Zvali su ga tako. Naravno ne pred njim, ne glasno, nego onako skriveno, u pola glasa da se ne čuje. Nije me puno zanimalo zašto je to tako jer sam smatrao kako sam, ionako, tu samo privremeno, dok ne nađem nešto bolje. Naime, tada sam radio intelektualne poslove u komunalnom poduzeću, kopao kanale, čistio kanalizaciju, postavljao asfalt. Olovka mi bila lopata, a nalivpero bio mi je kramp.
Radeći tako, imao sam radne kolege sa svim svojim manama i vrlinama. Jedan od njih bio je Gale. Gale je imao oštećeno lijevo oko pa se činilo kao da škilji, kao da promatra svijet, nekako, proučavajući i važući sve što vidi onim zdravim okom. Iz njegovih usta izlazile su psovke koje o tada nisam čuo u životu. Bio je vrijedan i marljiv, ali nekako ograničen u prihvaćanju naredbi što i kako uraditi.
Jednom smo dobili zadatak iskopati kanal za nekakve kablove od našeg pogona do hotela Mostar. Ima brat-bratu dvije stotine metara. Zadatak je bio iskopati kanal širine lopate i dubine šezdeset centimetara. Gale je uzeo krampu i lopatu, stavio bočicu od pola litre rakije u džep sakoa i pošao. Pljunuo je u ruke, rukavice je mrzio iz dna duše jer su sve bile male za njegove velike i vrijedne ruke i krenuo kopati. On je udarao krampom u tvrdu zemlju i kopao, a ja sam izbacivao zemlju iz kanala lopatom… Malo pomalo, Gale bi stao, ponudio mene rakijom i kopao kao da sutra ne postoji. Ja nisam pio, ne zato što mi se gadilo piti iz iste boce s njim, nego nisam i još uvijek ne volim lozu rakiju. Kopao je i, onako, više za sebe, psovao sebi u bradu neke od psovki koje, do tada, nisam čuo. Negdje oko jedan sat poslije podne završili smo traženi kanal, pokupili alat i vratili se u pogon. Tada je Gale zvao šefa da pogleda i primi posao. Šef dođe, odmjeri kanal ispred pogona bez ikakve namjere da ode do kraja kanala i kaže:
– Pa moj Gale, što si ti radio cijeli dan! Samo ovo! To se ti sa mnom zajebaješ?
Gale ga je samo pogledao onim svojim zdravim okom i bez riječi otišao u pogon da se umije i opere ruke. Kad sam ušao za njim, okrene se meni i kaže:
– Ču li ti njega što mi govori, konj jedan? –još je dodao i jednu masnu psovku.
– Ma pusti ga, vidiš da te zajebaje. Isto bi ti rekao i da si iskopao samo dvadeset metara, a ne dvjesto.
Poslije je Gale govorio drugim radnicima dok su se vraćali sa svojih poslova:
– Dobro kaže sveti Toma. (tako me zvao, ni sam ne znam zašto, nikad nije dodao ono Nevjerni)
Jednom smo, radeći na cesti za mostarsko naselje Ilići, trebali nas dvojica otići do dijela koje se zove Vrelo. Izašli smo iz kombija, ponijeli olovke i nalivpera, krampe i lopate, i vozač nam kaže: eto vas tu, nema sto metara dalje, tamo su naši strojevi.
Izađemo i pođemo i pređemo nekoliko puta po tih sto metara, a naših strojeva nigdje ni na vidiku. Nakon nekih kilometar i pol, ugledamo strojeve, a Gale će:
– E jebem i njega i njegovih sto metara.
Kasnije sam, tek, saznao zašto ga zovu Kopiljan. Jedan od radnika mi je objasnio:
– Galetovu majku prevario je silovao jedan bliski rođak. Živjeli su u jednom prigradskom naselju, onome što bismo mi rekli vukojebini. To je bila velika sramota. Njegova majka skrivala je trudnoću, skrivala je, više, sramotu tako da se i porodila praktički u staroj štali, s ovcama u društvu. Živog i zdravog dječaka spasile su tada baka i stara tetaka, kao i dječju majku. Od tada ga zovu Kopiljan.
Poslije mi je Gale sam pojasnio zašto toliko psuje i zašto je ljut na cijeli svijet.
– Kad mi se mater razboljela, neka čudna bola ju je obuzela, valjda je život došao na naplatu, bila je toliko bolesna da nije mogla poći doktoru. Nitko od mojih, ionako rijetkih susjeda nije htio da je stavi ili u svoje auto, traktor, ili volovska kola da je prebacimo do najbližeg doktora. Uzeo sam je u naručje, kao malo dijete, i nosio, brat bratu dvadeset kilometara do bolnice. Nisam je spasio, samo sam joj produljio muke i poklonio joj pet dana života. Malo za ono što je ona meni poklonila, život, pažnju i ljubav. Od tada moj sveti Toma, niti vjerujem ljudima niti vjerujem Bogu. Čitav život su me gledali kao višak, kao slučajnost. Misliš da ja ne znam kako me zovu Kopiljan.
Gale je, kad bismo primili plaću, otišao na tržnicu, kupio dvije table jaja, kutiju duhana i dvije kile sira iz mijeha. Za druge stvari nije trošio novac. Samo rakija.
Već sam bio otišao iz tog poduzeća, u neke nevladine organizacije raditi kao socijalni radnik, a ljudi iz tog Komunalnog poduzeća su mi govorili kako je Gale znao reći:
– Nema više svetog Tome, boljeg ćoeka i radnika nećete naći.
Nikada mu nisam imao priliku reći kako se vara
Neko vrijeme nakon mog odlaska iz firme čuo sam kako se razbolio i da je kući. Skupa s ekipom iz te moje bivše, a njihove tadašnje firme otišao sam mu u posjet. Gotovo ga nisam prepoznao. Što bi se ono reklo, prepolovio se. Jedino što je ostalo bilo je ono nezdravo oko.
U mračnoj prostoriji, punoj vlage u zraku i po zidovima, imao je samo jedan krevet na kojemu je ležao, tri stare drvene stolice, štokrle kako smo ih zvali, malo stolić i šporet na drva. Iako su bili ugodni proljetni dani, vatra je bila naložena, i svjetlost njena je igrala neku svoju igru po zidovima koji su pamtili i bolje i svjetlije dane.
Gale me pogledao, začuđen što me vidi, jer već dugo nisam s njim u istoj firmi, a onda mi rekao:
– Vidiš moj sveti Toma, vištice igraju kolo po mojim zidovima. Odsjaj plamičaka, kroz napuklu površinu peći doista je pokazivao na zidovima i stropu neku, čunu, ujednačenu igru sjena i svjetlosti.
– Pa kako su, bolan, ušle u kuću? – pitam ga, onako, više u šali i sa željom da pričamo nešto, makar i bez veze.
– Ah, uđe to kroz ključanicu, ja im ne bih dao, ali đavlija su to posla – govori mi između dva napadaja suhog, pušačkog kašlja.
Mi sjedimo, pijemo rakiju koju smo ponijeli sa sobom kao ponudu bolesniku. Moš mislit!
A Gale nam govori:
– Rakija je dobra za svašta. Kad ćoek ima temperaturu stavi oblog od rakije ili na noge ili na prsa. Kad ga boli stomak, popije jednu rakiju. Kad ima zatvor popije jednu ladnu, iz frižidera. Kad zub zaboli, malko rakije se stavi na zub da utrne, kad nešto slaviš, popiješ dvije, kad tuguješ popiješ tri.
Mi ga gledamo i zamišljamo svijet bez lijekova i medicine, samo s čašom rakije u ruci i svi bolovi svijeta nestaju.
Poslije sam čuo kako je završio u Domu staraca. Nije imao braće, sestara, nikakve obitelji, ili nitko nije htio čuti za njega, Kopiljana. I tamo je odbijao lijekove i govorio svima da s njim samo đavli upravljaju i da ga je Bog ostavio onda kad se rodio. Začet prevarom, silom, poznatog a nepoznatog oca. Ostavio ga je onda kad je majku na rukama morao nositi dvadeset kilometara do doktora.
Pokopan je u svom rodnom selu. Na pokopu su bili svećenik i dva grobara, koje je platio svećenik.
Kopiljan
Zvali su ga tako. Naravno ne pred njim, ne glasno, nego onako skriveno, u pola glasa da se ne čuje. Nije me puno zanimalo zašto je to tako jer sam smatrao kako sam, ionako, tu samo privremeno, dok ne nađem nešto bolje. Naime, tada sam radio intelektualne poslove u komunalnom poduzeću, kopao kanale, čistio kanalizaciju, postavljao asfalt. Olovka mi bila lopata, a nalivpero bio mi je kramp.
Radeći tako, imao sam radne kolege sa svim svojim manama i vrlinama. Jedan od njih bio je Gale. Gale je imao oštećeno lijevo oko pa se činilo kao da škilji, kao da promatra svijet, nekako, proučavajući i važući sve što vidi onim zdravim okom. Iz njegovih usta izlazile su psovke koje o tada nisam čuo u životu. Bio je vrijedan i marljiv, ali nekako ograničen u prihvaćanju naredbi što i kako uraditi.
Jednom smo dobili zadatak iskopati kanal za nekakve kablove od našeg pogona do hotela Mostar. Ima brat-bratu dvije stotine metara. Zadatak je bio iskopati kanal širine lopate i dubine šezdeset centimetara. Gale je uzeo krampu i lopatu, stavio bočicu od pola litre rakije u džep sakoa i pošao. Pljunuo je u ruke, rukavice je mrzio iz dna duše jer su sve bile male za njegove velike i vrijedne ruke i krenuo kopati. On je udarao krampom u tvrdu zemlju i kopao, a ja sam izbacivao zemlju iz kanala lopatom… Malo pomalo, Gale bi stao, ponudio mene rakijom i kopao kao da sutra ne postoji. Ja nisam pio, ne zato što mi se gadilo piti iz iste boce s njim, nego nisam i još uvijek ne volim lozu rakiju. Kopao je i, onako, više za sebe, psovao sebi u bradu neke od psovki koje, do tada, nisam čuo. Negdje oko jedan sat poslije podne završili smo traženi kanal, pokupili alat i vratili se u pogon. Tada je Gale zvao šefa da pogleda i primi posao. Šef dođe, odmjeri kanal ispred pogona bez ikakve namjere da ode do kraja kanala i kaže:
– Pa moj Gale, što si ti radio cijeli dan! Samo ovo! To se ti sa mnom zajebaješ?
Gale ga je samo pogledao onim svojim zdravim okom i bez riječi otišao u pogon da se umije i opere ruke. Kad sam ušao za njim, okrene se meni i kaže:
– Ču li ti njega što mi govori, konj jedan? –još je dodao i jednu masnu psovku.
– Ma pusti ga, vidiš da te zajebaje. Isto bi ti rekao i da si iskopao samo dvadeset metara, a ne dvjesto.
Poslije je Gale govorio drugim radnicima dok su se vraćali sa svojih poslova:
– Dobro kaže sveti Toma. (tako me zvao, ni sam ne znam zašto, nikad nije dodao ono Nevjerni)
Jednom smo, radeći na cesti za mostarsko naselje Ilići, trebali nas dvojica otići do dijela koje se zove Vrelo. Izašli smo iz kombija, ponijeli olovke i nalivpera, krampe i lopate, i vozač nam kaže: eto vas tu, nema sto metara dalje, tamo su naši strojevi.
Izađemo i pođemo i pređemo nekoliko puta po tih sto metara, a naših strojeva nigdje ni na vidiku. Nakon nekih kilometar i pol, ugledamo strojeve, a Gale će:
– E jebem i njega i njegovih sto metara.
Kasnije sam, tek, saznao zašto ga zovu Kopiljan. Jedan od radnika mi je objasnio:
– Galetovu majku prevario je silovao jedan bliski rođak. Živjeli su u jednom prigradskom naselju, onome što bismo mi rekli vukojebini. To je bila velika sramota. Njegova majka skrivala je trudnoću, skrivala je, više, sramotu tako da se i porodila praktički u staroj štali, s ovcama u društvu. Živog i zdravog dječaka spasile su tada baka i stara tetaka, kao i dječju majku. Od tada ga zovu Kopiljan.
Poslije mi je Gale sam pojasnio zašto toliko psuje i zašto je ljut na cijeli svijet.
– Kad mi se mater razboljela, neka čudna bola ju je obuzela, valjda je život došao na naplatu, bila je toliko bolesna da nije mogla poći doktoru. Nitko od mojih, ionako rijetkih susjeda nije htio da je stavi ili u svoje auto, traktor, ili volovska kola da je prebacimo do najbližeg doktora. Uzeo sam je u naručje, kao malo dijete, i nosio, brat bratu dvadeset kilometara do bolnice. Nisam je spasio, samo sam joj produljio muke i poklonio joj pet dana života. Malo za ono što je ona meni poklonila, život, pažnju i ljubav. Od tada moj sveti Toma, niti vjerujem ljudima niti vjerujem Bogu. Čitav život su me gledali kao višak, kao slučajnost. Misliš da ja ne znam kako me zovu Kopiljan.
Gale je, kad bismo primili plaću, otišao na tržnicu, kupio dvije table jaja, kutiju duhana i dvije kile sira iz mijeha. Za druge stvari nije trošio novac. Samo rakija.
Već sam bio otišao iz tog poduzeća, u neke nevladine organizacije raditi kao socijalni radnik, a ljudi iz tog Komunalnog poduzeća su mi govorili kako je Gale znao reći:
– Nema više svetog Tome, boljeg ćoeka i radnika nećete naći.
Nikada mu nisam imao priliku reći kako se vara
Neko vrijeme nakon mog odlaska iz firme čuo sam kako se razbolio i da je kući. Skupa s ekipom iz te moje bivše, a njihove tadašnje firme otišao sam mu u posjet. Gotovo ga nisam prepoznao. Što bi se ono reklo, prepolovio se. Jedino što je ostalo bilo je ono nezdravo oko.
U mračnoj prostoriji, punoj vlage u zraku i po zidovima, imao je samo jedan krevet na kojemu je ležao, tri stare drvene stolice, štokrle kako smo ih zvali, malo stolić i šporet na drva. Iako su bili ugodni proljetni dani, vatra je bila naložena, i svjetlost njena je igrala neku svoju igru po zidovima koji su pamtili i bolje i svjetlije dane.
Gale me pogledao, začuđen što me vidi, jer već dugo nisam s njim u istoj firmi, a onda mi rekao:
– Vidiš moj sveti Toma, vištice igraju kolo po mojim zidovima. Odsjaj plamičaka, kroz napuklu površinu peći doista je pokazivao na zidovima i stropu neku, čunu, ujednačenu igru sjena i svjetlosti.
– Pa kako su, bolan, ušle u kuću? – pitam ga, onako, više u šali i sa željom da pričamo nešto, makar i bez veze.
– Ah, uđe to kroz ključanicu, ja im ne bih dao, ali đavlija su to posla – govori mi između dva napadaja suhog, pušačkog kašlja.
Mi sjedimo, pijemo rakiju koju smo ponijeli sa sobom kao ponudu bolesniku. Moš mislit!
A Gale nam govori:
– Rakija je dobra za svašta. Kad ćoek ima temperaturu stavi oblog od rakije ili na noge ili na prsa. Kad ga boli stomak, popije jednu rakiju. Kad ima zatvor popije jednu ladnu, iz frižidera. Kad zub zaboli, malko rakije se stavi na zub da utrne, kad nešto slaviš, popiješ dvije, kad tuguješ popiješ tri.
Mi ga gledamo i zamišljamo svijet bez lijekova i medicine, samo s čašom rakije u ruci i svi bolovi svijeta nestaju.
Poslije sam čuo kako je završio u Domu staraca. Nije imao braće, sestara, nikakve obitelji, ili nitko nije htio čuti za njega, Kopiljana. I tamo je odbijao lijekove i govorio svima da s njim samo đavli upravljaju i da ga je Bog ostavio onda kad se rodio. Začet prevarom, silom, poznatog a nepoznatog oca. Ostavio ga je onda kad je majku na rukama morao nositi dvadeset kilometara do doktora.
Pokopan je u svom rodnom selu. Na pokopu su bili svećenik i dva grobara, koje je platio svećenik.