Treći je dan kako fra Frano Zubić leži bez svijesti u župnoj kući u Bučićima oko koje se sakupljaju vjernici koji u tišini mole za njegovo ozdravljenje. Nađe se tu i pokoji turčin, kojemu su fra Frano i njegove “likarije” valjale za života, koji stoje određeno vrijeme po strani, a zatim se u tišini udalje. Među njima je i travnički kajmakam Ahmed-beg koji je ostavio pratnju u dnu sela, da nepotrebno ne plaši okupljeni svijet, i koji je u jednom trenutku ušao u kuću i stajao jedno vrijeme uz uzglavlje bolesničke postelje, tupo zureći u fra Franino lice. “Tek kada odeš na duže vrijeme u tuđi svijet”, pričao je kasnije, “shvatiš da su ti ovdašnji kršćani nevoljena braća, koja ti mogu valjati kao nitko tvoj. To što smo mi, Alahovom milošću, stariji, učas se može promijeniti.”
Fra Frano je rođen u Travniku, za Dželaludinova vakta, u potleušici koja je preko Lašve gledala ravno u Konak, koja je davno srušena i sklonjena i danas joj se ne zna ni za trag. Fra Frano je to često spominjao: “Kad dođeš na mjesto gdje si rođen i gdje si odrastao, pa ne nađeš ni kuće ni kućišta, obuzme te neka tuga, kao da ti je netko iščupao komadić duše.” Potjecao je iz osiromašene plemićke obitelji čiji su se preci iz Dobretića doselili u Travnik. Imali su i vlastiti obiteljski grb, koji je jedan njihov davni predak dao izraditi u Veneciji. Bio je podijeljen na dva jednaka dijela. Na prvom se, na žutom polju, koje se protezalo cijelim grbom, nalazio krilati lav sa zavinutim repom i orlovskom glavom, a na drugom još jedan lav, ljubičastobijel, koji je također imao orlovsku glavu, što nije bilo slučajno, jer su orlovi dan i noć nadlijetali visoke Dobretiće, kao trajni simbol tog skrajnutog svijeta.
Kada se serasker Omer-paša Latas, nakon što je umirio Bosnu, okrenuo protiv kršćana, najprije je zabranio novine i knjige iz Zagreba, pa oduzeo kršćanima oružje, do zadnjeg nožića, a zatim je pozatvarao brojne fratre, među njima i jajačkog župnika fra Antu Gutića i fra Franu, koji je u to vrijeme bio župnik u Sokolinama. Uhvaćeni su u Jajcu odakle su prebačeni u Travnik. Kajmakam Ali-paša Osmanlija – zao i pokvaren Turčin, koji je tlačio kršćanski svijet i kada treba i kada ne treba, jer su kršćani, kako je govorio, krivi kako god se uzme, jer su rođeni u krivoj vjeri i na krivom mjestu, jer nema Boga do Alaha dželešanuha – držao ih je tri mjeseca u Travniku, u tijesnoj i prljavoj ćeliji, zapravo u dnu zatvorskog hodnika koji je bio pregrađen trulim, mašnjavim daskama, gdje su cijelo vrijeme trpjeli glad i studen. Kajmakan travanjski Adži Ali-paša Osmanlia, najveći izkopanik krstjanski, ova dva misnika stavi u najtišnji apst na po nase,[1] gdi su veliku zimu, glad i nečistoću podnili tri miseca. Što bi jim se od paroka dolačkog oli od krstjana poslalo za jila, to bi turci pojeli često put, zapisao je fra Jako. “Ne znaš što je gore”, pričao je fra Anto kada su ih izveli iz zatvora, “ili glad ili studen ili to što prolazi dan za danom a nitko ti ništa ne govori, niti naši niti Turci, ni glasa ni habera, što bi se reklo, naši ne znaju a Turci šute.” Fra Marijan Šunjić išao je u dva navrata kod Omer-paše Latasa, koji je i prvi put naredio da se fratri oslobode, ali se Ali-paša otvoreno usprotivio, prkoseći Omer-paši kojega je nazivao kaurinom. Travnički turci bili su kivni na fra Ivana Franu Jukića i na fra Antu, jer su smatrali da su njih dvojica javili Omer-paši da su krajiški pobunjenici ušli u Jajce, koji su odmah po dolasku počeli pljačkati kršćanske kuće i crkve, što je Travničanima, sklonim pobunjenicima, pomrsilo računicu, dok je fra Frano stradao slučajno, jer se zatekao u Jajcu kada su Turci došli po fra Antu. Tek kada je fra Marijan drugi put otišao kod Omer-paše, koji je poručio Ali-paši da se ne igra s njegovim strpljenjem, kajmakam je popustio.
Kada je izišao iz zatvora, fra Frano se vidno promijenio. Nekada vedar, otvoren i razgovorljiv, povukao se preko noći u sebe, prestao je jesti meso i počeo odlaziti u planine, gdje je brao ljekovite trave. Sušio ih je u dubokom hladu, da sunce ne izvuče iz njih lijek i blagoslov. “Za svaku boljku”, govorio je, “Bog je stvorio travku koja je liječi.” Ubrzo je došao na glas kao iscjelitelj. Oko župne kuće, gdje god je bio na župi, okupljali su se nevoljnici svih vjera, i kršćani i hrišćani i turci, jer je glas o njegovoj blagosti i svetosti išao za njim, gdje god da je bio, od Gradiške i Ivanjske pa do Dobretića, Dolca i Bučića.
Jednom, godinu dana nakon smrti fra Marijana Šunjića, poruči po njega u Dolac, gdje je bio kapelan, travnički kajmakam Ahmed-beg, otvoren i razuman čovjek, da mu dođe, jer da mu se u kući prikazuju džini koji mu ne daju mira. Dovodio je i hodže, koji su mu salijevali stravu[2] i pisali zapise, ali uzalud. Dolazio je i neki Hadži-Jusuf Stambolija iz Sjenice, nadaleko čuven, koji je ostao desetak dana, sve dok, na kraju, nije digao ruke od Ahmed-bega i napustio Travnik.
Doveli su ga pred visokog, ispaćenog čovjeka ugašenih očiju, krvavih od nespavanja, koji je poput kipa sjedio u zamračenoj sobi i gledao negdje mimo fra Frane. “Čujem ih po cijelu noć”, govorio je. “Oduzela mi se i hrana. Danima niti spavam niti jedem.” Ahmed-beg je tri godine proveo na Krimu, ratujući protiv Rusa, a kada se vratio, zatvorio se u kuću i nikome danima nije dao ući u sobu u kojoj je boravio. Hranu su mu ostavljali ispred vrata. Jeo je malo i rijetko. Nekako se oporavio i došao sebi, a onda se nakon pet-šest godina sve vratilo na staro, u još težem i ružnijem obliku. Nekada hrabar i neustrašiv, pretvorio se u bojažljivu i plašljivu osobu. Hodao je Travnikom neprestano se osvrćući oko sebe, kao da ga netko progoni, što je svima upalo u oči. Glasine o tome doprle su i do sarajevskog valije, da Ahmed-beg, takav kakav je, izgubljen i napola lud, ne može valjano obavljati službu kajmakama.
Fra Frano je najprije blagoslovio kuću svetom vodom, a zatim dugo klečao ispred Ahmed-bega i molio. Liječio ga je čajem od gospine trave koji, kako je govorio, liječi, uz Božji zagovor, nemir u duši. Kajmakam je nekoliko mjeseci kasnije došao u Dolac vodeći sa sobom konja velike ljepote, kojega je poklonio fra Frani i dopustio mu da ga slobodno jaše kroz Travnik, što je kršćanima bilo strogo zabranjeno.
Imao je fra Frano i svoje časove blaženstva i nepomućenog mira, kada je nakratko odustajao od asketskog života. Iako rijetki, ti trenuci bili su mu dragocjeni. Poslao bi, ako je čuo da je u blizini, po fra Serafina Begića, veseljaka i dobričinu koji je lijepo pjevao uz šargiju, za kojega je uvijek imao pripremljenog duhana i rakije. Sjeli bi uz Grlonicu, u kojoj su hladili rakiju i svako malo fra Serafin bi pustio glas, dok je fra Frano oborenih očiju zurio u vodu.
Jedne prilike, fra Jako se nekim poslom zatekao u Bučićima: tražio je Miju Mlakića, majstora koji je izrađivao šimlju kojoj nadaleko nije bilo ravne, jer je htio zamijeniti dio krova dolačke crkve koji je prokišnjavao. Usput je otišao vidjeti temelje crkve koju je fra Frano gradio. Otišao je najprije do župne kuće, koju je zatekao praznu, a zatim je, kada je obišao temelje, ugledao nešto dalje slabašni plamen vatre i krenuo prema njoj. Već je izdalje zapazio njihove siluete spram plamena koji je ljetni povjetarac povijao i zanosio. Fra Serafin je sjedio licem okrenut prema rijeci, dok je fra Frano stajao pored vatre i barkao je štapom. Čulo se pucketanje smreka, koje je fra Frano s vremena na vrijeme bacao na otvoreni plamen.
Pada noć a fra Frano, fra Jako i fra Serafin još uvijek sjede uz rijeku. Vatra se ugasila i samo se katkad, kada zapuše vjetar i podigne pepeo, zažare vršci ugašenih ugaraka i muklo zasvjetlucaju u mraku. “Kad bol sanja kraj đulova granja, a dert guši i suze osuši”, odzvanja kroz noć fra Serafinov nekada čisti i bistri glas koji su duhan i piće dobrano načeli, dok se iz pozadine probija jedva čujni žubor vode koji podsjeća na nerazumljivi šapat.
Kružile su priče kako je fra Serafin, napola u šali, a napola u zbilji, zamolio jednom fra Franu da istjera đavle iz njega, misleći valjda na svoj neredovnički život i sklonost piću. Sjedili su, kada se to dogodilo, uz Grlonicu, kasno navečer, nekoliko dana uoči Gospojine. Ponestalo im je rakije i fra Frano je u početku mislio da se fra Serafin šali, sve dok se nije zagledao u njega, u njegovo namršteno i ozbiljno lice. “Lako ću ja s tvojim đavlima”, navodno je rekao fra Frano. “Mogu ih odvesti u crkvu i pričestiti, a da ne sagriješim kod Boga.” Međutim, jedan drugi slučaj, dugo se prepričavao. Doveli su mu, dok je bio župnik u Dobretićima, hrišćanku iz Mudrika za koju je njezin muž, neki Radovan Pecikoza, tvrdio da je opsjednuta. Došli su noću, potajno, za manjeg rugla. Žena, Rada, napaćena i iscrpljena, očajnički se opire i neće da uđe u kuću. Najposlije ju je muž silom ugurao i natjerao da sjedne na niski tronožac koji je stajao uz peć. Odbijala je dojiti tek rođeno dijete, koje je Radovan nosio kod drugih dojilja u selu, tvrdeći kako se Radi oduzelo mlijeko. “Ništa drugo ne radim već nosam po selu dijete kao kakva Ciganka”, govorio je.
“Dušu mi moju isisaše”, tiho je ponavljala Rada, ljuljajući se gornjim dijelom tijela. To im je bilo šesto dijete i prvo muško nakon pet kćerki. Fra Frano je rekao Radovanu da iziđe, a kada je ostao sam sa ženom poškropio ju je svetom vodom. “Nitko ne zna moju muku”, navodno je rekla. “Toliko smo ga čekali, da sam zamrzila kćerke, a sada se bojim da će mi se pamet okrenuti i da ću ga udaviti.” Fra Frano je izišao i rekao Radovanu da ode do susjedne kuće i zamoli domaćina da mu posudi što mlađe janje, a kada se Radovan vratio, fra Frano je gurnuo janje ženi u ruke i rekao joj da ga zadavi. “Ne mogu”, rekla je. Žena se, držeći janje u naručju, dugo tresla, a zatim je naglas zaplakala. Fra Frano je uzeo janje od nje i pružio ga Radovanu, rekavši mu da ga vrati u tor. Napravio je, kada je Radovan izišao, čaj od gospine trave, dao ga uplakanoj ženi, da pije, i dugo molio nad njom. Narednih godina, pred katolički Božić, dva dana uoči Badnjaka, fra Frano je, dok je župnikovao u Dobretićima, ujutro zaticao zaklano i uređeno janje, ostavljeno ispred kućnog praga.
Danima prije nego što je pao u komu, fra Frano se vidno mijenjao. Ispočetka se činilo da je riječ o sitnim hirovima koji dolaze s godinama, kako stari, iako je još uvijek bio relativno mlad, imao je tek četrdeset i šest godina, a kako prolazi vrijeme to poprima neki drugi, mnogo ružniji oblik: kasni na mise, svađa se s bolesnicima koji se skupljaju oko župne kuće i tjera ih od sebe, psuje majstore i razgoni ih s gradilišta, a njegove vatrene propovijedi, po kojima je nadaleko bio poznat, postale su zbrkane i nejasne. Quia omnis, qui se exaltat, humiliabitur: et qui se humiliat, exaltabitur,[3] započne a zatim nastavi govoriti o nečemu desetom. Ubrzo se pronio glas da nije pri pameti. Viđali su ga i noću, kako žurnim koracima promiče kroz selo. Kasnije je pričao kako je vidio svjetlo nadnaravne ljepote, koje je od Boga, za čijim je tragom išao. Dominus pascit me,[4]ponavljao je svaki put kada bi govorio o svojim noćnim šetnjama.
Sahranjen je na bučićkom groblju. Nikada travnički kraj, barem za fra Jakina života, nije zapamtio veći sprovod. Već sljedeći dan počeli su fra Franin grob obilaziti nevoljnici, koji su mu za života dolazili na kućni prag, i ubrzo su počele kružiti glasine o čudesnim ozdravljenjima po fra Franinu zagovoru. Jedna žena iz Busovače, kršćanka, koja se godinama nije mogla dići na noge, koja je obišla sva bosanska svetišta, od Olova do Podmilačja, a koju je muž na konju doveo do groblja, tvrdila je da je nakon toga prohodala i da se vratila kući na vlastitim nogama. Drugi bolesnik, šezdesetogodišnji starac iz Fojnice, kojega su mučila leđa, kojemu nije pomagala ni ljekovita fojnička voda, čudesno se uspravio na fra Franinu grobu, tvrdeći da je, prije nego što su mu uminuli bolovi u leđima, ugledao, kao znamen, nezemaljsko svjetlo visoko iznad, iako je bio tmuran i oblačan ljetni dan. Najviše se prepričavao slučaj žene koja se iz Nadioka na golim koljenima zaputila u Bučiće, u koje je stigla krvavih koljena, trpeći jake bolove. Imala je devetogodišnju djevojčicu koja niti je pričala niti hodala, već je nepomično ležala na postelji, povremeno trpeći jake bolove, nesvjesna svijeta oko sebe. Stigla je na fra Franin grob, prošavši pored ljudi koji su je propustili, koji su šutjeli i gledali u zemlju, nijemi i ponizni pred tolikom ljudskom boli. Dugo je molila na grobu, tražeći fra Franin zagovor kod Boga, da joj kćer uzme k sebi i providi s njom, da barem na onom svijetu, kao Božja mučenica, napravi prve korake i izgovori prve riječi. Kćer joj je, pričalo se, dok je ona molila na grobu, mirno i u snu umrla.
Onu večer u Bučićima, kada ih je našao kod vatre, ostao je s fra Franom i s fra Serafinom uz Grlonicu do kasno u noć, sve dok im nije ponestalo rakije. U jednom trenutku, kada ga je uhvatila rakija, svijet mu se najednom učinio lijepim i savršenim, bez ljudskog derta, nesreće i boli. Pogledao je u fra Serafina, koji je u jednom trenutku zašutio i zapiljio se u vodu koja je protjecala u mraku pored njih, i pomislio na bol koji ga napinje i guši, s kojim se bezuspješno, godinama, nosi pjesmom i rakijom. Nešto kasnije, kada se i kod njega ugasila iznenadna vatra, kada mu se zavrtjelo u glavi i kada je osjetio olovnu težinu nogu pod sobom, pao je u slično očajanje. Htio je nešto reći, da razbije tišinu koja ih je svom snagom pritisnula, i zaplitao je jedno vrijeme jezikom, pa odustao, a zatim je pomislio na fra Franine riječi, kako je Bog stvorio travku za svaku bolest, i dugo ih vagao u glavi. Htio im je reći da su istinite, da je Bog uistinu stvorio travku za svaku bolest, osim za ljudski bol, ali je u zadnji tren odustao, svjestan da su njih dvojica shvatili to puno prije njega, i otuda ta njihova druženja uz Grlonicu, gdje su nakratko zaboravljali na sve nevolje i brige koje ih tište.
Ustao je u mraku s kreveta i potaknuo vatru, a zatim prišao prozoru. Gledao je prema Bučićima koji se u tami više i ne naziru, stopljeni u visoku sjenu nad kojom se vidio komadić mutnog neba. Pokušavao je, u sveopćoj tami, nazrijeti tračak svjetla s fra Franina groba, na kojemu su neprestano gorjele svijeće koje svijet ne prestaje donositi ni petnaest godina nakon njegove smrti. Učini mu se u jednom trenutku da ga vidi. Sklopio je oči, pred kojima su mu odmah zaigrali svjetlaci, a kada ih je ponovo otvorio vidio je samo mrak, težak i prijeteći, koji je poput revnog stražara lebdio nad vodama i dubokom travničkom kotlinom. Speravit anima mea in Domino, a custodia matutina usque ad noctem,[5] molio je, dok tamu oko njega, osim usrdne molitve, osvjetljava tek slabašni odsjaj vatre koji se probija iz peći i nemirno igra po stropu.
Miraculum in Guča Gora – Marko Ćorić
Spušta se večer. Početak je prosinca, dan je okraćao, a po strehama vise duge i oštre ledenice koje noću, za jake mjesečine, ćudljivo svjetlucaju u tami. Vjetar raznosi s krovova snijeg i ravna uske i duboke prtine kroz šljivik koje se gube na mjestu gdje završava voćnjak, ograđen visokim plotom s gornje strane, koja gleda na planine. Ispred samostana gori postojana vatra koja se noću, od travničke strane, vidi izdalje. Vidi se zapravo užarena mrlja koja prigušeno igra i treperi. Četvrti je dan kako fra Marko Ćorić i Jozo Pivčušić zvani Pivac ispred samostanske kačare peku rakiju. Ispod kazana gore sirove grabove oblice, a oni sjede na visoko odrezanim ćutcima i čekaju da iz kazana poteče rakija. Povremeno ga rashlađuju snijegom koji ubacuju u visoki spremnik kroz koji spiralno prolaze bakarne cijevi koje u dnu završavaju uskom cjevčicom iz koje istječe rakija. Nešto dalje, u mraku kačare, na niskoj drvenoj klupici, naslonjen na kacu iz koje se širi oštri zadah dropa, spava Nisvet Jusufkadić zvani Juskić, krupni i prerano osijedjeli turčin iz Male Bukovice, koji već tri godine, koliko je proteklo od smrti njegova oca, živi sam u zapuštenoj kućici uvrh sela. Hasan Jusufkadić, Nisvetov otac, razuman i šutljiv čovjek velike snage, koji je rano ostao bez žene, kada je Juskić imao desetak godina, nastradao je prilikom potkivanja konja. Konj se planuo i pogodio Hasana kopitom u prsa. Umro je dva dana kasnije, u mukama, bacajući krv. Na njegovoj dženazi, što se rijetko događalo, okupilo se i nešto kršćanskog svijeta. Stajali su sa strane, u grupi, i tiho se razišli čim je Hasan ukopan.
Juskić se sedam-osam godina ranije prijavio u rat, navodno zbog neuzvraćene ljubavi, nakon što se seoska ljepotica u koju se bio zagledao udala za drugog. Proveo je tri godine na Krimu, gdje su Turci zajedno s Englezima i Francuzima ratovali protiv Rusa, odakle se vratio potpuno sijed. O tom periodu života nije volio pričati. “Bio je rat. Ubijali smo jedni druge… mi njih, oni nas. I tako tri godine”, bilo je sve što bi rekao prije nego što ušuti. Jedino je ponekad hvalio Engleze i Francuze, koji su zajedno s Turcima ratovali protiv Rusa, s kojima su se povremeno susretali: “Hranili smo se onim što otmemo i upljačkamo. Niko nije vodio brigu o nama, kao Englezi i Francuzi o svojima. Oni obučeni kao za svatove, a na nama vise krpe i drolje kao sa strašila. Odmah vidiš kolika je to sila.”
Bio je među rijetkim bosanskim vojnicima koji su se s Krima vratili živi. Ubrzo se odao piću i dugim samotničkim šetnjama vrletima Vlašića. Hodao je brzo, gledajući ravno ispred sebe, kao da ga netko progoni. Znao je gore, u kasnu jesen, kada se stočari spuste s planine, i prenoćiti, u nekom od napuštenih pastirskih stanova. Ponekad je znao sresti nekog od ratnih drugova, uglavnom iz Sarajeva, koji su besciljno lutali između Travnika i Sarajeva, iako je, koliko god je mogao, izbjegavao slične susrete. Uglavnom su razgovarali o ratu. Iako su izbjegavali govoriti o ružnim stvarima koje su se tamo događale, o pokoljima i pogibijama svojih drugova, koje su Juskiću često dolazile u san, te slike, iako neizgovorene, izlazile su mu pred oči površujući sve druge. Postojao je još jedan razlog zbog kojeg ih nije volio sresti: pri pogledu na te propale ljude, koji su se redom odali alkoholu, vidio je stvarnu sliku vlastitog poraza koji mu je zauvijek obilježio život.
– Koliko još imate? – upitao je fra Jako i sjeo na treći, slobodni ćutak.
– Ovaj i još dva – rekao je fra Marko. – Ovo je dvadeset i drugi.
– Da vam nađem zamjenu? Da malo odspavate?
– Ne treba. Brzo ćemo. Ovaj samo što nije procurio.
Te godine šljive su rodile kao rijetko kada. Čim su počele dozrijevati, fra Marko, koji se brinuo o voćnjaku i kačari, potpočio je dugim račvastim motkama otežale grane koje su se uvijale pod teretom plodova. Fra Marko je, također, dogovarao kotlarinu, poseban porez koji je samostan plaćao turskim vlastima za pečenje rakije. Umanjivao je za dobrih godina, koliko god je mogao, broj ispečenih kazana i bjesnio za loših, kada šljive podbace, jer se kotlarina svejedno morala platiti.
– Ode ja probuditi Juskića – rekao je Pivac. – Smrznut će se.
Prijateljstvo između Pivca i desetak godina mlađeg turčina započelo je nekoliko mjeseci nakon što se Juskić vratio s Krima. Visoki i snažni Pivac često se, zbog svoje teške i prkosne naravi, pogotovo kada popije, sukobljavao s lokalnim turcima. Jedne prilike napali su ga njih petorica. Pivac se jedno vrijeme uspješno branio, primajući i zadajući udarce, nakon čega su ga oborili na zemlju. Nekim slučajem putom je prolazio Juskić, koji je stao u Pivčevu obranu. Okomio se na turke, u čemu mu je pomogao i Pivac, koji je iskoristio Juskićev dolazak i pridigao se sa zemlje. Brzo su ih rastjerali.
Juskić, sav podbuhao od pića i nespavanja, vidjevši fra Jaku, donio je iz kačare ćutak i postavio ga ispred kazana.
– Ja došao malo pomoć – rekao je.
– Neka, neka – rekao je fra Jako.
Juskić je sjeo i zagledao se u vatru.
– Što ti je život… sprijeda te prži vatra, a s leđa bije studen. Nigdje rahat i nikad na zelenu granu – rekao je u jednom trenutku. – Ima gore u planini pećina. I tamo te, kad uđeš u nju, s leđa bije studen.
Zaplitao je jezikom.
– Znaš li ti da je naš Spasitelj… Gdje ono? – upitao je Pivac i okrenuo se prema fra Marku.
– Što, gdje? – upitao je fra Marko.
Fra Marko, koji će na prvo čelo Božića uzeti šezdesetu, također je zaplitao jezikom. Nije više podnosio piće kao nekada, dok je bio mlađi, kada se na njemu ništa nije dalo primijetiti kada popije, osim što bi postao mračan i zajedljiv.
– Gdje je ono pretvorio vodu u vino? – upitao je Pivac.
– U Kani Galilejskoj. Miraculum in Cana Galilaeae.[6]
– Pretvorio je vodu u vino – rekao je Pivac, okrenuvši se prema Juskiću. – Na svadbi, kad je ponestalo vina. Možeš to mislit!
– Golemo – rekao je Juskić. – Aferim! Kad sam bio na Krimu, bio je jedan Francuz koji je zalazio među nas. Pokazao bi nam pune šake para, pa ih sklopio i otvorio. Para nigdje. Poslije ih je vadio nama iz džepova, sve do zadnje pare.
Pivac se nasmijao i pogledao u Juskića.
– Živa istina – rekao je Juskić. – Gledao sam to vlastitim očima. Gorio ja kao luč ako lažem.
Pripremali su posljednji kazan: fra Marko je raskvašenim kukuruznim brašnom lijepio spoj iznad ložišta, dok su Pivac, fra Jako i Juskić ubacivali snijeg u spremnik. Povremeno bi zastali, grijali ruke na vatri i pijuckali rakiju iz fildžana.
– Da nije malo pojaka? – upitao je fra Jako.
– Nije – rekao je fra Marko. – Šljive su prirodile i nisu bile slatke kao što znaju bit. Ako je rastanjim samo je mogu pokvarit. Mogu ja, božemeprosti, pretvorit rakiju u vodu. Ništa lakše, bar vode imamo koliko hoćeš. Tu nam Bog nimalo nije žalio.
Nastavili su posljednji kazan i sjeli pored vatre.
– Ja sve nešto mislim da pređem na vašu vjeru – rekao je Juskić iznenada, netremice zureći u plamen na kojem je pištalo i pjenilo se sirovo drvo.
Iznenadio ih je. Fra Jako i fra Marko kratko su pogledali jedan u drugog i oborili pogled. Prvi se snašao Pivac.
– Dodijalo ti griješiti u svojoj pa bi malo griješio u tuđoj – rekao je. – Imamo mi takvih kao što si ti koliko god hoćeš.
– I previše – rekao je fra Marko koji je laganim, ritmičnim pokretima okretao ručicu kazana, koji je na trenutak prekinuo s poslom i pogledao u Juskića. – Imamo tvog hababa Pivca koji može popit za trojcu.
– Popit ćemo mi ovu rakiju i s tobom i bez tebe – rekao je Pivac.
– Nije zbog rakije – rekao je Juskić. – Pijem je i u svom zakonu… iako mi zabranjuje. I nisam jedini. Kada se samo sjetim Krima i votke koju smo tamo pili… od koje ti se učas pomrači um. Nije zbog rakije. Nešto drugo je u pitanju.
Pili su mnogi turci, ne samo Juskić, ali rijetki javno, kao on. Ako li htednu ove age prinoćiti, eto muke za domaćina i domaćicu. Domaćin leti od kuće do kuće svoga kuma i susida dobrog, traži meda i debela ovna, još levantine oli ljute rakije; domaćica od kume do kume traži brašna šeničkog. Neće turčin noćiti brez alve oli sladke pite, brez ovnovine i ljute rakije, pribilježio je jednom.
– Veće je čudo, božemeprosti, načiniti u Bosni kršćanina od turčina nego pretvoriti vodu u vino – rekao je fra Marko.
Fra Jako je šutio. Htio je objasniti Juskiću da to ne dolazi u obzir, da bi samostan zbog toga pretrpio veliku štetu, a da bi se i on sam proveo kao bos po trnju, jer bi se turci kao vukovi okomili na njega. Obrnutih slučajeva je bilo, da se kršćani poturče, čak i u njegovoj rodnoj Gluhoj Bukovici. Pamtio je dva slična slučaja. Oba puta radilo se o nevaljalim i propalim ljudima, željnim tuđe pažnje, koji su živjeli sami. Turci su slavili i prkosili, iako nitko nije bio na dobitku. Turci su zapravo slavili tuđi gubitak, ma koliko beznačajan bio, gluhu pobjedu na koju bi već sljedeći dan svi zaboravili, kao da se nikada nije ni dogodila, dok su novopečeni muslimani, na koje se rijetko tko osvrtao, zbunjeno hodali selom, ne shvaćajući da su dani njihove “slave” bespovratno prošli. Jedan od njih se godinu dvije nakon turčenja objesio u staji. “Šteta nakog čoeka”, rekao je ironično fra Jakin otac kada su turci, prkoseći, uz dreku i podvriskivanje, prošli kroz selo nakon što se jedan od njih poturčio.
Vidjevši Juskića onako pijana, predomislio se. Računao je da to iz njega progovara rakija.
Tri-četiri godine kasnije, Pivac je došao u gluho doba noći u Dolac i dugo udarao šakom o vrata župne kuće, sve dok se na vratima nije pomolio fra Jako.
– Pomagajte – rekao je Pivac.
– Što je bilo? – upitao je.
– Juskić… Hoće da se krsti i ispovjedi. Na samrti je. Vas je natekao i pocrnio. Neće dugo. Hoće samo vas… nikog drugog.
– Ode se ja spremit… I pamet u glavu… ako koga slučajno sretnemo usput, reći ćemo kako idemo obići nekog našeg bolesnika…
Usput nisu nikoga susreli. Prošli su kroz Malu Bukovicu i visoko iznad sela sklonili konje, a zatim se pješice vratili do Juskićeve kuće. Soba u kojoj je ležao oštro je zaudarala na slatkasti vonj raspadanja, užegli loj i teški miris vlažne, sirove vune koji je dopirao od spoljštenog dušeka na kojemu je Juskić ležao, koji je tko zna kada posljednji put ispucan. Najprije je bolesnika krstio, a zatim rekao Pivcu, Juskićevu krštenom kumu, da iziđe iz sobe.
Ispovijedao ga je više od sat vremena. Pivac je čekao u mračnom hodniku, kraj otvorenih vrata, i promatrao put koji vodi u selo. Čuo je nerazumljivi šapat koji je dopirao iza zatvorenih vrata. Mogao je tek, po jačini glasa, raspoznati kada govori Juskić, a kada fra Jako, koji je povremeno izlazio iz sobe, da dođe do zraka.
– Teški su grijesi pri njemu – rekao je Pivac. – Pričao mi je.
Godinu dana kasnije, u kasnu jesen, Pivca su pronašli mrtva uz Gučanski potok. Odnekle se vraćao pijan u Guču Goru i zastao da odmori. Naišle su neke rane studeni, Pivac je sjeo na panj, zaspao i smrznuo se. Pronašla su ga djeca, tri dana kasnije, dok su se ligurala niz zaleđeni potok.
Pivac je svoju imovinu zaviještao gučogorskom samostanu. Ljudi poput njega, iako odani piću i neurednom životu, imali su jaku i čvrstu vjeru. Fra Jako je jednog sličnog, Petra Matievića, koji je prije više od stotinu godina darovao Crkvi zemljište za kapelu, spomenuo u kronici. Bio je, prema pričama, neobično visok i jak čovjek koji se, poput Pivca, sukobljavao s turcima kada popije. Ovi snažni čovik, nejmajući bližnje rodbine, svoju zemlju ostavi redovnicim gdi se kapela sadašnja načini, misto ravnije i lipše od priašnjeg, zapisao je.
Fra Marko je umro posljednji, pet-šest godina prije ustanka. Kada je čuo da je Fra Marko legao na postelju, Fra Jako, koji se u to vrijeme nalazio u Dolcu, otišao ga je posjetiti. Zatekao ga je živa, netom opremljena posmrtnim sakramentima. Ležao je na krevetu zagledan u strop iznad sebe. Dugo je šutio, a zatim počeo pričati, brzo i grčevito, kao da se utrkuje s vremenom. Samo je jednom zastao i zatražio vode.
– Puno sam pio… još od malih nogu, dok sam s pokojnim ocem hodao uz kazan. I nimalo se ne kajem. Dodije život. Nisam jedini… Pili su i drugi, neki možda i više od mene, iako su krili… Opet, nešto računam da su Bogu draži grešnici kao ja nego gučogorski farizeji koji danju grme protiv rakije i svakog drugog grijeha, a obnoć u ćeliji, kad ostanu sami, piju dok ne padnu s nogu. Ali Bog sve vidi. Znam za neke priče što kruže o meni… i kružit će. Ljudi će vremenom dodavati i izmišljati, ali ja sam, što je najvažnije, izmiren s Bogom, a s ljudima kako kojim. Kad umrem, a vrijeme mi je, nek povedu na mom grobu i kolo ako hoće. Kad je dernek nek i hala gori, što se ono kaže. I to je s Božje strane. Ako vjeruješ u Boga, onda se svakoj smrti treba veseliti… A ja sam zameračio umrijeti kao nitko moj. I ugledat Kraljevstvo nebesko, osim ako mi Bog, grešnom kakav jesam, ne odredi neku drugu kuću i stan… Tako je, ako vjeruješ u vječni život… Ako ne vjeruješ, nikome ništa. Nit idi nit pitaj, poklopi se ušima i šuti, jer od šutnje nikoga nije zaboljela glava. Jedino mi je žao što nisam mogao, kao moj otac… Za života je načinio burence, nalio u njega rakiju, zapečatio ga voskom i naredio da ga zakopaju skupa s njim, da grobari, kad budu nekog drugog polagali u isti grob, uzmu burence, otvore ga i nazdrave za pokoj njegove duše. Pekao sam rakiju cijeli život i možda ne znam o njoj sve, ali znam jedno: ne progovara iz čovjeka rakija, već njegova prava priroda i ćud. Nagledao sam se svega i svačega… da ti ne pričam. Sjećaš se nesretnog Juskića, pokoj mu njegovoj duši… ti si ga i krstio i ispovjedio… To mi je pokojni Pivac pričo… samo meni i nikome drugom. Sjećaš se kad je one godine kod kazana tražio da ga krstimo.Sad znamo i ti i ja da to nije iz njega progovarala rakija… već vapaj izgubljene duše. Miraculum in Guča Gora.[7]
Kad je završio, fra Marko se smrknuo i zamislio. Vani je pljuštala kiša koju je vjetar ukoso nanosio na prozore, koja ga je pratila i u putu, kada se vraćao u Dolac.
Fra Jako je ustao iza stola i potaknuo vatru. Ubacio je nekoliko grabovih cjepanica i promatrao kako ih hvata plamen. Vani je zapuhao vjetar, plamen je nakratko zaigrao, i njemu se na trenutak učini da gleda u davnu vatru koja gori ispod rakijskog kazana. Pomisli na Juskića, Pivca i fra Marka, kako su sva trojica imala tvrđu i jaču vjeru od njega, kojega su s vremena na vrijeme opsjedale sumnje. I sada, dok gleda u plamen, opsjedaju ga crne misli, i on se prekrsti da ih otjera od sebe. U glavi mu odzvanja ono fra Markovo “Dodije život”, i u jednom trenutku se sav skupi i pomisli na smrt, kao na jedino valjano iskupljenje.
Ego sum qui sum – Filip Pašalić
Ima tome već više od četvrt stoljeća kako je fra Filip Pašalić sahranjen u Carigradu, uz oltar crkve svetog Jurja na Galati. Priča o njegovu životu jedna je od onih bosansko-fratarskih priča, tvrda i teška, koja se kroz stoljeća predvidivo ponavlja, u kojoj se izmjenjuju bolećivost i fatalizam, svojstveni bosanskom stanovništvu svih vjera, što se prenijelo i na fratarski svijet. I sam se, počesto, kada se osvrne iza sebe, predan vlastitoj muci, na sličan način nosio sa životnim nedaćama. Sjeti se fra Nikole Živkovića, koji je cijeli život osluškivao bolesnu nogu, koja mu je u djetinjstvu, zbog bolesti koju je prebolio, ostala kraća, a koji je, svima koji su ga htjeli slušati, pričao o svojoj muci kao da ne postoji ništa drugo vrijedno njegove pažnje.
Pri pomisli na Pašalića, kod fra Jake se svaki put iznova javi blagi osjećaj krivnje. Iako ga je slabo poznavao, opisao ga je kao oholu i samoživu osobu koja je izgubila doticaj sa svijetom Bosne: Provincial Pašalić sasvim biše privržen turcim i vas turski. Zapisao je, također, kako Pašalić nije bio prijatelj Bosni. Sada, dvadeset i pet godina kasnije, na Pašalića gleda potpuno drugačijim očima, očima carigradskih kršćana o kojima je skrbio, koji su ga u znak poštovanja sahranili u crkvi koju je gradio i održavao, nepromišljeno posuđujući novac.
U ljeto 1845., zauzimanjem fra Filipa Pašalića, bosanski franjevci kupili su od poljskoga kneza Adama Czartoryskog zemljište za kapelu u anadolskom selu Adampolu, u kojemu su živjeli prognani Poljaci, udaljenom tridesetak kilometara od Carigrada. Czartoryski, imigrant koji je svojevremeno bio ministar vanjskih poslova ruskog cara Aleksandra I., nazvao je selo po sebi. Po pričama koje je slušao, Czartoryski je neprestano pričao o Poljskoj, tragično podijeljenoj između ruske i pruske uprave, o danima njezine slave, kada je i Moskva strahovala od “slavne poljske konjice”. Želio je u Carigradu, odmah nakon što je pobjegao iz Poljske, stvoriti drugo poljsko emigracijsko središte, nakon prvog u Parizu, u kojem je boravio. Poslao je u Tursku Michala Czajkowskog, tihog i prodornog čovjeka koji je s vremena na vrijeme navraćao u Adampol, koji je kupio nenaseljeno šumsko područje od misionarskog reda lazarista. Već nakon nekoliko godina bilo je jasno kako naselje neće zaživjeti, barem ne u onom obliku kako je Czartoryski zamišljao, te ga je prodao Pašaliću. Prema dogovoru, franjevci su se trebali duhovno skrbiti o tamošnjim Poljacima, kao i o Dalmatincima, Dubrovčanima i bosanskim katolicima koje su namjeravali doseliti iz Carigrada. Izgradili su, za početak, rezidenciju i kapelu posvećenu svetoj Ani. Uvidjevši, već nakon nekoliko godina, da adampolski projekt neće zaživjeti, Pašalić je prodao imanje i za milijun osmanskih lira kupio staru crkvu svetog Jurja na Galati i samostansku zgradu uz nju, u kojoj je nekada bilo sjedište apostolskog vikarijata. Da bi namaknuo potreban novac, počeo je prikupljati dobrovoljne priloge i milodare u europskim prijestolnicama, u Beču, Pešti, Parizu, Rimu…
Najbolji dio života posvetio je misiji na Galati, neumorno putujući Europom, jer je smatrao kako bosanski franjevci u Carigradu, kao prijestolnici, u koju su fratri stoljećima dolazili, moraju imati svoje predstavništvo, mjesto gdje će boraviti kada se kakvim poslom zateknu u Carigradu. Zaduživao se na sve strane i prikupljao kolektu, od Bosne pa do Austrije, Italije i Mađarske. Kada je, za vrijeme biskupovanja fra Marijana Šunjića, izabran za provincijala, zamjerio se brojnim fratrima, među kojima je bio i fra Jako, zbog novaca koje je iz Bosne, iz Provincije, na svoju ruku i ne pitajući nikoga, slao u Carigrad, za održavanje rezidencije. Bilo je to u vrijeme kada je donesena odluka o rušenju starog i izgradnji novog samostana u Fojnici, koji je kroz stoljeća predstavljao duhovni i svjetovni centar bosansko-katoličkog svijeta, što je dodatno pojačalo animozitet prema Pašaliću. Provincija, predvođena fra Marijanom Šunjićem, sve svoje snage usmjerila je na izgradnju fojničkog samostana, dok je Pašalić uporno vukao na svoju stranu. Kada mu je istekao mandat provincijala, Pašalić je izabran za predsjednika Carigradske rezidencije. Tada je zauvijek napustio Bosnu.
Zbog nakupljenih dugova, čim je stigao u Carigrad, zaputio se u Mađarsku, prikupljati kolektu. Tom prilikom teško se razbolio. Ujutro je osjetio jaku glavobolju, nakon čega je postao razdražljiv. Fra Jozo Radoš, koji je putovao zajedno s njim, pričao je kako ga Pašalić u jednom trenutku nije prepoznao. “Ja sam, Jozo”, govorio je, dok je Pašalić, izgubljen i poluotvorenih usta, zurio negdje mimo njega, preko mutnog i nadošlog Dunava. Po savjetu liječnika vratio se u Carigrad, na liječenje. Ležao je danima u neznanju, trpeći jake glavobolje, a onda mu se nekoliko dana pred smrt razbistrilo. Svjestan da umire, tražio je oproštaj od sviju koje je povrijedio. Radoš, koji je bdio nad njim, svjedočio je njegovim posljednjim satima: “Da se ponovo rodim, govorio je, napravio bih isto, svjestan glasina koje su se širile o meni. I do pakla i do raja često vodi isti put, popločan dobrim namjerama. Taj put, koji ti usmjeri život, nitko ne bira sam, već je odraz Božje volje, govorio je, pa šta koga zapadne, nekoga Guča Gora, nekoga Beč ili Carigrad, a nekoga, opet, zapadne da luta između ovo dvoje, ne pripadajući nigdje.” Umro je navečer, u snu, u pedeset i šestoj godini života. “Zadnjih godina života, kao da je slutio skoru smrt, trošio se preko svake mjere, kao da se utrkuje sam sa sobom. Htio je dovršiti započeto svjestan da to nadilazi njegove snage. Imao je malu bilježnicu, koju je nosio sa sobom, u koju je upisivao poslove koje je tokom dana trebao obaviti, jer je počeo zaboravljati. Obilazi vrt i vidi da su istruli direci koji nose nisku nadstrešnicu uz samostansku zgradu i čim se vrati u stan zapiše: promijeniti istrule direke, i odmah traži majstore i raspituje se gdje može nabaviti nove.”
Fratri su više od dvadeset godina nakon Pašalićeve smrti skrbili o katoličkim iseljenicima iz Bosne i Hrvatske i vršili službu kapelana u obližnjoj austrijskoj bolnici. Pašalićevu misiju nastavio je fra Jozo Radoš kojemu je bezdomništvo, kao i Pašaliću, odredilo život. Prije dvadesetak godina, u jesen, Radoš je navratio u Guču Goru, kod fra Jake, da se oprosti pred povratak u Carigrad. Ispijen i lošeg zdravlja, slutio je da se više nikada neće vratiti u Bosnu. Danima prije odlaska obilazio je rodno Duvno. Viđali su ga u Kovačima, na mjestu gdje Šujica ponire u dubinu; u Prisoju, gdje rijeka ponovo izbija iz zemlje, ili kako žurno grabi Duvanjskim poljem, kao da ga netko goni. U Guču Goru je došao preko Rame i Gornjeg Skoplja, kroz živopisnu Bistričku riku, gdje se u jesen, kada se Radoš zaputio u Carigrad, prije prvih snjegova, u jedinstvenom prizoru, može vidjeti sva raskoš bosanske jeseni. Boje koje se otvore pred očima putnika zapanjuju svojom širinom: izmjenjuju se žute krošnje jasenova i breza i divlja, crvena boja javorovih listova, a cijeli prizor prošaran je zelenilom četinarskih vrsta, smrče i bijelog bora. “Gledam tu Božju ljepotu, list u svim bojama, pa zastanem”, rekao je, “usmjerim pogled prema jednom dijelu, gdje su boje najživlje, i pokušavam zapamtiti tu sliku, da je ponesem sa sobom u Carigrad, kao dragu uspomenu. Evo, dok sam došao dovde, do tebe, slika je izblijedila: oči ne pamte a razum se poigrava s nama. Kod nas, u Duvnu, stariji ljudi kažu kako su ljudske oči gladne, da se ne mogu zasititi ljepote, i da tu glad ništa ne može zatomiti osim šake zemlje.” Radoš je, dvije godine nakon njihova susreta u Gučoj Gori, umro u Carigradu, gdje je i sahranjen, u četrdeset i petoj godini života. Rezidencija je tih godina tavorila, dok se posrnulo Osmansko Carstvo urušavalo, zbog čega je malo tko, osim rijetkih avanturista vođenih mutnim i ćudljivim nagonima, navraćao u Carigrad. Ugašena je nekoliko godina nakon austrougarske okupacije, kada više nije postojala potreba za posebnim franjevačkim predstavništvom u osmanskoj prijestolnici, koja se preko noći od mjesta gdje se krojila sudbina katoličko-bosanskog svijeta pretvorila u daleku tuđinu.
Tokom boravka u Carigradu, fra Jako je dobar dio vremena proveo u Adampolu. Pašalića je rijetko viđao. Neprestano u žurbi i pokretu, navratio je jednu večer, u prolazu, jer je rano ujutro namjeravao produžiti dalje. Bio je razočaran, jer nitko od katoličkih doseljenika nije želio preći iz Carigrada u Adampol. “Ima nešto u ljudima, neki strah”, rekao je iznenada, “koji ih prijeći da iskušaju nešto novo. Htio sam ovdje, u Adampolu, izgraditi most između Bosne i Carigrada, pa se ponekad upitam kome.” Sjedio je uz prozor i pušio. Lice mu je ostalo u sjeni, spram prozora, i samo bi ga katkad sablasno osvijetlio žar cigarete. “Da mi nije ovoga”, rekao je u jednom trenutku i pokazao na cigaretu, “ne znam kako bi se nosio sa životom. Čovjek mora imati nešto na što se u najtežim trenucima, kad ga shrvaju brige, može osloniti. Zastanem i zapalim, i svijet na trenutak, dok se blagotvorni dim širi tijelom, postane ljepše i podnošljivije mjesto. Promatram cigaretu i svaki put pomislim kako bi bilo dobro da je duga odavde do Carigrada, da ti trenuci što duže potraju. A kad prođem carigradskim budžacima, gdje se okuplja najveća carigradska bijeda, otupljena opijumom, pomislim na cigarete, na to koliko smo, ja i taj besprizorni svijet, bliski, da sam i ja lako mogao završiti kao jedan od njih. Često odem tamo, kad se uzoholim i uzvisim, i zahvaljujem Bogu na svemu što mi je dao.”
Krajem 1848. godine, nakon sloma revolucije koja se proširila na dobar dio Europe, u Adampol su počeli pristizati poraženi poljski revolucionari, liječnici, oficiri, plemići… Nepovjerljivi prema svima, drže se između sebe, ne dopuštajući nikome da zaviri u njihov zatvoreni svijet. Okupljali su se u izdvojenim grupicama i dan i noć žustro o nečemu raspravljali. Fra Jako je bezuspješno pokušavao stupiti u kontakt s njima, za razliku od Pašalića, kojega su prihvatili, koji im pomaže koliko može. Učio ih je turski jezik, on ili netko od dubrovačkih trgovaca koje je dovodio iz Galate, ili im pomagao na neki drugi način, nabavljajući knjige i lijekove.
Iz tih dana datira i Pašalićevo neobično prijateljstvo s Aziz-pašom, utjecajnim činovnikom Visoke Porte, koji je, navodno, starinom bio iz Bosne. Govorio je talijanski, njemački i mađarski. Jedne prilike ga je i upoznao, kada je s Pašalićem, koji ga je nazivao rođakom, navratio u Adampol. Pašalić je tvrdio da je Aziz-paša porijeklom iz njegova rodnog Ljubunčića, odakle je njegov davni predak otišao u Carigrad i prešao na islam. Otvoren i susretljiv, Aziz-paša je svojom pojavom u svemu odudarao od mračnih turskih dostojanstvenika kakve je viđao po Bosni. Imao je izduženo, koščato lice s pramenom sijede kose iznad čela. Nabavljao je i čitao europske časopise, koji su mu pristizali diplomatskom poštom. S oduševljenjem je pričao o Petőfiju i citirao na mađarskom neke njegove stihove. “Pusta mladost”, rekao je. “Čovjek tek kad ostari shvati da je bio živ samo onda dok je u njemu ključala mladalačka krv, a sve nakon toga gluho je trajanje i nesporazum između onoga što smo bili i onoga što smo u međuvremenu postali.” Pašalić mu je jednom, kada je Aziz-paša napustio Adampol, ne spominjući gdje ju je nabavio, pokazao bujruntiju koju mu je izdao Mehmed Ali-paša, zet cara Abdula Medžida, u kojoj Pašalića naziva “svojim vjernim”.
U jesen, posljednje godine koju je proveo na mjestu provincijala, Pašalić je nenajavljen došao u Guču Goru i potražio fra Jaku. Bio je lijep jesenji dan. Izišli su u šljivik, na mjesto odakle se otvara pogled na travničku kotlinu. Pašalić je zatražio od fra Jake da pođe s njim u Rim. Nije mu želio otkriti zbog čega. Pokazao mu je pismo od generala franjevačkog reda, rekavši da ga general poziva u Rim, međutim fra Jako je iz pisma shvatio da je Pašalić zatražio susret. Rekao mu je to, na što je Pašalić zašutio.
– O krupnim stvarima se radi – rekao je u jednom trenutku. – Razmisli.
– Imaš li dozvolu od kustosa i definitorija? – upitao je.
Pašalić je šutio, zagledan u daljinu.
– Ja bez pismene dozvole kustosa i definitorija ne idem nikuda – rekao je fra Jako, na što se Pašalić bez riječi udaljio i odmah zatim napustio Guču Goru.
Dugo je, nakon Pašalićeva odlaska, razmišljao o njegovoj molbi. Saznao je, nekoliko dana nakon susreta u Gučoj Gori, da je Pašalić odustao od puta, a mnogo kasnije, nakon Pašalićeve smrti, saznao je da je Pašalić već tada povremeno padao u neznanje. Vjerojatno je to bio razlog zbog kojega je odustao od puta u Rim, do kojeg se putovalo dvadesetak dana. Fojnički prakaratur Marko Bilandžija, koji ga je jedne prilike pratio u Kraljevu Sutjesku, tek je nakon Pašalićeve smrti ispričao kako je Pašalić jedne prilike pao u nesvijest. “Kad smo prošli Visoko i okrenuli prema Kraljevoj Sutjesci”, pričao je, “u jednom trenutku nisam više čuo fra Filipova konja. Okrenem se, a fra Filip leži na zemlji. Priđem mu, a on zbunjeno gleda u mene. Što se dogodilo, upitao sam nešto kasnije, kad je počeo dolaziti sebi. Nije mi ništa odgovorio. Ustao je sa zemlje, zapalio cigaretu i popeo se na konja.”
Nekoliko godina nakon Pašalićeve smrti, fra Jako je susreo u Fojnici fra Jozu Radoša, koji je vodio fratarsku rezidenciju u Carigradu, koji je na tom mjestu zamijenio Pašalića. Dugo su razgovarali o njemu. “Jednom sam ga upitao čiji smo mi, nakon što su do nas u Carigrad doprle ružne glasine, kako smo zanemarili Bosnu i ovdašnji svijet”, započeo je Radoš. “Bili smo malo i popili. Nekada, kada ti se skupi i kada te u tuđem svijetu obuzme nostalgija, da ti ne lažem, ne pomaže ništa drugo osim rakije. Ego sum qui sum“,[8] svačiji i ničiji, odgovorio je Pašalić. Kad se jednom otisneš od kuće, govorio je, više nema povratka, što shvatiš kasno ili nikada. Misao o povratku tinja u ljudskoj glavi, pa i onda kada se nemaš gdje vratiti, i cijeli ti život prođe u nastojanju da negdje pripadaš. U čovjeku se, govorio je, otvori neka nazajažljiva praznina kojoj pokušavaš dati smisao. Crkva na Galati bila je fra Filipov način. Pomagao je našem svijetu koliko god je mogao, pa čak i bosanskim begovima i njihovim obiteljima, kada su nakon Omer-pašina pohoda počeli pristizati u Carigrad, izgubljeni i bez ikoga svoga. Mnogi od njih nisu ni znali tko im je pomogao. Gdje god je mogao, činio je to potajno. Te autem faciente eleemosynam, nesciat sinistra tua quid faciat dextera tua,[9] govorio je. Čovjek je istinski slobodan samo onda kad ne osjeća nikakav dug prema drugima. Ako mu želiš pomoći, ne smiješ mu teret duga natovariti na leđa, da ga cijeli život sapinje i guši.”
Sjedio je za stolom, leđima okrenut peći i prebirao bilješke iz studentskih dana. Ispred prozora je proletjela sjena i začuo se tresak, kada je s krova spuzao snijeg. Seljaci, koji su došli nekako iza podneva, obarali su ga s ljestava dugim motkama s krova župne kuće. S vremena na vrijeme uđu u kuću, da se ogriju. Za njima se u sobu uvuče dah ledene studeni koji dugo zamire u prohladnoj prostoriji. Navukao je kaput i izišao vani. Nebo se zatvorilo i počeo je propadati novi snijeg, koji se odmah počeo hvatati po očišćenim dijelovima krova. Čovjek, pomislio je – dok mu je vjetar, koji se iznenada napeo, nanosio snježnu prašinu u lice – cijeli život gura svoj kamen uz brdo, kako bi ga koji tren kasnije promatrao kada se u jednom trenutku otisne niz strminu.
Seljaci su završili posao, pokupili ljestve i otišli kućama, a on je još dugo – ne osjećajući studen, osim po ozeblim nožnim prstima – promatrao novi snijeg koji mu se hvatao po kosi i po odjeći.
[2]Salijevanje strave je tradicionalni narodni običaj i ritual koji navodno pomaže kod psihičkog šoka, straha i tjeskobe, a izvodi se topljenjem i lijevanjem olova u vodu.
[3]Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen. (Lk 14, 11)
Liber Bosniacus mortuorum
Dominus pascit me – Frano Zubić
Treći je dan kako fra Frano Zubić leži bez svijesti u župnoj kući u Bučićima oko koje se sakupljaju vjernici koji u tišini mole za njegovo ozdravljenje. Nađe se tu i pokoji turčin, kojemu su fra Frano i njegove “likarije” valjale za života, koji stoje određeno vrijeme po strani, a zatim se u tišini udalje. Među njima je i travnički kajmakam Ahmed-beg koji je ostavio pratnju u dnu sela, da nepotrebno ne plaši okupljeni svijet, i koji je u jednom trenutku ušao u kuću i stajao jedno vrijeme uz uzglavlje bolesničke postelje, tupo zureći u fra Franino lice. “Tek kada odeš na duže vrijeme u tuđi svijet”, pričao je kasnije, “shvatiš da su ti ovdašnji kršćani nevoljena braća, koja ti mogu valjati kao nitko tvoj. To što smo mi, Alahovom milošću, stariji, učas se može promijeniti.”
Fra Frano je rođen u Travniku, za Dželaludinova vakta, u potleušici koja je preko Lašve gledala ravno u Konak, koja je davno srušena i sklonjena i danas joj se ne zna ni za trag. Fra Frano je to često spominjao: “Kad dođeš na mjesto gdje si rođen i gdje si odrastao, pa ne nađeš ni kuće ni kućišta, obuzme te neka tuga, kao da ti je netko iščupao komadić duše.” Potjecao je iz osiromašene plemićke obitelji čiji su se preci iz Dobretića doselili u Travnik. Imali su i vlastiti obiteljski grb, koji je jedan njihov davni predak dao izraditi u Veneciji. Bio je podijeljen na dva jednaka dijela. Na prvom se, na žutom polju, koje se protezalo cijelim grbom, nalazio krilati lav sa zavinutim repom i orlovskom glavom, a na drugom još jedan lav, ljubičastobijel, koji je također imao orlovsku glavu, što nije bilo slučajno, jer su orlovi dan i noć nadlijetali visoke Dobretiće, kao trajni simbol tog skrajnutog svijeta.
Kada se serasker Omer-paša Latas, nakon što je umirio Bosnu, okrenuo protiv kršćana, najprije je zabranio novine i knjige iz Zagreba, pa oduzeo kršćanima oružje, do zadnjeg nožića, a zatim je pozatvarao brojne fratre, među njima i jajačkog župnika fra Antu Gutića i fra Franu, koji je u to vrijeme bio župnik u Sokolinama. Uhvaćeni su u Jajcu odakle su prebačeni u Travnik. Kajmakam Ali-paša Osmanlija – zao i pokvaren Turčin, koji je tlačio kršćanski svijet i kada treba i kada ne treba, jer su kršćani, kako je govorio, krivi kako god se uzme, jer su rođeni u krivoj vjeri i na krivom mjestu, jer nema Boga do Alaha dželešanuha – držao ih je tri mjeseca u Travniku, u tijesnoj i prljavoj ćeliji, zapravo u dnu zatvorskog hodnika koji je bio pregrađen trulim, mašnjavim daskama, gdje su cijelo vrijeme trpjeli glad i studen. Kajmakan travanjski Adži Ali-paša Osmanlia, najveći izkopanik krstjanski, ova dva misnika stavi u najtišnji apst na po nase,[1] gdi su veliku zimu, glad i nečistoću podnili tri miseca. Što bi jim se od paroka dolačkog oli od krstjana poslalo za jila, to bi turci pojeli često put, zapisao je fra Jako. “Ne znaš što je gore”, pričao je fra Anto kada su ih izveli iz zatvora, “ili glad ili studen ili to što prolazi dan za danom a nitko ti ništa ne govori, niti naši niti Turci, ni glasa ni habera, što bi se reklo, naši ne znaju a Turci šute.” Fra Marijan Šunjić išao je u dva navrata kod Omer-paše Latasa, koji je i prvi put naredio da se fratri oslobode, ali se Ali-paša otvoreno usprotivio, prkoseći Omer-paši kojega je nazivao kaurinom. Travnički turci bili su kivni na fra Ivana Franu Jukića i na fra Antu, jer su smatrali da su njih dvojica javili Omer-paši da su krajiški pobunjenici ušli u Jajce, koji su odmah po dolasku počeli pljačkati kršćanske kuće i crkve, što je Travničanima, sklonim pobunjenicima, pomrsilo računicu, dok je fra Frano stradao slučajno, jer se zatekao u Jajcu kada su Turci došli po fra Antu. Tek kada je fra Marijan drugi put otišao kod Omer-paše, koji je poručio Ali-paši da se ne igra s njegovim strpljenjem, kajmakam je popustio.
Kada je izišao iz zatvora, fra Frano se vidno promijenio. Nekada vedar, otvoren i razgovorljiv, povukao se preko noći u sebe, prestao je jesti meso i počeo odlaziti u planine, gdje je brao ljekovite trave. Sušio ih je u dubokom hladu, da sunce ne izvuče iz njih lijek i blagoslov. “Za svaku boljku”, govorio je, “Bog je stvorio travku koja je liječi.” Ubrzo je došao na glas kao iscjelitelj. Oko župne kuće, gdje god je bio na župi, okupljali su se nevoljnici svih vjera, i kršćani i hrišćani i turci, jer je glas o njegovoj blagosti i svetosti išao za njim, gdje god da je bio, od Gradiške i Ivanjske pa do Dobretića, Dolca i Bučića.
Jednom, godinu dana nakon smrti fra Marijana Šunjića, poruči po njega u Dolac, gdje je bio kapelan, travnički kajmakam Ahmed-beg, otvoren i razuman čovjek, da mu dođe, jer da mu se u kući prikazuju džini koji mu ne daju mira. Dovodio je i hodže, koji su mu salijevali stravu[2] i pisali zapise, ali uzalud. Dolazio je i neki Hadži-Jusuf Stambolija iz Sjenice, nadaleko čuven, koji je ostao desetak dana, sve dok, na kraju, nije digao ruke od Ahmed-bega i napustio Travnik.
Doveli su ga pred visokog, ispaćenog čovjeka ugašenih očiju, krvavih od nespavanja, koji je poput kipa sjedio u zamračenoj sobi i gledao negdje mimo fra Frane. “Čujem ih po cijelu noć”, govorio je. “Oduzela mi se i hrana. Danima niti spavam niti jedem.” Ahmed-beg je tri godine proveo na Krimu, ratujući protiv Rusa, a kada se vratio, zatvorio se u kuću i nikome danima nije dao ući u sobu u kojoj je boravio. Hranu su mu ostavljali ispred vrata. Jeo je malo i rijetko. Nekako se oporavio i došao sebi, a onda se nakon pet-šest godina sve vratilo na staro, u još težem i ružnijem obliku. Nekada hrabar i neustrašiv, pretvorio se u bojažljivu i plašljivu osobu. Hodao je Travnikom neprestano se osvrćući oko sebe, kao da ga netko progoni, što je svima upalo u oči. Glasine o tome doprle su i do sarajevskog valije, da Ahmed-beg, takav kakav je, izgubljen i napola lud, ne može valjano obavljati službu kajmakama.
Fra Frano je najprije blagoslovio kuću svetom vodom, a zatim dugo klečao ispred Ahmed-bega i molio. Liječio ga je čajem od gospine trave koji, kako je govorio, liječi, uz Božji zagovor, nemir u duši. Kajmakam je nekoliko mjeseci kasnije došao u Dolac vodeći sa sobom konja velike ljepote, kojega je poklonio fra Frani i dopustio mu da ga slobodno jaše kroz Travnik, što je kršćanima bilo strogo zabranjeno.
Imao je fra Frano i svoje časove blaženstva i nepomućenog mira, kada je nakratko odustajao od asketskog života. Iako rijetki, ti trenuci bili su mu dragocjeni. Poslao bi, ako je čuo da je u blizini, po fra Serafina Begića, veseljaka i dobričinu koji je lijepo pjevao uz šargiju, za kojega je uvijek imao pripremljenog duhana i rakije. Sjeli bi uz Grlonicu, u kojoj su hladili rakiju i svako malo fra Serafin bi pustio glas, dok je fra Frano oborenih očiju zurio u vodu.
Jedne prilike, fra Jako se nekim poslom zatekao u Bučićima: tražio je Miju Mlakića, majstora koji je izrađivao šimlju kojoj nadaleko nije bilo ravne, jer je htio zamijeniti dio krova dolačke crkve koji je prokišnjavao. Usput je otišao vidjeti temelje crkve koju je fra Frano gradio. Otišao je najprije do župne kuće, koju je zatekao praznu, a zatim je, kada je obišao temelje, ugledao nešto dalje slabašni plamen vatre i krenuo prema njoj. Već je izdalje zapazio njihove siluete spram plamena koji je ljetni povjetarac povijao i zanosio. Fra Serafin je sjedio licem okrenut prema rijeci, dok je fra Frano stajao pored vatre i barkao je štapom. Čulo se pucketanje smreka, koje je fra Frano s vremena na vrijeme bacao na otvoreni plamen.
Pada noć a fra Frano, fra Jako i fra Serafin još uvijek sjede uz rijeku. Vatra se ugasila i samo se katkad, kada zapuše vjetar i podigne pepeo, zažare vršci ugašenih ugaraka i muklo zasvjetlucaju u mraku. “Kad bol sanja kraj đulova granja, a dert guši i suze osuši”, odzvanja kroz noć fra Serafinov nekada čisti i bistri glas koji su duhan i piće dobrano načeli, dok se iz pozadine probija jedva čujni žubor vode koji podsjeća na nerazumljivi šapat.
Kružile su priče kako je fra Serafin, napola u šali, a napola u zbilji, zamolio jednom fra Franu da istjera đavle iz njega, misleći valjda na svoj neredovnički život i sklonost piću. Sjedili su, kada se to dogodilo, uz Grlonicu, kasno navečer, nekoliko dana uoči Gospojine. Ponestalo im je rakije i fra Frano je u početku mislio da se fra Serafin šali, sve dok se nije zagledao u njega, u njegovo namršteno i ozbiljno lice. “Lako ću ja s tvojim đavlima”, navodno je rekao fra Frano. “Mogu ih odvesti u crkvu i pričestiti, a da ne sagriješim kod Boga.” Međutim, jedan drugi slučaj, dugo se prepričavao. Doveli su mu, dok je bio župnik u Dobretićima, hrišćanku iz Mudrika za koju je njezin muž, neki Radovan Pecikoza, tvrdio da je opsjednuta. Došli su noću, potajno, za manjeg rugla. Žena, Rada, napaćena i iscrpljena, očajnički se opire i neće da uđe u kuću. Najposlije ju je muž silom ugurao i natjerao da sjedne na niski tronožac koji je stajao uz peć. Odbijala je dojiti tek rođeno dijete, koje je Radovan nosio kod drugih dojilja u selu, tvrdeći kako se Radi oduzelo mlijeko. “Ništa drugo ne radim već nosam po selu dijete kao kakva Ciganka”, govorio je.
“Dušu mi moju isisaše”, tiho je ponavljala Rada, ljuljajući se gornjim dijelom tijela. To im je bilo šesto dijete i prvo muško nakon pet kćerki. Fra Frano je rekao Radovanu da iziđe, a kada je ostao sam sa ženom poškropio ju je svetom vodom. “Nitko ne zna moju muku”, navodno je rekla. “Toliko smo ga čekali, da sam zamrzila kćerke, a sada se bojim da će mi se pamet okrenuti i da ću ga udaviti.” Fra Frano je izišao i rekao Radovanu da ode do susjedne kuće i zamoli domaćina da mu posudi što mlađe janje, a kada se Radovan vratio, fra Frano je gurnuo janje ženi u ruke i rekao joj da ga zadavi. “Ne mogu”, rekla je. Žena se, držeći janje u naručju, dugo tresla, a zatim je naglas zaplakala. Fra Frano je uzeo janje od nje i pružio ga Radovanu, rekavši mu da ga vrati u tor. Napravio je, kada je Radovan izišao, čaj od gospine trave, dao ga uplakanoj ženi, da pije, i dugo molio nad njom. Narednih godina, pred katolički Božić, dva dana uoči Badnjaka, fra Frano je, dok je župnikovao u Dobretićima, ujutro zaticao zaklano i uređeno janje, ostavljeno ispred kućnog praga.
Danima prije nego što je pao u komu, fra Frano se vidno mijenjao. Ispočetka se činilo da je riječ o sitnim hirovima koji dolaze s godinama, kako stari, iako je još uvijek bio relativno mlad, imao je tek četrdeset i šest godina, a kako prolazi vrijeme to poprima neki drugi, mnogo ružniji oblik: kasni na mise, svađa se s bolesnicima koji se skupljaju oko župne kuće i tjera ih od sebe, psuje majstore i razgoni ih s gradilišta, a njegove vatrene propovijedi, po kojima je nadaleko bio poznat, postale su zbrkane i nejasne. Quia omnis, qui se exaltat, humiliabitur: et qui se humiliat, exaltabitur,[3] započne a zatim nastavi govoriti o nečemu desetom. Ubrzo se pronio glas da nije pri pameti. Viđali su ga i noću, kako žurnim koracima promiče kroz selo. Kasnije je pričao kako je vidio svjetlo nadnaravne ljepote, koje je od Boga, za čijim je tragom išao. Dominus pascit me,[4] ponavljao je svaki put kada bi govorio o svojim noćnim šetnjama.
Sahranjen je na bučićkom groblju. Nikada travnički kraj, barem za fra Jakina života, nije zapamtio veći sprovod. Već sljedeći dan počeli su fra Franin grob obilaziti nevoljnici, koji su mu za života dolazili na kućni prag, i ubrzo su počele kružiti glasine o čudesnim ozdravljenjima po fra Franinu zagovoru. Jedna žena iz Busovače, kršćanka, koja se godinama nije mogla dići na noge, koja je obišla sva bosanska svetišta, od Olova do Podmilačja, a koju je muž na konju doveo do groblja, tvrdila je da je nakon toga prohodala i da se vratila kući na vlastitim nogama. Drugi bolesnik, šezdesetogodišnji starac iz Fojnice, kojega su mučila leđa, kojemu nije pomagala ni ljekovita fojnička voda, čudesno se uspravio na fra Franinu grobu, tvrdeći da je, prije nego što su mu uminuli bolovi u leđima, ugledao, kao znamen, nezemaljsko svjetlo visoko iznad, iako je bio tmuran i oblačan ljetni dan. Najviše se prepričavao slučaj žene koja se iz Nadioka na golim koljenima zaputila u Bučiće, u koje je stigla krvavih koljena, trpeći jake bolove. Imala je devetogodišnju djevojčicu koja niti je pričala niti hodala, već je nepomično ležala na postelji, povremeno trpeći jake bolove, nesvjesna svijeta oko sebe. Stigla je na fra Franin grob, prošavši pored ljudi koji su je propustili, koji su šutjeli i gledali u zemlju, nijemi i ponizni pred tolikom ljudskom boli. Dugo je molila na grobu, tražeći fra Franin zagovor kod Boga, da joj kćer uzme k sebi i providi s njom, da barem na onom svijetu, kao Božja mučenica, napravi prve korake i izgovori prve riječi. Kćer joj je, pričalo se, dok je ona molila na grobu, mirno i u snu umrla.
Onu večer u Bučićima, kada ih je našao kod vatre, ostao je s fra Franom i s fra Serafinom uz Grlonicu do kasno u noć, sve dok im nije ponestalo rakije. U jednom trenutku, kada ga je uhvatila rakija, svijet mu se najednom učinio lijepim i savršenim, bez ljudskog derta, nesreće i boli. Pogledao je u fra Serafina, koji je u jednom trenutku zašutio i zapiljio se u vodu koja je protjecala u mraku pored njih, i pomislio na bol koji ga napinje i guši, s kojim se bezuspješno, godinama, nosi pjesmom i rakijom. Nešto kasnije, kada se i kod njega ugasila iznenadna vatra, kada mu se zavrtjelo u glavi i kada je osjetio olovnu težinu nogu pod sobom, pao je u slično očajanje. Htio je nešto reći, da razbije tišinu koja ih je svom snagom pritisnula, i zaplitao je jedno vrijeme jezikom, pa odustao, a zatim je pomislio na fra Franine riječi, kako je Bog stvorio travku za svaku bolest, i dugo ih vagao u glavi. Htio im je reći da su istinite, da je Bog uistinu stvorio travku za svaku bolest, osim za ljudski bol, ali je u zadnji tren odustao, svjestan da su njih dvojica shvatili to puno prije njega, i otuda ta njihova druženja uz Grlonicu, gdje su nakratko zaboravljali na sve nevolje i brige koje ih tište.
Ustao je u mraku s kreveta i potaknuo vatru, a zatim prišao prozoru. Gledao je prema Bučićima koji se u tami više i ne naziru, stopljeni u visoku sjenu nad kojom se vidio komadić mutnog neba. Pokušavao je, u sveopćoj tami, nazrijeti tračak svjetla s fra Franina groba, na kojemu su neprestano gorjele svijeće koje svijet ne prestaje donositi ni petnaest godina nakon njegove smrti. Učini mu se u jednom trenutku da ga vidi. Sklopio je oči, pred kojima su mu odmah zaigrali svjetlaci, a kada ih je ponovo otvorio vidio je samo mrak, težak i prijeteći, koji je poput revnog stražara lebdio nad vodama i dubokom travničkom kotlinom. Speravit anima mea in Domino, a custodia matutina usque ad noctem,[5] molio je, dok tamu oko njega, osim usrdne molitve, osvjetljava tek slabašni odsjaj vatre koji se probija iz peći i nemirno igra po stropu.
Miraculum in Guča Gora – Marko Ćorić
Spušta se večer. Početak je prosinca, dan je okraćao, a po strehama vise duge i oštre ledenice koje noću, za jake mjesečine, ćudljivo svjetlucaju u tami. Vjetar raznosi s krovova snijeg i ravna uske i duboke prtine kroz šljivik koje se gube na mjestu gdje završava voćnjak, ograđen visokim plotom s gornje strane, koja gleda na planine. Ispred samostana gori postojana vatra koja se noću, od travničke strane, vidi izdalje. Vidi se zapravo užarena mrlja koja prigušeno igra i treperi. Četvrti je dan kako fra Marko Ćorić i Jozo Pivčušić zvani Pivac ispred samostanske kačare peku rakiju. Ispod kazana gore sirove grabove oblice, a oni sjede na visoko odrezanim ćutcima i čekaju da iz kazana poteče rakija. Povremeno ga rashlađuju snijegom koji ubacuju u visoki spremnik kroz koji spiralno prolaze bakarne cijevi koje u dnu završavaju uskom cjevčicom iz koje istječe rakija. Nešto dalje, u mraku kačare, na niskoj drvenoj klupici, naslonjen na kacu iz koje se širi oštri zadah dropa, spava Nisvet Jusufkadić zvani Juskić, krupni i prerano osijedjeli turčin iz Male Bukovice, koji već tri godine, koliko je proteklo od smrti njegova oca, živi sam u zapuštenoj kućici uvrh sela. Hasan Jusufkadić, Nisvetov otac, razuman i šutljiv čovjek velike snage, koji je rano ostao bez žene, kada je Juskić imao desetak godina, nastradao je prilikom potkivanja konja. Konj se planuo i pogodio Hasana kopitom u prsa. Umro je dva dana kasnije, u mukama, bacajući krv. Na njegovoj dženazi, što se rijetko događalo, okupilo se i nešto kršćanskog svijeta. Stajali su sa strane, u grupi, i tiho se razišli čim je Hasan ukopan.
Juskić se sedam-osam godina ranije prijavio u rat, navodno zbog neuzvraćene ljubavi, nakon što se seoska ljepotica u koju se bio zagledao udala za drugog. Proveo je tri godine na Krimu, gdje su Turci zajedno s Englezima i Francuzima ratovali protiv Rusa, odakle se vratio potpuno sijed. O tom periodu života nije volio pričati. “Bio je rat. Ubijali smo jedni druge… mi njih, oni nas. I tako tri godine”, bilo je sve što bi rekao prije nego što ušuti. Jedino je ponekad hvalio Engleze i Francuze, koji su zajedno s Turcima ratovali protiv Rusa, s kojima su se povremeno susretali: “Hranili smo se onim što otmemo i upljačkamo. Niko nije vodio brigu o nama, kao Englezi i Francuzi o svojima. Oni obučeni kao za svatove, a na nama vise krpe i drolje kao sa strašila. Odmah vidiš kolika je to sila.”
Bio je među rijetkim bosanskim vojnicima koji su se s Krima vratili živi. Ubrzo se odao piću i dugim samotničkim šetnjama vrletima Vlašića. Hodao je brzo, gledajući ravno ispred sebe, kao da ga netko progoni. Znao je gore, u kasnu jesen, kada se stočari spuste s planine, i prenoćiti, u nekom od napuštenih pastirskih stanova. Ponekad je znao sresti nekog od ratnih drugova, uglavnom iz Sarajeva, koji su besciljno lutali između Travnika i Sarajeva, iako je, koliko god je mogao, izbjegavao slične susrete. Uglavnom su razgovarali o ratu. Iako su izbjegavali govoriti o ružnim stvarima koje su se tamo događale, o pokoljima i pogibijama svojih drugova, koje su Juskiću često dolazile u san, te slike, iako neizgovorene, izlazile su mu pred oči površujući sve druge. Postojao je još jedan razlog zbog kojeg ih nije volio sresti: pri pogledu na te propale ljude, koji su se redom odali alkoholu, vidio je stvarnu sliku vlastitog poraza koji mu je zauvijek obilježio život.
– Koliko još imate? – upitao je fra Jako i sjeo na treći, slobodni ćutak.
– Ovaj i još dva – rekao je fra Marko. – Ovo je dvadeset i drugi.
– Da vam nađem zamjenu? Da malo odspavate?
– Ne treba. Brzo ćemo. Ovaj samo što nije procurio.
Te godine šljive su rodile kao rijetko kada. Čim su počele dozrijevati, fra Marko, koji se brinuo o voćnjaku i kačari, potpočio je dugim račvastim motkama otežale grane koje su se uvijale pod teretom plodova. Fra Marko je, također, dogovarao kotlarinu, poseban porez koji je samostan plaćao turskim vlastima za pečenje rakije. Umanjivao je za dobrih godina, koliko god je mogao, broj ispečenih kazana i bjesnio za loših, kada šljive podbace, jer se kotlarina svejedno morala platiti.
– Ode ja probuditi Juskića – rekao je Pivac. – Smrznut će se.
Prijateljstvo između Pivca i desetak godina mlađeg turčina započelo je nekoliko mjeseci nakon što se Juskić vratio s Krima. Visoki i snažni Pivac često se, zbog svoje teške i prkosne naravi, pogotovo kada popije, sukobljavao s lokalnim turcima. Jedne prilike napali su ga njih petorica. Pivac se jedno vrijeme uspješno branio, primajući i zadajući udarce, nakon čega su ga oborili na zemlju. Nekim slučajem putom je prolazio Juskić, koji je stao u Pivčevu obranu. Okomio se na turke, u čemu mu je pomogao i Pivac, koji je iskoristio Juskićev dolazak i pridigao se sa zemlje. Brzo su ih rastjerali.
Juskić, sav podbuhao od pića i nespavanja, vidjevši fra Jaku, donio je iz kačare ćutak i postavio ga ispred kazana.
– Ja došao malo pomoć – rekao je.
– Neka, neka – rekao je fra Jako.
Juskić je sjeo i zagledao se u vatru.
– Što ti je život… sprijeda te prži vatra, a s leđa bije studen. Nigdje rahat i nikad na zelenu granu – rekao je u jednom trenutku. – Ima gore u planini pećina. I tamo te, kad uđeš u nju, s leđa bije studen.
Zaplitao je jezikom.
– Znaš li ti da je naš Spasitelj… Gdje ono? – upitao je Pivac i okrenuo se prema fra Marku.
– Što, gdje? – upitao je fra Marko.
Fra Marko, koji će na prvo čelo Božića uzeti šezdesetu, također je zaplitao jezikom. Nije više podnosio piće kao nekada, dok je bio mlađi, kada se na njemu ništa nije dalo primijetiti kada popije, osim što bi postao mračan i zajedljiv.
– Gdje je ono pretvorio vodu u vino? – upitao je Pivac.
– U Kani Galilejskoj. Miraculum in Cana Galilaeae.[6]
– Pretvorio je vodu u vino – rekao je Pivac, okrenuvši se prema Juskiću. – Na svadbi, kad je ponestalo vina. Možeš to mislit!
– Golemo – rekao je Juskić. – Aferim! Kad sam bio na Krimu, bio je jedan Francuz koji je zalazio među nas. Pokazao bi nam pune šake para, pa ih sklopio i otvorio. Para nigdje. Poslije ih je vadio nama iz džepova, sve do zadnje pare.
Pivac se nasmijao i pogledao u Juskića.
– Živa istina – rekao je Juskić. – Gledao sam to vlastitim očima. Gorio ja kao luč ako lažem.
Pripremali su posljednji kazan: fra Marko je raskvašenim kukuruznim brašnom lijepio spoj iznad ložišta, dok su Pivac, fra Jako i Juskić ubacivali snijeg u spremnik. Povremeno bi zastali, grijali ruke na vatri i pijuckali rakiju iz fildžana.
– Da nije malo pojaka? – upitao je fra Jako.
– Nije – rekao je fra Marko. – Šljive su prirodile i nisu bile slatke kao što znaju bit. Ako je rastanjim samo je mogu pokvarit. Mogu ja, božemeprosti, pretvorit rakiju u vodu. Ništa lakše, bar vode imamo koliko hoćeš. Tu nam Bog nimalo nije žalio.
Nastavili su posljednji kazan i sjeli pored vatre.
– Ja sve nešto mislim da pređem na vašu vjeru – rekao je Juskić iznenada, netremice zureći u plamen na kojem je pištalo i pjenilo se sirovo drvo.
Iznenadio ih je. Fra Jako i fra Marko kratko su pogledali jedan u drugog i oborili pogled. Prvi se snašao Pivac.
– Dodijalo ti griješiti u svojoj pa bi malo griješio u tuđoj – rekao je. – Imamo mi takvih kao što si ti koliko god hoćeš.
– I previše – rekao je fra Marko koji je laganim, ritmičnim pokretima okretao ručicu kazana, koji je na trenutak prekinuo s poslom i pogledao u Juskića. – Imamo tvog hababa Pivca koji može popit za trojcu.
– Popit ćemo mi ovu rakiju i s tobom i bez tebe – rekao je Pivac.
– Nije zbog rakije – rekao je Juskić. – Pijem je i u svom zakonu… iako mi zabranjuje. I nisam jedini. Kada se samo sjetim Krima i votke koju smo tamo pili… od koje ti se učas pomrači um. Nije zbog rakije. Nešto drugo je u pitanju.
Pili su mnogi turci, ne samo Juskić, ali rijetki javno, kao on. Ako li htednu ove age prinoćiti, eto muke za domaćina i domaćicu. Domaćin leti od kuće do kuće svoga kuma i susida dobrog, traži meda i debela ovna, još levantine oli ljute rakije; domaćica od kume do kume traži brašna šeničkog. Neće turčin noćiti brez alve oli sladke pite, brez ovnovine i ljute rakije, pribilježio je jednom.
– Veće je čudo, božemeprosti, načiniti u Bosni kršćanina od turčina nego pretvoriti vodu u vino – rekao je fra Marko.
Fra Jako je šutio. Htio je objasniti Juskiću da to ne dolazi u obzir, da bi samostan zbog toga pretrpio veliku štetu, a da bi se i on sam proveo kao bos po trnju, jer bi se turci kao vukovi okomili na njega. Obrnutih slučajeva je bilo, da se kršćani poturče, čak i u njegovoj rodnoj Gluhoj Bukovici. Pamtio je dva slična slučaja. Oba puta radilo se o nevaljalim i propalim ljudima, željnim tuđe pažnje, koji su živjeli sami. Turci su slavili i prkosili, iako nitko nije bio na dobitku. Turci su zapravo slavili tuđi gubitak, ma koliko beznačajan bio, gluhu pobjedu na koju bi već sljedeći dan svi zaboravili, kao da se nikada nije ni dogodila, dok su novopečeni muslimani, na koje se rijetko tko osvrtao, zbunjeno hodali selom, ne shvaćajući da su dani njihove “slave” bespovratno prošli. Jedan od njih se godinu dvije nakon turčenja objesio u staji. “Šteta nakog čoeka”, rekao je ironično fra Jakin otac kada su turci, prkoseći, uz dreku i podvriskivanje, prošli kroz selo nakon što se jedan od njih poturčio.
Vidjevši Juskića onako pijana, predomislio se. Računao je da to iz njega progovara rakija.
Tri-četiri godine kasnije, Pivac je došao u gluho doba noći u Dolac i dugo udarao šakom o vrata župne kuće, sve dok se na vratima nije pomolio fra Jako.
– Pomagajte – rekao je Pivac.
– Što je bilo? – upitao je.
– Juskić… Hoće da se krsti i ispovjedi. Na samrti je. Vas je natekao i pocrnio. Neće dugo. Hoće samo vas… nikog drugog.
– Ode se ja spremit… I pamet u glavu… ako koga slučajno sretnemo usput, reći ćemo kako idemo obići nekog našeg bolesnika…
Usput nisu nikoga susreli. Prošli su kroz Malu Bukovicu i visoko iznad sela sklonili konje, a zatim se pješice vratili do Juskićeve kuće. Soba u kojoj je ležao oštro je zaudarala na slatkasti vonj raspadanja, užegli loj i teški miris vlažne, sirove vune koji je dopirao od spoljštenog dušeka na kojemu je Juskić ležao, koji je tko zna kada posljednji put ispucan. Najprije je bolesnika krstio, a zatim rekao Pivcu, Juskićevu krštenom kumu, da iziđe iz sobe.
Ispovijedao ga je više od sat vremena. Pivac je čekao u mračnom hodniku, kraj otvorenih vrata, i promatrao put koji vodi u selo. Čuo je nerazumljivi šapat koji je dopirao iza zatvorenih vrata. Mogao je tek, po jačini glasa, raspoznati kada govori Juskić, a kada fra Jako, koji je povremeno izlazio iz sobe, da dođe do zraka.
– Teški su grijesi pri njemu – rekao je Pivac. – Pričao mi je.
Godinu dana kasnije, u kasnu jesen, Pivca su pronašli mrtva uz Gučanski potok. Odnekle se vraćao pijan u Guču Goru i zastao da odmori. Naišle su neke rane studeni, Pivac je sjeo na panj, zaspao i smrznuo se. Pronašla su ga djeca, tri dana kasnije, dok su se ligurala niz zaleđeni potok.
Pivac je svoju imovinu zaviještao gučogorskom samostanu. Ljudi poput njega, iako odani piću i neurednom životu, imali su jaku i čvrstu vjeru. Fra Jako je jednog sličnog, Petra Matievića, koji je prije više od stotinu godina darovao Crkvi zemljište za kapelu, spomenuo u kronici. Bio je, prema pričama, neobično visok i jak čovjek koji se, poput Pivca, sukobljavao s turcima kada popije. Ovi snažni čovik, nejmajući bližnje rodbine, svoju zemlju ostavi redovnicim gdi se kapela sadašnja načini, misto ravnije i lipše od priašnjeg, zapisao je.
Fra Marko je umro posljednji, pet-šest godina prije ustanka. Kada je čuo da je Fra Marko legao na postelju, Fra Jako, koji se u to vrijeme nalazio u Dolcu, otišao ga je posjetiti. Zatekao ga je živa, netom opremljena posmrtnim sakramentima. Ležao je na krevetu zagledan u strop iznad sebe. Dugo je šutio, a zatim počeo pričati, brzo i grčevito, kao da se utrkuje s vremenom. Samo je jednom zastao i zatražio vode.
– Puno sam pio… još od malih nogu, dok sam s pokojnim ocem hodao uz kazan. I nimalo se ne kajem. Dodije život. Nisam jedini… Pili su i drugi, neki možda i više od mene, iako su krili… Opet, nešto računam da su Bogu draži grešnici kao ja nego gučogorski farizeji koji danju grme protiv rakije i svakog drugog grijeha, a obnoć u ćeliji, kad ostanu sami, piju dok ne padnu s nogu. Ali Bog sve vidi. Znam za neke priče što kruže o meni… i kružit će. Ljudi će vremenom dodavati i izmišljati, ali ja sam, što je najvažnije, izmiren s Bogom, a s ljudima kako kojim. Kad umrem, a vrijeme mi je, nek povedu na mom grobu i kolo ako hoće. Kad je dernek nek i hala gori, što se ono kaže. I to je s Božje strane. Ako vjeruješ u Boga, onda se svakoj smrti treba veseliti… A ja sam zameračio umrijeti kao nitko moj. I ugledat Kraljevstvo nebesko, osim ako mi Bog, grešnom kakav jesam, ne odredi neku drugu kuću i stan… Tako je, ako vjeruješ u vječni život… Ako ne vjeruješ, nikome ništa. Nit idi nit pitaj, poklopi se ušima i šuti, jer od šutnje nikoga nije zaboljela glava. Jedino mi je žao što nisam mogao, kao moj otac… Za života je načinio burence, nalio u njega rakiju, zapečatio ga voskom i naredio da ga zakopaju skupa s njim, da grobari, kad budu nekog drugog polagali u isti grob, uzmu burence, otvore ga i nazdrave za pokoj njegove duše. Pekao sam rakiju cijeli život i možda ne znam o njoj sve, ali znam jedno: ne progovara iz čovjeka rakija, već njegova prava priroda i ćud. Nagledao sam se svega i svačega… da ti ne pričam. Sjećaš se nesretnog Juskića, pokoj mu njegovoj duši… ti si ga i krstio i ispovjedio… To mi je pokojni Pivac pričo… samo meni i nikome drugom. Sjećaš se kad je one godine kod kazana tražio da ga krstimo.Sad znamo i ti i ja da to nije iz njega progovarala rakija… već vapaj izgubljene duše. Miraculum in Guča Gora.[7]
Kad je završio, fra Marko se smrknuo i zamislio. Vani je pljuštala kiša koju je vjetar ukoso nanosio na prozore, koja ga je pratila i u putu, kada se vraćao u Dolac.
Fra Jako je ustao iza stola i potaknuo vatru. Ubacio je nekoliko grabovih cjepanica i promatrao kako ih hvata plamen. Vani je zapuhao vjetar, plamen je nakratko zaigrao, i njemu se na trenutak učini da gleda u davnu vatru koja gori ispod rakijskog kazana. Pomisli na Juskića, Pivca i fra Marka, kako su sva trojica imala tvrđu i jaču vjeru od njega, kojega su s vremena na vrijeme opsjedale sumnje. I sada, dok gleda u plamen, opsjedaju ga crne misli, i on se prekrsti da ih otjera od sebe. U glavi mu odzvanja ono fra Markovo “Dodije život”, i u jednom trenutku se sav skupi i pomisli na smrt, kao na jedino valjano iskupljenje.
Ego sum qui sum – Filip Pašalić
Ima tome već više od četvrt stoljeća kako je fra Filip Pašalić sahranjen u Carigradu, uz oltar crkve svetog Jurja na Galati. Priča o njegovu životu jedna je od onih bosansko-fratarskih priča, tvrda i teška, koja se kroz stoljeća predvidivo ponavlja, u kojoj se izmjenjuju bolećivost i fatalizam, svojstveni bosanskom stanovništvu svih vjera, što se prenijelo i na fratarski svijet. I sam se, počesto, kada se osvrne iza sebe, predan vlastitoj muci, na sličan način nosio sa životnim nedaćama. Sjeti se fra Nikole Živkovića, koji je cijeli život osluškivao bolesnu nogu, koja mu je u djetinjstvu, zbog bolesti koju je prebolio, ostala kraća, a koji je, svima koji su ga htjeli slušati, pričao o svojoj muci kao da ne postoji ništa drugo vrijedno njegove pažnje.
Pri pomisli na Pašalića, kod fra Jake se svaki put iznova javi blagi osjećaj krivnje. Iako ga je slabo poznavao, opisao ga je kao oholu i samoživu osobu koja je izgubila doticaj sa svijetom Bosne: Provincial Pašalić sasvim biše privržen turcim i vas turski. Zapisao je, također, kako Pašalić nije bio prijatelj Bosni. Sada, dvadeset i pet godina kasnije, na Pašalića gleda potpuno drugačijim očima, očima carigradskih kršćana o kojima je skrbio, koji su ga u znak poštovanja sahranili u crkvi koju je gradio i održavao, nepromišljeno posuđujući novac.
U ljeto 1845., zauzimanjem fra Filipa Pašalića, bosanski franjevci kupili su od poljskoga kneza Adama Czartoryskog zemljište za kapelu u anadolskom selu Adampolu, u kojemu su živjeli prognani Poljaci, udaljenom tridesetak kilometara od Carigrada. Czartoryski, imigrant koji je svojevremeno bio ministar vanjskih poslova ruskog cara Aleksandra I., nazvao je selo po sebi. Po pričama koje je slušao, Czartoryski je neprestano pričao o Poljskoj, tragično podijeljenoj između ruske i pruske uprave, o danima njezine slave, kada je i Moskva strahovala od “slavne poljske konjice”. Želio je u Carigradu, odmah nakon što je pobjegao iz Poljske, stvoriti drugo poljsko emigracijsko središte, nakon prvog u Parizu, u kojem je boravio. Poslao je u Tursku Michala Czajkowskog, tihog i prodornog čovjeka koji je s vremena na vrijeme navraćao u Adampol, koji je kupio nenaseljeno šumsko područje od misionarskog reda lazarista. Već nakon nekoliko godina bilo je jasno kako naselje neće zaživjeti, barem ne u onom obliku kako je Czartoryski zamišljao, te ga je prodao Pašaliću. Prema dogovoru, franjevci su se trebali duhovno skrbiti o tamošnjim Poljacima, kao i o Dalmatincima, Dubrovčanima i bosanskim katolicima koje su namjeravali doseliti iz Carigrada. Izgradili su, za početak, rezidenciju i kapelu posvećenu svetoj Ani. Uvidjevši, već nakon nekoliko godina, da adampolski projekt neće zaživjeti, Pašalić je prodao imanje i za milijun osmanskih lira kupio staru crkvu svetog Jurja na Galati i samostansku zgradu uz nju, u kojoj je nekada bilo sjedište apostolskog vikarijata. Da bi namaknuo potreban novac, počeo je prikupljati dobrovoljne priloge i milodare u europskim prijestolnicama, u Beču, Pešti, Parizu, Rimu…
Najbolji dio života posvetio je misiji na Galati, neumorno putujući Europom, jer je smatrao kako bosanski franjevci u Carigradu, kao prijestolnici, u koju su fratri stoljećima dolazili, moraju imati svoje predstavništvo, mjesto gdje će boraviti kada se kakvim poslom zateknu u Carigradu. Zaduživao se na sve strane i prikupljao kolektu, od Bosne pa do Austrije, Italije i Mađarske. Kada je, za vrijeme biskupovanja fra Marijana Šunjića, izabran za provincijala, zamjerio se brojnim fratrima, među kojima je bio i fra Jako, zbog novaca koje je iz Bosne, iz Provincije, na svoju ruku i ne pitajući nikoga, slao u Carigrad, za održavanje rezidencije. Bilo je to u vrijeme kada je donesena odluka o rušenju starog i izgradnji novog samostana u Fojnici, koji je kroz stoljeća predstavljao duhovni i svjetovni centar bosansko-katoličkog svijeta, što je dodatno pojačalo animozitet prema Pašaliću. Provincija, predvođena fra Marijanom Šunjićem, sve svoje snage usmjerila je na izgradnju fojničkog samostana, dok je Pašalić uporno vukao na svoju stranu. Kada mu je istekao mandat provincijala, Pašalić je izabran za predsjednika Carigradske rezidencije. Tada je zauvijek napustio Bosnu.
Zbog nakupljenih dugova, čim je stigao u Carigrad, zaputio se u Mađarsku, prikupljati kolektu. Tom prilikom teško se razbolio. Ujutro je osjetio jaku glavobolju, nakon čega je postao razdražljiv. Fra Jozo Radoš, koji je putovao zajedno s njim, pričao je kako ga Pašalić u jednom trenutku nije prepoznao. “Ja sam, Jozo”, govorio je, dok je Pašalić, izgubljen i poluotvorenih usta, zurio negdje mimo njega, preko mutnog i nadošlog Dunava. Po savjetu liječnika vratio se u Carigrad, na liječenje. Ležao je danima u neznanju, trpeći jake glavobolje, a onda mu se nekoliko dana pred smrt razbistrilo. Svjestan da umire, tražio je oproštaj od sviju koje je povrijedio. Radoš, koji je bdio nad njim, svjedočio je njegovim posljednjim satima: “Da se ponovo rodim, govorio je, napravio bih isto, svjestan glasina koje su se širile o meni. I do pakla i do raja često vodi isti put, popločan dobrim namjerama. Taj put, koji ti usmjeri život, nitko ne bira sam, već je odraz Božje volje, govorio je, pa šta koga zapadne, nekoga Guča Gora, nekoga Beč ili Carigrad, a nekoga, opet, zapadne da luta između ovo dvoje, ne pripadajući nigdje.” Umro je navečer, u snu, u pedeset i šestoj godini života. “Zadnjih godina života, kao da je slutio skoru smrt, trošio se preko svake mjere, kao da se utrkuje sam sa sobom. Htio je dovršiti započeto svjestan da to nadilazi njegove snage. Imao je malu bilježnicu, koju je nosio sa sobom, u koju je upisivao poslove koje je tokom dana trebao obaviti, jer je počeo zaboravljati. Obilazi vrt i vidi da su istruli direci koji nose nisku nadstrešnicu uz samostansku zgradu i čim se vrati u stan zapiše: promijeniti istrule direke, i odmah traži majstore i raspituje se gdje može nabaviti nove.”
Fratri su više od dvadeset godina nakon Pašalićeve smrti skrbili o katoličkim iseljenicima iz Bosne i Hrvatske i vršili službu kapelana u obližnjoj austrijskoj bolnici. Pašalićevu misiju nastavio je fra Jozo Radoš kojemu je bezdomništvo, kao i Pašaliću, odredilo život. Prije dvadesetak godina, u jesen, Radoš je navratio u Guču Goru, kod fra Jake, da se oprosti pred povratak u Carigrad. Ispijen i lošeg zdravlja, slutio je da se više nikada neće vratiti u Bosnu. Danima prije odlaska obilazio je rodno Duvno. Viđali su ga u Kovačima, na mjestu gdje Šujica ponire u dubinu; u Prisoju, gdje rijeka ponovo izbija iz zemlje, ili kako žurno grabi Duvanjskim poljem, kao da ga netko goni. U Guču Goru je došao preko Rame i Gornjeg Skoplja, kroz živopisnu Bistričku riku, gdje se u jesen, kada se Radoš zaputio u Carigrad, prije prvih snjegova, u jedinstvenom prizoru, može vidjeti sva raskoš bosanske jeseni. Boje koje se otvore pred očima putnika zapanjuju svojom širinom: izmjenjuju se žute krošnje jasenova i breza i divlja, crvena boja javorovih listova, a cijeli prizor prošaran je zelenilom četinarskih vrsta, smrče i bijelog bora. “Gledam tu Božju ljepotu, list u svim bojama, pa zastanem”, rekao je, “usmjerim pogled prema jednom dijelu, gdje su boje najživlje, i pokušavam zapamtiti tu sliku, da je ponesem sa sobom u Carigrad, kao dragu uspomenu. Evo, dok sam došao dovde, do tebe, slika je izblijedila: oči ne pamte a razum se poigrava s nama. Kod nas, u Duvnu, stariji ljudi kažu kako su ljudske oči gladne, da se ne mogu zasititi ljepote, i da tu glad ništa ne može zatomiti osim šake zemlje.” Radoš je, dvije godine nakon njihova susreta u Gučoj Gori, umro u Carigradu, gdje je i sahranjen, u četrdeset i petoj godini života. Rezidencija je tih godina tavorila, dok se posrnulo Osmansko Carstvo urušavalo, zbog čega je malo tko, osim rijetkih avanturista vođenih mutnim i ćudljivim nagonima, navraćao u Carigrad. Ugašena je nekoliko godina nakon austrougarske okupacije, kada više nije postojala potreba za posebnim franjevačkim predstavništvom u osmanskoj prijestolnici, koja se preko noći od mjesta gdje se krojila sudbina katoličko-bosanskog svijeta pretvorila u daleku tuđinu.
Tokom boravka u Carigradu, fra Jako je dobar dio vremena proveo u Adampolu. Pašalića je rijetko viđao. Neprestano u žurbi i pokretu, navratio je jednu večer, u prolazu, jer je rano ujutro namjeravao produžiti dalje. Bio je razočaran, jer nitko od katoličkih doseljenika nije želio preći iz Carigrada u Adampol. “Ima nešto u ljudima, neki strah”, rekao je iznenada, “koji ih prijeći da iskušaju nešto novo. Htio sam ovdje, u Adampolu, izgraditi most između Bosne i Carigrada, pa se ponekad upitam kome.” Sjedio je uz prozor i pušio. Lice mu je ostalo u sjeni, spram prozora, i samo bi ga katkad sablasno osvijetlio žar cigarete. “Da mi nije ovoga”, rekao je u jednom trenutku i pokazao na cigaretu, “ne znam kako bi se nosio sa životom. Čovjek mora imati nešto na što se u najtežim trenucima, kad ga shrvaju brige, može osloniti. Zastanem i zapalim, i svijet na trenutak, dok se blagotvorni dim širi tijelom, postane ljepše i podnošljivije mjesto. Promatram cigaretu i svaki put pomislim kako bi bilo dobro da je duga odavde do Carigrada, da ti trenuci što duže potraju. A kad prođem carigradskim budžacima, gdje se okuplja najveća carigradska bijeda, otupljena opijumom, pomislim na cigarete, na to koliko smo, ja i taj besprizorni svijet, bliski, da sam i ja lako mogao završiti kao jedan od njih. Često odem tamo, kad se uzoholim i uzvisim, i zahvaljujem Bogu na svemu što mi je dao.”
Krajem 1848. godine, nakon sloma revolucije koja se proširila na dobar dio Europe, u Adampol su počeli pristizati poraženi poljski revolucionari, liječnici, oficiri, plemići… Nepovjerljivi prema svima, drže se između sebe, ne dopuštajući nikome da zaviri u njihov zatvoreni svijet. Okupljali su se u izdvojenim grupicama i dan i noć žustro o nečemu raspravljali. Fra Jako je bezuspješno pokušavao stupiti u kontakt s njima, za razliku od Pašalića, kojega su prihvatili, koji im pomaže koliko može. Učio ih je turski jezik, on ili netko od dubrovačkih trgovaca koje je dovodio iz Galate, ili im pomagao na neki drugi način, nabavljajući knjige i lijekove.
Iz tih dana datira i Pašalićevo neobično prijateljstvo s Aziz-pašom, utjecajnim činovnikom Visoke Porte, koji je, navodno, starinom bio iz Bosne. Govorio je talijanski, njemački i mađarski. Jedne prilike ga je i upoznao, kada je s Pašalićem, koji ga je nazivao rođakom, navratio u Adampol. Pašalić je tvrdio da je Aziz-paša porijeklom iz njegova rodnog Ljubunčića, odakle je njegov davni predak otišao u Carigrad i prešao na islam. Otvoren i susretljiv, Aziz-paša je svojom pojavom u svemu odudarao od mračnih turskih dostojanstvenika kakve je viđao po Bosni. Imao je izduženo, koščato lice s pramenom sijede kose iznad čela. Nabavljao je i čitao europske časopise, koji su mu pristizali diplomatskom poštom. S oduševljenjem je pričao o Petőfiju i citirao na mađarskom neke njegove stihove. “Pusta mladost”, rekao je. “Čovjek tek kad ostari shvati da je bio živ samo onda dok je u njemu ključala mladalačka krv, a sve nakon toga gluho je trajanje i nesporazum između onoga što smo bili i onoga što smo u međuvremenu postali.” Pašalić mu je jednom, kada je Aziz-paša napustio Adampol, ne spominjući gdje ju je nabavio, pokazao bujruntiju koju mu je izdao Mehmed Ali-paša, zet cara Abdula Medžida, u kojoj Pašalića naziva “svojim vjernim”.
U jesen, posljednje godine koju je proveo na mjestu provincijala, Pašalić je nenajavljen došao u Guču Goru i potražio fra Jaku. Bio je lijep jesenji dan. Izišli su u šljivik, na mjesto odakle se otvara pogled na travničku kotlinu. Pašalić je zatražio od fra Jake da pođe s njim u Rim. Nije mu želio otkriti zbog čega. Pokazao mu je pismo od generala franjevačkog reda, rekavši da ga general poziva u Rim, međutim fra Jako je iz pisma shvatio da je Pašalić zatražio susret. Rekao mu je to, na što je Pašalić zašutio.
– O krupnim stvarima se radi – rekao je u jednom trenutku. – Razmisli.
– Imaš li dozvolu od kustosa i definitorija? – upitao je.
Pašalić je šutio, zagledan u daljinu.
– Ja bez pismene dozvole kustosa i definitorija ne idem nikuda – rekao je fra Jako, na što se Pašalić bez riječi udaljio i odmah zatim napustio Guču Goru.
Dugo je, nakon Pašalićeva odlaska, razmišljao o njegovoj molbi. Saznao je, nekoliko dana nakon susreta u Gučoj Gori, da je Pašalić odustao od puta, a mnogo kasnije, nakon Pašalićeve smrti, saznao je da je Pašalić već tada povremeno padao u neznanje. Vjerojatno je to bio razlog zbog kojega je odustao od puta u Rim, do kojeg se putovalo dvadesetak dana. Fojnički prakaratur Marko Bilandžija, koji ga je jedne prilike pratio u Kraljevu Sutjesku, tek je nakon Pašalićeve smrti ispričao kako je Pašalić jedne prilike pao u nesvijest. “Kad smo prošli Visoko i okrenuli prema Kraljevoj Sutjesci”, pričao je, “u jednom trenutku nisam više čuo fra Filipova konja. Okrenem se, a fra Filip leži na zemlji. Priđem mu, a on zbunjeno gleda u mene. Što se dogodilo, upitao sam nešto kasnije, kad je počeo dolaziti sebi. Nije mi ništa odgovorio. Ustao je sa zemlje, zapalio cigaretu i popeo se na konja.”
Nekoliko godina nakon Pašalićeve smrti, fra Jako je susreo u Fojnici fra Jozu Radoša, koji je vodio fratarsku rezidenciju u Carigradu, koji je na tom mjestu zamijenio Pašalića. Dugo su razgovarali o njemu. “Jednom sam ga upitao čiji smo mi, nakon što su do nas u Carigrad doprle ružne glasine, kako smo zanemarili Bosnu i ovdašnji svijet”, započeo je Radoš. “Bili smo malo i popili. Nekada, kada ti se skupi i kada te u tuđem svijetu obuzme nostalgija, da ti ne lažem, ne pomaže ništa drugo osim rakije. Ego sum qui sum“,[8] svačiji i ničiji, odgovorio je Pašalić. Kad se jednom otisneš od kuće, govorio je, više nema povratka, što shvatiš kasno ili nikada. Misao o povratku tinja u ljudskoj glavi, pa i onda kada se nemaš gdje vratiti, i cijeli ti život prođe u nastojanju da negdje pripadaš. U čovjeku se, govorio je, otvori neka nazajažljiva praznina kojoj pokušavaš dati smisao. Crkva na Galati bila je fra Filipov način. Pomagao je našem svijetu koliko god je mogao, pa čak i bosanskim begovima i njihovim obiteljima, kada su nakon Omer-pašina pohoda počeli pristizati u Carigrad, izgubljeni i bez ikoga svoga. Mnogi od njih nisu ni znali tko im je pomogao. Gdje god je mogao, činio je to potajno. Te autem faciente eleemosynam, nesciat sinistra tua quid faciat dextera tua,[9] govorio je. Čovjek je istinski slobodan samo onda kad ne osjeća nikakav dug prema drugima. Ako mu želiš pomoći, ne smiješ mu teret duga natovariti na leđa, da ga cijeli život sapinje i guši.”
Sjedio je za stolom, leđima okrenut peći i prebirao bilješke iz studentskih dana. Ispred prozora je proletjela sjena i začuo se tresak, kada je s krova spuzao snijeg. Seljaci, koji su došli nekako iza podneva, obarali su ga s ljestava dugim motkama s krova župne kuće. S vremena na vrijeme uđu u kuću, da se ogriju. Za njima se u sobu uvuče dah ledene studeni koji dugo zamire u prohladnoj prostoriji. Navukao je kaput i izišao vani. Nebo se zatvorilo i počeo je propadati novi snijeg, koji se odmah počeo hvatati po očišćenim dijelovima krova. Čovjek, pomislio je – dok mu je vjetar, koji se iznenada napeo, nanosio snježnu prašinu u lice – cijeli život gura svoj kamen uz brdo, kako bi ga koji tren kasnije promatrao kada se u jednom trenutku otisne niz strminu.
Seljaci su završili posao, pokupili ljestve i otišli kućama, a on je još dugo – ne osjećajući studen, osim po ozeblim nožnim prstima – promatrao novi snijeg koji mu se hvatao po kosi i po odjeći.
[1] “Na po nase” – jednostavnim rječnikom rečeno.
[2] Salijevanje strave je tradicionalni narodni običaj i ritual koji navodno pomaže kod psihičkog šoka, straha i tjeskobe, a izvodi se topljenjem i lijevanjem olova u vodu.
[3] Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen. (Lk 14, 11)
[4] Gospodin je pastir moj… (Ps 23, 1)
[5] Duša moja čeka Gospodina / više no zoru straža noćna. (Ps 130, 6)
[6] Čudo u Kani Galilejskoj.
[7] Čudo u Gučoj Gori.
[8] Ja sam onaj koji jesam. (Knjiga Izlaska 3,14)
[9] Ti, naprotiv, kada daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što čini desnica. (Mt 6,3)