Koča Popović napustio je ljetnikovac u Dubrovniku petnaestak dana prije prvih užarenih kanonada Jugoslavenske narodne armije po Gradu. Vratio se u Beograd da ondje neprimjetno umre nakon godinu dana, u svojoj osamdeset i petoj.
Ne znam, valjda se to i ne može sa sigurnošću znati, je li preduhitrio granate zbog straha od rata i smrti što su se neumitno primicali Dubrovniku, ili zbog pomisli da će Dubrovčani odjednom prepoznati u njemu uljeza, ili zbog krajnje rezignacije i zgađenosti onim što je vidio da slijedi, ili je naprosto ljetu bio došao kraj, stiglo je ono doba u godini kad se obično vraćao s mora u Beograd.
Ne znam, rekoh, ali ne mogu se već dugo osloboditi jednog prizora, prvih rečenica nezapočetog romana o Jugoslaviji. Koča Popović, u bijeloj košulji zavrnutih rukava, stoji pored auta pred kućom na Pločama. Osvrne se oko sebe više puta prije nego što se zauvijek odveze. Nitko valjda nije vidio povlačenje komandanta Prve proleterske.
Kraj ljeta
Koča Popović napustio je ljetnikovac u Dubrovniku petnaestak dana prije prvih užarenih kanonada Jugoslavenske narodne armije po Gradu. Vratio se u Beograd da ondje neprimjetno umre nakon godinu dana, u svojoj osamdeset i petoj.
Ne znam, valjda se to i ne može sa sigurnošću znati, je li preduhitrio granate zbog straha od rata i smrti što su se neumitno primicali Dubrovniku, ili zbog pomisli da će Dubrovčani odjednom prepoznati u njemu uljeza, ili zbog krajnje rezignacije i zgađenosti onim što je vidio da slijedi, ili je naprosto ljetu bio došao kraj, stiglo je ono doba u godini kad se obično vraćao s mora u Beograd.
Ne znam, rekoh, ali ne mogu se već dugo osloboditi jednog prizora, prvih rečenica nezapočetog romana o Jugoslaviji. Koča Popović, u bijeloj košulji zavrnutih rukava, stoji pored auta pred kućom na Pločama. Osvrne se oko sebe više puta prije nego što se zauvijek odveze. Nitko valjda nije vidio povlačenje komandanta Prve proleterske.