Maca

Ovo nisam mogao napisati.

Naša se prva maca macila barem jednom godišnje. Mačiće bismo razdavali poznanicima, prijateljima, dobrim ljudima koji se raznježe pred zvjerčicama, a takvih je bivalo u onom Sarajevu.

S vremenom je svaki naš poznanik i prijatelj, svaki dobar čovjek kojeg smo znali, imao po jednu mačku ili mačka.

A naša maca se ponovo omacila. Bilo ih je šest. Dva muška i četiri cure. Svi redom crni, na mater.

Već su progledali, počinjali se igrati, bili najmiliji u mačjem koliko i u ljudskom životu, kad je Nona jednog petka sačekala da odem u školu i svih šest ih podavila stručno, onako kako je u mladosti svojoj vidjela da se radi u Kaknju.

Teško.

Tako da sam od sebe otklonio, ali nisam zaboravio. I ne mogu to napisati ni četrdeset i petu godinu nakon što se dogodilo.

Tražila ih je po stanu. Mjaukala. A onda se, kad ih nije bilo, smirila.

Ležala je s unutrašnje strane prozora i spavala.

Vani je padao snijeg i utulio bi svaki šum.

Ona je dizala glavu, ćulila uši na neki nama nečujan glas.

Čula bi kako je odnekud dozivaju njezina živa djeca.

 

Miljenko Jergović 11. 01. 2019.