Učini joj se da čuje zvonce na ulaznim vratima, a onda shvati da zvuk dolazi tu, sa noćnog stočića. Prenu se, upali stonu lampu, i posegnu za mobilnim. Mora da je…
“Halo, Zdenka, ti si?”
“Ne, Mehmed ovdje. Izgleda da je počelo. Možeš li, molim te, odmah doći ovamo? Došao bih ja do tebe, ali moram ostati kraj nje. Nema ko. A trudovi…”
“Nema frke,” prekinu ga Mira. “Naravno. Eto odma’, samo da se obučem.”
Znači, krenulo je.
Mora ustati, a glava k’o cocin bubanj! Sinoć su baš zaglavili. Noć svetog Nikole. Jurnjava oko kuće, potraga za Crnim Petrom, gomila poklona, raspakivanje, smijeh, piće… Bilo je dobro iza ponoći kad su se razišli.
Pogleda na vekericu. (Relikvija iz studentskih dana, uporno ju je odbijala zamijeniti novom, digitalnom budilicom.) Pola pet. Mrkli mrak. Ovaj kraj nje i dalje spava. Nakon onolikog vina i rakije – ne bi ga ni top probudio!
S mukom se izvuče iz postelje, bosim stopalima napipa papuče – laminat hladan kao led – ustade, odgega do vrata i sa čiviluka skide kućni ogrtač. Brrrr!
Pred špiglom. K’o vještica! Raščupana kosa, podočnjaci, koža poput iscijeđenog limuna, tu i tamo tamne fleke na obrazima. Staračke pjege, već. “Jebaji ga,” uzdahnu, i pođe prema kabini za tuširanje. Onda najednom stade, okrenu se i odvrnu slavinu na lavabou. Ako je tako kako Meša kaže, mora se brzo obući i odmah u auto. Jeste da on zna biti paničar, ali šta ako se stvarno pred njim počne porađati?
Nije prošlo ni desetak minuta a već je bila u autu. Sad još samo da se motor malo zagrije i odledi prednje staklo. Naježi se. I od hladnoće, ali i od onoga što je čeka. Hoće li Zdenka moć’ sama do auta, ili će je morati nositi, na ovoj klizavici? I šta da kaže njihovim klincima, ako se probude – to jest, ako već nisu budna? Uplašiće se, sigurno. Još su mali da shvate frku i cirkus koji odrasli prave oko rađanja.
Mira, zapravo nikad nije znala sa djecom. Koliko god se trudila, s njima je uvijek izgledala nekako ukočena. Nisu pomagali ni pokloni koje je katkad kupovala djeci neke od prijateljica. Sa strane je izgledalo kao da im ih daje nekako usput, a ne od srca. I to ju je onda žderalo.
Nije imala pojma zašto je tome tako. Valjda što ih sama nije mogla imati. To je, u njenom društvu, golema falinka. Još je imala sreću da to njenom mužu nije bilo važno! Ono njegovo dvoje iz prvog braka, već momčić i djevojka, bili su mu sasvim dovoljni. Nije mu padalo na pamet da, kako je govorio, “pod stare dane” (a tek prešao četrdesetu), mrlja s pelenama.
Ruku na srce, ni njoj se to više ne bi dalo. Sve teže je podnosila dječiju buku i galamu, čak i u javnom prevozu. Izbjegavala posjete prijateljicama s malom djecom.
Zdenka je druga priča. Ona i Mehmed su ovdje sami, imaju samo njih dvoje. Ta, tek su izašli iz Centra i dobili smještaj: staru, prilično mračnu i zapuštenu kuću u sjevernom dijelu Groningena. Treba sve to srediti i urediti, a uz to učiti jezik i polako tražiti posao. I sve to sa dvoje klinaca! Njoj je stvarno morala priskočiti. Tim više što se to desilo nenamjerno. Muški glupani!
Obrisala je staklo sa unutrašnje strane, zavezala se i s malo gasa krenula s parkirališta. Klizavo. Ne bi valjalo da sad napravi kakav karambol. Tamo je sigurno čekaju k’o na iglama.
Kad je stigla, djeca su, na spratu, srećom, još spavala. A dolje, u dnevnom boravku, Zdenka sjedi na kauču i grčevito steže Mešinu šaku.
“Eto te bljeđa od mene. A ja – k’o mrtvac!” pokuša se našaliti Mira, pogledom mjereći prijateljičin trbuh.
Zdenka se umorno nasmješi.
“Brza si, svaka čast”, prozbori Mehmed i slobodnom rukom, u kojoj je držao vlažnu maramicu, pređe preko ženinog čela.
“Kad je počelo?” upita, odlažući torbu na stočić kraj vrata i skidajući kaput.
“Ima jedno…” prostenja trudnica.
“Ti, molim te, šuti. Nemoj se naprezati”, prekide je Meša. “Ima jedno dva sata”, okrenu se ka Zdenki.
“Jeste li zvali hitnu?”
“Jaštasmo. Ali znaš već kako kod njih ide. Snijeg, klizavica. Imaju pune ruke posla. Sva im kola na zadatku, kažu. Moraćemo sami.”
“E jebem ti ‘vaku zemlju. Sve ide kao po loju, ali samo u idealnim uslovima. Čim je nešto malo mimo normale, frka i panika. Ne d’o nam dragi Bog da izbije neki pravi problem.”
Mehmed šuti, i svako briše ženino lice. Ova stenje, i gleda u pod.
Glupačo, pomisli. “Ja se ovdje rastorokala, a tebi muka. Haj te vi lijepo u kola, pa do bolnice. Možeš li na noge?”
“Mo… mogu. Mislim da mo…mogu.”
“Hajde onda ti, Meša, s jedne, a ja ću s druge strane, pa ćemo polako do auta.”
Zdenka se nekako osovi na noge. Ušuškaše je k’o kosmonauta, obuše joj čizme i izađoše napolje. Mira se na jednom mjestu okliznu, ali ostade na nogama. “Ko ovdje koga čuva?” namignu joj Mehmed, još uvijek čvrsto držeći ženu pod ruku.
“Ah, kad sam smotana!” prihvati Mitra. “Hoćeš li naprijed, ili nazad”, upita Zdenku.
“Bolje naprijed, nekako se tu sigurnije osjećam”, prošaputa ova, i pođe da otvori suvozačeva vrata.
“Neka, pusti! Ja ću. A možeš li se svezat’, moja ti? Je l’ ti kratak pojas?”
“Može, jašta neg’ može! Ta ne nosi valjda trojke u trbuhu?!” nastavi Mehmed u istom tonu.
“Šta da kažem djeci, ako se probude?”
“Pa to, da smo otišli da mama rodi bebu. Znaju oni sve, već smo im objasnili.”
“Treba li im šta spremiti kad ustanu, ako vi dotad ne dođete?”
“Ma ne. Ima svega u frižideru. Oni će ti sami reći šta vole”, odgovori Mehmed, zatvori Zdenkina vrata, obiđe auto i krenu da sjedne za volan. Taman kad se sageo da uđe, sjeti se još nečeg:
“Samo im ujutro nazovi školu, molim te, i reci da danas ostaju kod kuće. Broj je u notesu, odmah pokraj telefona.”
“Okej”, tiho odgovori Mira, sjetivši se da je dječja soba odmah tu, na spratu.
I ostade tako, skvrčena k’o upitnik, mašući im sve dok stari opel nije zamakao iza ugla.
Opet mobilni. “Uh, nemoj, majke ti”, promrmlja i zbunjeno se osvrnu oko sebe. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati gdje se nalazi. Pogleda na sat. Osam i petnaest. Na spratu još uvijek tišina. Posegnu za mobilnim, s već pripremljenim smješkom na licu. A s druge strane žice – neki čudan šum, kao krkljanje.
“Miro? Miro! Gotovo je! Čuješ li me? Gotovo!” bubnjao joj je muški glas u uho poput čekića.
“Čekaj, bolan! Šta je gotovo?”
“Dijete. Be… be…ba.”
“Šta je gotovo?”
“Naš dječak”, promuca Mehmed. A onda, nakon duge stanke, nešto sabranije: “Izvini, majke ti. Morao sam nekoga nazvati. A ona spava. Dali joj injekciju.” I opet zarida.
Voljela je tog čovjeka, iskreno. Taj nikad nije držao do lažne muškosti.
Uspravi se na kauču, i namjesti jastuk iza leđa. Pred očima joj je sve plesalo.
“Kako? Pa zar dosad nije sve…”
“Ma jest. Ali znaš…Vrpca…”
Ništa ja o tome ne znam, moj ti, pomisli. Nisam rađala… Međutim, s druge žice prvo opet jecaj, a onda jednolično tuljenje. Iako jedva čujan, Miri mukli zvuk prekinute veze odjeknu poput zauška.
Prstima prođe kroz kosu, odloži telefon i tupo se zagleda kroz prozor. Mutan, okovan lednim arabeskama.
Čista umjetnost, sinu joj kroz glavu skoro-pa-bogohulna misao.
Arabeska
Daanu, na svim svjetovima
Učini joj se da čuje zvonce na ulaznim vratima, a onda shvati da zvuk dolazi tu, sa noćnog stočića. Prenu se, upali stonu lampu, i posegnu za mobilnim. Mora da je…
“Halo, Zdenka, ti si?”
“Ne, Mehmed ovdje. Izgleda da je počelo. Možeš li, molim te, odmah doći ovamo? Došao bih ja do tebe, ali moram ostati kraj nje. Nema ko. A trudovi…”
“Nema frke,” prekinu ga Mira. “Naravno. Eto odma’, samo da se obučem.”
Znači, krenulo je.
Mora ustati, a glava k’o cocin bubanj! Sinoć su baš zaglavili. Noć svetog Nikole. Jurnjava oko kuće, potraga za Crnim Petrom, gomila poklona, raspakivanje, smijeh, piće… Bilo je dobro iza ponoći kad su se razišli.
Pogleda na vekericu. (Relikvija iz studentskih dana, uporno ju je odbijala zamijeniti novom, digitalnom budilicom.) Pola pet. Mrkli mrak. Ovaj kraj nje i dalje spava. Nakon onolikog vina i rakije – ne bi ga ni top probudio!
S mukom se izvuče iz postelje, bosim stopalima napipa papuče – laminat hladan kao led – ustade, odgega do vrata i sa čiviluka skide kućni ogrtač. Brrrr!
Pred špiglom. K’o vještica! Raščupana kosa, podočnjaci, koža poput iscijeđenog limuna, tu i tamo tamne fleke na obrazima. Staračke pjege, već. “Jebaji ga,” uzdahnu, i pođe prema kabini za tuširanje. Onda najednom stade, okrenu se i odvrnu slavinu na lavabou. Ako je tako kako Meša kaže, mora se brzo obući i odmah u auto. Jeste da on zna biti paničar, ali šta ako se stvarno pred njim počne porađati?
Nije prošlo ni desetak minuta a već je bila u autu. Sad još samo da se motor malo zagrije i odledi prednje staklo. Naježi se. I od hladnoće, ali i od onoga što je čeka. Hoće li Zdenka moć’ sama do auta, ili će je morati nositi, na ovoj klizavici? I šta da kaže njihovim klincima, ako se probude – to jest, ako već nisu budna? Uplašiće se, sigurno. Još su mali da shvate frku i cirkus koji odrasli prave oko rađanja.
Mira, zapravo nikad nije znala sa djecom. Koliko god se trudila, s njima je uvijek izgledala nekako ukočena. Nisu pomagali ni pokloni koje je katkad kupovala djeci neke od prijateljica. Sa strane je izgledalo kao da im ih daje nekako usput, a ne od srca. I to ju je onda žderalo.
Nije imala pojma zašto je tome tako. Valjda što ih sama nije mogla imati. To je, u njenom društvu, golema falinka. Još je imala sreću da to njenom mužu nije bilo važno! Ono njegovo dvoje iz prvog braka, već momčić i djevojka, bili su mu sasvim dovoljni. Nije mu padalo na pamet da, kako je govorio, “pod stare dane” (a tek prešao četrdesetu), mrlja s pelenama.
Ruku na srce, ni njoj se to više ne bi dalo. Sve teže je podnosila dječiju buku i galamu, čak i u javnom prevozu. Izbjegavala posjete prijateljicama s malom djecom.
Zdenka je druga priča. Ona i Mehmed su ovdje sami, imaju samo njih dvoje. Ta, tek su izašli iz Centra i dobili smještaj: staru, prilično mračnu i zapuštenu kuću u sjevernom dijelu Groningena. Treba sve to srediti i urediti, a uz to učiti jezik i polako tražiti posao. I sve to sa dvoje klinaca! Njoj je stvarno morala priskočiti. Tim više što se to desilo nenamjerno. Muški glupani!
Obrisala je staklo sa unutrašnje strane, zavezala se i s malo gasa krenula s parkirališta. Klizavo. Ne bi valjalo da sad napravi kakav karambol. Tamo je sigurno čekaju k’o na iglama.
Kad je stigla, djeca su, na spratu, srećom, još spavala. A dolje, u dnevnom boravku, Zdenka sjedi na kauču i grčevito steže Mešinu šaku.
“Eto te bljeđa od mene. A ja – k’o mrtvac!” pokuša se našaliti Mira, pogledom mjereći prijateljičin trbuh.
Zdenka se umorno nasmješi.
“Brza si, svaka čast”, prozbori Mehmed i slobodnom rukom, u kojoj je držao vlažnu maramicu, pređe preko ženinog čela.
“Kad je počelo?” upita, odlažući torbu na stočić kraj vrata i skidajući kaput.
“Ima jedno…” prostenja trudnica.
“Ti, molim te, šuti. Nemoj se naprezati”, prekide je Meša. “Ima jedno dva sata”, okrenu se ka Zdenki.
“Jeste li zvali hitnu?”
“Jaštasmo. Ali znaš već kako kod njih ide. Snijeg, klizavica. Imaju pune ruke posla. Sva im kola na zadatku, kažu. Moraćemo sami.”
“E jebem ti ‘vaku zemlju. Sve ide kao po loju, ali samo u idealnim uslovima. Čim je nešto malo mimo normale, frka i panika. Ne d’o nam dragi Bog da izbije neki pravi problem.”
Mehmed šuti, i svako briše ženino lice. Ova stenje, i gleda u pod.
Glupačo, pomisli. “Ja se ovdje rastorokala, a tebi muka. Haj te vi lijepo u kola, pa do bolnice. Možeš li na noge?”
“Mo… mogu. Mislim da mo…mogu.”
“Hajde onda ti, Meša, s jedne, a ja ću s druge strane, pa ćemo polako do auta.”
Zdenka se nekako osovi na noge. Ušuškaše je k’o kosmonauta, obuše joj čizme i izađoše napolje. Mira se na jednom mjestu okliznu, ali ostade na nogama. “Ko ovdje koga čuva?” namignu joj Mehmed, još uvijek čvrsto držeći ženu pod ruku.
“Ah, kad sam smotana!” prihvati Mitra. “Hoćeš li naprijed, ili nazad”, upita Zdenku.
“Bolje naprijed, nekako se tu sigurnije osjećam”, prošaputa ova, i pođe da otvori suvozačeva vrata.
“Neka, pusti! Ja ću. A možeš li se svezat’, moja ti? Je l’ ti kratak pojas?”
“Može, jašta neg’ može! Ta ne nosi valjda trojke u trbuhu?!” nastavi Mehmed u istom tonu.
“Šta da kažem djeci, ako se probude?”
“Pa to, da smo otišli da mama rodi bebu. Znaju oni sve, već smo im objasnili.”
“Treba li im šta spremiti kad ustanu, ako vi dotad ne dođete?”
“Ma ne. Ima svega u frižideru. Oni će ti sami reći šta vole”, odgovori Mehmed, zatvori Zdenkina vrata, obiđe auto i krenu da sjedne za volan. Taman kad se sageo da uđe, sjeti se još nečeg:
“Samo im ujutro nazovi školu, molim te, i reci da danas ostaju kod kuće. Broj je u notesu, odmah pokraj telefona.”
“Okej”, tiho odgovori Mira, sjetivši se da je dječja soba odmah tu, na spratu.
I ostade tako, skvrčena k’o upitnik, mašući im sve dok stari opel nije zamakao iza ugla.
Opet mobilni. “Uh, nemoj, majke ti”, promrmlja i zbunjeno se osvrnu oko sebe. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati gdje se nalazi. Pogleda na sat. Osam i petnaest. Na spratu još uvijek tišina. Posegnu za mobilnim, s već pripremljenim smješkom na licu. A s druge strane žice – neki čudan šum, kao krkljanje.
“Miro? Miro! Gotovo je! Čuješ li me? Gotovo!” bubnjao joj je muški glas u uho poput čekića.
“Čekaj, bolan! Šta je gotovo?”
“Dijete. Be… be…ba.”
“Šta je gotovo?”
“Naš dječak”, promuca Mehmed. A onda, nakon duge stanke, nešto sabranije: “Izvini, majke ti. Morao sam nekoga nazvati. A ona spava. Dali joj injekciju.” I opet zarida.
Voljela je tog čovjeka, iskreno. Taj nikad nije držao do lažne muškosti.
Uspravi se na kauču, i namjesti jastuk iza leđa. Pred očima joj je sve plesalo.
“Kako? Pa zar dosad nije sve…”
“Ma jest. Ali znaš…Vrpca…”
Ništa ja o tome ne znam, moj ti, pomisli. Nisam rađala… Međutim, s druge žice prvo opet jecaj, a onda jednolično tuljenje. Iako jedva čujan, Miri mukli zvuk prekinute veze odjeknu poput zauška.
Prstima prođe kroz kosu, odloži telefon i tupo se zagleda kroz prozor. Mutan, okovan lednim arabeskama.
Čista umjetnost, sinu joj kroz glavu skoro-pa-bogohulna misao.
Ustati. Istuširati se. Nazvati školu. Mališanima zgotoviti doručak.
(Iz rukopisa: “Kafić ‘Zadnja šansa’, priče o izmještenima)