Život mladog pjesnika, jedanaesti dio

Iz rukopisa “Moje stvari”

 

Onda je u džepu slučajno napipao kirurški nož zakrivljenog vrha. Izvadio ga je i bez ikakvog razmišljanja tom trećem je, koji nije Musliman, zarezao vrat na mjestu sa crteža u brošuri “Likvidacija neprijatelja”. Iz vrata je šiknuo nezaustavljiv krvoskok, koji je u času okupao drugu dvojicu novinara. Rez nije bio širok ni pola centimetra, ali je precizno zahvatio karotidnu arteriju. Kao diletant koji na poluvremenu utakmice šutira sa sredine terena prema košu i pogodi jednom od stotinu puta. Ali to jednom biva iz prve. Tako je K. pogodio žilu koja od srca vodi prema mozgu. 

Kratko zatim, bio je dovršen život mladog pjesnika sa Sepetarevca. U tih nekoliko preostalih mu trenutaka, možda i cijelih šezdeset sekundi prije nego što izgubi svijest, kratko prije nego što će   mu se zaustaviti srce i prestati funkcije mozga, svjedočio je nastaloj zbrci usred koje kao da je nestajalo granice između njega i svijeta. Da ga je imao priliku kome prenijeti, to bi bio njegov osnovi dojam o umiranju. Osjećao je kako mu se prisutnost širi na bića i stvari, na te ljude koji su najprije izbezumljeno grajali na jeziku koji više nije razumio, da bi se zatim njihovi glasovi pretvorili u sporo i muklo zavijanje gramofonske ploče u času kad nestane struje. Potom je još postao svjestan da više ne može disati. Da je duže potrajalo tad bi ga možda obuzela i panika, no nju je prestigla samo još jedna, posljednja misao: ovo je lakše od toliko toga što je prethodno doživio, ovo je vrlo lako, ovo je lako, lako…

S. K. zvani K., prijeratni sitni kriminalac, nakon toga ratni heroj, a sad ubojica dvadesetšestogodišnjeg pjesnika sa Sepetarevca, dopisnika splitskih tjednih novina, uzbihuzurio se i uspaničio nad svojim djelom. Mahao je koltom i vikao, udario je vojnika Kahrović Hazima zvanog Bolesnik, tražio neka se zove hitna pomoć, neka se opere sva ta krv, neka se ranjenik iznese iz prostorija komande, neka se vozi na Koševo… Nije, bolan, ranjenik, nego je mrtav čovjek!, rekao mu je Kahrović Hazim zvani Bolesnik, i S. K. zvani K. ga je tada udario revolverom pljoštimice po glavi, revolver je u tom trenutku opalio, metak se zabio u strop, Kahrović Hazim zvani Bolesnik ležao je na podu u nesvjestici, preživjet će s frakturom lubanje i teškim, potresom mozga, trajno gluh na jedno uho, doživjet će totalnu amneziju, danima će u bolnici sabirati sjećanja, ali mu se događaji od tog dana neće vratiti u memoriju, neće pamtiti kako je S. K. zvani K. zaklao pjesnika, i osjećat će se za to oštećenim, oštećenijim možda nego za sluh na desno uho, jer kao da ga tu nije bilo, kao da nije prisustvovao tom događaju, kao da uopće nije bio živ u tom vremenu koje više ne pamti, ili kao da je doživio pa preživio vlastitu smrt.

Srećom, nekoliko sljedećih dana trajala su vrlo intenzivna granatiranja grada. Naše su snage, izvana i iznutra, pokušavale probiti blokadu Sarajeva, ali obruč je bio čvrst kao od čelika. Izginula je u pokušajima proboja neka gradska mladost, a u gradu ukupno je, tokom sljedeća 72 sata, bilo 27 civilnih žrtava. Time u određenoj mjeri bila pokrivena smrt pjesnika sa Sepetarevca, ili su samo na neko vrijeme bile odgađane njezine posljedice…

Ali vratimo se na događaje na dan ubojstva. Vijest da je u Ulici Sutjeska, u bazi samozvane specijalne jedinice, koju je početkom rata formirao prijeratni sitni kriminalac, samoproglašeni komandant i general J, ubijen pjesnik sa Sepetarevca, munjevito se, između podneva i prvog popodnevnog sata širila od jedne do druge institucije u opsađenom gradu. Civilna policija odmah je izvijestila ministra unutarnjih poslova, koji je zvao u Predsjedništvo i javio Stjepanu Kljuiću, članu Predsjedništva koji je taj dan bio dežuran. On je telefonirao u komandu Prvog korpusa, izravno zapovjedniku, generalu Mustafi Hajrulahoviću, zvanom Talijan… I kako se vijest telefonom širila od ureda do ureda, od posilnog do posilnog, od tajnice do tajnice, sve više je ljudi znalo da je S. K. zvani K. zaklao pjesnika. Sarajevo je velik, ali stiješnjen grad, u kojem se ljudi oduvijek bolje poznaju nego u prostranijim gradovima slične veličine, pa su tako mladog i nekomunikativnog pjesnika poznavali mnogi, a znali su za njega svi. To je, uz pomalo grotesknu činjenicu da je prijeratni sitni kriminalac, priglupi jalijaš S. K. zvani K, danas heroj, ubio pjesnika, i to kako ga je ubio, tako što ga je zaklo, doprinijelo je ubrzanom nekontroliranom širenju vijesti. Telefon je radio u manjem dijelu grada, ali su sve važne institucije bile telefonski povezane. Po gradu su, tada još uvijek u uobičajenom ritmu i rasporedu, koji bi se meteorološki mogao okarakterizirati kao oblačno s povremenim padalinama, djelovali snajperisti i minobacači od 82 milimetra, tako da su ljudi išli na posao i vraćali se sposla, išli su s kanisterima po vodu i vraćali se s vode, a bilo ih je i koji su odlazili u privatne posjete ili poslom u druge dijelove grada. U takvim se okolnostima naokolo raznosila vijest, koja se putem nadograđivala i granala u priču koja bi tek dijelom bila zasnovana na stvarnim činjenicama, ili u kojoj bi istini odgovaralo samo to da pjesnik sa Sepetarevca nije više živ. Vijest je djelovala na osjećaje ljudi i na njihove živce, mijenjala je njihove metaboličke tokove, usmjeravajući ih u prethodno neočekivanim pravcima. Tjerala ih je prekovremeno na zahod, žeđali su od nje, zastajala im je poput knedle u grlu, gušila ih i dovodila do očaja, jer nisu pobjegli iz svega ovog dok je još bilo vrijeme. Premda su odavno već bili emocionalno zasićeni poplavom nasilnih smrti, na to da im poznati svakodnevno nestaju, ili da bježe iz jednog u drugi dio grada jer su im upravo izgorjeli njihovi domovi, bili su pomireni s tim da je nesreća prirodno čovjekovo stanje, ovo je u iskustvu grada bilo nešto novo. S. K. zvani K, heroj iz nedavno spjevane pjesme, ustvari iz njezinog spota, jer J. je glavni lik u toj pjesmi, zaklao je pjesnika! U tome bilo je nešto nepodnošljivo. Kao da im je K. oduzeo ono posljednje što su imali i po čemu su se razlikovali od svojih neprijatelja – to da su njihovi junaci dobri ljudi, to da brane grad i ne ubijaju nedužne ljude.

Vijest da joj je ubijen sin, majka sa Sepetarevca saznala je malo poslije dva, od kolegice na poslu. Ona je čula na radiju, i majci je prenijela kao da se dogodilo nešto svakodnevno, kao da je riječ o bilo kojoj od dvadesetak uobičajenih dnevnih smrti. Majka je kratko zašutjela, rekla je daj da zapalim, i uzela cigaretu iz tuđe kutije, tražila je upaljač, rekla pička ti materina jesi li ti normalna, i vrištala po kancelariji, kao da joj je donositeljica vijesti osobno ubila sina. 

Vijest koja je objavljena na radiju glasi da je danas, malo prije podne, poginuo mladi pjesnik sa Sepetarevca, suradnik brojnih sarajevskih novina, magazina i književnih časopisa, i urednik časopisa Život. Istovremeno gradom se širila druga vijest, i narastala u niz različitih glasina, prema kojoj je S. K. zvani K, prijeratni sitni kriminalac, tramvajski džepar i obijač stanova u vrijeme godišnjih odmora, sada heroj obrane grada, zaklao pjesnika. Oni inovjerni, a bijesni na vlast, žamorili su da ga je povalio kao kurbana, i da je ga klao po svim islamskim vjerskim pravilima, prinoseći tako žrtvu svome poganom božanstvu. Oni drugi, najbrojniji, kojih je bilo od svih sarajevskih vjera i naroda, razvijali su pripovijest u kojoj je heroj sišao s uma, pa je ne znajući gdje je i ne znajući što čini, nožem ubio nedužnoga mladića. Treći su, sumorno i beznadno, zaključivali da se ništa drugo nije moglo ni očekivati od sitnog lopova kojeg smo svi mi uzdigli u junaka; spasio nas je od četnika?; ako i jest, nije nas spasio od sebe; to je kao kad se dva mačora potuku oko plijena, svi smo mi sad njegov plijen, klat će nas jednog po jednog. A među četvrtima već se prenosila priča da je mladi pjesnik zaslužio svoju smrt, da je otkriveno da je četnicima dojavljivao položaje branitelja, i da ga je zato komandant S. K. zvani K. ubio. 

Posljednja će priča, koja se zametnula tog dana, pustiti korijen i naći svoje mjesto u mitologiji budućeg grada. Ona će postati jedna od dvije istine o sudbini mladoga pjesnika sa Sepetarevca, u nju će vjerovati, pa će je i zastupati neka tiha i ogorčena manjina, koja je u omrazi prema drugome, uglavnom onom koji u gradu više neće biti prisutan, ali će ga biti po Bosni i Hercegovini i okolici, a prihvaćat će je, tu istinu olakog preživljavanja u iluziji vlastite nedužnosti, i dijelovi većine, kad god se i sami zateknu u stanju krajnjeg očaja i neke užasavajuće i sveprožimajuće sarajevske samoće. Druga, pak, istina, ona koja je zasnovana na stvarnom događaju, na policijskom izvještaju i na iskazima svjedoka, prema kojoj je gradska vucibatina i probisvijet S. K. zvani K. stručno, kao po udžbeniku, priklao mladića, bit će trajna muka Sarajeva i mnogih sarajevskih svjetova, onih u kotlini i onih koji će se u međuvremenu rasuti svijetom, a na muku će, kao i na svaku drugu sarajevsku, kroz strašni dvadeseti vijek, prisjedati i susjedi iz Hrvatske, te nešto manje i iz Srbije.

Okolnost da je usred grada-mučenika, što je Sarajevo bez svake sumnje i spora bilo čak i u pretežito indolentnoj i ignorantskoj hrvatskoj percepciji okolnog svijeta, ubijen mladi pjesnik, novinski komentator, reporter i nedovoljno ostvaren prozni pisac, pritom još i sarajevski Hrvat, dakle i hrvatski pjesnik, pače i dobitnik Nagrade Goran za mlade pjesnike, snažno je isprovocirala maštu kulturnih poslenika i marnika u Zagrebu. Bio je to, uz Milana Milišića, ubijenog s jeseni 1991. u Dubrovniku, već drugi hrvatski pjesnik stradao u ratu. Jedan je stradao od ruke jednog, a drugi od ruke drugog neprijatelja. U načinu na koji je skončao pjesnik sa Sepetarevca postojalo je, međutim, nešto što je gotovo orgazmično djelovalo na nacionalnu svijest: dobitnik Nagrade Goran skončao je, naime, kao Goran! I to ponešto usavršeniji Goran, jer nam nije nasjedao na savjest otišavši u partizane. Usto, u odnosu na svoga ubojicu – ili na svoje ubojice, jer stvarna osoba S. K.-a, zvanog K. nikog u Zagrebu nije zanimala – pjesnik sa Sepetarevca bio je savršeno nedužan. Njima i njihovome stradanju, njihovu narodu i mučeniku gradu, bio je bliži i nego samome sebi i svom hrvatskom narodu. Pa nije li, uostalom, samo nekoliko mjeseci prije početka rata potpisao pismo četvorice hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva, protivno politici vrhovnika i predsjednika dr Franje Tuđmana? “Stradao je poput leptira koji se zalijeće u vrelu žarulju!”, napisao je u komemorativnom eseju čuveni zagrebački pjesnik, blizak Tuđmanov suradnik.

Premda ga nisu naročito voljeli, nije im on bio blizak ni mio, ni naročito ljubljiv, a nije bio ni šarmantan, duhovit i sarajevljiv, u Sarajevu su ga, kao i svakoga svog, zapravo dobro poznavali. Znali su tu figuru, ni po čemu upečatljivu, osim po krupnoj glavi i prodornim plavim očima, čitali su njegove novinske članke, pa čak i njegove pjesničke knjige, a sa smrću proširit će se i tih nekoliko, možda i svih desetak priča o Sarajevu pod opsadom, što ih je objavio u splitskim novinama, dok će kultni status steći upravo posljednja, nedovršena priča, naslova “Kandilo”, o čovjeku koji je dobro skrivao činjenicu da je tokom vremena oslijepio, o očajniku koji je sretan da mu je grad pao pod opsadu, pa on svoje bližnje može poslati van, tako da nikad ne saznaju da je ostao slijep. Tematski, stilski i strukturno vrlo kompleksna, nedovršena će priča postati metafora jednoga novog, nedovršenog Sarajeva, koja će u svome zaklanom pjesniku i njegovu posljednjim književnom junaku pronaći figure svoga budućeg bivanja. Tu identifikaciju grada s pjesnikom i njegovim djelcem, s tih pet listova pelira, odštampanih pisaćim stojem, četiri dvostrukim proredom do dna stranice, peti u sedamnaest redaka, remetila je samo ona zlokobna brujeća manjina, koja je vlastitu nelagodu i nemir duše ranjenoga grada nastojala umiriti glasinom prema kojoj je mladi pjesnik ubijen po zasluzi. U različitim će razdobljima zli bruj u svom djelovanju biti manje ili više djelotvoran, tako što će u manjoj ili većoj mjeri raščaravati čaroliju, koja će, međutim, trajati u vremenu, sve do najnovijih doba.

Premda ga u Zagrebu nisu ni voljeni ni poznavali, tako da ni o onoj njegovoj prvoj knjizi, nagrađenoj Nagradom Goran za mlade pjesnike, i objavljenoj u tom gradu, u hrvatskom tisku 1988. i 1989. nije izašao nijedan prikaz, nijedna jedina kritika, i premda, istinu govoreći, sve do njegove smrti o pjesniku sa Sepetarevca u hrvatskim novinama nije izašlo ni retka, njegov utjecaj biva golem, a njegova prisutnost u artefaktima i ceremonijalima žive hrvatske kulture postaje iritantna. Prisvojili su ga i s ljevice, i s desnice – a u hrvatskoj se kulturi, kao i u hrvatskoj javnosti sve dijeli na lijevu i desnu polovicu razrezane jabuke, pri čemu obje tvrde da ona druga polovica trune a ova naša je vazda zdrava – ali u tom prisvajanju i lijevi, i desni ne posežu za njegovim djelom, o kojemu uporno ne saznaju ništa ni kada ga pročitaju, nego im vječita inspiracija njegova sudbina. Oni su tumači te sudbine, ili posmrtni glasnici mrtvoga pjesnika, koji se, poput kakvoga grotesknog Sancha Panze nastavljaju boriti s mrskim ubojicom nevoljnoga Don Quijotea. Ali dok lijevi aktivisti u S. K.-u zvanom K. vide zlokobnu metastazičku figuru nacionalizma i njegovih popratnih kriminalno-razbojničkih manifestacija, dok oni u pjesniku sa Sepetarevca vide samo postmodernog Ivana Gorana Kovačića – koji, istini za volju, nije napisao ništa što bi bilo nalik “Jami” – desni će u pjesnikovom ubojici vidjeti samo muslimana i muslimanskog koljača, jednog od stotina milijuna istih, koji prijete nedužnom i djetinje nevinom kršćanskom biću, i vide prijetvornoga Bošnjaka koji će, nakon što je zaklao nekoga tko mu je po svemu bio sklon, kao što je po desnima pjesnik sa Sepetarevca nesumnjivo bio pretjerano sklon ne samo Bošnjacima, nego i Srbima (što se vidi iz njegovih novinskih članaka, ali i iz tih desetak priča o gradu pod opsadom), nastaviti klati sve Hrvate redom.

Zanimljivo je da će i jedni, i drugi, lijevi i desni zagrebački književni kritičari, fenomenolozi, teoretičari i povjesničari, kao i pripovjedači, romanopisci i pjesnici, pjesniku sa Sepetarevca posvetiti čitavu biblioteku svojih djela, s tumačenjima, interpretacijama i reinterpretacijama onog što je on pisao, a onda i s prekobrojnim originalnim pjesničkim i proznim tekstovima, u kojima će se baviti njegovom književnom veličinom i stradanjem. “Što bi taj vulkanski temperament u budućnosti porodio”, pita se u svom sentimentalnom i pomalo patetičnom eseju Stanko Lasić, “kakav bi sveknjiževni i svepropitujući svijet stvorio”, nastavlja jedan drugi književni historičar, “da mu zli demjurg nije prerezao vrat”, zaključuje ne baš stilski adekvatno urednik zagrebačkog Vijenca? Odgovora, naravno, nema, niti ga može biti, a nemirne savjesti i plitka mašta vazda se krijepe postavljanjem vječno istih pitanja na koja srećom odgovora nema, niti ih može biti. Na kraju, priča o pjesniku sa sarajevskog Sepetarevca, čije su djelo i sudbinu samovoljno u Zagrebu prisvojili, hrvatskim će kulturi za duga vremena služiti kao figura naricanja nad vlastitom nemoći i nad općom duhovnom i stvaralačkom kljenuti, te nad kroničnom slabošću mašte, koja umjesto da se usmjeri na stvaranje novih dijela lamentira nad onim što će za vijeke vjekova ostati nestvoreno, jer je priklano zakrivljenim kirurškim nožem u ruci zlog diletanta. 

Djelo pjesnika sa Sepetarevca objavljeno je u kanonskoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti već godine 1995. U istome tomu, na 312 stranica, tiskano je njegovo ukupno pjesničko i prozno djelo, te dvadesetak kraćih eseja o književnosti i umjetnosti. Knjigu je priredio povjesničar književnosti Dubravko Jelčić, a objavljena je između toma s drugim dijelom Budakovih “Ognjišta” i “Izabranih djela” Junija Palmotića. Tako je, kako to često biva, smrt književnome djelu dala na neočekivanom značaju. Iste godine, rat je u Sarajevu još trajao, premda ne onakvom žestinom kao prethodnih godina, skupina lijevoorijentiranih hrvatskih pisaca pohodila je na Sepetarevcu pjesnikovu “žalosnu majku”. Skroman građanski dom, vonj plina koji je curio kroz neispravne instalacije, svud naokolo po jeftinom socijalističkom namještaju ulijepljene naslage prašine, i dojam potpune duševne nesređenosti, poremećenosti, i neke neočekivane hladnoće. Njih je, tih hrvatskih pisaca, bilo sedam, pet muškaraca i dvije žene, a među njima samo je Simo Mraović poznavao pjesnika sa Sepetarevca. On se šalio s njegovom majkom, ona je prihvaćala njegove šale, pa bi mu i uzvratila. Smijali su se, vedro i lako, kao da tu nikakve smrti više nema, dok je ostale lovila nelagoda, osjećali su, svi redom, strah da se iz ovog nikada neće izvući, i da će zauvijek ostati tu, zatočeni na Sepetarevcu ispaštat će krivnju što su se oholo umiješali u život čovjeka o kojemu ništa nisu znali, i čije pjesme i priče nisu do kraja pročitali, jer ih naprosto nisu razumjeli.

S. K. zvani K. nakon ubojstva zatekao se u bijegu. Upravo tako: zatekao! Glasila je službena verzija, koju su dalje prenosili radio i televizija – za one malobrojne koji su za televiziju imali struje, jer je radio svirao i uz pomoć sporednih izvora energije. Iz komande Prvog korpusa predlagali su da se jedinica iz Sutjeske rasformira, a da se skupa sa S. K.-om zvanim K. uhite i slavni komandant J., i njihov uži krug, njegov, kako se u Sutjeskoj važno govorilo, glavni štab. U Predsjedništvu, međutim, plašili su se što će reći narod. Predsjednik je poznavao ubijenog pjesnika, moglo bi se reći i da mu je pjesnik bio drag, i da nije osjećao naklonost prema njegovim ubojicama, ali je ipak oklijevao, jer je postojalo nešto što je činilo nepremostivu prepreku njegovome pravednom humanističkom djelovanju. Komandant J. je, kao i S. K. zvani K, kao i golema većina, ako ne i svi njihovi razbojnički drugovi, bio musliman. Pripadao je tom istrebljenju podvrgnutom, od sviju osim od dragog Allaha napuštenom, nesretnom bosanskom miletu, kojemu je on, predsjednik, voljom Božjom postavljen na čelo i kojega bi on u granicama svojih slabih ljudskih snaga i svog ograničenog razbora trebao da predvodi. Nije njemu, predsjedniku, do tih malih džeparoša koje je ovaj rat uzdignuo u krupne razbojnike, katkad i prave zlikovce, čiju će sramotu nakon rata biti teško podnositi, nego je njemu do naroda u gradu, njemu je do najranjivijeg dijela sarajevskog ummeta, koji u J.-u, S. K.-u zvanom K. i ostalima vidi svoje zaštitnike i spasitelje pred četničkim nožem. Što će tom svijetu, pomišlja predsjednik, uopće ostati ako oni izađu na zao glas? Zna on dobro da su ti hajduci i haramije više šteka cigareta i više boca rakije prošvercali preko četnika nego što su ispalili na njih metaka, zna on dobro da je njihovo junaštvo jedva velika narodna laža, ali nema on duše da im uzme i tu lažu. A tu je i nešto drugo: predsjednik se boji, jer predsjednik je između ostalog i političar, da bi se ummet mogao nadići protiv njega, ako u jednom trenutku shvati da između njih i četničkog noža ne stoje J.- ove gazije! Istina, između naroda i onih koji bi taj narod poklali, Prvi je korpus, s komandantom Talijanom i njegovim oficirima, redom prebjezima iz JNA, te Specijalna policija MUP-a, s Hrvatom Vikićem i njegovom polutanskom, malo hrvatskom, a bogme i malo srpskom, te malo muslimanskom, ali komunističkom, rakiji sklonom ordijom, čiju se slavu iz mnogih razloga nastojalo suzbiti zarad slave narodu bliskih gazija, naših novih đerzeleza, makar razbojnika i silovatelja.

U nastojanju da sve to pomiri, predsjednik je gorko, pred javnošću i pred televizijskim kamerama žalio mladog pjesnika sa Sepetarevca. Prvi put mu se otpočetka rata u oku vidjela suza, a ta suza, eto, nije bila ni za njegov poklani narod širom Bosne, ni za poubijane njegove vjerske službenike, ni za prebijene džamijske minarete, ni za Drinu koja je opet krvlju potekla, nego za jednog inovjernog mladića. Koliko god se razni, i sa raznih strana, htjeli toj njegovoj suzi narugati, ona je bila iskrena. U njoj su i predsjednikova žalost, i njegova elementarna ljudska dobrota, ali i njegova prestravljenost pred neopričljivom strašnom kobi njegova moralnog posrnuća. Desetljećima poslije, kad se slegne zemlja nad svakim grobom i svakom masovnom grobnicom, i kad već pokojni budu skoro svi akteri ove priče, na Zapadu će, i među dobrim stranim svijetom. predsjednikova suza za pjesnikom sa Sepetarevca biti jedan od najupečatljivijih simboličkih i amblematskih argumenata u korist bošnjačke strane u tom strašnom ratu. Argument lažan, koliko i istinit, paradoksalan kao sam čovjek što na Zemlji jest.

S. K.-u, zvanom K. je, dakle, protivno raspoloženju u vrhu Prvog korpusa omogućen izlazak iz grada, a Jedinici iz Sutjeske – sada je već treba pisati velikim slovom! – nastavak postojanja u borbi za samostalnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. To je komandantu J.-u dalo krila da se na užas komande Prvog korpusa i komandanta Mustafe Hajrulahovića, zvanog Talijan, prozove generalom. Naime, Talijan je, također, bio general, ali njega je početkom rata tim činom okitio Predsjednik. Iz JNA Talijan je 1991. prebjegao sa činom kapetana korvete, dakle majora. Bez položenog generalskog ispita, u ratu, onako kako to biva u ratovima, naročito tamo gdje se vojska stvara ni iz čega, nakon što se ona prethodna odmetnula od zajednice. Čovjek je preko reda, s navršenih trideset i pet već bio general i zapovjednik obrane grada pod opsadom. Međutim, kako u opsađenom gradu nije mogao biti uspostavljen red i kako nije postojala samo jedna stvarnost, nego je stvarnosti bilo više, tako je i J. bio general. Takvim je učinio samoga sebe, nakon što je, sve do smrti pjesnika sa Sepetarevca, bio pukovnik. Iako nigdje nije postojala nikakva službena odluka ili zapovijed prema kojoj je J. imenovan pukovnikom, tako su ga svi morali zvati kada bi dolazio u zgradu Predsjedništva, jer bi inače pravio skandal, naokolo razbijao i psovao, ili bi jednostavno odbijao suradnju. Samo ga dvojica ljudi nisu tako zvali: Predsjednik i Talijan. Predsjednik mu se obraćao sa – sine. A Talijan ga je zvao po imenu, i to ne onom općepoznatom, nastalom iz uličnog nadimka, nego onako kako su ga babo i majka nazvali nakon što se rodio – Jusufe. Svaki put kada bi Talijan izgovorio to Jusufe, J. bi škrgutnuo zubima, ali ne bi riječima dao od sebe. Samo u tom trenutku, kada bi Talijan na sastancima u Predsjedništvu, obično pred velike neprijateljske napade ili pred neuspješne naše pokušaje da deblokiramo grad, rekao Jusufe, dvije stvarnosti bi se postale jedna. A kad bi, već u sljedećem trenutku, dobri stari Predsjednik kazao sine, stvarnosti bi se opet razdvojile.

Nakon što se proglasio generalom, J. više nikad nije ušao u zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, niti se ikad više susreo oči u oči s generalom Mustafom Hajrulahovićem Talijanom. Jedinica iz Ulice Sutjeska se podijelila na dvoje: trećina ljudi pošla je za J.-om na Igman, odakle će, propovijedao je general J. deblokirati Sarajevo, a on će na bijelom konju ujahati u grad, nešto više od druge trećine se razbježalo, dezertiralo je, ili se našlo u regularnim jedinicama Prvog korpusa, a ostatak se zadržao u bazi, gdje su jeli, pili, uživali u blagodetima struje i vode, i nisu više išli na liniju ili na “borbene zadatke”. Sve se ovo izdogađalo nakon što je S. K. zvani K. iznenađujuće stručno zaklao pjesnika, pa će mnogi kasnije povezivati to jedno s drugim, i tvrditi da su se Predsjednik i službene strukture konačno ogradile od J.-a i njegove kriminalne skupine, jer nisu mogli preći preko tog groznog umorstva koje je bacilo ljagu na herojsku obranu grada. Presudniji su, međutim, za taj raskid bili neki drugi događaji. Naime, upravo u to vrijeme izvan Sarajeva započinjala su dva nova rata. Na jugu, u Hercegovini, nadmoćniji su Hrvati sabotirajući rat protiv Srba zaratili protiv mnogo slabijih Muslimana, na što su u Srednjoj Bosni nadmoćniji Muslimani, sabotirajući rat protiv Srba, uz svesrdnu pomoć pridošlih boraca iz arapskih zemalja zaratili protiv mnogo slabijih Hrvata. Na taj način se stvarnost nastavila dalje dijeliti, umnožile su se lokalne perspektive i svaka je imala pretenziju da vlastiti pogled ispostavi kao jedinu istinu o cjelini kosmosa, te o Bogu kao Univerzalnom Principu. U takvom višestvarnosnom i multietičkom svijetu svaki je još slučajno živi čovjek, svako dijete, žena i muškarac, bio u prilici da na sudbinskoj tomboli izvlači hoće li iz ovoga izaći kao junak ili kao ratni zločinac, kao žrtva ili kao onaj koji će do kraja svijeta opravdavati zločine koje su počinili njegovi bližnji. U tom novostvorenom svijetu J. i S. K. zvani K. lako su se mogli snaći. Svim drugima bilo je imenom i prezimenom određeno na koju će stranu poći, a njih dvojica su, skupa s najvjernijim svojim ljudima, mogli odabrati stranu. I odabrali su je: priključili su se Hrvatima, koji su u Hercegovini sabotirali rat protiv Srba, te su zaratili protiv Muslimana. I kao što njima dvojici nije baš nimalo smetalo što su ti Hrvati ubijali ili u logore zatvarali njihove sunarodnike, tako ni tim Hrvatima nije smetalo što su ova dvojica bili Muslimani, niti što je jedan od njih u Sarajevu zaklao mladog pjesnika, koji je u Zagrebu upravo uzdizan u kult lirskog martira, u hrvatskog Lorcu i ustaškog Ivana Gorana Kovačića.

Lišeni dara sa tragediju, ti su ubogi Bosanci, Muslimani koji će se uskoro prozvati Bošnjacima, bosanski Hrvati i bosanski Srbi, jedni s drugima i jedni protiv njih, krvarili zemljom Bosnom, stvarajući od svojih krvavija mit za sva buduća mirnodopska vremena. U toj zemlji, u njezinome glavnom gradu, čija će opsada ući u veliku povijest Europe, ljudska će se nesreća samo dalje umnažati, nalazeći nove forme ljudskoj boli – nepreboli. I ni iz jedne nove forme, ni iz jedne strašne patnje, po kojoj će Bosna i Sarajevo postati čuveni, neće se roditi tragedija. Lišenost dara za tragediju prokletstvo je nedovršenog, neosviještenog, necjelovitog svijeta. Iz nje proizlaze samo nove nesreće i stradanja. Iz nje se rađa svijet mučenika koji su istodobno i teški patološki zlikovci. Rađa se svijet koji nije u stanju svoju muku razumjeti drukčije nego kao poziv na zlo. S tragedijom nesreće staju. Tamo gdje tragedija nije moguća, nesreće nikada neće stati.

Fotografija snimljena u prvome razredu osnovne škole u malenom dalmatinskom mjestu, slika na kojoj se dječak pokušava nasmijati, ali mu ne ide, te mu se lice skuplja u bolni grč, što ga u času vječnim učini svjetlopisac pritiskom na otponac objektiva, u Hrvatskoj će biti često korištena za slave i zadušnice ubijenog pjesnika. Ono što će tamo na njoj vidjeti nije ono što mi na njoj gledamo. Perspektive su, naime, različite. Svatko vidi samo ono što je naviknut gledati. 

 

Miljenko Jergović 17. 11. 2026.