perušati piliće, tražit će vas vaši, smrkava se…”
I tad dim zasuklja na kominu jer prođaraju vatru s mašicama i počne da nas guši tako da izlazimo i nastavljamo tražeći druga mjesta za zabavu u idili neobičnog bijelog pokrivača u našem divnom kraju.
Onda neko dojavi: Eno ide dida Dobre sa guslama u tu i tu kuću! Mi trčimo jer to je nešto interesantno s pričama o hajducima i kraljevićima. I dida, uz priče i vino i možda nešto pečeno na žaru, gudi i gudi i kroz nos rastežući stihove i u očima stvarajući nekakav zanos i kod djece i kod odraslih da postadosmo svi radosni i nasmijani. Kao u bajkama svi sretni napuštaju taj dan u toplini debelih jorgana ili biljaca. Samo poneki hrabri i radoznali lovci uzimaju svoje lovačke puške i pravac na dočku da bi se i sutradan kod nekog sreli na večeri divljeg zeca kuvanog u crnom vinu par sati.
Zec nije bio toliko bitan kao sama zabava uz lovačke priče pune nadgradnje i veličanja nakon svake čaše vina više. Zabavno, puno smijeha i kolača! Salnjaci s mermeladom bi se vadili dok još nisu ni pečeni iz špakera. Mogla sam dodirnuti miris bure i caklenog neba punog zvijezda iz tih priča, i padanja sa stabala s lomljenjem grana, i moranja na potrebu u zviždukanju imitiranih životinja, i svih jadnih stvorova šta su završavali u loncima i njihovih krzna oko nečijih vratova ili ispod nogu. Ali to je istina prirode! I to su lovačke priče, izmišljene, s pola istine i u ponavljanjima, a uvijek drugačije. Te priče su obično donosile radost i smijeh za sve.
Jednom, te snježne godine, pođoh i ja u lov na ptice sa tatom. Samo na sakupljanje jadnih popadalih ptica koje su u serijama završavale svoje letove na njive, po par komada odjednom. I onda bi ih čevaldušom nanizao u ogrlicu. Ja bih okrenila glavu da ne gledam. To bijaše poput svih pročitanih bajki i basni, sa žaljenjem bez osjećaja. Poneku ptičicu koja bi ostala živa hranili bismo i pojili da se oporavi, ipak bi ugibale. Jer to je bila borba za opstanak u zimskim danima bez obzira šta se imalo, ljudi su uzimali ono šta im priroda nudi. Bez griže savjesti! I onda perušanje na kominu, ja bi obično izmigoljila.
Snježna bjelina bi trajala samo dva-tri dana i onda bi počelo da kaplje i da se sliva voda na sve strane jer bi sunce zasjalo. Sve bi sijalo do sutona, zečevi i fazani bi visili po konobama, psi bi se umorni zavukli u svoje kućice sve do jutra kad bi sva čarolija nestala.
A ljudi su tada imali svega, počeli su da dograđuju kuće te da kupuju djeci aute; sve neki crni, a neki sivi poslije posla, ovisilo je o tome koji materijal obrađuju u kojoj tvornici. Imali su zajedničke samo autobuse koji su ih odvozili i dovozili kućama. Neki se ne bi ni presvlačili nego hrlili na svoja polja ili u vinograde ili u lov i ribolov ovisno koje godišnje doba upravo jeste ili kakvo je vrijeme. I onda bi do mraka radili po poljima, a neko čak i po mraku. Lovci do u sitne sate u lovu.
Ljudi su bili vrijedni i mislili na svoje porodice i vrijednost zajedništva i sloge.
Rijetko je padao snijeg kod nas, možda svake desete godine, zato dobro pamtim te dane, tu snježnu godinu.
Imala sam malog patuljastog pjevčića i kokicu koje sam dobila na poklon. Tražila sam ga kad je pao snijeg, dozivala, a on skončao u bušti zatrpan snijegom jer nije mogao izaći. Prekriven bjelinom, ostao je tu skriven sve dok se snijeg nije otopio. A ja ga tražila pa tražila. On ostade crna tačkica u bijelom vidokrugu mojih sjećanja.