Kultura sporednih vrhunaca

Skrivena pripovijest, ili pretpovijest, ove knjige započinje 1982, premijerom jednoga hrvatskog dramskog komada, koji će zatim imati još nekoliko domaćih uprizorenja, da bi se zatim pretvorio u sveprisutnu prispodobu hrvatske kulture, u fantoma nepreživljene nacionalne i porodične povijesti. Tada je, upravo te godine, nakon šutnje duge skoro četrdeset godina, koja je trebala uroditi posvemašnjim zaboravom, a nije jer prekratko je to vrijeme da bi ljudi zaboravili, i šutnja ne rađa zaboravom nego iskrivljenim sjećanjima, iz najdubljih dubina kazališnog i mentalnog mraka na danje svjetlo počela izlaziti građanska svakodnevica Zagreba i okolice, od godine 1941. do godine 1945. Nakane autora tada uprizorenog dramskog teksta bile su krajnje nedužne: reinterpretirati Goetheovog Fausta, dopisati svemoćnika iz Weimara zbivanjem u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu, tih prešućenih godina. Kao književni postupak to je i u svijetu tada moderno, doba je palimpsesta, reinterpretacija i dopisivanja, naokolo već cvate tisuću postmodernih cvjetova, a sam pisac drame po Goetheu vrlo je darovit, sveprisutan i na hrvatskim, i na jugoslavenskim pozornicama, trideset i četiri su mu godine, i predstavlja onu prvu našu poslijeratnu generaciju koja bi, neopterećena vlastitim ratnim traumama, mogla u hrvatsku svijest vratiti te četiri još uvijek nepreživljene godine. Teatar je početkom osamdesetih mjesto na kojemu su se Europljani kroz proživljavanju neproživljenih povijesnih i porodičnih trauma pokušavali osloboditi sve nepodnošljivijeg pritiska povijesti.

Međutim, u nas se tada, te 1982. godine, najprije u Splitu, pa u Beogradu i Varaždinu, dogodilo nešto drugo. Iz višedesetljetnog su hrvatskog samosažaljenja prokuljala lažna sjećanja, koja će se potom, kroz predstojeće povijesne mijene, prikazati kao čežnja za restauriranjem upravo onoga života koji se u Zagrebu i širom NDH živio u tim zaboravljenim i zabranjenim vremenima. Lakše je iznova pasivno ili aktivno asistirati zločinima, nego podnositi teret savjesti i moralne obaveze. Lakše je to u Hrvatskoj, kao i posvuda, od starozavjetnih vremena do danas. Savjest je izvorište najtežih muka čovjekovih.

Nakon tih nekoliko uprizorenja, koja su u zapuštenoj svijesti hrvatskih kulturnih elita interpretirane kao pakosna antihrvatska rabota, a tekst drame tvrdim je slovima upisan kao čin piščeve veleizdaje, i drama, i pisac u Hrvatskoj su još za socijalizma zabranjeni, i ta zabrana traje do dana današnjeg. A o čemu se te godine zapravo među Hrvatima raspravljalo? Najprije o tome je li srpska laž i potvora tvrdnja da je intendant Hrvatskog državnog kazališta Dušan Žanko na posao dolazio u ustaškoj odori. A kada je netko posvjedočio da zaista jest, i da ga je sav Zagreb svakoga radnog dana gledao u tom njegovom dramskom kostimu, netko se našao da postavi pitanje svih hrvatskih pitanja, s kojima svaka rasprava o teatru kao mjestu proživljavanja neproživljene povijesti među Hrvatima zacijelo prestaje: je li to što je intendant u kazalište dolazio u ustaškoj odori opravdanje neprijateljima Hrvatske i hrvatstva da ga nazovu ustašom?

Poslije se, sljedećih osam godina, mnogo toga u Zagrebu još događalo, u pokušajima i odbijanjima da se ožive sjećanja na nesjećajuće razdoblje Nezavisne Države Hrvatske. Primjerice, 1984. objavljeno je dijarističko djelo Josipa Horvata, sve s predgovorom Marijana Matkovića, ali nakon faustovskog hrvatskog sloma, sve bilo je uzalud.

Godine su to lijepe mladosti Snježane Banović. U vrijeme splitske premijere imala je devetnaest, upisivala je francuski i španjolski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi tek nekoliko godina zatim studirala režiju i tako se primaknula mjestu na kojemu će jednom započeti njezina priča. Ali dotad treba proći vrijeme osobnog sazrijevanja, kao i niza životnih i karijernih poraza, koji će rasnoga pisca i intelektualca, naročito je to čest slučaj u Hrvatica i Hrvata, preusmjeriti do njegova sporednog vrhunca. Hrvatska kultura je, još od Držića preko Kranjčevića i Krleže, do tog zlosretnoga dramatičara koji se pačao u Fausta te tako propao među romanopisce, kultura sporednih vrhunaca.

Naime, bi li se Snježana Banović, da nije imala stanovitih poteškoća i smetnji, u poslu u koji se tako strastveno i odvažno upustila, bi li se Snježana Banović da su joj dopustili da režira onako i onoliko koliko je i kako je htjela i mogla, završila u profesorskoj zbornici, i bi li završila pišući doktorat o Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu od 1941. do 1945, uz markantno mentoriranje Borisa Senkera i Ive Banca? I bi li se istraživanje za jedan u osnovi vrlo formalan, po svrsi i smislu administrativni akademski čin, pretvorilo u nešto mnogo veće od toga, u neosporni kreativni i stvaralački vrhunac, ili možda tek jedan od budućih vrhunaca, i u knjigu koja je istodobno jedna kulturna povijest Zagreba, jedno forenzičko istraživanje velezločina protiv čovjekove savjesti i još jedna, vrlo temeljita i jasno ispisana – mala povijest? I u knjigu koja je možebitni roman, izliven u formu doktorskoga rada i dokumentarno-znanstvenog djela, i u neočekivanu, možda čak i posve nenamjernu ekspertizu onog što je dovelo do slučaja sa zabranjenim hrvatskim dramskim tekstom iz 1982? Bi li svega ovog bilo da Snježanu Banović nije potjeralo s asfalta, u jarugu i blato pokraj puta kojim se suhih čevlji i čistih potplata zaputio hrvatski teatar?

Knjiga, vratimo se i toj sentimentalnoj okolnosti, posvećena je četvorici mladih teatarskih radnika, pogubljenih s autoriteta odore njihova intendanta. Također osujećeni u dosezanju vlastitih životnih i kulturnih vrhunaca, njih su četvorica, pamtimo im imena, Veljko Ilić, Vojko Kavić-Kardošu, Rade Sladić i Ivan Štrk, svoj sporedni vrhunac našli u junačkoj smrti za ideale čovjekove slobode, ili, kako bi se to francuski reklo, za ideale slobode, jednakosti i bratstva. Ta imena, koja doista pripadaju nizu koji smo započeli s Držićem, Kranjčevićem, Krležom i s dramatičarem koji je osujećen jer je 1982. htio Hrvate uzvisiti do Fausta, čine i okvir, i imenik, i sadržaj stvarne hrvatske kulture (kulture sporednih vrhunaca), ali ona, ta imena, određuju i lutajući, nesigurni žanr ove knjige Snježane Banović. Naime, Država i njezino kazalište: Hrvatsko državno kazalište 1941. – 1945. čita se, kao rijetko koja knjiga, u različitim ključevima: kao znanstveno i historiografsko djelo, kao kulturnoidentitetski esej, kao nedovršeni bildungsroman, kao fikcionalna povijest, u kojoj se povijest jednog mjesta sama interpretira kao fikcija… Ali na kraju, kao i na početku, ovo je gola istina! Toliko gola da stvara neizbježnu nelagodu.

Ante Pavelić, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, ostentativno nije zalazio u Hrvatsko državno kazalište. A zašto nije, zanimljiva je psihološka, društvena i kulturna tema, budući da je Poglavnik, za razliku od današnjih hrvatskih glavara i glavarčića, bio relativno zainteresiran i upućen u književnost i kulturu. Zanimljiva je i stoga što je Hrvatsko državno kazalište bilo kulturno-identitetsko središte NDH, brzokucajuće ustreptalo srce svekolike jasenovačke Hrvatske, i gotovo savršen spoj visokih i niskih kulturnih registara. Ne bi bilo krivo reći ni da je to kazalište, kao i ono istoimeno sarajevsko, u kojemu je tih godina Gavella režirao Hamleta i Držića, bilo neka vrsta sirotinjskog kina. Kako NDH nije imala filmsku industriju, na način na koji su je tad imali Nijemci i Amerikanci, sva su se pučka i propagandna prikazanja i igrokazi za najšire narodne mase prikazivali u kazalištu. Naravno, uz, za Hrvate tako karakteristične imitacije visoke kulture, kojim se obespamećeno građanstvo i neki gestapoizirani izdanci predratne glembajevštine, mogli uspoređivati s velikim njemačkim uzorima. Takvo je kazalište, naslućujemo to iz velike priče i historiografskog izvještaja Snježane Banović, istodobno bilo mjesto golemog ushita i golemog srama, kao i nečega što bismo mogli nazvati klaunovskim, cirkusantskim duhom sa samih rubova hitlerovske Europe. Možda je Poglavnik zazirao od takve neozbiljnosti? Možda je osjećao sram pred mogućnošću da se kao glumac, makar i u kakvom snovitom košmaru, zatekne na pozornici? Čest je to strah u ljudi, onih neglumstvenih i onih koji u Drugome vide opasnost, a možda je zazirao i od toga što je Hrvatsko državno kazalište bilo puno nacionalno, rasno i politički krajnje sumnjivih žena i muškaraca? Snježana Banović pažljivo bilježi lica i okolnosti, rekonstruira tko je tu sve bio i kome je sve bilo dopušteno da ostane do samog kraja rata. Bilježi i one koji su u pravom času i u vrijeme kad smo još bili daleko od kraja rata, ravno s pozornice klisnuli u šumu, načinivši tako najveći zamislivi ljudski obrat, i to ne u idejno-političkom, nego u egzistencijalnom, pa čak i antropološkom smislu. Kad god se zateknem u gledalištu Hrvatskog narodnog kazališta, u tom sasvim privremenom brokatu, plišu i pozlati, pod nebesima s kojih se sunovraćuju gipsani anđeli, na um mi padaju oni koji su takav životni kontekst zamijenili za mokru i krvavu zemlju Korduna i Banije, i za trnje i koprive pod ledenim nebom koje stalno prokišnjava. Premda nipošto nije suzdržana osoba, čak ni u pisanju teksta koji je morao proći znanstvenu verifikaciju, Snježana Banović ne daje odgovore na sva ova olako postavljena pitanja. 

Ovo je nedovršena knjiga, jer je njezina tema nedovršiva. Takva bi, vjerojatno, bila i da nije te grobne šutnje, koja je 1990. prerasla u glasno adoriranje Dušanu Žanku i njegovoj ekipi, zbog kojeg se naš zlosretni dramatičar iz 1982. našao u privremenoj emigraciji, u kojoj ga je, pomalo kao u kakvoj češkoj komediji, od težeg stradavanja i egzistencijalnih kriza spašavao upravo taj njegov tekst koji su Hrvati zabranili. Europljanima se, među njima i najvećim kazališnim redateljima epohe, hrvatsko variranje i nadopisivanje faustovske teme toliko svidjelo da su ga postavljali i igrali za svojim velikim i moćnim pozornicama. Prvi i posljednji put u povijesti hrvatske dramske književnosti jedan se naš tekst našao u žiži europske pažnje, ali ne samo to! Prvi i posljednji put je tada jedna specifično hrvatska tema bila nešto o čemu su austrijska i njemačka gospoda dumali pred spavanje, nakon što su večer proveli u teatru. Taj Hrvatski Faust, pisca kojeg ćemo na ovom mjestu napokon prozvati po imenu, Slobodana Šnajdera, naime, ustvari je najostvareniji dramski tekst na veliku nacionalnu, znači hrvatsku temu, u cjelokupnoj povijesti naše književnosti. Krleža, koji se cijeloga svog života opsesivno bavio Hrvatima, takav dramski tekst nikada nije pisao. Vjerojatno i zato što je bio odveć Jugoslaven i Sveslaven, e da bi se bavio velikom hrvatskom nacionalnom temom. To, pretpostavljam, imali su na umu, ili im je klizilo ispod uma, oni koji su 1991. započeli dramatizirati Zastave, taj pregolemi roman o Jugoslaviji, u kojoj je dramatizaciji samo trebalo sačuvati iluziju te nečuvene grandioznosti, a jugoslavenske zastave zamijeniti hrvatskim. Je li to ostvarivo? Ne znam, ali je mnogo lakše nego u bilo kojem Krležinom izvornom dramskom tekstu pronaći veliku hrvatsku temu. Stoga bi, ako bismo razumno razmišljali, čak i iz nacionalističke perspektive bilo puno produktivnije naprosto odigrati Hrvatskog Fausta na istoj onoj sceni Hrvatskoga Državnog Kazališta, koje se danas, eto, drukčije zove. Da je živ i da mu je malo promisliti, čak bi i Dušan Žanko tako postupio.

Snježana Banović s intelektualnom je strogošću i živim, ali krajnje discipliniranim beletrističkim interesom, na dokumentaristički i historiografski način predstavila od hrvatske kulture zaboravljenu i nepamtljivu epohu u povijesti ove žute kuće. Premda je knjiga u prvom izdanju objavljena na samu tridesetgodišnjicu Hrvatskog Fausta ona tom dramskom komadu, aferi i zabrani teksta (moglo bi se reći: spontanoj svenarodnoj zabrani), zapravo prethodi. Kao što prethodi i brojnim predstojećim knjigama, romanima, dramama i pripovijetkama, koji izviru nadahnuti njome. Ovaj je čitatelj, čitajući ponovo Država i njezino kazalište, po njezinim temama i epizodama već stvorio nekoliko proznih knjiga, filmskih scenarija i drama, koje će vjerojatno ostati nenapisane. Velika je hrvatska kultura, po svim svojim nenapisanim knjigama i neodigranim kazališnim predstavama. I o toj veličini zorno govori ova knjiga.

u Zagrebu, prosinca 2025.

Miljenko Jergović 18. 11. 2026.