Marijin monolog za Veneru tijekom nebeske kave

Od radosti nestrpljivo grizem usnu, vjetar nakošen u čaši
uljepšava mirnoću vode. Nikome ništa ne znači ljepota ako nije utržena,
tisućljeća od tebe oblikuju barbiku bez uspravnih pomisli
o politici ili umjetnosti. Nikome ništa ne znače zubi pravilno
montirani u osmijeh, iako je osmijeh eksplozivan kao oteti avion.
Toliko opasnosti u neiskrenom smijehu!
Ne znače, ne znače, ako se u karijes ne može smjestiti kataklizma
ili barem nepogoda, obrisana država ili trbuh neumjerenog predsjednika.
Nikome ništa ne znači tvoja noga umočena u obzor drugog planeta
ako te ne mogu oploditi, ako ne mogu u tebe saditi
da bi čupali, uvijek čupali
za nos, kosu, obraze
iz tebe nikle mladice.

Meni i na nebu opada kosa, još uvijek je vlasište osjetljivo
nakon poroda. Tako sam zapečaćena u vječnosti, puna
potom ispražnjena gumena lopta. Iz čistoće te neostvarenosti
ubrizgali su boga u državu da bi ga mogli
prebiti i baciti pod cipele. Nitko me ne pita kako
je biti gledatelj dokumentirane muke vlastitog mesa.

Svi mi gore na nebu, sveti i nesvjesni
koliko je kuhinja opasana imenica,
broja srčanih udara izazvanih kolesterolom
ili malih depresivnih srca koja
presnažno privlači masa mraka,
kotač smo nekog uzaludnog rata,
samo ugljen za jače gorenje
peći koncentracijskih logora.

I potom ništa. Nikome ništa.

Nemamo snage objasniti
da iz takvog pepela
duša nije imala gdje emigrirati
osim u prvu ciglu
visokog dimnjaka.

Monika Herceg 09. 05. 2019.