Danima sam preslagivao lični arhiv, odvajao pisma od ugovora, novinske tekstove od započetih i nezavršenih tekstova, svoje uspjehe od neuspjeha, dane depresije od dana pjesničkog poleta. Tegoban je to posao, biti vlastiti arhivar, opisati sve što me opisuje, suočiti se s ljudima s kojima sam dijelio dane i godine. Većinu sam znao, ali ima i onih koji sada isplivaju svojim pismom, pa začuđen držim taj list i ne znam ni šta bih s njim ni šta bih sa sobom.
Evo jednog pisma koje govori o meni, o Ranku Pavloviću, a ponajviše o Marinu Zurlu. Koliko je godina prošlo od tog vremena? Ne znam. Ne zna ni Ranko Pavlović kome je pismo bilo namijenjeno, ali ga je on, prijateljski, proslijedio meni jer govori baš o meni. Mada mi izgleda kao da je ovo druga stranica pisma, dok je prvu Pavlović ostavio sebi, ali sumnjam da je preživjela. On nije čuvao arhivsku građu. Čini mi se, ipak, da ovo pismo, nedatirano, najviše govori o Marinu Zurlu.
Sjećate li se tog neobičog, divnog čovjeka? Trebalo bi da se sjećate, on je bio neko vrijeme veoma poznat u Jugoslaviji. Nedjeljnik „Arena“ pokrenuo je akciju potrage i vraćanja identiteta djeci sa Kozare koje je spasila Diana Budisavljević. Tog preteškog posla prihvatio se Marino Zurl, tada već poznat kao novinar i književnik. Kao da je sudbina tako odredila, Marino se potpuno predao tom poslu. Radio ga je godinama, tako predano da su o tome pisale tadašnje novine u cijeloj Jugoslaviji, snimani su filmovi o onima čiji je pravi identitet bio otkrio Marino Zurl. Koliko samo suza tuge i radosti.
Marino je zavolio Kozaru, jer sva ta djeca, nekadašnja djeca, bila su sa Kozare. Osuđena na smrt, zahvaljujući, prije svega, Diani Budisavljević, preživjela su, udomljena u porodice koje o svom udomljeniku ništa nisu znale. Izbavljeni iz ustaških logora u Staroj Gradiški, Jasenovcu, Jastrebarskom ili Jablancu, nastavila su da žive sa svojim novim identitetom. Mnogi su prihvatili prezime usvojitelja, zaboravivši ono malo svoje prošlosti sa pravim roditeljima. Tada još nije bila otkrivena DNK, potraga je ličila na detektivski posao. A taj posao gotovo savršeno, dvadeset godina, obavljao je Marino Zurl. Najčešće su presudna bila određena obilježja na tijelu nekadašnjeg djeteta, krivom prstu, mladežu na tijelu, naročito na „nezgodnom“ mjestu, posebnost očiju, ali i neka bliskost koja bi se osjetila između pravih roditelja i djeteta. Bile su to životne priče po kojima su snimani filmovi.
Naročito dirljiva bila je priča o Brigiti Fistrić, djevojčici sa Kozare, koju su udomili Fistrići iz Zagreba. Ona se kasnije udala i prihvatila prezime Knežević, da bi se ispostavilo, zahvaljujući Marinu Zurlu, da je riječ o Miki Bundalo iz Knežice sa Kozare.
O svojim potragama Marino je napisao i knjige. Najpoznatija je „Joka, kći kozaračka“. Tadašnje vlasti u Bosanskoj Gradišci, dodijelile su nu zemlju na Kozari, koja je prozvana „Jokino brdo“. Dramatizovanu priču igrala je Marinova supruga glumica Minja Nikolić, sa kojom se preselio na Kozaru, gdje je napravio kuću. Pokraj kuće slovenski skulptor Tone Svetina načinio je od starog oružja skulpturu „Ranjena ptica“. Kuća Marinova i Minjina postala je mjesto okupljanja brojnih umjetnika iz cijele Jugoslavije, sve do ovog novog rata koji je odbacio gotovo sve moralne norme iz vremena kada je Marino Zurl otkrivao identitete preživjele djece iz prethodnog rata.
Ovo što sam napisao je samo kroki o čovjeku čije sam pismo, ili samo dio pisma, sačuvao i želim da ga ovdje pokažem u cjelini. Da bih, još malo, osvijetlio njegov lik. Mislim da je on zaslužio danas obilježje za pamćenje, ulicu, manifestaciju, bilo šta vrijedno onog što je on donio ovdašnjim ljudima. „Ranjena ptica“ na to nas podsjeća.
Pismo, ili dio pisma, Marina Zurla Ranku Pavloviću:
Eto, daragoj Pavloviću,
dovrših jutros, 13. hladnog januara (minus 13) svoj esej o Ozonu Ranka Risojevića. Po mnogočemu za mene je taj pjesnik otkriće; u jednom detalju otkriće – način na koji se on bije s depresijom, opakom beštijom koja je u stanju da smrvi čovjeka. Začudo pri tome nije destruktivan, ali ni optimist. Kad bih imao sve njegove prethodne knjige, koje spomenuh u eseju, vjerujem da bih – a sve mi se čini da ću mu se vratiti još jednom – mogao i trebao učiniti jednu čvrstu literarnu psihoanalizu čovjeka i umjetnika. Neugasivost njegove kobne pratilje, te kurvetine depresije, koja nam ruši jutra u paramparčad i produžuje dan u beskraj patnji, upućuje na njegov vlastiti tragični rudnik iz kojeg on može iskopati dragocijene minerale poezije. Za preporučiti mu je da se svojom snagom (koju posjeduje) za još jedan korak uzdigne iznad ličnih konflikata i da u poetskoj realizaciji postigne snažniji domet. Jednom riječju, to je onaj za kojeg se kaže da je čuđenje u svijetu. Otuda i moja „kritika“ dobiva esejistički prizvuk, književno približavanje osobnosti i njegove čvrste umjetnosti.
Uglavnom pozdravi ga kad ga sretneš između banjalučkih smetova i vijavica, pa ispijte koju u moje ime i jokinobrdovsko zimovanje! Preostaje mi da upravo zbog ovog dovršenog materijala, naručim bundu, šubaru i čizme, pa da se uputim kroz led i snijeg, tri km do pošte, jer ne vjerujem ovim mojim kuririma da li moja pisma odlažu poštarici, ili šankerici.
Tako, nabio sam peć grabovinom, nahranio mačke (još neko vrijeme ostala mi je Šteficina kći Katica, jer tako Minja htjede) i survavam se niz brdo, snijeg preko koljena, kroz hladan vjetar prema Vama dvojici, istinskih umjetnika, koji ste mi ispunili dva luda, divna, dana razmišljanja o vlastitoj depresiji.
Marino Zurl, Jokino brdo, depresija
Danima sam preslagivao lični arhiv, odvajao pisma od ugovora, novinske tekstove od započetih i nezavršenih tekstova, svoje uspjehe od neuspjeha, dane depresije od dana pjesničkog poleta. Tegoban je to posao, biti vlastiti arhivar, opisati sve što me opisuje, suočiti se s ljudima s kojima sam dijelio dane i godine. Većinu sam znao, ali ima i onih koji sada isplivaju svojim pismom, pa začuđen držim taj list i ne znam ni šta bih s njim ni šta bih sa sobom.
Evo jednog pisma koje govori o meni, o Ranku Pavloviću, a ponajviše o Marinu Zurlu. Koliko je godina prošlo od tog vremena? Ne znam. Ne zna ni Ranko Pavlović kome je pismo bilo namijenjeno, ali ga je on, prijateljski, proslijedio meni jer govori baš o meni. Mada mi izgleda kao da je ovo druga stranica pisma, dok je prvu Pavlović ostavio sebi, ali sumnjam da je preživjela. On nije čuvao arhivsku građu. Čini mi se, ipak, da ovo pismo, nedatirano, najviše govori o Marinu Zurlu.
Sjećate li se tog neobičog, divnog čovjeka? Trebalo bi da se sjećate, on je bio neko vrijeme veoma poznat u Jugoslaviji. Nedjeljnik „Arena“ pokrenuo je akciju potrage i vraćanja identiteta djeci sa Kozare koje je spasila Diana Budisavljević. Tog preteškog posla prihvatio se Marino Zurl, tada već poznat kao novinar i književnik. Kao da je sudbina tako odredila, Marino se potpuno predao tom poslu. Radio ga je godinama, tako predano da su o tome pisale tadašnje novine u cijeloj Jugoslaviji, snimani su filmovi o onima čiji je pravi identitet bio otkrio Marino Zurl. Koliko samo suza tuge i radosti.
Marino je zavolio Kozaru, jer sva ta djeca, nekadašnja djeca, bila su sa Kozare. Osuđena na smrt, zahvaljujući, prije svega, Diani Budisavljević, preživjela su, udomljena u porodice koje o svom udomljeniku ništa nisu znale. Izbavljeni iz ustaških logora u Staroj Gradiški, Jasenovcu, Jastrebarskom ili Jablancu, nastavila su da žive sa svojim novim identitetom. Mnogi su prihvatili prezime usvojitelja, zaboravivši ono malo svoje prošlosti sa pravim roditeljima. Tada još nije bila otkrivena DNK, potraga je ličila na detektivski posao. A taj posao gotovo savršeno, dvadeset godina, obavljao je Marino Zurl. Najčešće su presudna bila određena obilježja na tijelu nekadašnjeg djeteta, krivom prstu, mladežu na tijelu, naročito na „nezgodnom“ mjestu, posebnost očiju, ali i neka bliskost koja bi se osjetila između pravih roditelja i djeteta. Bile su to životne priče po kojima su snimani filmovi.
Naročito dirljiva bila je priča o Brigiti Fistrić, djevojčici sa Kozare, koju su udomili Fistrići iz Zagreba. Ona se kasnije udala i prihvatila prezime Knežević, da bi se ispostavilo, zahvaljujući Marinu Zurlu, da je riječ o Miki Bundalo iz Knežice sa Kozare.
O svojim potragama Marino je napisao i knjige. Najpoznatija je „Joka, kći kozaračka“. Tadašnje vlasti u Bosanskoj Gradišci, dodijelile su nu zemlju na Kozari, koja je prozvana „Jokino brdo“. Dramatizovanu priču igrala je Marinova supruga glumica Minja Nikolić, sa kojom se preselio na Kozaru, gdje je napravio kuću. Pokraj kuće slovenski skulptor Tone Svetina načinio je od starog oružja skulpturu „Ranjena ptica“. Kuća Marinova i Minjina postala je mjesto okupljanja brojnih umjetnika iz cijele Jugoslavije, sve do ovog novog rata koji je odbacio gotovo sve moralne norme iz vremena kada je Marino Zurl otkrivao identitete preživjele djece iz prethodnog rata.
Ovo što sam napisao je samo kroki o čovjeku čije sam pismo, ili samo dio pisma, sačuvao i želim da ga ovdje pokažem u cjelini. Da bih, još malo, osvijetlio njegov lik. Mislim da je on zaslužio danas obilježje za pamćenje, ulicu, manifestaciju, bilo šta vrijedno onog što je on donio ovdašnjim ljudima. „Ranjena ptica“ na to nas podsjeća.
Pismo, ili dio pisma, Marina Zurla Ranku Pavloviću:
Eto, daragoj Pavloviću,
dovrših jutros, 13. hladnog januara (minus 13) svoj esej o Ozonu Ranka Risojevića. Po mnogočemu za mene je taj pjesnik otkriće; u jednom detalju otkriće – način na koji se on bije s depresijom, opakom beštijom koja je u stanju da smrvi čovjeka. Začudo pri tome nije destruktivan, ali ni optimist. Kad bih imao sve njegove prethodne knjige, koje spomenuh u eseju, vjerujem da bih – a sve mi se čini da ću mu se vratiti još jednom – mogao i trebao učiniti jednu čvrstu literarnu psihoanalizu čovjeka i umjetnika. Neugasivost njegove kobne pratilje, te kurvetine depresije, koja nam ruši jutra u paramparčad i produžuje dan u beskraj patnji, upućuje na njegov vlastiti tragični rudnik iz kojeg on može iskopati dragocijene minerale poezije. Za preporučiti mu je da se svojom snagom (koju posjeduje) za još jedan korak uzdigne iznad ličnih konflikata i da u poetskoj realizaciji postigne snažniji domet. Jednom riječju, to je onaj za kojeg se kaže da je čuđenje u svijetu. Otuda i moja „kritika“ dobiva esejistički prizvuk, književno približavanje osobnosti i njegove čvrste umjetnosti.
Uglavnom pozdravi ga kad ga sretneš između banjalučkih smetova i vijavica, pa ispijte koju u moje ime i jokinobrdovsko zimovanje! Preostaje mi da upravo zbog ovog dovršenog materijala, naručim bundu, šubaru i čizme, pa da se uputim kroz led i snijeg, tri km do pošte, jer ne vjerujem ovim mojim kuririma da li moja pisma odlažu poštarici, ili šankerici.
Tako, nabio sam peć grabovinom, nahranio mačke (još neko vrijeme ostala mi je Šteficina kći Katica, jer tako Minja htjede) i survavam se niz brdo, snijeg preko koljena, kroz hladan vjetar prema Vama dvojici, istinskih umjetnika, koji ste mi ispunili dva luda, divna, dana razmišljanja o vlastitoj depresiji.
Javi se sa deset deka toline!
Marino Zurl