Minusi se povampirili. Cvokoću oboje. Povremeno čuju snajper, povremeno granate. Nigdje ljudskih glasova. Nema grijanja. Vise vretenaste ledenice iznad prozora. Oboje su u zimskoj odjeći i obući. Hodaju po sobi kao izgubljeni. U hodu im klecaju noge. Kad miruju, pocupkuju. Ne smiju sjesti.
A napolju sve jače pada snijeg. Ispod pahuljica je sigurno toplije, ali ne smiju izaći. Cvokoću sve jače. Nikako da se zgriju, u mjestu povremeno i skakuću. Što bi tek bilo da ih ne prekriva ta spasonosna koža? Svim svojim obrambenim i zaštitnim slojevima i podslojevima u epidermi, dermi i subcutisu. Ona im prekriva tijela kao njihov najveći organ. Sada je ispod njihovih zimskih kaputa, u proljeće je ispod njihovih sakoa i mantila. Ljeti su im tijela gotovo gola, samo ispod košulja i bluza, ujesen kao i u proljeće. Godine njihovih života pod njom sad ljubomorno pamte njihova trenutno promrzla tijela. Rađaju se s njom, sazrijevaju zajedno, umiru zajedno. Hoće li to umrijeti baš danas?
Sjećaju se: u mladosti im je koža bila tako nježna. Kao svila. Vrela na svakom svom mjestu. Na svaki dodir odgovarala je vatrom života. Sad je hladna, suha i naborana. Mora da odavno traje poremećaj u svim njezinim slojevima i podslojevima. U epdermi, dermi i subcutisu. Ljušti se. Saboreja je napada i dok hodaju, svrbi ih i na hladnoći. Jer: nisu se kupali mjesecima. Prljavština je grize, hladnoća štipa. Osuđena je na kapitulaciju. Ne štiti ih od hladnoće od koje cvokoću i kad miruju i kad se u prostoru kreću. Životi njihovih tijela ogrnuti takvom kožom kao da su danas samo mrtav sadržaj, a s njom su im nekad bili najmoćniji ogrtači.
A napolju sve jače pada snijeg. I mirno je. Zašutjeli snajperi, zašutjele i granate. Čuju šuštanje pahuljica. Stoje kao ukopani kraj prozora iza čijih stakala vise ledenice. Skupljaju oči, zaslijepljuje ih bjelina do bola. Napolju vlada zastrašujući mir. Nestvaran bijeli šapat. Čuju ga i gluhi. Strah ih od te stvarnosti iza stakla ledi. Možda nevidljive zvijeri spremaju nešto posve novo protiv njegove i njezine kože koju su minusi grizli i dok su hodali. Minusi im probijaju zimsku odjeću, piju im toplotu iz kože, usporavaju krv, sišu elektiricitet iz živaca. A zvijeri ubijaju i pse i mačke. I ptice. Ruše nebodere, deru asfalt. Ta ih stvarnost uznemiruje i ledi. Jer je zasipa sve gušći snijeg. Možda će ih noćas potpuno i zatrpati. Možda će ih noćas izdati i koža ispod koje je sirotinjska toplina na izdisaju. Isključi se, šapuću jedno drugom. Bježi od posljednjih izdisaja svoje posne kože. Iz svih njezinih slojeva i podslojeva. Izvuci se ispod tog ledenog ogrtača odmah. Preseli u vrele imaginarne prostore u kojima se ne umire stojeći.
Koža
Minusi se povampirili. Cvokoću oboje. Povremeno čuju snajper, povremeno granate. Nigdje ljudskih glasova. Nema grijanja. Vise vretenaste ledenice iznad prozora. Oboje su u zimskoj odjeći i obući. Hodaju po sobi kao izgubljeni. U hodu im klecaju noge. Kad miruju, pocupkuju. Ne smiju sjesti.
A napolju sve jače pada snijeg. Ispod pahuljica je sigurno toplije, ali ne smiju izaći. Cvokoću sve jače. Nikako da se zgriju, u mjestu povremeno i skakuću. Što bi tek bilo da ih ne prekriva ta spasonosna koža? Svim svojim obrambenim i zaštitnim slojevima i podslojevima u epidermi, dermi i subcutisu. Ona im prekriva tijela kao njihov najveći organ. Sada je ispod njihovih zimskih kaputa, u proljeće je ispod njihovih sakoa i mantila. Ljeti su im tijela gotovo gola, samo ispod košulja i bluza, ujesen kao i u proljeće. Godine njihovih života pod njom sad ljubomorno pamte njihova trenutno promrzla tijela. Rađaju se s njom, sazrijevaju zajedno, umiru zajedno. Hoće li to umrijeti baš danas?
Sjećaju se: u mladosti im je koža bila tako nježna. Kao svila. Vrela na svakom svom mjestu. Na svaki dodir odgovarala je vatrom života. Sad je hladna, suha i naborana. Mora da odavno traje poremećaj u svim njezinim slojevima i podslojevima. U epdermi, dermi i subcutisu. Ljušti se. Saboreja je napada i dok hodaju, svrbi ih i na hladnoći. Jer: nisu se kupali mjesecima. Prljavština je grize, hladnoća štipa. Osuđena je na kapitulaciju. Ne štiti ih od hladnoće od koje cvokoću i kad miruju i kad se u prostoru kreću. Životi njihovih tijela ogrnuti takvom kožom kao da su danas samo mrtav sadržaj, a s njom su im nekad bili najmoćniji ogrtači.
A napolju sve jače pada snijeg. I mirno je. Zašutjeli snajperi, zašutjele i granate. Čuju šuštanje pahuljica. Stoje kao ukopani kraj prozora iza čijih stakala vise ledenice. Skupljaju oči, zaslijepljuje ih bjelina do bola. Napolju vlada zastrašujući mir. Nestvaran bijeli šapat. Čuju ga i gluhi. Strah ih od te stvarnosti iza stakla ledi. Možda nevidljive zvijeri spremaju nešto posve novo protiv njegove i njezine kože koju su minusi grizli i dok su hodali. Minusi im probijaju zimsku odjeću, piju im toplotu iz kože, usporavaju krv, sišu elektiricitet iz živaca. A zvijeri ubijaju i pse i mačke. I ptice. Ruše nebodere, deru asfalt. Ta ih stvarnost uznemiruje i ledi. Jer je zasipa sve gušći snijeg. Možda će ih noćas potpuno i zatrpati. Možda će ih noćas izdati i koža ispod koje je sirotinjska toplina na izdisaju. Isključi se, šapuću jedno drugom. Bježi od posljednjih izdisaja svoje posne kože. Iz svih njezinih slojeva i podslojeva. Izvuci se ispod tog ledenog ogrtača odmah. Preseli u vrele imaginarne prostore u kojima se ne umire stojeći.