Zbirka kratkih priča “Mimoilaženja” zbirka je fragmenata. Fragmenata jednog grada, grada koji ima svoje toponime, ali zapravo može biti bilo koji grad od kojeg bježimo i čijim se fragmentima vraćamo, pretvarajući ga, samo zato jer je to jedino tako moguće, u mitsko mjesto nekog MOŽDA sretnijeg života. Zbirka je to fragmenata jedne ili više ljubavi, strasti, prijateljstva, obitelji, fragmenata snova i snica, zbirka zapravo ulomaka jednog ili nekoliko proživljenih života. I upravo to je snaga i privlačnost kratke priče, njezina silovitost u samo naznačenom. Autor je zapravo, namjerno ili slučajno, sjajno spojio tematiku svojih priča, bijeg i slutnju, s karakteristikama kratke priče; to mimoilaženje s deskriptivnim, odsutnost bespotrebne namjere da se svemu da oblik i smisao, taj tek na tren omirisan susret s pripovjedačevom misli, iznenađenost nekom sjajnom rečenicom koja plovi negdje između poezije i proze. Jer ljepota je u nedorečenosti… U književnosti samo, dakako, u životu ona postaje kamen spoticanja i u jednom je trenutku jednostavno poželimo dokinuti. Kao pticu trkačicu.
“Ima neke poetike u uzaludnosti”, kaže jedan od likova iz jedne od priča. I kao da je sva poetika gotovo svih priča zgusnuta u tu rečenicu. Kao da svi likovi pokušavaju umaknuti toj uzaludnosti pa onda pokušavaju voljeti, ne voljeti, bježati, pisati, slijediti srce ili razum, pokušavaju živjeti strast ili od strasti. Pokušavaju zapravo skupiti fragmente sebe, a na kraju kad u tome ne uspijevaju, rade jedino što mogu, prigrle uzaludnost, dodaju joj ljepote i ona postane poetika njihova života. Priče su ovo o bijegu. Bijegu svima nama poznatom, bijegu od sebe, od bliskosti, bijegu od drugog, bijegu prečicama i stranputicama kako ne bismo nikad zastali negdje blizu, sasvim blizu, nedaleko od istine.
Gotovo se svi likovi u pričama mimoilaze sa svojim definicijama. Tek ih naslućujemo. Žene su veće coolerice od muškarca, na mjestima im možemo omirisati kožu i pomisliti da su one te koje se usude “pojebati sudbinu”. Žene su te koje su naizgled spremne sastaviti živote od puzzli rasutih jugom nad nekim, bilo kojim, gradom dok se istovremeno skrivaju iza svojih maski i zapravo, birajući uzaludnosti, bježe u sigurnost mimoilaženja. “Dobro je, mimoišli smo se. Na trenutak sam pomislila da si onaj pravi”, kaže jedan od ženskih likova i time potvrđuje bijeg kao izbor. Ili sudbinu. Muški su likovi, uglavnom pripovjedači, likovi koji zbog oklijevanja propuštaju ono što na trenutak osjećaju svojim usudom, ne znajući, ne priznajući ili ipak priznajući, da za njih oklijevati zapravo znači biti. I time onda, paradoksalno, preuzimaju život u svoje ruke. Žive svoju sudbinu. Uvijek na rubu vode, odani samo svojoj nevjernosti i odlaženjima.
Priče su vrlo zgusnute, jezikom, strašću, glazbom, nesporazumom, nedodirom i traganjem. Stilski su vrlo dorađene, jezično dosjetljive. Dosjetljivost je u priči, kao valjda i u životu, tako očigledno potrebna kako bi se u njezinim sigurnim rukama kliznulo niz pukotine razgovora i na taj način uteklo bilo kakvim oblicima dorečenosti. Upravo su te rečenice-dosjetke ono što čini prepoznatljiv autorski stil. Igre riječima u nenadanom. Iznenadnom. Citatnost, uglavnom glazbena, odraz je pokušaja da se pojasni i pod-crta. Kao da zvučna kulisa može zaustaviti kamen proticanja. Vremena, života, ljubavi…
“Tamo preko sve je ono što je mogao biti, možda.” Sve je u ovim pričama u tom moždabitnom. I upravo to je čini stilski i tematski ujednačenom, ali ne i jednoličnom. Mimoilaženja su dakle zbirka kockica koje se na kraju ipak poslože. Pa makar u jedno veliko, tako snažno i privlačno, nesavršeno i nezavršeno MOŽDA.
Bijeg i slutnja
Uz knjigu Ive Kara-Pešića “Mimoilaženja”
Zbirka kratkih priča “Mimoilaženja” zbirka je fragmenata. Fragmenata jednog grada, grada koji ima svoje toponime, ali zapravo može biti bilo koji grad od kojeg bježimo i čijim se fragmentima vraćamo, pretvarajući ga, samo zato jer je to jedino tako moguće, u mitsko mjesto nekog MOŽDA sretnijeg života. Zbirka je to fragmenata jedne ili više ljubavi, strasti, prijateljstva, obitelji, fragmenata snova i snica, zbirka zapravo ulomaka jednog ili nekoliko proživljenih života. I upravo to je snaga i privlačnost kratke priče, njezina silovitost u samo naznačenom. Autor je zapravo, namjerno ili slučajno, sjajno spojio tematiku svojih priča, bijeg i slutnju, s karakteristikama kratke priče; to mimoilaženje s deskriptivnim, odsutnost bespotrebne namjere da se svemu da oblik i smisao, taj tek na tren omirisan susret s pripovjedačevom misli, iznenađenost nekom sjajnom rečenicom koja plovi negdje između poezije i proze. Jer ljepota je u nedorečenosti… U književnosti samo, dakako, u životu ona postaje kamen spoticanja i u jednom je trenutku jednostavno poželimo dokinuti. Kao pticu trkačicu.
“Ima neke poetike u uzaludnosti”, kaže jedan od likova iz jedne od priča. I kao da je sva poetika gotovo svih priča zgusnuta u tu rečenicu. Kao da svi likovi pokušavaju umaknuti toj uzaludnosti pa onda pokušavaju voljeti, ne voljeti, bježati, pisati, slijediti srce ili razum, pokušavaju živjeti strast ili od strasti. Pokušavaju zapravo skupiti fragmente sebe, a na kraju kad u tome ne uspijevaju, rade jedino što mogu, prigrle uzaludnost, dodaju joj ljepote i ona postane poetika njihova života. Priče su ovo o bijegu. Bijegu svima nama poznatom, bijegu od sebe, od bliskosti, bijegu od drugog, bijegu prečicama i stranputicama kako ne bismo nikad zastali negdje blizu, sasvim blizu, nedaleko od istine.
Gotovo se svi likovi u pričama mimoilaze sa svojim definicijama. Tek ih naslućujemo. Žene su veće coolerice od muškarca, na mjestima im možemo omirisati kožu i pomisliti da su one te koje se usude “pojebati sudbinu”. Žene su te koje su naizgled spremne sastaviti živote od puzzli rasutih jugom nad nekim, bilo kojim, gradom dok se istovremeno skrivaju iza svojih maski i zapravo, birajući uzaludnosti, bježe u sigurnost mimoilaženja. “Dobro je, mimoišli smo se. Na trenutak sam pomislila da si onaj pravi”, kaže jedan od ženskih likova i time potvrđuje bijeg kao izbor. Ili sudbinu. Muški su likovi, uglavnom pripovjedači, likovi koji zbog oklijevanja propuštaju ono što na trenutak osjećaju svojim usudom, ne znajući, ne priznajući ili ipak priznajući, da za njih oklijevati zapravo znači biti. I time onda, paradoksalno, preuzimaju život u svoje ruke. Žive svoju sudbinu. Uvijek na rubu vode, odani samo svojoj nevjernosti i odlaženjima.
Priče su vrlo zgusnute, jezikom, strašću, glazbom, nesporazumom, nedodirom i traganjem. Stilski su vrlo dorađene, jezično dosjetljive. Dosjetljivost je u priči, kao valjda i u životu, tako očigledno potrebna kako bi se u njezinim sigurnim rukama kliznulo niz pukotine razgovora i na taj način uteklo bilo kakvim oblicima dorečenosti. Upravo su te rečenice-dosjetke ono što čini prepoznatljiv autorski stil. Igre riječima u nenadanom. Iznenadnom. Citatnost, uglavnom glazbena, odraz je pokušaja da se pojasni i pod-crta. Kao da zvučna kulisa može zaustaviti kamen proticanja. Vremena, života, ljubavi…
“Tamo preko sve je ono što je mogao biti, možda.” Sve je u ovim pričama u tom moždabitnom. I upravo to je čini stilski i tematski ujednačenom, ali ne i jednoličnom. Mimoilaženja su dakle zbirka kockica koje se na kraju ipak poslože. Pa makar u jedno veliko, tako snažno i privlačno, nesavršeno i nezavršeno MOŽDA.