Evo mene, pred Vama, draga publiko, čitaoci, pisci, novinari, umetnici… Izgovaram sada njegovo ime, onako kako su ga prozivali u školi: Pavlović Živojin.
Tu sam – možda bi rekao.
A šta li je mislio? Nisam tu.
Zbilja, gde je bila mašta tog dečačića koji se rodio uoči rata, koji je saznao ukus rata i čuo pesmu obnove. On koji je znao kako pevaju radničke brigade, kako se udvaraju radnici devojkama, gde ašov i krampa riju kroz zemlju da bi nastala neka nova zemlja, napojena umetnošću. Čitao je, slikao je, snimao je Pavlović Živojin da bi jednog dana postao Živojin Pavlović. Zamišljam ga pred belinom platna, u hladnom bioskopu, u hladnoj biblioteci; zamišljam ga kako gleda vozove i sluša njihovo kloparanje. I trči za vozovima. Njegova umetnost je kao crni kajmak sa gorkog mleka detinjstva.
Živojin Pavlović u filmu nije došao na crnom talasu nego je bio jedan od onih koji je načinio crni talas i poslao ga ljudima u oči i u grudi… Crni talas – ta mogućnost da se sagleda svet izvan zvanične slike.
Iako su neki od njegovih filmova bili zabranjeni, Živojin Pavlović nije negirao mogućnost da ih snimi. Proizvoditi umetnost kao svedočanstvo – i to je bila uloga njegove umetnosti, ali talenat je odjeknuo širom sveta: petnaest je međunarodnih nagrada ukrasilo ime reditelja, a među njima i „Zlatni lav“ u Veneciji i „Srebrni medved“ u Berlinu. Kao pisac, takođe je bio priznat i prepoznat, omiljen kod čitalaca, cenjen od urednika i književnih kritičara. Beše pripovedač koji priča u slikama, pokazuje slivnike društva, deponiju zvaničnog i poetiku nezvaničnog. Sam je pisao o odvratnosti, a tražio lepotu.
Zabranjivan, a tražio slobodu izraza. Slavljen kao umetnik, ali naravno, usamljen. On je zapisao 2. avgusta 1996. ove reči: „Svet je gnusan. Sloboda je u mašti.“
U tom svetu umetnik ne sme biti lakoveran. Živojin Pavlović je zato tvrdio da česta upotreba reči nesumnjivo govori da je sve sumnjivo.
Priča je bila njegovo utočište, utočište od mnogih parola koje su jurile i onda kao i danas.
Živojin Pavlović kao da je pričanje zasnovao na Sartrovoj misli: „U dobrom se romanu stil briše pričom.“
Prva od njegovih knjiga koja mi je došla u ruke, bila je „Cigansko groblje“.
„Kad budem mrtav i beo“ gledao sam kao osnovac, ni razmišljao nisam o reditelju, nego se ježio nad scenom kad Džimi Barka – Dragan Nikolić – biva izviždan dok pokušava pesmom da postane neko i nešto. Kao srednoškolac gledao sam „Na putu za Katangu“ i još se sećam jednog druga koji je sutradan došao u školu pod utiskom koji sam i sam imao.
Danas, ja sam čitalac Pavlovićevih dnevnika gde nema manje majstorstva nego u prozi, a oduševljen sam širinom interesovanja i očima koje su zavirivale u mnoge kutove umetnosti i društva.
Često ističem – Bogu hvala – kao mladić upoznao sam mnoge umetnike, prevodioce i mislioce koji su ostavili trag u drugoj polovini XX veka: Miodrag Pavlović, Stevan Raičković, Borislav Radović, Nikola Bertolino, Muharem Pervić, Milutin Petrović, Jovica Aćin, Ljubomir Simović… Živojina Pavlovića nisam sreo, ali sam na neki čudan način vezan za njegov život: gledao sam jednu oglasnu tablu i prišao mi je Dragoslav Mihailović, pitao me: „Kad se održava omaž Žiki Pavloviću?“
Nađosmo informaciju na oglasnoj tabli. Savremenik je poštovao savremenika i došao da čuje neke reči o njemu, reči koje je sigurno znao.
I na ovaj način, eto, priznanjem koje nosi ime izvanrednog umetnika, imam razlog više da opet mislim o njemu, opet ga čitam i gledam te pokretne slike i slušam vozove iz njegovih filomova i vozove iz njegovih priča. Ljudi, kiše, kafane, juranjave i bekstva, veliki udes takozvanog malog čoveka – sve je tu da bi pokazalo život onima koji žive.
Autentičnost sopstvene reči vredi neuporedivo više od svih fosilizirajućih kategorija koje će smeniti već sledeći trenutak vremena, jer će i život u narednom času biti drukčiji nego danas. To je zapisao umetnik Živojin Pavlović koji je gledao prolaznost života još kao dečak Pavlović Živojin. Mislio je o tome. Pisao je imajući više poverenja u instinkt umetnika nego u dužnost istoričara.
Kao mlad čitalac i mlad gledalac ni slutio nisam da će kći Živojina Pavlovića na daskama odigrati moju tetku Bademu, iz romana „Ljudi bez grobova“. Novinarka Sanja Milić pričala mi je: pisac je, pred kraj života, pokazao ćerkinu fotografiju na naslovnoj strani nekog ilustrovanog magazina – to mu je značilo više od svih priznanja kojima je okićen.
Živojin Pavlović je voleo “Braću Karamazove”, tamo gde starac Zosima kaže: „Uistinu je svaki čovek svima za sve kriv…“
Ja, pisac Enes Halilović, ako sam zaslužan što sam ovde – neka sam.
Ako sam kriv što sam ovde – neka sam.
Ali velika mi je čast što je nagrađen moj roman „Bekos“ i što se pred Vama sećam književnih i filmskih dela Živojina Pavlovića koji je, kao dečak, trčao za vozovima i žurio da postane to što jeste. Čini mi čast što sam prvi dobitnik nagrade „Živojin Pavlović“.
Dozvolite mi da sada, u ovom kraju, pomenem i časopis „Buktinju“ koji je ovih dana sačinio tematski broj o mojim knjigama i meni. Na taj način ukrasili su moj život. Nemam način da se odužim za pažnju koju su mi ukazali urednici Saša Skalušević Skala, Predrag Milojević, Vlasta Mladenović i svi koji učestvuju u izradi tog cenjenog književnog glasila.
Pre mnogo vekova ovim krajem su koračali Mezi koje pominje Homer, zato danas, kao i svakoga dana, svaki korak nosi asocijaciju na knjige i na reči. Svima veliko hvala.
izgovoreno 15. aprila 2026. u Zaječaru prilikom dodele nagrade „Živojin Pavlović“
Pruge i putevi, knjige i reči
Evo mene, pred Vama, draga publiko, čitaoci, pisci, novinari, umetnici… Izgovaram sada njegovo ime, onako kako su ga prozivali u školi: Pavlović Živojin.
Tu sam – možda bi rekao.
A šta li je mislio? Nisam tu.
Zbilja, gde je bila mašta tog dečačića koji se rodio uoči rata, koji je saznao ukus rata i čuo pesmu obnove. On koji je znao kako pevaju radničke brigade, kako se udvaraju radnici devojkama, gde ašov i krampa riju kroz zemlju da bi nastala neka nova zemlja, napojena umetnošću. Čitao je, slikao je, snimao je Pavlović Živojin da bi jednog dana postao Živojin Pavlović. Zamišljam ga pred belinom platna, u hladnom bioskopu, u hladnoj biblioteci; zamišljam ga kako gleda vozove i sluša njihovo kloparanje. I trči za vozovima. Njegova umetnost je kao crni kajmak sa gorkog mleka detinjstva.
Živojin Pavlović u filmu nije došao na crnom talasu nego je bio jedan od onih koji je načinio crni talas i poslao ga ljudima u oči i u grudi… Crni talas – ta mogućnost da se sagleda svet izvan zvanične slike.
Iako su neki od njegovih filmova bili zabranjeni, Živojin Pavlović nije negirao mogućnost da ih snimi. Proizvoditi umetnost kao svedočanstvo – i to je bila uloga njegove umetnosti, ali talenat je odjeknuo širom sveta: petnaest je međunarodnih nagrada ukrasilo ime reditelja, a među njima i „Zlatni lav“ u Veneciji i „Srebrni medved“ u Berlinu. Kao pisac, takođe je bio priznat i prepoznat, omiljen kod čitalaca, cenjen od urednika i književnih kritičara. Beše pripovedač koji priča u slikama, pokazuje slivnike društva, deponiju zvaničnog i poetiku nezvaničnog. Sam je pisao o odvratnosti, a tražio lepotu.
Zabranjivan, a tražio slobodu izraza. Slavljen kao umetnik, ali naravno, usamljen. On je zapisao 2. avgusta 1996. ove reči: „Svet je gnusan. Sloboda je u mašti.“
U tom svetu umetnik ne sme biti lakoveran. Živojin Pavlović je zato tvrdio da česta upotreba reči nesumnjivo govori da je sve sumnjivo.
Priča je bila njegovo utočište, utočište od mnogih parola koje su jurile i onda kao i danas.
Živojin Pavlović kao da je pričanje zasnovao na Sartrovoj misli: „U dobrom se romanu stil briše pričom.“
Prva od njegovih knjiga koja mi je došla u ruke, bila je „Cigansko groblje“.
„Kad budem mrtav i beo“ gledao sam kao osnovac, ni razmišljao nisam o reditelju, nego se ježio nad scenom kad Džimi Barka – Dragan Nikolić – biva izviždan dok pokušava pesmom da postane neko i nešto. Kao srednoškolac gledao sam „Na putu za Katangu“ i još se sećam jednog druga koji je sutradan došao u školu pod utiskom koji sam i sam imao.
Danas, ja sam čitalac Pavlovićevih dnevnika gde nema manje majstorstva nego u prozi, a oduševljen sam širinom interesovanja i očima koje su zavirivale u mnoge kutove umetnosti i društva.
Često ističem – Bogu hvala – kao mladić upoznao sam mnoge umetnike, prevodioce i mislioce koji su ostavili trag u drugoj polovini XX veka: Miodrag Pavlović, Stevan Raičković, Borislav Radović, Nikola Bertolino, Muharem Pervić, Milutin Petrović, Jovica Aćin, Ljubomir Simović… Živojina Pavlovića nisam sreo, ali sam na neki čudan način vezan za njegov život: gledao sam jednu oglasnu tablu i prišao mi je Dragoslav Mihailović, pitao me: „Kad se održava omaž Žiki Pavloviću?“
Nađosmo informaciju na oglasnoj tabli. Savremenik je poštovao savremenika i došao da čuje neke reči o njemu, reči koje je sigurno znao.
I na ovaj način, eto, priznanjem koje nosi ime izvanrednog umetnika, imam razlog više da opet mislim o njemu, opet ga čitam i gledam te pokretne slike i slušam vozove iz njegovih filomova i vozove iz njegovih priča. Ljudi, kiše, kafane, juranjave i bekstva, veliki udes takozvanog malog čoveka – sve je tu da bi pokazalo život onima koji žive.
Autentičnost sopstvene reči vredi neuporedivo više od svih fosilizirajućih kategorija koje će smeniti već sledeći trenutak vremena, jer će i život u narednom času biti drukčiji nego danas. To je zapisao umetnik Živojin Pavlović koji je gledao prolaznost života još kao dečak Pavlović Živojin. Mislio je o tome. Pisao je imajući više poverenja u instinkt umetnika nego u dužnost istoričara.
Kao mlad čitalac i mlad gledalac ni slutio nisam da će kći Živojina Pavlovića na daskama odigrati moju tetku Bademu, iz romana „Ljudi bez grobova“. Novinarka Sanja Milić pričala mi je: pisac je, pred kraj života, pokazao ćerkinu fotografiju na naslovnoj strani nekog ilustrovanog magazina – to mu je značilo više od svih priznanja kojima je okićen.
Živojin Pavlović je voleo “Braću Karamazove”, tamo gde starac Zosima kaže: „Uistinu je svaki čovek svima za sve kriv…“
Ja, pisac Enes Halilović, ako sam zaslužan što sam ovde – neka sam.
Ako sam kriv što sam ovde – neka sam.
Ali velika mi je čast što je nagrađen moj roman „Bekos“ i što se pred Vama sećam književnih i filmskih dela Živojina Pavlovića koji je, kao dečak, trčao za vozovima i žurio da postane to što jeste. Čini mi čast što sam prvi dobitnik nagrade „Živojin Pavlović“.
Dozvolite mi da sada, u ovom kraju, pomenem i časopis „Buktinju“ koji je ovih dana sačinio tematski broj o mojim knjigama i meni. Na taj način ukrasili su moj život. Nemam način da se odužim za pažnju koju su mi ukazali urednici Saša Skalušević Skala, Predrag Milojević, Vlasta Mladenović i svi koji učestvuju u izradi tog cenjenog književnog glasila.
Pre mnogo vekova ovim krajem su koračali Mezi koje pominje Homer, zato danas, kao i svakoga dana, svaki korak nosi asocijaciju na knjige i na reči. Svima veliko hvala.
izgovoreno 15. aprila 2026. u Zaječaru prilikom dodele nagrade „Živojin Pavlović“