Hasan Hadžihajdić živio je na drugom katu jedne novozagrebačke zgrade. U ponedjeljak se popeo na sedmi, skočio i nema ga više. Bio je visok, suhonjav i koščat, bit će da je navršio šezdeset i koju. Do 1990. radio je kao milicioner. Kada je došla demokracija, njega je potjeralo s posla. Nakon toga je radio na utrinskoj tržnici. Vukao je za sobom mala kolica s najlonskim kesama, kojima je snabdijevao trgovce na štandovima. Poznavao sam ga otkako sam došao u Novi Zagreb, nekih desetak godina.
Hasan Hadžihajdić rodio se u Bijeljini, ali je rano otamo otišao. Sve svoje odrasle godine proveo je u Zagrebu. Nikada nije poprimio naglasak i način govora, ali je po svemu drugome bio srođen s ovdašnjim ljudima. Bio je drag čovjek, sa svima dobar i svakome čestit. U Bijeljinu je nakon rata rijetko odlazio. Možda koji put, samo da obiđe očevinu i prohoda gradom.
Jedina veza s Bosnom bile su mu novine. Nekako ih je nabavljao, s nekoliko tjedana zakašnjenja, i onda bi me jutrom sačekivao da prokomentiramo vijesti koje su njemu bile svježe, a meni već odavno stare. Novosti iz Hrvatske ili iz svijeta rijetko bi spomenuo. One su mu bile poput meteoroloških prilika, na koje čovjek niti može utjecati, niti zbog kiše i sunca snosi neku krivnju ili odgovornost. Iako je bio dobar građanin zemlje u kojoj je zasnovao obitelj, Hasan Hadžihajdić nije Hrvatsku doživljavao kao zemlju u kojoj se njega za nešto pita. A svijet je za njega bio daleka i mahom imaginarna stvarnost, nekakav cyber space, o kojem se teško može i misliti.
Upoznali smo se tako što mi je prišao kada me je prvi puta vidio na tržnici. Predstavio se i u nekoliko rečenica rekao sve ono što će i desetak godina kasnije biti uglavnom sve što ću o njemu znati. Nije bio ni prvi ni zadnji koji mi tako prilazi, ali Hasan Hadžihajdić se, ipak, razlikovao od drugih, jer on nije bio samo Bosanac koji sreće drugoga – pa još poznatoga – Bosanca i obavlja ritual koji nema nekoga dubljeg smisla. On je ozbiljno vjerovao kako u tom upoznavanju postoji za obojicu, a onda i za našu ljudsku suštinu, neka važna i duboka duhovna korist. Vjerovao je da na takav način ljudi jedni drugima postaju zaštitnici.
Kada bi mi izašla nova knjiga, morao sam je njemu pokloniti. Kažem – morao, jer bi me on zamolio da to učinim. U početku me trebao zamoliti, a onda sam nekako shvatio kako je red da to bez Hasanove riječi učinim. On bi knjigu pročitao pa kad bi se poslije sreli, on bi se čudio, divio i hvalio. Vjerojatno primjećujete kako mi je bilo malo naporno sve to. Previše je bilo ljudi oko nas, ušiju koje bi prisluškivale. Zaustavio bi me između pijačnih tezgi i započeo priču. Ne bi to dugo trajalo, ali svejedno danas moram reći da sam dvatriput okrenuo na drugu stranu samo da ga ne sretnem.
Civilizirani ljudi se od neciviliziranih razlikuju najprije po sramu. Necivilizirani su uvijek besramni. Moj nesretni drug Hasan Hadžihajdić imao je dušu i pamet sačinjene od najfinijega ljudskoga srama. Kad god bi se u Sarajevu okomili na Marka, a u zadnje vrijeme i na Ivana, Hasan je dolazio da mu pišem pismo čitalaca koje će on samo potpisati. Obećavao sam mu, ali nikada nijedno pismo nisam za njega napisao. Nisam mogao, jer mi se činilo kako je gadna prevara to ako Hasan potpiše riječi koje ću ja napisati, pa makar svaka riječ bila ista kao da je njegova rođena. Molio me valjda i dvadeset puta da napišem kakvo je dobro Marko za njega kao muslimana i za sve bosanske muslimane i Bošnjake učinio, a ja nisam imao snage ni da mu kažem zašto to ne mogu učiniti, nego sam onako lako i površno prelazio preko molbi Hasana Hadžihajdića, Bijeljinca iz Novoga Zagreba. Tako je htio da ga u pismu potpišem.
Pa iako je vjerojatno već znao da pismo neću napisati, on je nakon svakoga napada na ljude koje je volio i zbog čijega je vrijeđanja i omalovažavanja osjećao sram, ili ljudsku odgovornost, ponavljao svoju priču. Ako već neće biti pisma koje bi potpisao, onda barem da kroz moje uši prođe ono što je htio potpisati. Bio je tih i uporan, vjerovao je da sve to ima nekoga smisla i da sam treba pomoći onima koji su ga zadužili. Nikada nisam sreo nekoga tko bi na Hasanov način vodio računa o onome što duguje ljudima koje osobno i ne poznaje. Da ih je upoznao, odmah bi im bio dobar drug i vraćao bi im dugove kojih oni nisu ni svjesni.
U Hrvatskoj Hasan Hadžihajdić bio je manjina, a u Bosni ga više nije bilo. Pritom, svoj manjinski osjećaj on je vezao za zemlju iz koje je došao, dok ga je nacionalni i vjerski identitet tek činio odgovornim za druge i drukčije ljude. Svoje manjinstvo nije vezivao za svoje istovrsnike, nego je više bio usamljenik. Kada je tražio nekoga svoga, u životu ili u novinama, tražio je ljude iz Bosne koji su čuvali njegovu lijepu iluziju o toj zemlji. Po nacionalnosti ti su ljudi mogli biti ovo ili ono, njega to nije zanimalo, osim ako su njemu kao muslimanu, i svim bosanskim muslimanima, učinili neko dobro. Recimo, ako su svoju sudbinu vezali za Hasanovu sudbinu. Eto, to je njemu značilo najviše na svijetu.
Kada netko svojom voljom iznenada napusti ovaj lijepi i tužni svijet, pomišljaš kako je malo trebalo da ga zaustaviš. Možda tek zeru više brige za njega. Dobro znam da je bio dovoljno da mu se požalim, a nikada nisam, da nešto od njega zatražim, da ga na nešto obavežem za utorak, recimo da pripazi da ne nestane rikole ili matovilca prije nego što dođem na tržnicu, i Hasan bi sigurno preživio taj ponedjeljak. Ne bi on skočio sa sedmoga kata da je znao kako mi je nešto za utorak dužan. Ili da su mu, barem, iz Sarajeva dan ranije stigle novine u kojima bi napalo Marka ili Ivana, pa da ga opet spopadne sram i da me u utorak zamoli da pišem pismo koje će on potpisati. Sram razlikuje civilizirane od neciviliziranih. S Hasanom Hadžihajdićem umrla je jedna civilizacija.
Bio je visok, koščat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu sijedu kosu, bošnjačku čehru. Njegova glava mogla je biti glava derviša, bista narodnog heroja u dvorištu osnovne škole, glava nečijeg amidže s predzadnjih stranica Oslobođenja i Avaza. Volio bi da mogu tačno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim čestitim i plemenitim imenom Hasan Hadžihajdić htio je braniti ljude. Pusto je na utrinskoj tržnici bez njega.
Hasan s tržnice
Objavljeno 29.9. 2006.
Hasan Hadžihajdić živio je na drugom katu jedne novozagrebačke zgrade. U ponedjeljak se popeo na sedmi, skočio i nema ga više. Bio je visok, suhonjav i koščat, bit će da je navršio šezdeset i koju. Do 1990. radio je kao milicioner. Kada je došla demokracija, njega je potjeralo s posla. Nakon toga je radio na utrinskoj tržnici. Vukao je za sobom mala kolica s najlonskim kesama, kojima je snabdijevao trgovce na štandovima. Poznavao sam ga otkako sam došao u Novi Zagreb, nekih desetak godina.
Hasan Hadžihajdić rodio se u Bijeljini, ali je rano otamo otišao. Sve svoje odrasle godine proveo je u Zagrebu. Nikada nije poprimio naglasak i način govora, ali je po svemu drugome bio srođen s ovdašnjim ljudima. Bio je drag čovjek, sa svima dobar i svakome čestit. U Bijeljinu je nakon rata rijetko odlazio. Možda koji put, samo da obiđe očevinu i prohoda gradom.
Jedina veza s Bosnom bile su mu novine. Nekako ih je nabavljao, s nekoliko tjedana zakašnjenja, i onda bi me jutrom sačekivao da prokomentiramo vijesti koje su njemu bile svježe, a meni već odavno stare. Novosti iz Hrvatske ili iz svijeta rijetko bi spomenuo. One su mu bile poput meteoroloških prilika, na koje čovjek niti može utjecati, niti zbog kiše i sunca snosi neku krivnju ili odgovornost. Iako je bio dobar građanin zemlje u kojoj je zasnovao obitelj, Hasan Hadžihajdić nije Hrvatsku doživljavao kao zemlju u kojoj se njega za nešto pita. A svijet je za njega bio daleka i mahom imaginarna stvarnost, nekakav cyber space, o kojem se teško može i misliti.
Upoznali smo se tako što mi je prišao kada me je prvi puta vidio na tržnici. Predstavio se i u nekoliko rečenica rekao sve ono što će i desetak godina kasnije biti uglavnom sve što ću o njemu znati. Nije bio ni prvi ni zadnji koji mi tako prilazi, ali Hasan Hadžihajdić se, ipak, razlikovao od drugih, jer on nije bio samo Bosanac koji sreće drugoga – pa još poznatoga – Bosanca i obavlja ritual koji nema nekoga dubljeg smisla. On je ozbiljno vjerovao kako u tom upoznavanju postoji za obojicu, a onda i za našu ljudsku suštinu, neka važna i duboka duhovna korist. Vjerovao je da na takav način ljudi jedni drugima postaju zaštitnici.
Kada bi mi izašla nova knjiga, morao sam je njemu pokloniti. Kažem – morao, jer bi me on zamolio da to učinim. U početku me trebao zamoliti, a onda sam nekako shvatio kako je red da to bez Hasanove riječi učinim. On bi knjigu pročitao pa kad bi se poslije sreli, on bi se čudio, divio i hvalio. Vjerojatno primjećujete kako mi je bilo malo naporno sve to. Previše je bilo ljudi oko nas, ušiju koje bi prisluškivale. Zaustavio bi me između pijačnih tezgi i započeo priču. Ne bi to dugo trajalo, ali svejedno danas moram reći da sam dvatriput okrenuo na drugu stranu samo da ga ne sretnem.
Civilizirani ljudi se od neciviliziranih razlikuju najprije po sramu. Necivilizirani su uvijek besramni. Moj nesretni drug Hasan Hadžihajdić imao je dušu i pamet sačinjene od najfinijega ljudskoga srama. Kad god bi se u Sarajevu okomili na Marka, a u zadnje vrijeme i na Ivana, Hasan je dolazio da mu pišem pismo čitalaca koje će on samo potpisati. Obećavao sam mu, ali nikada nijedno pismo nisam za njega napisao. Nisam mogao, jer mi se činilo kako je gadna prevara to ako Hasan potpiše riječi koje ću ja napisati, pa makar svaka riječ bila ista kao da je njegova rođena. Molio me valjda i dvadeset puta da napišem kakvo je dobro Marko za njega kao muslimana i za sve bosanske muslimane i Bošnjake učinio, a ja nisam imao snage ni da mu kažem zašto to ne mogu učiniti, nego sam onako lako i površno prelazio preko molbi Hasana Hadžihajdića, Bijeljinca iz Novoga Zagreba. Tako je htio da ga u pismu potpišem.
Pa iako je vjerojatno već znao da pismo neću napisati, on je nakon svakoga napada na ljude koje je volio i zbog čijega je vrijeđanja i omalovažavanja osjećao sram, ili ljudsku odgovornost, ponavljao svoju priču. Ako već neće biti pisma koje bi potpisao, onda barem da kroz moje uši prođe ono što je htio potpisati. Bio je tih i uporan, vjerovao je da sve to ima nekoga smisla i da sam treba pomoći onima koji su ga zadužili. Nikada nisam sreo nekoga tko bi na Hasanov način vodio računa o onome što duguje ljudima koje osobno i ne poznaje. Da ih je upoznao, odmah bi im bio dobar drug i vraćao bi im dugove kojih oni nisu ni svjesni.
U Hrvatskoj Hasan Hadžihajdić bio je manjina, a u Bosni ga više nije bilo. Pritom, svoj manjinski osjećaj on je vezao za zemlju iz koje je došao, dok ga je nacionalni i vjerski identitet tek činio odgovornim za druge i drukčije ljude. Svoje manjinstvo nije vezivao za svoje istovrsnike, nego je više bio usamljenik. Kada je tražio nekoga svoga, u životu ili u novinama, tražio je ljude iz Bosne koji su čuvali njegovu lijepu iluziju o toj zemlji. Po nacionalnosti ti su ljudi mogli biti ovo ili ono, njega to nije zanimalo, osim ako su njemu kao muslimanu, i svim bosanskim muslimanima, učinili neko dobro. Recimo, ako su svoju sudbinu vezali za Hasanovu sudbinu. Eto, to je njemu značilo najviše na svijetu.
Kada netko svojom voljom iznenada napusti ovaj lijepi i tužni svijet, pomišljaš kako je malo trebalo da ga zaustaviš. Možda tek zeru više brige za njega. Dobro znam da je bio dovoljno da mu se požalim, a nikada nisam, da nešto od njega zatražim, da ga na nešto obavežem za utorak, recimo da pripazi da ne nestane rikole ili matovilca prije nego što dođem na tržnicu, i Hasan bi sigurno preživio taj ponedjeljak. Ne bi on skočio sa sedmoga kata da je znao kako mi je nešto za utorak dužan. Ili da su mu, barem, iz Sarajeva dan ranije stigle novine u kojima bi napalo Marka ili Ivana, pa da ga opet spopadne sram i da me u utorak zamoli da pišem pismo koje će on potpisati. Sram razlikuje civilizirane od neciviliziranih. S Hasanom Hadžihajdićem umrla je jedna civilizacija.
Bio je visok, koščat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu sijedu kosu, bošnjačku čehru. Njegova glava mogla je biti glava derviša, bista narodnog heroja u dvorištu osnovne škole, glava nečijeg amidže s predzadnjih stranica Oslobođenja i Avaza. Volio bi da mogu tačno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim čestitim i plemenitim imenom Hasan Hadžihajdić htio je braniti ljude. Pusto je na utrinskoj tržnici bez njega.