Lojzek i Pero

Kada je zaratilo, Alojzija je mobilizacija dva puta zaobišla. Prvi se put uspio sakriti na tavan, a drugi put je pobjegao kroz kukuruze na blage obronke Papuka. Skrivao se tamo do večeri, vratio kradom kući gdje mu se, dok je tješio uplakanu majku, činilo da će ga rat mimoići. Ali treći put pomoći nije bilo! Božja volja htjela je da su taj dan mobilizirali domobrani, pa je tako Lojzek završio u nekoj topničkoj bitnici u Bjelovaru. Tamo bi vjerojatno, spretan i okretan kakav je bio, dočekao i današnji dan, da ratna sreća nije okrenula leđa Poglavniku i svima onima koje je vihor rata zatekao u njegovoj blizini. Domobran Lojzek, krsnim imenom Alojzije Meter, dočekao je kraj rata kao pripadnik oružanih snaga NDH, daleko od rodne mu Slatine, malog slavonskog mjesta podno Papuk gore. Kada je vidio dobri čovjek Lojza da je vrag odnio svaku šalu, razmišljao je kamo bi krenuo. Nije mu se išlo na zapad, a s istoka je dolazilo zlo. Osjećao je Lojza što ga sljeduje, pa je tako krenuo u nepoznato, oboružan vjerom, strpljenjem i nadom, znajući da iza svakog nevremena mora doći sunce.

U vremenu koje je slijedilo, a koje mu se činilo beskrajno dugim, bacalo ga svugdje; noćivao je zavezan žicom po šumarcima ne znajući da li će jutrom osvanuti tamo gdje je s večeri omrknuo, osluškivao krikove i pucnjeve, pripremao se za susret sa Stvoriteljem, priviđala mu se Majka Božja, ili je stvarno Ona bila tamo – tko će to znati! Neki kažu da je bila, da se vidjela i svjetlost, da ga je oblijevao krvavi znoj, jer kako bi se inače Lojzek vratio na rodnu grudu nakon što ga je već dva puta vodilo na strijeljanje?! A vratio se, i to tek negdje u proljeće četrestšeste. Nije o tome nikada govorio, gdje je bio, što je prolazio, tko ga je tukao, vodio na strijeljanje i gdje se tako dugo bio zadržao. A ukućani nisu ni pitali, jer su znali da odgovora ne bi bilo. Bili su sretni da je on tu, s njima, a on je bio zahvalan da mu Svevišnji nije namijenio preranu smrt, već mu je dao da još jednom vidi oca i majku, da vidi svoju kuću i da se napije vode sa svoga bunara. Vode o kojoj je budan sanjao dok je hodio prašnjavim drumovima sa svojim kamaradima.

Malo pomalo, normalizirao se život u Slatini i okolo, barem naizgled. Otvaralo nove tvornice, gradilo škole, instaliralo telefonske centrale, probijalo tunele i pravilo ceste. Mladost je išla na radne akcije, pjevalo se i slavilo partizane. Bio je Lojza dobar čovjek, i drago mu bilo da se gradi i da mladost ‘oće radit’, ali nije mogao nikako u sebi prelomiti – duša je ostala ranjena. Živjela u komšiluku jedna djevojka, ista ona koja je kao dijete gledala kako vojnici u kolima voze mrtva tijela na Veliki Petak četrestčetvrte. Ranilo to i njezinu dušu, pa se našli ona i Lojza. Skromni, fini ljudi, Majka Božja bila im utjeha, ali djece im Bog ne dadne. Da im je dao, sigurno bi im dušama lakše bilo. Ovako, živio Lojza, duše ranjene i tijela izmrcvarena borbom za goli život o kojoj nije nikad pričao, i osjećao stalno da ga nešto guši. Malo je k’o bio prodis’o sedamdesetiprve, ali poslije toga još je teže bilo. Kada digneš glavu i udahneš zraka, pa ti je čizma opet prikuje za tlo puno blata koje se lijepi na lice i ispunjava ti nosnice i usta, samo ti bude još teže.

Bio je Lojza izgubio svaku nadu, da će ikada ljudi saznati muku njegovu i muku njegovih sunarodnjaka. A onda se k’o malo počelo nešto komešati i buditi. Kada je srušilo Berlinski zid, Lojza se ponadao; kada je vidio mrtve rumunjske diktatore, znao je da nešto veliko dolazi. Počeo se on propitivati po Gradu, pa kada je vidio da ima istomišljenika, malo je živnuo i uključio se. Nije Lojza razmišljao o tome po kojem modelu će državna imovina prijeći u taj kapitalizam, već samo kako stvoriti državu. Popisivao je uredno članove Stranke, kronološki, s rednim brojevima i bez greške. Pravim notarskim rukopisom, uredno, pedantno i baš onako, za povijest. Nije pravio razliku tko je došao prije a tko kasnije, samo je upisivao i bio sretan da su došli. Nije u crkvi u nikoga upirao prstom da gdje je bio do sada. Nije nikoga krivio ni za što, samo je molio za one koji su kraj rata dočekali krvavih ruku i izgubljene duše. Organizirao je i obranu Grada, savjetovao nas mlađe da se ne ogriješimo o Boga i polako počeo otvarati svoje srce. Kada je Lojza vidio da nas to zanima, osnovao je s još nekim ljudima udrugu. Neka se udruga bavi štovanjem hrvatskih žrtava, neka uči i podučava, neka o njima istražuje… I neka se zove „Hrvatski Domobran“. Tako je mislio Lojza.

Velika mu čast bila biti predsjednikom te udruge, učiti mlađe, istraživati i pisati knjige. Duša je zacjeljivala. Organizirao je da se na groblju postavi i križ na spomen svoj hrvatskoj braći koji su živote dali za Domovinu. Trebalo mu je snage, ali našao ju je – počeo je ljude voditi organizirano i na Bleiburg, da osjete Duh, da osjete Strah, da osjete Zlo i Prokletstvo, ali i da posjete Ponos i Prkos. Da nauče Povijest. I svaki put kad bi se vraćao, sjedio je ponosno u autobusu, vođa puta, na prvom sjedalu, gledao pitomu slavonsku ravnicu pa razmišljao. Tu su ga nekad’ gonili kao psa, žeđao je, krvavih nogu, poderan, ruina od čovjeka. Ako mu je pored puta tko dodao vodu, blagoslovio ga je Lojza, zahvaljujući Bogu što mu je poslao Veroniku ili Šimuna Cirenca.

Autobus je uvijek po povratku u Slatinu stao na Pijac, odakle su putnici polazili kućama, stajući usput na čašu kuhanog vina, u kojoj bi plivali komadi klinčića i muškatnog oraha. Bio je to mali Lojzin ritual, a tako je planirao i te godine. Autobus je bio vrlo blizu Slatini, vozio je lagano u smjeru istoka, a ispred njega je vozio kombi. Cestom ispred kombija vozio je neki dječak bicikl. Bila je noć. Bicikl je bio neosvijetljen. Vozač kombija spazio ga je u zadnji čas. Okrenuo je volan, zakočio, tko zna. U istom trenutku je naišao iz suprotnog smjera drugi autobus, točno u trenutku da ga kombi udari u zadnji kraj. Udareni autobus se zanio, nekontrolirano prešao u drugu prometnu traku i krenuo prema Lojzinom autobusu. Sraz je, na žalost, bio neizbježan. Malo prije udara, dok su vjetrobranska stakla autobusa bila tik do sudara, Lojza je čuo vozačev krik, a kroz staklo je vidio lice putnika na prednjem sjedalu drugog autobusa. Taj tren mu je kroz glavu prošlo kako mu je Svevišnji ipak namijenio smrt na povratku iz Bleiburga, samo sa zakašnjenjem od šezdeset godina.

***

Kada je zaratilo, Petar je čekao. Pa kada su Nijemci napali Staljina, i kada je proglašen ustanak, priključio se Pero partizanima. Do njih ga je odveo stariji brat, koji je još puno prije rata znao što će i kako će, samo ako Hitler udari. Prolazili Perini partizanski dani u ofenzivama, probojima, borbama s raznim neprijateljima. Bio je dva puta lakše ranjavan, a bome se u partizanima i zaljubio. Kada je došao sa svojom jedinicom na slobodni teritorij oko Čazme, ona mu je rekla da je trudna. I tako je naš Pero, krsnim imenom Petar Vukelić, kraj rata dočekao kao stari, prekaljeni partizan i kao mladi muž. Pričalo se čak da bi mu kum mogao biti i Drug Tito, koji je tada boravio u blizini, ali priča k’o priča – pola odbaci, a od druge polovice svejedno ne uzimaj sve za ozbiljno.

Kada je rat završio, i kada je Pero mislio da je dosta blata, stjenica, kiše, vrućine i studeni, poslalo ga da sprovodi neprijatelja po prašnjavim drumovima nove mu Domovine. Pred očima su mu bila djeca s Kozare, vidio je pred sobom svoju pokojnu učiteljicu i nije mu bilo žao što goni bandu. Tko je prošao što je on prošao, dobro mu je ako ostane normalan. Tako je mislio Pero.

Noći su mu bile najgore. Bio je Pero dobar čovjek, bojao se Boga i nije mu bilo drago slušati krikove i pucnjeve. Bojao se priča koje su kružile među zarobljenicima, kako je nekima od njih došla Majka Božja u pohod. Zato je molio da mu san što prije dođe na oči, da nema previše vremena razmišljati. Vrijeme sravnjivanja računa, koje mu se činilo beskrajno dugim, ipak je prošlo; Pero se, prema pričama starijih, vratio u svoje selo negdje u kasno proljeće četrestšeste. Pronašao je kod kuće ženu koja je na prsima nosila kćer mezimicu. „Za ovo se vrijedilo boriti“, pomisli Pero, poljubi ženu i dijete i uđe u kuću na večeru.

Malo pomalo, normalizirao se život u selu i okolo. Otvaralo nove tvornice, gradilo škole, instaliralo telefonske centrale, probijalo tunele i pravilo ceste. Mladost je išla na radne akcije, pjevalo se i slavilo partizane. Pero je to društvo stvarao, za njega je krvario i drago mu bilo da se gradi i da mladost ‘oće radit’. Kada je kupio svoj prvi televizor, svaki je dan gledao dnevnik i pratio gdje se kreće Drug Tito. Što radi, što govori. Ako je Tito prolazio negdje u blizini, Pero je obavezno bio tamo. Red je da on, prvoborac, pozdravi svog Maršala, kao što je red i da mu omladina i pioniri čestitaju rođendan. Ta, za njih se borio, ne za sebe!

Kada je Tito umro, Pero nije dva dana jeo. A onda je progovorio, rekao ženi da će opet biti rata i zašutio još sedam dana. Kada je srušilo Berlinski zid, Pero je samo vrtio glavom; kada je vidio mrtve rumunjske diktatore, bilo mu drago što je Tito već mrtav. Krenule su promjene, a Pero se povukao u sebe. Sve za što se borio nestajalo je kao gruda snijega u paklu. Svi su ga izdali, tako se osjećao. Hvala Bogu, penziju mu nisu dirali, jedino što mu je sada na odresku pisalo „umirovljeni časnik“, a ne više „penzionisani oficir“.

Kada je Pero čuo da se organizira put za Kumrovec, negdje prije Dana mladosti, rekao je ženi: „ja idem, a ti kako hoćeš“. Pošao je na Pijac, gdje su se skupili, brzo ukrcali na autobus i krenuli put zapada. Pero je ponosno sjeo na prednje sjedalo, osjećajući se kao vođa puta. Ako je znao komandirati u ratu, znat će i u miru odvesti kamarade da se poklone sjenama svoga Maršala. Autobus je vozio lagano, a u susret mu je iz suprotnog smjera dolazio kombi. Cestom ispred kombija vozio je neki dječak bicikl. Bila je već noć. Bicikl je bio neosvijetljen. Vozač kombija spazio ga je u zadnji čas. Okrenuo je volan, zakočio, tko zna. Pero je osjetio kako kombi udara u zadnji kraj autobusa. I onda je nastupio pakao. Autobus se zanio, nekontrolirano prešao u drugu prometnu traku i krenuo prema autobusu koji je odjednom izronio iza kombija. Sraz je, na žalost, bio neizbježan. Malo prije udara, dok su vjetrobranska stakla autobusa bila tik do sudara, Pero je čuo vozačev krik, a kroz staklo je vidio lice putnika na prednjem sjedalu drugog autobusa. Pomisli kako je to lice već negdje vidio. Trenutak nakon toga obojica su stajala pred licem Stvoritelja.

Oliver Jukić 15. 02. 2017.