Među hrvatskim pjesnicima nema živih koji bi se sjećali Ivana V. Lalića. A među onima mlađim od pedeset godina teško bi se našao ijedan, ili ijedna, da uopće zna tko je bio Ivan V. Lalić. Rodom Beograđanin, u Zagrebu je pohađao više razrede tada osmogodišnje gimnazije, završio Pravni fakultet, radio kao novinar i urednik Radio Zagreba. Sigurno negdje, u nekim arhivama, postoje dokumenti o njemu: školski imenici, bilješke o učenju i vladanju, isplatne liste, zapisnici sa sastanaka radničkog savjeta. U kulturi koja je oduvijek pokazivala više dara za kancelarijske spise, djelovodnike i pravilnike, građanska i činovnička osoba duže živi od pjesnika. Pogotovu ako je, kao u Lalićevom slučaju, riječ o hrvatskom činovniku i o srpskom pjesniku.
U Zagrebu Lalić je objavio prvih svojih pet knjiga: “Bivši dečak” (1955.), “Vetrovito proleće” (1956.), “Velika vrata mora” (1958.), “Melisa” (1959.), “Argonauti i druge pesme” (1961.) U Beograd seli se kao tridesetogodišnjak, kada postaje sekretar Saveza književnika Jugoslavije.
U književnostima južnoslavenskih jezika Lalić je, vjerojatno, najupečatljiviji i najostvareniji pjesnik ljeta i mora. Nisu to jedine njegove teme. Nisu ni glavne. Ali nitko kao on nije pisao o moru i ljetu. Na kraju, more će na tragičan način odrediti njegov život.
Svake godine, kad ljeto stiže svome vrhuncu, mislim na Ivana V. Lalića, pa čitam njegove pjesme o ljetu i moru. Kao i tolikim drugim jugoslavenskim piscima, Lalićevo ljetno sjedište bio je Rovinj. Prije nekog vremena u antikvarijatu Crveni peristil u Zagrebu mogle su se kupiti sve njegove knjige objavljene u Zagrebu, te nekoliko naslova koji su izlazili u beogradskim izdanjima. Kasno sam to saznao, kada me je netko već bio pretekao. Tko, ako se u Zagrebu nitko ne sjeća Ivana V. Lalića?
U ćiriličnom izdanju knjige “Vreme, vatre, vrtovi”, objavljene 1961. u novosadskoj Matici srpskoj, sabrano je prethodnih pet Lalićevih knjiga. Bila je to njegova selidbena poputbina. Bez obzira na to što je postojao zajednički kulturni prostor, pa su se zagrebačke knjige mogle kupovati i u Beogradu, još jednom je, u neizmijenjenom obliku, tiskao sve pjesme. U primjerku iz Crvenog peristila stajala je nalivperom pisana posveta: “Nadi i Tonku, srdačno, Ico” te datum i mjesto: “Bgd XII. 61”. Tonko je, naravno, mogao biti samo Antun Šoljan. Ne znam tko je kupio tu knjigu, ali je posvetu još uvijek moguće naći na internetskoj stranici antikvarijata.
Pjesmu “Nikada samlji” Ivan V. Lalić datirao je 8. VII 1989, i objavio u knjizi “Pismo”, kada su i Rovinj i Šoljan već bili jako daleko. Postoji i audioverzija, na kojoj pjesmu “Nikada samlji” govori sam pjesnik. Nalazi se na CD-u, pri knjizi “Glasovi neumrli: antologija pesnika”, u izdanju Radiotelevizije Srbije.
Evo tog soneta:
Nikada samlji
Nikada samlji nego krajem jula Kada je letu pedalj do zenita, A hlorofilu aršin do rasula U metastazi žutila i ruja,
Tamnije kada zelene su boje U vrtovima, a strnjika suva, Tamnija donja amplituda bruja Vetra što obnoć u vremenu duva.
Nikada samlji nego krajem jula Kad sve je, misliš, na dohvatu: čula Oštra ko nož još topao od točka
Brusača, ali bitno nedostaje: Anđela koga slutiš nećeš sresti, A vazduh trudan je od blagovesti.
Ivan V. Lalić: Nikada samlji
Među hrvatskim pjesnicima nema živih koji bi se sjećali Ivana V. Lalića. A među onima mlađim od pedeset godina teško bi se našao ijedan, ili ijedna, da uopće zna tko je bio Ivan V. Lalić. Rodom Beograđanin, u Zagrebu je pohađao više razrede tada osmogodišnje gimnazije, završio Pravni fakultet, radio kao novinar i urednik Radio Zagreba. Sigurno negdje, u nekim arhivama, postoje dokumenti o njemu: školski imenici, bilješke o učenju i vladanju, isplatne liste, zapisnici sa sastanaka radničkog savjeta. U kulturi koja je oduvijek pokazivala više dara za kancelarijske spise, djelovodnike i pravilnike, građanska i činovnička osoba duže živi od pjesnika. Pogotovu ako je, kao u Lalićevom slučaju, riječ o hrvatskom činovniku i o srpskom pjesniku.
U Zagrebu Lalić je objavio prvih svojih pet knjiga: “Bivši dečak” (1955.), “Vetrovito proleće” (1956.), “Velika vrata mora” (1958.), “Melisa” (1959.), “Argonauti i druge pesme” (1961.) U Beograd seli se kao tridesetogodišnjak, kada postaje sekretar Saveza književnika Jugoslavije.
U književnostima južnoslavenskih jezika Lalić je, vjerojatno, najupečatljiviji i najostvareniji pjesnik ljeta i mora. Nisu to jedine njegove teme. Nisu ni glavne. Ali nitko kao on nije pisao o moru i ljetu. Na kraju, more će na tragičan način odrediti njegov život.
Svake godine, kad ljeto stiže svome vrhuncu, mislim na Ivana V. Lalića, pa čitam njegove pjesme o ljetu i moru. Kao i tolikim drugim jugoslavenskim piscima, Lalićevo ljetno sjedište bio je Rovinj. Prije nekog vremena u antikvarijatu Crveni peristil u Zagrebu mogle su se kupiti sve njegove knjige objavljene u Zagrebu, te nekoliko naslova koji su izlazili u beogradskim izdanjima. Kasno sam to saznao, kada me je netko već bio pretekao. Tko, ako se u Zagrebu nitko ne sjeća Ivana V. Lalića?
U ćiriličnom izdanju knjige “Vreme, vatre, vrtovi”, objavljene 1961. u novosadskoj Matici srpskoj, sabrano je prethodnih pet Lalićevih knjiga. Bila je to njegova selidbena poputbina. Bez obzira na to što je postojao zajednički kulturni prostor, pa su se zagrebačke knjige mogle kupovati i u Beogradu, još jednom je, u neizmijenjenom obliku, tiskao sve pjesme. U primjerku iz Crvenog peristila stajala je nalivperom pisana posveta: “Nadi i Tonku, srdačno, Ico” te datum i mjesto: “Bgd XII. 61”. Tonko je, naravno, mogao biti samo Antun Šoljan. Ne znam tko je kupio tu knjigu, ali je posvetu još uvijek moguće naći na internetskoj stranici antikvarijata.
Pjesmu “Nikada samlji” Ivan V. Lalić datirao je 8. VII 1989, i objavio u knjizi “Pismo”, kada su i Rovinj i Šoljan već bili jako daleko. Postoji i audioverzija, na kojoj pjesmu “Nikada samlji” govori sam pjesnik. Nalazi se na CD-u, pri knjizi “Glasovi neumrli: antologija pesnika”, u izdanju Radiotelevizije Srbije.
Evo tog soneta:
Nikada samlji
Nikada samlji nego krajem jula
Kada je letu pedalj do zenita,
A hlorofilu aršin do rasula
U metastazi žutila i ruja,
Tamnije kada zelene su boje
U vrtovima, a strnjika suva,
Tamnija donja amplituda bruja
Vetra što obnoć u vremenu duva.
Nikada samlji nego krajem jula
Kad sve je, misliš, na dohvatu: čula
Oštra ko nož još topao od točka
Brusača, ali bitno nedostaje:
Anđela koga slutiš nećeš sresti,
A vazduh trudan je od blagovesti.