Ujutro su sačekali da kiša prestane i tek potom krenuli. Iza zgusnute sumaglice na horizontu dopro je zvuk crkvenog zvona. Označavao je podne. Starac je zastao, ukipio se, dok je pas zbunjeno gledao oko sebe, pa naćulio uho u pravcu odakle je dopirao zvuk. Kada je zvono utihnulo, nastavili su put. Presušeni potoci oživjeli su od kiše i svuda oko njih vijugale su zmije mutne, žućkaste vode. Nakon nekoliko sati pješačenja, ušli su u neko selo za koje je starac u prvi mah pomislio da je napušteno. Međutim, nije bilo. Policajci, njih dvojica, na čijim je uniformama preko prsa i leđa bio veliki bijeli križ, izišli su iznenada iza neke kuće i stali ispred njega. Kuća je bila napuštena. U njoj je nekada bila prodavaonica. Kroz prljava stakla, preko kojih je krečem bilo ispisano “X”, vidjele su se prazne metalne police između kojih je izrasla gusta paučina po kojoj su se crnjeli ostaci mumificiranih muha. Pas je zarežao na policajce i starac ga je umirio.
“Kuda ideš?” upita ga jedan od policajaca. Imao je preko lijevog obraza ružnu, gotovo ljubičastu mrlju veličine jabuke.
“Bolesna. Tako je ispravno”, reče policajac. “Moraš paziti na takve stvari.”
“Imam bolesna sina”, reče starac.
Pokazao im je kuvertu. Policajac je uzme od njega i pogleda žig župe.
“Ne smije se otvarat”, reče starac.
“To znamo”, reče drugi, koji je dotada cijelo vrijeme šutio. “Ne brini.”
Policajac s mrljom na licu pozvao je nekoga radio-vezom, preko uređaja koji je izvukao iz futrole zakačene za kožni remen, izdiktirao starčevo ime i naziv župe, te bez riječi sačekao jedno vrijeme, s uređajem prislonjenim uz uho.
“Lijep pas”, reče drugi policajac, te priđe psu, pusti da mu ponjuši nadlanicu, pa se sagne i pomiluje ga po glavi, na što je pas veselo zacvilio.
“U redu”, reče policajac u radio-uređaj, te ga vrati natrag u futrolu. Potom vrati starcu kuvertu.
“U redu je”, reče. “Neka ti je Bog na pomoći.”
“Uvijek bio”, reče starac.
Izišli su iz sela i okrenuli prema zarasloj gradini iznad koje je započinjala visoka i gusta šuma, dok se lijevo od nje pružala gola i siva sutjeska kroz koju se probijala nadošla rijeka. Oblaci su se razišli i pomolilo se sunce. Popeli su se na gradinu i odatle se, sve dok nije pala noć, sporo probijali uzvodno, grabovom šumom koja se pružala lijevim rubom sutjeske. Potom su u mraku prošli širokim travnjakom po kojemu je rastao sivi vrijes i žutika i uspeli se na uzvišenje u čijem se središtu crnio golemi panj. Više se nije vidjelo i tu su morali zanoćiti. Starcu se učinilo da je noć pred njima beskrajno tamna i duboka, da su to, ako postoje, oni tamni predjeli noći u kojima nikada ne sviće i koje je katkada vidio u snovima. Jedne je davne noći iz sličnog predjela čuo nerazumljivo šaputanje iza kojeg je uslijedio krik, a da nikada nije saznao što se zapravo tamo dogodilo. A jednom, jednog od tih dana koji su iz današnje perspektive nalikovali jedan drugom kao jaje jajetu, ugledao je na licu noći, slične ovoj, pri bljesku munje, preplašena lica žena i djece. On je tada bio vojnik. Uperio je, u strahu, pušku u mrak i ispucao u tamni bezdan sve metke iz puške.
Uzvišenje je bilo obraslo bujnom paprati i starac im je mačetom prokrčio put do njega. Potom je sjeo na panj, dok se pas opružio uz njegove noge, na poleglu paprat koja je još uvijek bila topla od sunca. Skinuo je s nogu raspale cipele, izuo čarape, pa ih isprepleo i zacijedio. Negdje u šumi ispred njih bljesnulo je svjetlo, pa se sporo gasilo. Čuo se potom zvuk piljenja ručnom pilom.
“Kradljivci drva”, pomisli starac.
Pas je podigao glavu i pažljivo osluškivao.
Starac je nešto kasnije, kada se odmorio, nasjekao u mraku mačetom gomilu paprati, pa potom legao na nju, prekrivši se dekom. Unatoč tome, cijelu noć ga je budila studen, i on se u tim trenucima sakupljao kao novorođenče, sve dok ga san ponovo ne svlada.
4.
Dani, koji su se monotono nastavljali jedan na drugi, kao bezlične godine, ili dugi nizovi metaka u redeniku, svi su odreda bili sivi i mutni. Bili su to dani u kojima su starac i pas posvećeno prolazili kroz stoljetne šume, spuštali se po kiši ili kroz maglu niz pustopoljine iz kojih je virio oštri sivi kamen, zaobilazili pašnjake po kojima je izrasla gusta, iscvjetala gladišika, hodajući rubom šume gdje je nije bilo, prolazili pokraj napuštenih vikendica koje su bile nalik jedna drugoj, kao glavice kupusa: sa svake je bio skinut i odnesen crijep, a pored većine su stajali ostaci zidanih roštilja i zarasle odrine vinove loze ispod kojih su nekada stajali stolovi. Ili pored zapuštenih groblja po kojima je iz visoke trave ili iza gusto izraslih smreka stidljivo provirivao hladni mramor, a u koja godinama nitko nije pokapan, niti je zalazio u njih, kojima je nakon dugih stoljeća istekao rok trajanja i koja su u tišini, zaštićena od pogleda, čekala neumitni kraj, koji je zapravo već bio došao, onog trena kada više nitko nije zalazio u njih, kada mrtvi iz njega više nisu imali živih kojima su nešto značili, pored groblja, dakle, velikodušno prepuštenih paprati, gladišiki i smreki. Gazili su preko strnika s kojih su bili podignuti raž ili ječam, prelazili proplanke ili guštike probijajući se kroz paprat mokru od rose ili kiše koja ih je neprestano pratila, zalazili u šumarke u kojima je pas zastajao pored prvog stabla, podizao nogu i zapišavao ga. A jednom su, s ruba litice, pratili zloslutno kruženje orla u visinama, iščekujući trenutak u kojem će se survati u dubinu i ustremiti na žrtvu, dok je pas pritom bezubim ustima povremeno lajao na njega. A jednom, opet, u sumrak jednog od tih dana, iz magle je pred njih izletjelo nekoliko izbezumljenih ptica koje su se tik ispred njih, kao da su najednom našle pred zidom, podigle uvis i nestale u plavičastoj magli koja se nešto dalje miješala s tamom.
Jednom, pred zoru, starac je sanjao kako je izgubio kuvertu u kojoj je bio zagovor. Sanjao je zapravo kako stoji ispred raspela s kojega ga gleda dobroćudno Pukovnikovo lice, dok panično pretražuje džepove tražeći kuvertu. Potom se probudio i uspravio uz stablo. Pas je pridigao glavu, naćulio uši, a zatim, umiren, spustio glavu i sklopio oči. Starac je zavukao ruku u unutarnji džep kaputa i napipao kuvertu. To ga je umirilo. Ubrzo je ponovo zaspao, čvrstim i dubokim snom, u kojemu nije bilo ničega: demona, noćnih mora ili utvara iz davnih, potrošenih godina koje su nekada obećavale, budile nadu.
Sedmog ili osmog dana putovanja, nebo se razvedrilo i ugrijalo je sunce. Dio puta pred njima vodio je kroz rijetku šumu u kojoj se nazirao niz pocrnjelih panjeva po kojima je sa sjeverne strane rasla pljesniva mahovina. Pas je, kada su zašli u šumu i prošli pored prvog panja, nakratko zalajao na njega, potom mu neodlučno prišao, njuškao ga jedno vrijeme, pa zapišao. Prošli su potom pored usnulog jezera čije su vode bile zelene od nekog smeća koje je nepomično plutalo po površini. Pas je krenuo prema njemu, ali ga je starac zaustavio. Zaobišli su u širokom luku jezero, pa zastali nekoliko kilometara dalje, na rubu ambisa ispod kojeg se kovitlala magla, pogleda uprtog u daljinu iza koje nije bilo ničega. Starac je u blizini pronašao kamen veličine ljudske šake i bacio ga u slijepu provaliju, osluškujući kada će pasti. Međutim, nije čuo nikakav zvuk. Morali su se vratiti nekoliko kilometara unatrag, potom skrenuti ulijevo i tako izbjeći provaliju na čijem su rubu sat vremena ranije pobožno stajali, ispunjeni nijemim strahopoštovanjem.
Predvečer, devetog dana putovanja, u daljini su, duboko ispod, ugledali Stolnik, grozdove sivih zgrada i rijeku koja ga je dijelila na dva dijela, dok su nad tamnim krovovima pokroviteljski bdjele horizontale zaboravljenih građevinskih kranova. Prošli su, zatim, kroz opustjelo selo, gdje je u jednom trenutku na put ispred njih istrčala maloumna djevojka. Suludo se kikotala, pa potom podigla majicu i otkrila teške nabrekle dojke s kapljicama mlijeka po bradavicama. Starac je zurio jedno vrijeme u njih, pa postiđen spustio glavu i ubrzao korak, dok se djevojka kikotala za njima groktavim smijehom, držeći sve vrijeme podignutu majicu. Iz jedne od kuća začuo se dječji plač. Pas je podigao uši i kratko zacvilio.
Prošli su selo i zanoćili u ruševinama tvornice čiji je jedan dio nekada davno gorio. Vjetar i kiše isprali su garež s masivnih betonskih zidina i urušenog krova koji je na jednom mjestu pokleknuo unutar betonske školjke. Odlučio je psa ostaviti tu, jer se bojao povesti ga sa sobom. Kružile su priče o stotinama agresivnih pasa lutalica koji se kriju u ruševinama uz rijeku, a uz to, nije bio siguran smije li uopće uvesti psa u grad. Mačetu je također ostavio tu, sakrio je ispod provaljenih podova, u kutu prostorije, pokraj gomile smeća po kojoj su predano rovali plahi štakori. Svoju jutenu vreću objesio je visoko na limeni zid. Pretpostavljao je da se štakori ne mogu uspeti do nje. U jednom se trenutku na nebu, na dijelu gdje je krov bio provaljen, pojavio puni Mjesec i pas se prenuo, podigao glavu i tiho zarežao na njega, kao na sumnjivog uljeza.
Tu je noć ponovo sanjao suprugu. Njezino lice je i ovaj put bilo ispod vode. Dozivala ga je. Usne su joj se nečujno otvarale i zatvarale, kao u riba, a mjehurići zraka, umjesto riječi, dizali su se do površine i tu se gubili. Nije se više sjećao njezina lica i nije bio siguran je li lice koje je godinama viđao u snovima uistinu njezino ili su ga stvorile nepouzdane naplavine sjećanja.
2084.
Dva poglavlja iz romana 2084.
3.
Ujutro su sačekali da kiša prestane i tek potom krenuli. Iza zgusnute sumaglice na horizontu dopro je zvuk crkvenog zvona. Označavao je podne. Starac je zastao, ukipio se, dok je pas zbunjeno gledao oko sebe, pa naćulio uho u pravcu odakle je dopirao zvuk. Kada je zvono utihnulo, nastavili su put. Presušeni potoci oživjeli su od kiše i svuda oko njih vijugale su zmije mutne, žućkaste vode. Nakon nekoliko sati pješačenja, ušli su u neko selo za koje je starac u prvi mah pomislio da je napušteno. Međutim, nije bilo. Policajci, njih dvojica, na čijim je uniformama preko prsa i leđa bio veliki bijeli križ, izišli su iznenada iza neke kuće i stali ispred njega. Kuća je bila napuštena. U njoj je nekada bila prodavaonica. Kroz prljava stakla, preko kojih je krečem bilo ispisano “X”, vidjele su se prazne metalne police između kojih je izrasla gusta paučina po kojoj su se crnjeli ostaci mumificiranih muha. Pas je zarežao na policajce i starac ga je umirio.
“Kuda ideš?” upita ga jedan od policajaca. Imao je preko lijevog obraza ružnu, gotovo ljubičastu mrlju veličine jabuke.
“Na hodočašće”, reče starac. “U Stolnik. Imam bolesnog sina.”
“Bolesna. Tako je ispravno”, reče policajac. “Moraš paziti na takve stvari.”
“Imam bolesna sina”, reče starac.
Pokazao im je kuvertu. Policajac je uzme od njega i pogleda žig župe.
“Ne smije se otvarat”, reče starac.
“To znamo”, reče drugi, koji je dotada cijelo vrijeme šutio. “Ne brini.”
Policajac s mrljom na licu pozvao je nekoga radio-vezom, preko uređaja koji je izvukao iz futrole zakačene za kožni remen, izdiktirao starčevo ime i naziv župe, te bez riječi sačekao jedno vrijeme, s uređajem prislonjenim uz uho.
“Lijep pas”, reče drugi policajac, te priđe psu, pusti da mu ponjuši nadlanicu, pa se sagne i pomiluje ga po glavi, na što je pas veselo zacvilio.
“U redu”, reče policajac u radio-uređaj, te ga vrati natrag u futrolu. Potom vrati starcu kuvertu.
“U redu je”, reče. “Neka ti je Bog na pomoći.”
“Uvijek bio”, reče starac.
Izišli su iz sela i okrenuli prema zarasloj gradini iznad koje je započinjala visoka i gusta šuma, dok se lijevo od nje pružala gola i siva sutjeska kroz koju se probijala nadošla rijeka. Oblaci su se razišli i pomolilo se sunce. Popeli su se na gradinu i odatle se, sve dok nije pala noć, sporo probijali uzvodno, grabovom šumom koja se pružala lijevim rubom sutjeske. Potom su u mraku prošli širokim travnjakom po kojemu je rastao sivi vrijes i žutika i uspeli se na uzvišenje u čijem se središtu crnio golemi panj. Više se nije vidjelo i tu su morali zanoćiti. Starcu se učinilo da je noć pred njima beskrajno tamna i duboka, da su to, ako postoje, oni tamni predjeli noći u kojima nikada ne sviće i koje je katkada vidio u snovima. Jedne je davne noći iz sličnog predjela čuo nerazumljivo šaputanje iza kojeg je uslijedio krik, a da nikada nije saznao što se zapravo tamo dogodilo. A jednom, jednog od tih dana koji su iz današnje perspektive nalikovali jedan drugom kao jaje jajetu, ugledao je na licu noći, slične ovoj, pri bljesku munje, preplašena lica žena i djece. On je tada bio vojnik. Uperio je, u strahu, pušku u mrak i ispucao u tamni bezdan sve metke iz puške.
Uzvišenje je bilo obraslo bujnom paprati i starac im je mačetom prokrčio put do njega. Potom je sjeo na panj, dok se pas opružio uz njegove noge, na poleglu paprat koja je još uvijek bila topla od sunca. Skinuo je s nogu raspale cipele, izuo čarape, pa ih isprepleo i zacijedio. Negdje u šumi ispred njih bljesnulo je svjetlo, pa se sporo gasilo. Čuo se potom zvuk piljenja ručnom pilom.
“Kradljivci drva”, pomisli starac.
Pas je podigao glavu i pažljivo osluškivao.
Starac je nešto kasnije, kada se odmorio, nasjekao u mraku mačetom gomilu paprati, pa potom legao na nju, prekrivši se dekom. Unatoč tome, cijelu noć ga je budila studen, i on se u tim trenucima sakupljao kao novorođenče, sve dok ga san ponovo ne svlada.
4.
Dani, koji su se monotono nastavljali jedan na drugi, kao bezlične godine, ili dugi nizovi metaka u redeniku, svi su odreda bili sivi i mutni. Bili su to dani u kojima su starac i pas posvećeno prolazili kroz stoljetne šume, spuštali se po kiši ili kroz maglu niz pustopoljine iz kojih je virio oštri sivi kamen, zaobilazili pašnjake po kojima je izrasla gusta, iscvjetala gladišika, hodajući rubom šume gdje je nije bilo, prolazili pokraj napuštenih vikendica koje su bile nalik jedna drugoj, kao glavice kupusa: sa svake je bio skinut i odnesen crijep, a pored većine su stajali ostaci zidanih roštilja i zarasle odrine vinove loze ispod kojih su nekada stajali stolovi. Ili pored zapuštenih groblja po kojima je iz visoke trave ili iza gusto izraslih smreka stidljivo provirivao hladni mramor, a u koja godinama nitko nije pokapan, niti je zalazio u njih, kojima je nakon dugih stoljeća istekao rok trajanja i koja su u tišini, zaštićena od pogleda, čekala neumitni kraj, koji je zapravo već bio došao, onog trena kada više nitko nije zalazio u njih, kada mrtvi iz njega više nisu imali živih kojima su nešto značili, pored groblja, dakle, velikodušno prepuštenih paprati, gladišiki i smreki. Gazili su preko strnika s kojih su bili podignuti raž ili ječam, prelazili proplanke ili guštike probijajući se kroz paprat mokru od rose ili kiše koja ih je neprestano pratila, zalazili u šumarke u kojima je pas zastajao pored prvog stabla, podizao nogu i zapišavao ga. A jednom su, s ruba litice, pratili zloslutno kruženje orla u visinama, iščekujući trenutak u kojem će se survati u dubinu i ustremiti na žrtvu, dok je pas pritom bezubim ustima povremeno lajao na njega. A jednom, opet, u sumrak jednog od tih dana, iz magle je pred njih izletjelo nekoliko izbezumljenih ptica koje su se tik ispred njih, kao da su najednom našle pred zidom, podigle uvis i nestale u plavičastoj magli koja se nešto dalje miješala s tamom.
Jednom, pred zoru, starac je sanjao kako je izgubio kuvertu u kojoj je bio zagovor. Sanjao je zapravo kako stoji ispred raspela s kojega ga gleda dobroćudno Pukovnikovo lice, dok panično pretražuje džepove tražeći kuvertu. Potom se probudio i uspravio uz stablo. Pas je pridigao glavu, naćulio uši, a zatim, umiren, spustio glavu i sklopio oči. Starac je zavukao ruku u unutarnji džep kaputa i napipao kuvertu. To ga je umirilo. Ubrzo je ponovo zaspao, čvrstim i dubokim snom, u kojemu nije bilo ničega: demona, noćnih mora ili utvara iz davnih, potrošenih godina koje su nekada obećavale, budile nadu.
Sedmog ili osmog dana putovanja, nebo se razvedrilo i ugrijalo je sunce. Dio puta pred njima vodio je kroz rijetku šumu u kojoj se nazirao niz pocrnjelih panjeva po kojima je sa sjeverne strane rasla pljesniva mahovina. Pas je, kada su zašli u šumu i prošli pored prvog panja, nakratko zalajao na njega, potom mu neodlučno prišao, njuškao ga jedno vrijeme, pa zapišao. Prošli su potom pored usnulog jezera čije su vode bile zelene od nekog smeća koje je nepomično plutalo po površini. Pas je krenuo prema njemu, ali ga je starac zaustavio. Zaobišli su u širokom luku jezero, pa zastali nekoliko kilometara dalje, na rubu ambisa ispod kojeg se kovitlala magla, pogleda uprtog u daljinu iza koje nije bilo ničega. Starac je u blizini pronašao kamen veličine ljudske šake i bacio ga u slijepu provaliju, osluškujući kada će pasti. Međutim, nije čuo nikakav zvuk. Morali su se vratiti nekoliko kilometara unatrag, potom skrenuti ulijevo i tako izbjeći provaliju na čijem su rubu sat vremena ranije pobožno stajali, ispunjeni nijemim strahopoštovanjem.
Predvečer, devetog dana putovanja, u daljini su, duboko ispod, ugledali Stolnik, grozdove sivih zgrada i rijeku koja ga je dijelila na dva dijela, dok su nad tamnim krovovima pokroviteljski bdjele horizontale zaboravljenih građevinskih kranova. Prošli su, zatim, kroz opustjelo selo, gdje je u jednom trenutku na put ispred njih istrčala maloumna djevojka. Suludo se kikotala, pa potom podigla majicu i otkrila teške nabrekle dojke s kapljicama mlijeka po bradavicama. Starac je zurio jedno vrijeme u njih, pa postiđen spustio glavu i ubrzao korak, dok se djevojka kikotala za njima groktavim smijehom, držeći sve vrijeme podignutu majicu. Iz jedne od kuća začuo se dječji plač. Pas je podigao uši i kratko zacvilio.
Prošli su selo i zanoćili u ruševinama tvornice čiji je jedan dio nekada davno gorio. Vjetar i kiše isprali su garež s masivnih betonskih zidina i urušenog krova koji je na jednom mjestu pokleknuo unutar betonske školjke. Odlučio je psa ostaviti tu, jer se bojao povesti ga sa sobom. Kružile su priče o stotinama agresivnih pasa lutalica koji se kriju u ruševinama uz rijeku, a uz to, nije bio siguran smije li uopće uvesti psa u grad. Mačetu je također ostavio tu, sakrio je ispod provaljenih podova, u kutu prostorije, pokraj gomile smeća po kojoj su predano rovali plahi štakori. Svoju jutenu vreću objesio je visoko na limeni zid. Pretpostavljao je da se štakori ne mogu uspeti do nje. U jednom se trenutku na nebu, na dijelu gdje je krov bio provaljen, pojavio puni Mjesec i pas se prenuo, podigao glavu i tiho zarežao na njega, kao na sumnjivog uljeza.
Tu je noć ponovo sanjao suprugu. Njezino lice je i ovaj put bilo ispod vode. Dozivala ga je. Usne su joj se nečujno otvarale i zatvarale, kao u riba, a mjehurići zraka, umjesto riječi, dizali su se do površine i tu se gubili. Nije se više sjećao njezina lica i nije bio siguran je li lice koje je godinama viđao u snovima uistinu njezino ili su ga stvorile nepouzdane naplavine sjećanja.