Svake godine u proljeće prekopam komad bašte. Isto radim s jeseni, prije prvih mrazeva. Otac, kojeg su zvali Juca Palajnerov, govorio bi, ako te nešto boli, kopaj. Sve će prestati.
Otkad je umro, kopam učestalo. Iskopam kišne gliste i puščane metke. Pustim gliste, vraćaju se smireno u zemljinu utrobu, kao da se ništa značajno dogodilo nije. Metke sve pokupim, pa ih uredno posložim na prozorsku dasku, po veličini i obliku, jer ne znam u koju bi ih kantu za smeće bacila, u koji otpad razvrstala.
Ponekad ih stavim u džep, u namjeri da se kasnije pobrinem za njihovo ispravno odlaganje. Nađem ih pred pranje veša, kad praznim džepove, i opet ih negdje zametnem. Sve dok negdje ne iskrsnu.
Iskopam, naslonim se na zid kuće, gledam sunce na zalazu. U mecima, sigurno pohranjena, sklupčana drijemaju sjećanja. Kao puževi u kućici. Razmještam ih po džepovima. Klikeram pod prstima.
Otac me naučio: sve boli jednako ispod koljena. Tu ciljaj. U cipanicu. Kad bi neki od nogometaša Krajišnika dobio po cipanici, on bi uletio na teren i posprejao bolno mjesto. Unatoč ogromna stomaka, teren pretrčava, lagan na nogama. Njegov golem pod stomakom izrastao je nakon mučnih, neuspjelih operacija. Započevši kao rutinske, dovele su ga do ruba smrti, mrtvačnice u kojoj je padao u bijelo, sve dok ga nisu našli ipak živoga.
Sve je počelo s bruhom kojeg je zaradio održavajući tkalačke strojeve u tvornici sanitetskog materijala. Ostavili su mu duge ožiljke, pojas koji bi povremeno nosio i bolove. Zapravo, sve je počelo prije bruha, prije Sanitex-a, i prije vreća žita koje je kao petnaestogodišnjak nosio na leđima do mlina. Počelo je ranom smrti njegove majke. Sva praznina njezine odsutnosti razlila mu se utrobom. Tražila je sebi mjesta i pronašla ga u stomaku. Ruke kirurga samo su asistirale pri njenom komotnom useljenju. S tom tugom pod prsima i dalje je trčao, liječio, radio i stvarao. Kopao.
Svatko ima svoju sobu za tugu. Moja je u desnom palcu, nesrazmjerno je veći od lijevoga. Dok kopam, ili pišem, desni se palac naočigled smanjuje.
Na početku
Bila je ljubav. Neobična kao što su neobične i sve druge ljubavi. Mati je iza sebe imala krletku koje se oslobodila, jedva je nas dvije žive i sretne spasila. Bilo smo neumjereno sretne i slobodne, baš kao ptice, i kao ptice visoko smo letjele, uvijek u paru. A otac je u drugom nekom kraljevstvu, na povisoku brdu, živio svoju dobro uvježbanu slobodu. Nije mu bilo premca, a ni mjesta za druge. Letio je visoko i sretno. A kada su se ipak sreli na tom nepreglednom nebu ljubavi, slijedom čudna rasporeda oblaka i voznog reda autobusa, njegov je prvi komentar bio da ružnije ptice u životu nije vidio. Odlučili su svoje nebo podijeliti. I evo ishoda, nas dvije putujemo prema carstvu Juce Palajnera.
Prelazimo put od prve domovine, iza sebe ostavljamo guste šume, gubimo se u ravnicama, zavojima, lutamo među visokim brdima, stijenama. A onda, prospe se čudesna neka rijeka, sva puna ravnice i hitnje, da bi se sve opet pretvorilo u prosjek, pukotinu među stijenama.
Sjedimo na drvenim sjedalima jedna nasuprot druge. Autobus na harmoniku, dijelovi bi se na okukama razvlačili i spajali, svoju su neku pjesmu svirali. Sve je puno muzike, sunca i prašine. Neke sanjivosti. Ona se smijala, bila radosna, mala nježna leptirica. Išle smo u vilinsko kraljevstvo, u novi dvorac, visoko u brdima. Pored nas promiču stari gradovi u zelenilo urasli, Vrnograč, Podzvizd, Todorovo, u nekom su drugom jeziku izrasli. Nakon nepreglednih brda, naslaganih jednih na druge, ukazao se grad, konačno smo stigle u ravan, nakon svih tih krivulja. Žmirkava svjetla dočekala nas na ulazu, i tek kratkotrajna ravnica, prije ponovnog uspinjanja na brdo.
I na vrhu brda stoluje otac kralj i skitnica, dvorska luda u službi majke kraljice. Mati se opet smijala.
Iz tog silnog smijeha rodit će se moj brat, dijete s čudnim sposobnostima, umnažat će nam kruh kad zatreba, pričat svojim jezikom, a opet ćemo ga posve dobro razumjeti.
Još je nešto naše roditelje povezivalo, osim nas dvoje naravno. Bila je to strast prema kolekcijama, skupljanju sitnih i skladnih predmeta. Njihov je susret morao biti sudbina, jer ista ih je strast vezala. Mati je recimo imala penkala, koja bi, kad se vrtila pred našim zapanjenim okom, prikazivala Gospu iz Lurda, i ostale prizore, poput pećine ili djece vidjelaca. Otac pak je imao istu penkalu, istog zanimljivog, a jednostavnog mehanizma, samo što bi se pred našim ošamućenim očima vrtile gole tete, i sve odreda bile su milosne. On je svoju sakrivao, a mamina se negdje zagubila u silnim seljenjima. Ona je voljela putovati, a on se kući vraćati. Sa svojih je putovanja donosila porculanske figurice, prinčeve iz Venecije, delfine, anđele, razno razne umiljate i krhke životinje, vaze i križeve, školjke i skladne ljudske figurice. Kad se nije selila, nego bi se ustalila na jednom mjestu, duže bar, onda je knjige kupovala. Od trgovačkih putnika. Pasternak, Šolohov, Mopasan, Huksli, Kronin, Zagorka, Dreiser, Matko, zatim vjersko štivo i literatura koja se naručivala i preko crkve kupovala. Život u misijama. Sve se to s njom uselilo i smjestilo među očeve izložbene predmete. A bile su to: zastavice nogometnih klubova čije je utakmice gledao, i one koje će tek gledati, zatim: kubure, kremenjače, puške dvocijevke, noževi, sjekire, tomahavci, sve ispod nakovnja kladuških kovača, koje je izlagao u hodniku vještinom muzejskog eksperta, i među male alkoholne bočice koje je sidrio u staklenom kredencu ispod televizora.
I njegova i njena postava bila je na izvolte svim posjetiteljima, a očeva im je posebno smetala. Ne zato što su bili posebno miroljubivi, ili alkoholu neskloni. Upravo suprotno. Nego se otac u mladosti ostavio svog jedinog poroka, prekomjerna pića. S tim je bočicama izazivao njihove živce, nisu vjerovali da će ga ikada više trijezna pronalaziti, a taman se bili uvježbali da ga kući vodaju i javno ga se srame. Kao da im je oteo svu njihovu dobrotu. Te su se bočice prpošile i kočoperile, a on ih ne pije. Nije ni pušio. Isto ga nije sprečavalo da cigare sakuplja. Raznorazne kutije, pakle, ciglice, kubanke u drvenim kutijama sa slikama Alpa, i pripadajuće upaljače, naravno. I tako su se njihove dvije kolekcije zbližile i svemu je bilo mjesta dovoljno, i bilo je baš živopisno. Kubure su bile remek djelo braće Kurtović iz Todorovske Slapnice, a osim kubura, opremali su kuće i mlinovima za kavu ručne izrade. Od cijevi minobacača, izvana lijepo gravirane, ukrašene. Iznutra, od rata ispražnjene. Mirisale samo na kavu. Braća Kurtović tajno oružje izrađivala, ljudi još tajnije nabavljali, milicija plijenila, a otac nekim svojim rutama opet sklanjao na sigurno.
Mati svoju kolekciju pažljivo čuva i izlaže na policama regala. Dvaput godišnje, kao u nekom muzeju, mijenja stalnu postavu, pa iz depoa izvlači anđele ili pastire i mljekarice, a nekad i češće jer ne trpi monotoniju, i stalno novi izlošci prispjevaju, balerine i šoljice, ptice pjevice, vaze u svim dezenima i bojama. A ispod svega tabletići ručne izrade, a ona dobro zna čiji su, vezeni stoljnaci i nadstolnjaci, store i zavjese, neke remek djela poput Jarmilinih, zatim klašnje, ponjave i serdžaze kojima tepihe od zida do zida prekriva. Naši su podovi mekši od rajskih poljanaka. Uz svaku klašnju ide priča o teti Mariji, koja ih tka u mladosti, priča o potkama. Sve u njenoj kolekciji ima popratni komentar znalca punog ponosa. Očevu kolekciju također prati puno priče, koja se onda prelijeva na sve segmente života. Općenito, otac je naš puno pričao. Sve u svrhu odgoja.
Odgoj je pak svojih ptića pitomaca vrlo ozbiljno shvaćao pa nam je pričao priče prije spavanja. Nama najdraža bila je: Pričam ti priču gdje goveda riču i krmci se seru tebi za večeru. Tako se oglašavao na tračeve, komšijske spletke, tako je otprilike mislio o javnom mijenju, i glasu naroda, gdje je puno priče, previše je govana. Ne diraj govno koje smrdi, pjevao nam je prije spavanja.
Ujutro bi uslijedila gimnastika, šetnja gradom, upoznavanje svih prečica, šumaraka, dolina i razgovor sa gradskim samoćama i skitnicama. Kulminiralo bi sve cijepanjem pokoje tvrde klade, kojom bi stavljao zaključak na našu žilavost. Dakle, i najotpornija klada, kvrga ili panj ima mjesto po kojem puca. A puca tamo gdje je mekana. Isto je s ljudima. Ne smiju drugi vidjeti mjesto gdje ste tanki i ranjivi. Ne pokazujte slabosti. Inače ste gotovi.
Znao je i pjevati, kad bi ga netko dobro iživcirao, prvo bi grmio, kao ljuto ljetno nebo, a onda se povukao pod jabuku u dvorište i zapjevao: Mala moja iz Bosanske Krupe, skini gaće da ti vidim dupe…. kada smo ga pitali tko je to napisao, rekao bi, sav u čudu i nevjerici, pa zar ne znate, Branko Ćopić. On započeo, ja završio.
Naučio me ponešto o pisanju. Iz priča Konj. Počela je i završila ovako: Konj sjedi na grani i pjeva. Ta priča bila je početak kraja njegova školovanja, početak zanata i skorog zapošljavanja u Sanitex-u.
Kada bi se vraćali u svoje staro carstvo, u Varcar, koje je i Konj kao svoje zavolio, pa smo rado i često išli, spuštali smo se u kotlinu, u noći je spavala, s tek ponekim svjetlom. Čekali su nas baka i dido i sva radost ovoga svijeta, i rodna kuća sva u krijesnicama. Taj ćemo teritorij nekom drugom prilikom iscrtavati i upoznavati. On je opet priča za sebe.
Začarano kraljevstvo
Novo kraljevstvo najsličnije je prvoj kući iz susjedstva, ona je prvo što ugledam kada se ujutro nadvirim preko prozora. Tihina kuća. Spuštena iz svemira u oazu zelenih četinara, živice od šimšira i malih puteljaka što se račvaju na putu do bašte, na putu do voćnjaka, na putu do Mileninih cvijetnjaka, do kućnog ulaza. Uvijek u mračnoj, debeloj hladovini. Tiho je vodoinstalater, i kada ne održava postrojenja u Sanitexu, održava cijevi po komšiluku. Uvijek do grla u poslu i vodi. Milena vodi brigu o kućnoj ekonomiji, baštama, cvijeću, životinjama, ručcima, večerama i svemu što ide uz život u malim gradovima. Ima urođen smisao za vrijeme. Svaki dan vraća se iz komšiluka s jutarnjih kava, navijena kao švicarska urica. Svaki dan, u pola dva, poletila bi Milena da svoga Tihu dočeka. Smjena završava u dva, i taman toliko ima vremena da završi ručak, spremi po kući, poleti po svim puteljcima dvorišta, i dok bi Tiho došao, ona bi kao i njegove cijevi bila u goloj vodi, zajampurena, crvena i šištava. Tiho bi zabrinuto rekao: ajd da mi ručamo moja Milena, pa da prilegnemo. Ti se se meni umorila. Kuća joj je puna minijaturnih kaktusa raznoraznih boja. Njima puno brige ne treba, dovoljna su im Milenina isparavanja kad dođe sa jutarnjih obilazaka, i nježno poslijepodnevno hrkanje od kojih im trepere nježne latice. Žute, roza, ljubičaste. Lijepe kao Milenine haljine.
Dani su njeni prolazili u sretnoj omaglici. Letila bi preko ceste, a sve soptala, uzdisala, stenjala, u svojim šarenim, ljetnim haljinama bez rukava, s dubokim džepovima. Oniža, okrugla, crnpurasta, bila je šarena parna lokomotiva što se probija do stanice teškom mukom, sopće i puši, a njen skretničar samo što nije garav iz Sanitex-a stigao. Bila je dobroćudna Milena, i morala je biti, jer ničega na njoj ćoškastog ni zašiljenog nije bilo, kao da se meka duša prelijeva preko rubova tijela. Milenu i slične njoj, zvali smo stokuća. Oko nas su bile sve te kuće, par njih, koja je Milena žurno ostavljala pred dva sata. Bila je Milena potpuno ovisna o pričama. Pričama i životima ljudi s kojima je živjela, drugovala, ispijala kave. Zanimalo je sve, čak i ono što je ne zanima. Pričalo se još da se njene prijateljice bave i čarkama, urocima, prizivanjem duhova. To je bilo popularno tih dana. Ogledni primjerak njihova urokljiva biznisa bio je Slavo Tristalonci. Svaki se dan, tačno u podne, s Poljanka do čaršije, spuštao go golcat. Svaki dan, nitko i ništa ga nije moglo spriječiti i svaki puta bi zaboravio kako je sebe i sve svoje tom svojom golotinjom osramotio. Nije bilo drugog objašnjenja doli čarki za to njegovo golaćstvo, koje je uz to bilo i gadno, jer je bio sav gadan i ružan, tako i toliko, da nije za opisivanja. Neke od onostranih vještina pokazale se kao iznimno korisne, recimo salijevanje strahe, namještanje želuca. Neke su žene od toga porodicu prehranjivale, djecu podizale i školovale. Liječile tijelo travama, a strah tjerale salijevanjem olova. U starija je vremena jedino onostranost nudila financijsku neovisnost ženama. Nijedan drugi posao nije im se novčano priznavao. Posljednja u nizu bila je Džemina mama. Kretala se sporo i odmjereno u ritmu zemlje, njena vremena i usjeva. Bilo je u njenim starinskim dimijama i marami pod vrat vezanoj i njenim sporim, mekim kretnjama nečeg drevnog i zemljanog. Znala je sve o travama, ljudskim bolama, urokljivim očima. Iza blagog pogleda, naslućivala se dubina raja.
Moj brat tek što se rodio, suzama je novi potop navješćivao pa su ga odnijeli mami Džeminoj. Dok ga je vidjela uslijedila je sigurna dijagnoza: netko blizak vami ima oko urokljivo. Ima tome lijeka, ne brinite, košulju mu okrenite, maći će spavati, samo što će bolje od druge čeljadi vidjeti. Nije sve ni loše. Inače, dobar je čovjek, koji ga je ureko, nenamjerno. Puno on pati, a nikom ne govori. A i to jer bolje od drugih vidi, a i to je patnja.
Među nama bliskima bio je stric Nina. Imao je oko stakleno, svi sumnjali na njega, bio je duša od čovjeka. Ponekad bolno šutljiv, sav nekako u sebi, tugaljiv. Oko je izgubio u eksploziji rudnika barita. Nina svaki dan pješači kilometrima do brda Crkvine. Miner je, ugrađuje sebe u privredni razvoj opštine. U preduzeću, osnovanom četrdeset i osme, kad su godine još gladne i mršave. Malo je radosti za rudare, i brzo im otvaraju trgovinu dobro alkoholom opskrbljenu, da im pokupi prašinu barita iz grla i praznog stomaka. Barit je mineral dobroćudan, i nimalo opasan za rudara, i nije Nini žao što mu je oko iscurilo u eksploziji. S novim, staklenim, vidio je dalje od običnoga. Kad bi prošao svojom ulicom, pa čaršijom, i dalje Drmaljevom, sve do Crkvina, nove su kuće nicale, a on je dobro znao, gotovo opipljivo, koliko ga u tim kućama ima. Odakle je, dokle je, i koliko njegovih ruku i mina ima u njima. Nekad se sebi činio većim od atomskoga skloništa. Jer znao je, i ta skloništa, diljem Jugoslavije, puna su njegova barita. U zlatnim godinama njegova života, i života rudnika, znali su izvaditi i do 350 000 tona barita. Uz njega i druge opštinske sirovine dolomita i krečnjaka što ga je novoosnovano preduzeće Grupex-a prerađivalo, nicale su kuće od Kladuše do Topuskoga. Nikola nije žalio tog svog oka, iscurilo je rijekom Glinom sve do Topuskoga. Njegovo je ludo oko drugačije na svijet gledalo, vidilo dalje od očitoga, recimo spustilo bi se ulicom, nizom kuća, identičnih, na četiri krova, u najbližem komšiluku, sve od Hukića brda do njegova Šabića puta, i znalo bi, njegove ga oči s tih fasada gledaju. Samo bi se rastužio kad njegovi rođeni ne bi shvatali kako su važni njegovi poslovi. Gledali su ga obrnuto proporcionalno od iznosa koji je kući donosio. Tanak je, malen i beznačajan bio u očima ukućana. I bio je tužan zbog toga, tužan, jer sam sebi je bio značajan, ogroman, jer se ugradio u tolika skloništa, a oni to nisu shvaćali, i stalno ga oblačili u odjeću manjega kroja, odjeću koju je davno prerastao. Onda bi njima za ljubav, sebe umanjivao, i pio, tako da su svi jednako tužni bili. A on, još i tužniji, sve gledajući kako mu djeca rođena nikad neće postati velika, jer su gledali svijet gladnim očima, i mislili samo trbusima. Misliti guzicom je najgore, ponavljao bi Nina, misliti guzicom je ne vidjeti dalje od svoje nosine.
Dar viđenja mimo uobičajenih i svakodnevnih pogleda mom je bratu prenio kad ga je onomad „ureknuo“, a mama ga Džemina djelomično izlječila. Je li dar svoj podijelio slučajno ili namjerno samo on to zna.
Poslije Džemine mame nitko više u komšiluku ne liječi tako, travama i riječima. Nema više olova. Dolazila su neka nova vremena.
Netko je preko noći cijeli naš svijet zamračio, nestale su krijesnice, neko je bacio zle čine, uroke, i ostali smo zarobljeni, mogli se micati samo unutar svojih stiješnjenih brda. Kletva se zvala rat, i ta jedna riječ urokljiva čim bi se spomenula među ljudima, još bi ga više približavala, mogao si mu čuti topot kopita. Bila sam teška i neutješna, nijedna očeva riječ ni priča nije više liječila. Pa su se sjetili što bi kletvu moglo oslabiti. Gradska biblioteka. Najsigurnija od svih utvrda. Prije ulaska triput pljunem u prašinu, tako da me nitko od mojih ne traži, da me svi zaborave, i da ja na sve zaboravim. Te su mjere predostrožnosti bile vrlo korisne. Sve bih zaboravljala čim bi nogom preko praga zakoracnula.
Zatvarala bih oči, udisala miris knjiga i skučenog prostora, prašinu prastarog etisona, pratila lelujanje svjetlucavih čestica između polica. U zgradi staroga kina, u maloj izbi na lijevo, stolovala je Arifa, bibliotekarka, majka svih tih knjiga, znala je za svaku, gdje je, šta je i kakva je, i kod koga je, ako već nije tu. I što je najvažnije, znala je kad se vraća kući. Bila je kuća mnogim knjigama. Čitajući sam čekala da se ta riječ zlokobna prestane upotrebljavati, da je zaborave, da je sve te druge silne, nebrojene riječi nekom boljom zamijene. Sprijateljila sam se s Ćopićem. Prozvaše ga četnikom, a ja, podučena očevim pričama, znala sam, to nam seru za večeru. Trebali bi se najesti, leći i zaspati. Prespavati šta nam spremaju. Do dugo u noć, čitala sam. Konj je sjedio na grani, pjevao.
Obiteljska kletva
Početak novih vremena najavila je obiteljska tragedija. Smrt se rodila, koju minutu prije Božića. Svi kladuški katolici, svake bi godine, pred misu ponoćku pješice krenuli prema matičnoj crkvi. Bila je u Cetingradu, desetak kilometara udaljena, teritorijalno najbliža. Tamo je župnikovao velečasni Marijan, i nitko se i nije sjećao njegova prethodnika, jer bio je tu još od svoga ređenja. Neki su tu sreću imali pa ih je krstio, ženio, neke i sahranio. Marjan je bio drevan, baš kao što su bile drevne i crkvene podjele po kojima je Kladuša Cetingradu pripadala, a mi svi posljedično popu Marjanu.
Uputili se tako u grupi pješice, baš onako kako su običavali svake godine. Muški, najčešće, te mise ne bi ni vidjeli, nego su pili, pucali, u grupi pred crkvom ostajali. Malo je toga bilo ravno njihovoj radosti. Pucali bi i prije mise. Misa ponoćka je počela šapatom što se pronosio po redovima, Tomica ubio kuma vjenčanoga. Dok se vijest proširila, a vijest sporo putuju, korakom pješaka, već je zora svanula, rasuo se prvi mrak, stric je Nina, sasvim prisebno, prisutne zamolio da se vijest nesretna, ako se već mora, njegovoj Anki koja je vazda pobolijevala od šećera i mnogih drugih neizlječivih bolesti, sve do slaba srca i teških nogu, krajnje nježno i obazrivo priopći, jer njeno srce to neće izdržati. Bolje joj ništa ne govorite, a ako već morate, dobro je pazite.
Nakon izdane upute, njegov unutarnji rudnik se obrušio, prsa mu poklopio. Izdahnuo je brzo i naglo, nitko se još nije ni snašao, a on je već hitao račune poravnati i Tomičinu krivnju otkupiti. Kumov metak i Ninu je načeo, zašao na terene nestabilne, a teško dostupne, sve se urušilo. Ugušilo ga. Iz ove se eksplozije nije mogao izvući. Jer kad ga je taj metak okrznuo, Nina je okom svojim naslutio i veći raspad od onoga što se trenutno u njemu događa. Naslutio je urušavanje one ulice kuća jednakih. To mu se nije mililo još jednom gledati. Tu viziju što će se vremenom ispuniti. Nije bilo te sile kojom bi je mogao minirati. I tada je posljednji palioc mina, svoje oko stakleno i ono drugo rođeno zatvorio. Iza njih je ostala strašna vizija. Mi smo ostali prema njoj koračali, a da nismo ni slutili.
Bilo je znakova koji su najavljivali nesreću, samo što ih mi, u to doba nismo znali gonetati. Priroda je bujala, neumjerenoobilno.
Roditelji su su kroz par zajedničkih godina mnoge ruže zasadili. Majske najviše. A one su, baš nekako uoči rata, divljale ljepotom. Kao da nastoje prekriti prekomjerni ljudski zločin, ili da nas utješe kako još ima nježnosti i ljepote. A bile su tu i krave biblijske, one debele i mršave. Isprva nije bilo ničega, izoliran i skroman život na zemlji, a onda je ista ta zemlja grbava postala glavna okosnica industrije. Div prehrambene tvornice prehranjivao je većinu stanovnika, a zalihe i bogatstva se gomilale. Kraj je zujao neprekidno, radilo se i gradilo, kao u košnici. Trutovi siti spavali. Pomalo se i svakodnevno kralo. Sa čokoladom San pod kutama napuštala se radna postrojenja. Najavljivalo je to sasvim ispotiha kako će javna imovina postati privatna.
A onda, uz rat i prve restrikcije struje i vode, zalihe se nisu skladištile, nego se kvarile i trulile. Isprva se po svim dvorištima dimilo i roštiljalo, kao da svi nešto slavimo. Kako nitko nije mogao ni zamisliti da pojede tolike količine jaja i pilića, purana i kunića, silno meso se razbacivalo naokolo. Zamrzivači u to ljeto devedeset i druge nemilice se topili a kontejneri zaudarali. Poslije smrada uslijedilo je sedam mršavih godina. Brašna je nestalo prvoga. Pa smo čekali u redovima za kruh. Ti su redovi bili nastavak duge najave propasti. Ranom zorom, sneni svi, njuškali smo, hoće li ga svima dostajati. Miris kruha je lapio. Zato smo svako jutro ustajali sve ranije. Stajali smo pred robnom kućom i nas četvoro, cijeli je grad bio jedna duga neispavana gusjenica. Brat u ta jutra ima četiri godine, i zbog svojih godina dobije dva kruha. Svaki nam dan kruh umnaža. Ništa neobično, zaspemo uz ilustrirane priče iz Novog zavjeta. Brat je oponašao najdražeg lika. Svaki dan pojedemo jedan kruh a ostale pohranjujemo u zamrzivač. I kada svega ponestane, vadimo kruh iz ledenog doba. Uz sve restrikcije i redove, prešlo se na rudimentarne oblike poljoprivrede. Bašta se okopala i zasadila. Te godine rodio je paradajz i mahune, ostalo slabije.
Jabuka
Iz daljine, daleke, daleke, sporo su vijesti pristizale, tiho, polako, kao da se plaše, da nas ne razbude, a onda sve brže, sve glasnije. Uskoro ih je bilo toliko, sve su zakrčile, nismo ih stigli pohvatati rođenim ušima. A nakon vijesti, počeše pristizati izbjeglice, u kraljevstvo svih nesretnika, na kraju svijeta, za sve one za koje nema dalje. Nisu do nas dopirale granate ni meci. Samo strah i slutnje. Ponekad bi se oglasila sirena. Prvi puta kada je svirala, mati je trčala s posla, iz pošte, dok se oglasila, počela je skika i vriska, poštom još samo nije perje letjelo, a ona već zamicala pored crkve sv. Georgija, preko ceste, i dalje je trčala, kraj škole je pomislila, dobro je, djeca su kod kuće, i više nije žalila što Juca ne radi, nego je kod kuće, samo da je stići čim prije, uz prvi je uspon pomislila, Bože otkad nisam ovako trčala, a tijelo joj šalje sve signale upozorenja, a ona se prisjeti kako joj je mati govorila, kad bi joj nešto novo krojila, moja Ana kolika ti je guzica, mogla bi na njoj ormar nositi, i bila je u pravu, kao da ormar vuče za sobom, dok ulijeće u dvorište, a mi sjedimo pod jabukom. I ponavljamo, nije to ništa, nije to ništa… kao da moramo dobro utvrditi to znanje. Ona sopće kao Milena, kad ručak zapržava. Milena je taj dan kuhinju taman prozračila, kad je krenula uzbuna i odmah je bijele gaće pumparice na prozor ovjesila, u znak predaje. Pripisali su te gaće njenom srbstvu a otac im svima podugačku listu psovki složio. Konj je sjedio na grani, pjevao.
Sirene su prizvale nove izbjeglice.
I među njima najdraže, i najmudrije, did Ivić iz Cetingrada, odnosno Pašin potoka. Došao bi preko naše bašte, pa bi zasjeo ispod jabuke. Sporo je i smireno živio, a zaključke o svijetu i ljudima isto tako, sporo i odmjereno donosio. Did Tiho bi došao preko ceste, čim bi ga ugledao.
Jabuka je bila zaklon od svijeta kad je trebalo, a vijesti bi same od sebe pod nju dolazile. Otac bi im svaki dan iznio po jednu bočicu, svaki put drugačiju i jednu staru, uvenulu cigaricu. Cigare sve, jednak su okus imale. Okus starosti, i čekanja. Danima se rastakala očeva kolekcionarska strast. Zdušno, bez imalo žaljenja, jednako kao i država. Tranzistor je ponekad prenosio vijesti o planovima podjele države, o homogenim preseljenjima, nekad bi i šutio, kad im je bilo dosta lošega.
Sve što se moglo popušiti i popiti, to su i učinili, najviše kad bi se naživcirali na određene megaherce. Svaki dan, konj je sjedio na grani i pjevao. Otkad Sanitex ne radi, Tiho popravlja i dalje po kućama, a najviše oko naše kuće.
Juca nije pio od mladosti. Kad se odlučio otrijezniti, a nitko od njegovih najbližih nije vjerovao da će to i moći, počeo je skupljati te male bočice. Nasukane u utrobi kredenca, ispod televizora, bole su oči nevjernicima. Kredenc dupke pun, a on trijezan. Sad su taj prkos ispijali dok im je otac pričao anegdote jednog pijanstva i triježnjenja. Dimna aureola dizala se oko njihovih glava. Te cigare skupljane godinama bile su stare i ljute, nije im smetalo. Dao bi im još jednu za puta. Da imaju kod kuće. Nije pio, nije pušio, samo je s njima baš onako uživao.
Palo im je napamet kako bi te stare uvele cigare mogle i zamijeniti, za koju kilu brašna. Tako su nas cigare i svo to vrijeme ispod jabuke, prehranile.
Gledam naš svijet ispod jabuke, zamrznut u trenutku ljetnog popodneva, preko puta na uzvisini, Tihina kuća okružena živicom šimšira, natkriljena previsokim smrekama, u kući Milena kuvari, i pazi na svoje kaktuse. Psi laju, kaktusi cvjetaju, više nje Rasemina je kuća, ista takva, na četiri vode, s istim rasporedom soba, ruže ispred kuće, svježe pokošena trava i jedna povisoka smreka. Više nje, Fatimina kuća, opet na četiri vode, isti raspored i veličina soba, jedna jabuka ispred, koju obožavamo jesti ali samo zelenu i više nikakvu. Beremo je samo dok Fatima gleda, a ne može nam ništa i ne može nas stići, jer čuva muža u kolicima. Nema ništa slađe od njene galame. Slađa od njene galame je samo Hakina kletva. Ima i u našim dvorištima jabuka ali one su naše i prema tome nezanimljive. Hakina kuća opet slična, samo na kat, a ispred kruška što se do zemlje savije a Haka nad njom bdije i stražari, živčani na nas, a mi iz inata nemilice je tresemo. Haka kupi što je popadalo i klete. Najbolja u arsenalu kletvi i kletvica bila je ona kad je rekla: dabogda vi svi imali više od mene, i preko svake mjere, a nemogli se nikako najesti nego gladni ostali, dabogda takvi krepali. Ispod naše kuće je Zorkina i njena mala bašča, usred nje stablo divlje trešnje što urodi kiselkastim plodovima. Do njene kuće Ćerime i Bejza, sve na četiri vode, jedna drugoj sunca ne zaklanja. Izgleda spokojno, još mirišemo ljeto u miru. Samo crne vijesti stižu iz daljine i ljudi odlaze na front. Tih su dana svi odreda šugavu neku pjesmicu ponavljali: a šta ako krenu na nas. Ali još nitko ne kreće na nas. Nitko ne želi grbava kraljevstva. Dvije godine tako. Na korak od linije razgraničenja i „čistih teritorija“.
Svaki dan, u isto vrijeme naši prijatelji izbjeglice, pronesu ručak u plastičnim kanticama. U starom hotelu, mjestu gdje je did stolar doveo četu stolarskih pitomaca partizana i započeo antifašizam, sad se dijelila humanitarna, koju zovu sljedovanje. Antifašizam je poprimio oblik plastične kantice. Iako to nije izgledalo nimalo primamljivo, otvoreno smo im zavidjeli što primaju gotovo. Nismo znali da ćemo i mi jednom jesti hranu koju ničim nismo zaslužili, osim svojom nevoljom.
S izbjeglicama se utrostručio broj djece u našoj ulici. Bilo nas je dvadesetak. Iz kuće bježali, u kuću se nerado vraćali. Zimu smo proveli sanjkajući se na izvrnutom krovu starog stojadina. Klizio je snijegom poput svemirskog broda. Vukli bi ga iz udoline pojasevima za vezanje, a vrištali petnim žilama dok bi jurili niz padine. Almedina, Adis, Samra, Emil, Davor, Zoka i Svjetlana, Gogo, Igor, brat i ja, luda braća iz Otoke, Arslan i brat mu, Dina Hakina, Dina Fatimina, Dina Muratagić, Sanela, Ado, Azra Biljina, Sanja Čičkova, Melo Bejzin, Mirejla.
Najzabavnije je bilo kad je Bejza vidjela našeg stojadina, izvrnuta na leđima, pa odlučila i ona probati. Ali sama, da se s nama djecom ne gužva. Tim riječima. Bejza juri u stojadinu, a mi trčimo kroz cjelac i vičemo: to Bejzoooo…. Klizio je bešumno poput ćilima bijelim prostranstvima, a na njemu Bejza, kao mati od Aladina, u šarenim dimijama. Krišći gore od nekoga djeteta. Sve što je ostalo od veličine bivše države bio je taj krov stojadina.
Dani su nam još prolazili u dočekivanju i ispraćanju Unicefovih kamiona, a onda i vojske mirovnih snaga, logistike, naoružanja. Prvo smo ih dočekali kao oslobodioce, koji će nam otvoriti granice, bacali smo na njih cvijeće, kadifice. Taj ih doček nije baš oduševio, jer cvijeće očito nije bilo dovoljno da bi nam mir otkupilo. Nismo se mi tek tako s tim pomirili, nego smo igrali na kartu sućuti. Išli smo prositi. Neke valjda koristi od njih mora biti. Svako malo tutnjao je neki kamion, ili đip, svaki bi dočekali, ispratili. Vremenom smo shvatili, što nas je više, to će nam više paketa baciti. Od granice do naših kuća u dužini od dva kilometra, rasporedili bi se, svako po svojim rejonima, čopori pasa lutalica. Najbolja mjesta bila su odmah iza granice, samo, tamo nismo smjeli, bilo je veće i jače paščadi. Naš je rejon bio bliže čaršiji, i do nas bi najbolje već bacili. Čekali smo tako da neka ruka sažaljiva baci kartonski paketić u kojem bi bilo nešto vojničkih dvopeka, bombonica, čokoladica. Gledali bi da izgledamo što gladnije, sve buce uvlačile bi stomake. Već u letu bi se raspao, iz visine, u usporenoj putanji padanja, blistali su kao dragulji iz piratskih sanduka.Nastala bi opća pomutnja, tko će što brže bolje dohvatiti, uloviti, ako treba i oteti. Nerijetko bi se svađali, ako treba i potukli. Jednom su bacili kondome, a Azra Biljina ih brže bolje odnijela materi, u strahu, neko će joj od nas bombone oteti. Biljinca je istog trena nazvala stanicu milicije da se požali šta oni bacaju našoj djeci, šta oni misle, znaju li gdje su došli, nismo mi tamo u nekoj Africi. Nas to nije smetalo, nego sve smo mislili, valja bar kakvu korist izvući od tog njihova znanja o nama, da smo plemena divljačna. Nešto smo od njih ušićarili. Ne više od gumenih bombonica.
Bili su vrletni i vileni moji prijatelji. Lagali kao odrasli, kleli se u Alaha, očinji vid, rođenu mater, staru majku, što god zatreba. Psovali Boga, džamiju, munaru, mater, sestru, sve po potrebi i stupnju ljutnje. Ako bi netko došao do munare, značilo bi da je već jako bijesan. Naše tri zajedničke ratne godine trajat će dugo, gotovo beskrajno. Točno toliko smo i ostarili. Posijedili u dušama. Jabuke prerano dozrile, od težine po tlu popadale. Nikome od koristi, osim kao gnojivo novim ratovima.
Kućica za puževe/1
Soba za tugu
Svake godine u proljeće prekopam komad bašte. Isto radim s jeseni, prije prvih mrazeva. Otac, kojeg su zvali Juca Palajnerov, govorio bi, ako te nešto boli, kopaj. Sve će prestati.
Otkad je umro, kopam učestalo. Iskopam kišne gliste i puščane metke. Pustim gliste, vraćaju se smireno u zemljinu utrobu, kao da se ništa značajno dogodilo nije. Metke sve pokupim, pa ih uredno posložim na prozorsku dasku, po veličini i obliku, jer ne znam u koju bi ih kantu za smeće bacila, u koji otpad razvrstala.
Ponekad ih stavim u džep, u namjeri da se kasnije pobrinem za njihovo ispravno odlaganje. Nađem ih pred pranje veša, kad praznim džepove, i opet ih negdje zametnem. Sve dok negdje ne iskrsnu.
Iskopam, naslonim se na zid kuće, gledam sunce na zalazu. U mecima, sigurno pohranjena, sklupčana drijemaju sjećanja. Kao puževi u kućici. Razmještam ih po džepovima. Klikeram pod prstima.
Otac me naučio: sve boli jednako ispod koljena. Tu ciljaj. U cipanicu. Kad bi neki od nogometaša Krajišnika dobio po cipanici, on bi uletio na teren i posprejao bolno mjesto. Unatoč ogromna stomaka, teren pretrčava, lagan na nogama. Njegov golem pod stomakom izrastao je nakon mučnih, neuspjelih operacija. Započevši kao rutinske, dovele su ga do ruba smrti, mrtvačnice u kojoj je padao u bijelo, sve dok ga nisu našli ipak živoga.
Sve je počelo s bruhom kojeg je zaradio održavajući tkalačke strojeve u tvornici sanitetskog materijala. Ostavili su mu duge ožiljke, pojas koji bi povremeno nosio i bolove. Zapravo, sve je počelo prije bruha, prije Sanitex-a, i prije vreća žita koje je kao petnaestogodišnjak nosio na leđima do mlina. Počelo je ranom smrti njegove majke. Sva praznina njezine odsutnosti razlila mu se utrobom. Tražila je sebi mjesta i pronašla ga u stomaku. Ruke kirurga samo su asistirale pri njenom komotnom useljenju. S tom tugom pod prsima i dalje je trčao, liječio, radio i stvarao. Kopao.
Svatko ima svoju sobu za tugu. Moja je u desnom palcu, nesrazmjerno je veći od lijevoga. Dok kopam, ili pišem, desni se palac naočigled smanjuje.
Na početku
Bila je ljubav. Neobična kao što su neobične i sve druge ljubavi. Mati je iza sebe imala krletku koje se oslobodila, jedva je nas dvije žive i sretne spasila. Bilo smo neumjereno sretne i slobodne, baš kao ptice, i kao ptice visoko smo letjele, uvijek u paru. A otac je u drugom nekom kraljevstvu, na povisoku brdu, živio svoju dobro uvježbanu slobodu. Nije mu bilo premca, a ni mjesta za druge. Letio je visoko i sretno. A kada su se ipak sreli na tom nepreglednom nebu ljubavi, slijedom čudna rasporeda oblaka i voznog reda autobusa, njegov je prvi komentar bio da ružnije ptice u životu nije vidio. Odlučili su svoje nebo podijeliti. I evo ishoda, nas dvije putujemo prema carstvu Juce Palajnera.
Prelazimo put od prve domovine, iza sebe ostavljamo guste šume, gubimo se u ravnicama, zavojima, lutamo među visokim brdima, stijenama. A onda, prospe se čudesna neka rijeka, sva puna ravnice i hitnje, da bi se sve opet pretvorilo u prosjek, pukotinu među stijenama.
Sjedimo na drvenim sjedalima jedna nasuprot druge. Autobus na harmoniku, dijelovi bi se na okukama razvlačili i spajali, svoju su neku pjesmu svirali. Sve je puno muzike, sunca i prašine. Neke sanjivosti. Ona se smijala, bila radosna, mala nježna leptirica. Išle smo u vilinsko kraljevstvo, u novi dvorac, visoko u brdima. Pored nas promiču stari gradovi u zelenilo urasli, Vrnograč, Podzvizd, Todorovo, u nekom su drugom jeziku izrasli. Nakon nepreglednih brda, naslaganih jednih na druge, ukazao se grad, konačno smo stigle u ravan, nakon svih tih krivulja. Žmirkava svjetla dočekala nas na ulazu, i tek kratkotrajna ravnica, prije ponovnog uspinjanja na brdo.
I na vrhu brda stoluje otac kralj i skitnica, dvorska luda u službi majke kraljice. Mati se opet smijala.
Iz tog silnog smijeha rodit će se moj brat, dijete s čudnim sposobnostima, umnažat će nam kruh kad zatreba, pričat svojim jezikom, a opet ćemo ga posve dobro razumjeti.
Još je nešto naše roditelje povezivalo, osim nas dvoje naravno. Bila je to strast prema kolekcijama, skupljanju sitnih i skladnih predmeta. Njihov je susret morao biti sudbina, jer ista ih je strast vezala. Mati je recimo imala penkala, koja bi, kad se vrtila pred našim zapanjenim okom, prikazivala Gospu iz Lurda, i ostale prizore, poput pećine ili djece vidjelaca. Otac pak je imao istu penkalu, istog zanimljivog, a jednostavnog mehanizma, samo što bi se pred našim ošamućenim očima vrtile gole tete, i sve odreda bile su milosne. On je svoju sakrivao, a mamina se negdje zagubila u silnim seljenjima. Ona je voljela putovati, a on se kući vraćati. Sa svojih je putovanja donosila porculanske figurice, prinčeve iz Venecije, delfine, anđele, razno razne umiljate i krhke životinje, vaze i križeve, školjke i skladne ljudske figurice. Kad se nije selila, nego bi se ustalila na jednom mjestu, duže bar, onda je knjige kupovala. Od trgovačkih putnika. Pasternak, Šolohov, Mopasan, Huksli, Kronin, Zagorka, Dreiser, Matko, zatim vjersko štivo i literatura koja se naručivala i preko crkve kupovala. Život u misijama. Sve se to s njom uselilo i smjestilo među očeve izložbene predmete. A bile su to: zastavice nogometnih klubova čije je utakmice gledao, i one koje će tek gledati, zatim: kubure, kremenjače, puške dvocijevke, noževi, sjekire, tomahavci, sve ispod nakovnja kladuških kovača, koje je izlagao u hodniku vještinom muzejskog eksperta, i među male alkoholne bočice koje je sidrio u staklenom kredencu ispod televizora.
I njegova i njena postava bila je na izvolte svim posjetiteljima, a očeva im je posebno smetala. Ne zato što su bili posebno miroljubivi, ili alkoholu neskloni. Upravo suprotno. Nego se otac u mladosti ostavio svog jedinog poroka, prekomjerna pića. S tim je bočicama izazivao njihove živce, nisu vjerovali da će ga ikada više trijezna pronalaziti, a taman se bili uvježbali da ga kući vodaju i javno ga se srame. Kao da im je oteo svu njihovu dobrotu. Te su se bočice prpošile i kočoperile, a on ih ne pije. Nije ni pušio. Isto ga nije sprečavalo da cigare sakuplja. Raznorazne kutije, pakle, ciglice, kubanke u drvenim kutijama sa slikama Alpa, i pripadajuće upaljače, naravno. I tako su se njihove dvije kolekcije zbližile i svemu je bilo mjesta dovoljno, i bilo je baš živopisno. Kubure su bile remek djelo braće Kurtović iz Todorovske Slapnice, a osim kubura, opremali su kuće i mlinovima za kavu ručne izrade. Od cijevi minobacača, izvana lijepo gravirane, ukrašene. Iznutra, od rata ispražnjene. Mirisale samo na kavu. Braća Kurtović tajno oružje izrađivala, ljudi još tajnije nabavljali, milicija plijenila, a otac nekim svojim rutama opet sklanjao na sigurno.
Mati svoju kolekciju pažljivo čuva i izlaže na policama regala. Dvaput godišnje, kao u nekom muzeju, mijenja stalnu postavu, pa iz depoa izvlači anđele ili pastire i mljekarice, a nekad i češće jer ne trpi monotoniju, i stalno novi izlošci prispjevaju, balerine i šoljice, ptice pjevice, vaze u svim dezenima i bojama. A ispod svega tabletići ručne izrade, a ona dobro zna čiji su, vezeni stoljnaci i nadstolnjaci, store i zavjese, neke remek djela poput Jarmilinih, zatim klašnje, ponjave i serdžaze kojima tepihe od zida do zida prekriva. Naši su podovi mekši od rajskih poljanaka. Uz svaku klašnju ide priča o teti Mariji, koja ih tka u mladosti, priča o potkama. Sve u njenoj kolekciji ima popratni komentar znalca punog ponosa. Očevu kolekciju također prati puno priče, koja se onda prelijeva na sve segmente života. Općenito, otac je naš puno pričao. Sve u svrhu odgoja.
Odgoj je pak svojih ptića pitomaca vrlo ozbiljno shvaćao pa nam je pričao priče prije spavanja. Nama najdraža bila je: Pričam ti priču gdje goveda riču i krmci se seru tebi za večeru. Tako se oglašavao na tračeve, komšijske spletke, tako je otprilike mislio o javnom mijenju, i glasu naroda, gdje je puno priče, previše je govana. Ne diraj govno koje smrdi, pjevao nam je prije spavanja.
Ujutro bi uslijedila gimnastika, šetnja gradom, upoznavanje svih prečica, šumaraka, dolina i razgovor sa gradskim samoćama i skitnicama. Kulminiralo bi sve cijepanjem pokoje tvrde klade, kojom bi stavljao zaključak na našu žilavost. Dakle, i najotpornija klada, kvrga ili panj ima mjesto po kojem puca. A puca tamo gdje je mekana. Isto je s ljudima. Ne smiju drugi vidjeti mjesto gdje ste tanki i ranjivi. Ne pokazujte slabosti. Inače ste gotovi.
Znao je i pjevati, kad bi ga netko dobro iživcirao, prvo bi grmio, kao ljuto ljetno nebo, a onda se povukao pod jabuku u dvorište i zapjevao: Mala moja iz Bosanske Krupe, skini gaće da ti vidim dupe…. kada smo ga pitali tko je to napisao, rekao bi, sav u čudu i nevjerici, pa zar ne znate, Branko Ćopić. On započeo, ja završio.
Naučio me ponešto o pisanju. Iz priča Konj. Počela je i završila ovako: Konj sjedi na grani i pjeva. Ta priča bila je početak kraja njegova školovanja, početak zanata i skorog zapošljavanja u Sanitex-u.
Kada bi se vraćali u svoje staro carstvo, u Varcar, koje je i Konj kao svoje zavolio, pa smo rado i često išli, spuštali smo se u kotlinu, u noći je spavala, s tek ponekim svjetlom. Čekali su nas baka i dido i sva radost ovoga svijeta, i rodna kuća sva u krijesnicama. Taj ćemo teritorij nekom drugom prilikom iscrtavati i upoznavati. On je opet priča za sebe.
Začarano kraljevstvo
Novo kraljevstvo najsličnije je prvoj kući iz susjedstva, ona je prvo što ugledam kada se ujutro nadvirim preko prozora. Tihina kuća. Spuštena iz svemira u oazu zelenih četinara, živice od šimšira i malih puteljaka što se račvaju na putu do bašte, na putu do voćnjaka, na putu do Mileninih cvijetnjaka, do kućnog ulaza. Uvijek u mračnoj, debeloj hladovini. Tiho je vodoinstalater, i kada ne održava postrojenja u Sanitexu, održava cijevi po komšiluku. Uvijek do grla u poslu i vodi. Milena vodi brigu o kućnoj ekonomiji, baštama, cvijeću, životinjama, ručcima, večerama i svemu što ide uz život u malim gradovima. Ima urođen smisao za vrijeme. Svaki dan vraća se iz komšiluka s jutarnjih kava, navijena kao švicarska urica. Svaki dan, u pola dva, poletila bi Milena da svoga Tihu dočeka. Smjena završava u dva, i taman toliko ima vremena da završi ručak, spremi po kući, poleti po svim puteljcima dvorišta, i dok bi Tiho došao, ona bi kao i njegove cijevi bila u goloj vodi, zajampurena, crvena i šištava. Tiho bi zabrinuto rekao: ajd da mi ručamo moja Milena, pa da prilegnemo. Ti se se meni umorila. Kuća joj je puna minijaturnih kaktusa raznoraznih boja. Njima puno brige ne treba, dovoljna su im Milenina isparavanja kad dođe sa jutarnjih obilazaka, i nježno poslijepodnevno hrkanje od kojih im trepere nježne latice. Žute, roza, ljubičaste. Lijepe kao Milenine haljine.
Dani su njeni prolazili u sretnoj omaglici. Letila bi preko ceste, a sve soptala, uzdisala, stenjala, u svojim šarenim, ljetnim haljinama bez rukava, s dubokim džepovima. Oniža, okrugla, crnpurasta, bila je šarena parna lokomotiva što se probija do stanice teškom mukom, sopće i puši, a njen skretničar samo što nije garav iz Sanitex-a stigao. Bila je dobroćudna Milena, i morala je biti, jer ničega na njoj ćoškastog ni zašiljenog nije bilo, kao da se meka duša prelijeva preko rubova tijela. Milenu i slične njoj, zvali smo stokuća. Oko nas su bile sve te kuće, par njih, koja je Milena žurno ostavljala pred dva sata. Bila je Milena potpuno ovisna o pričama. Pričama i životima ljudi s kojima je živjela, drugovala, ispijala kave. Zanimalo je sve, čak i ono što je ne zanima. Pričalo se još da se njene prijateljice bave i čarkama, urocima, prizivanjem duhova. To je bilo popularno tih dana. Ogledni primjerak njihova urokljiva biznisa bio je Slavo Tristalonci. Svaki se dan, tačno u podne, s Poljanka do čaršije, spuštao go golcat. Svaki dan, nitko i ništa ga nije moglo spriječiti i svaki puta bi zaboravio kako je sebe i sve svoje tom svojom golotinjom osramotio. Nije bilo drugog objašnjenja doli čarki za to njegovo golaćstvo, koje je uz to bilo i gadno, jer je bio sav gadan i ružan, tako i toliko, da nije za opisivanja. Neke od onostranih vještina pokazale se kao iznimno korisne, recimo salijevanje strahe, namještanje želuca. Neke su žene od toga porodicu prehranjivale, djecu podizale i školovale. Liječile tijelo travama, a strah tjerale salijevanjem olova. U starija je vremena jedino onostranost nudila financijsku neovisnost ženama. Nijedan drugi posao nije im se novčano priznavao. Posljednja u nizu bila je Džemina mama. Kretala se sporo i odmjereno u ritmu zemlje, njena vremena i usjeva. Bilo je u njenim starinskim dimijama i marami pod vrat vezanoj i njenim sporim, mekim kretnjama nečeg drevnog i zemljanog. Znala je sve o travama, ljudskim bolama, urokljivim očima. Iza blagog pogleda, naslućivala se dubina raja.
Moj brat tek što se rodio, suzama je novi potop navješćivao pa su ga odnijeli mami Džeminoj. Dok ga je vidjela uslijedila je sigurna dijagnoza: netko blizak vami ima oko urokljivo. Ima tome lijeka, ne brinite, košulju mu okrenite, maći će spavati, samo što će bolje od druge čeljadi vidjeti. Nije sve ni loše. Inače, dobar je čovjek, koji ga je ureko, nenamjerno. Puno on pati, a nikom ne govori. A i to jer bolje od drugih vidi, a i to je patnja.
Među nama bliskima bio je stric Nina. Imao je oko stakleno, svi sumnjali na njega, bio je duša od čovjeka. Ponekad bolno šutljiv, sav nekako u sebi, tugaljiv. Oko je izgubio u eksploziji rudnika barita. Nina svaki dan pješači kilometrima do brda Crkvine. Miner je, ugrađuje sebe u privredni razvoj opštine. U preduzeću, osnovanom četrdeset i osme, kad su godine još gladne i mršave. Malo je radosti za rudare, i brzo im otvaraju trgovinu dobro alkoholom opskrbljenu, da im pokupi prašinu barita iz grla i praznog stomaka. Barit je mineral dobroćudan, i nimalo opasan za rudara, i nije Nini žao što mu je oko iscurilo u eksploziji. S novim, staklenim, vidio je dalje od običnoga. Kad bi prošao svojom ulicom, pa čaršijom, i dalje Drmaljevom, sve do Crkvina, nove su kuće nicale, a on je dobro znao, gotovo opipljivo, koliko ga u tim kućama ima. Odakle je, dokle je, i koliko njegovih ruku i mina ima u njima. Nekad se sebi činio većim od atomskoga skloništa. Jer znao je, i ta skloništa, diljem Jugoslavije, puna su njegova barita. U zlatnim godinama njegova života, i života rudnika, znali su izvaditi i do 350 000 tona barita. Uz njega i druge opštinske sirovine dolomita i krečnjaka što ga je novoosnovano preduzeće Grupex-a prerađivalo, nicale su kuće od Kladuše do Topuskoga. Nikola nije žalio tog svog oka, iscurilo je rijekom Glinom sve do Topuskoga. Njegovo je ludo oko drugačije na svijet gledalo, vidilo dalje od očitoga, recimo spustilo bi se ulicom, nizom kuća, identičnih, na četiri krova, u najbližem komšiluku, sve od Hukića brda do njegova Šabića puta, i znalo bi, njegove ga oči s tih fasada gledaju. Samo bi se rastužio kad njegovi rođeni ne bi shvatali kako su važni njegovi poslovi. Gledali su ga obrnuto proporcionalno od iznosa koji je kući donosio. Tanak je, malen i beznačajan bio u očima ukućana. I bio je tužan zbog toga, tužan, jer sam sebi je bio značajan, ogroman, jer se ugradio u tolika skloništa, a oni to nisu shvaćali, i stalno ga oblačili u odjeću manjega kroja, odjeću koju je davno prerastao. Onda bi njima za ljubav, sebe umanjivao, i pio, tako da su svi jednako tužni bili. A on, još i tužniji, sve gledajući kako mu djeca rođena nikad neće postati velika, jer su gledali svijet gladnim očima, i mislili samo trbusima. Misliti guzicom je najgore, ponavljao bi Nina, misliti guzicom je ne vidjeti dalje od svoje nosine.
Dar viđenja mimo uobičajenih i svakodnevnih pogleda mom je bratu prenio kad ga je onomad „ureknuo“, a mama ga Džemina djelomično izlječila. Je li dar svoj podijelio slučajno ili namjerno samo on to zna.
Poslije Džemine mame nitko više u komšiluku ne liječi tako, travama i riječima. Nema više olova. Dolazila su neka nova vremena.
Netko je preko noći cijeli naš svijet zamračio, nestale su krijesnice, neko je bacio zle čine, uroke, i ostali smo zarobljeni, mogli se micati samo unutar svojih stiješnjenih brda. Kletva se zvala rat, i ta jedna riječ urokljiva čim bi se spomenula među ljudima, još bi ga više približavala, mogao si mu čuti topot kopita. Bila sam teška i neutješna, nijedna očeva riječ ni priča nije više liječila. Pa su se sjetili što bi kletvu moglo oslabiti. Gradska biblioteka. Najsigurnija od svih utvrda. Prije ulaska triput pljunem u prašinu, tako da me nitko od mojih ne traži, da me svi zaborave, i da ja na sve zaboravim. Te su mjere predostrožnosti bile vrlo korisne. Sve bih zaboravljala čim bi nogom preko praga zakoracnula.
Zatvarala bih oči, udisala miris knjiga i skučenog prostora, prašinu prastarog etisona, pratila lelujanje svjetlucavih čestica između polica. U zgradi staroga kina, u maloj izbi na lijevo, stolovala je Arifa, bibliotekarka, majka svih tih knjiga, znala je za svaku, gdje je, šta je i kakva je, i kod koga je, ako već nije tu. I što je najvažnije, znala je kad se vraća kući. Bila je kuća mnogim knjigama. Čitajući sam čekala da se ta riječ zlokobna prestane upotrebljavati, da je zaborave, da je sve te druge silne, nebrojene riječi nekom boljom zamijene. Sprijateljila sam se s Ćopićem. Prozvaše ga četnikom, a ja, podučena očevim pričama, znala sam, to nam seru za večeru. Trebali bi se najesti, leći i zaspati. Prespavati šta nam spremaju. Do dugo u noć, čitala sam. Konj je sjedio na grani, pjevao.
Obiteljska kletva
Početak novih vremena najavila je obiteljska tragedija. Smrt se rodila, koju minutu prije Božića. Svi kladuški katolici, svake bi godine, pred misu ponoćku pješice krenuli prema matičnoj crkvi. Bila je u Cetingradu, desetak kilometara udaljena, teritorijalno najbliža. Tamo je župnikovao velečasni Marijan, i nitko se i nije sjećao njegova prethodnika, jer bio je tu još od svoga ređenja. Neki su tu sreću imali pa ih je krstio, ženio, neke i sahranio. Marjan je bio drevan, baš kao što su bile drevne i crkvene podjele po kojima je Kladuša Cetingradu pripadala, a mi svi posljedično popu Marjanu.
Uputili se tako u grupi pješice, baš onako kako su običavali svake godine. Muški, najčešće, te mise ne bi ni vidjeli, nego su pili, pucali, u grupi pred crkvom ostajali. Malo je toga bilo ravno njihovoj radosti. Pucali bi i prije mise. Misa ponoćka je počela šapatom što se pronosio po redovima, Tomica ubio kuma vjenčanoga. Dok se vijest proširila, a vijest sporo putuju, korakom pješaka, već je zora svanula, rasuo se prvi mrak, stric je Nina, sasvim prisebno, prisutne zamolio da se vijest nesretna, ako se već mora, njegovoj Anki koja je vazda pobolijevala od šećera i mnogih drugih neizlječivih bolesti, sve do slaba srca i teških nogu, krajnje nježno i obazrivo priopći, jer njeno srce to neće izdržati. Bolje joj ništa ne govorite, a ako već morate, dobro je pazite.
Nakon izdane upute, njegov unutarnji rudnik se obrušio, prsa mu poklopio. Izdahnuo je brzo i naglo, nitko se još nije ni snašao, a on je već hitao račune poravnati i Tomičinu krivnju otkupiti. Kumov metak i Ninu je načeo, zašao na terene nestabilne, a teško dostupne, sve se urušilo. Ugušilo ga. Iz ove se eksplozije nije mogao izvući. Jer kad ga je taj metak okrznuo, Nina je okom svojim naslutio i veći raspad od onoga što se trenutno u njemu događa. Naslutio je urušavanje one ulice kuća jednakih. To mu se nije mililo još jednom gledati. Tu viziju što će se vremenom ispuniti. Nije bilo te sile kojom bi je mogao minirati. I tada je posljednji palioc mina, svoje oko stakleno i ono drugo rođeno zatvorio. Iza njih je ostala strašna vizija. Mi smo ostali prema njoj koračali, a da nismo ni slutili.
Bilo je znakova koji su najavljivali nesreću, samo što ih mi, u to doba nismo znali gonetati. Priroda je bujala, neumjerenoobilno.
Roditelji su su kroz par zajedničkih godina mnoge ruže zasadili. Majske najviše. A one su, baš nekako uoči rata, divljale ljepotom. Kao da nastoje prekriti prekomjerni ljudski zločin, ili da nas utješe kako još ima nježnosti i ljepote. A bile su tu i krave biblijske, one debele i mršave. Isprva nije bilo ničega, izoliran i skroman život na zemlji, a onda je ista ta zemlja grbava postala glavna okosnica industrije. Div prehrambene tvornice prehranjivao je većinu stanovnika, a zalihe i bogatstva se gomilale. Kraj je zujao neprekidno, radilo se i gradilo, kao u košnici. Trutovi siti spavali. Pomalo se i svakodnevno kralo. Sa čokoladom San pod kutama napuštala se radna postrojenja. Najavljivalo je to sasvim ispotiha kako će javna imovina postati privatna.
A onda, uz rat i prve restrikcije struje i vode, zalihe se nisu skladištile, nego se kvarile i trulile. Isprva se po svim dvorištima dimilo i roštiljalo, kao da svi nešto slavimo. Kako nitko nije mogao ni zamisliti da pojede tolike količine jaja i pilića, purana i kunića, silno meso se razbacivalo naokolo. Zamrzivači u to ljeto devedeset i druge nemilice se topili a kontejneri zaudarali. Poslije smrada uslijedilo je sedam mršavih godina. Brašna je nestalo prvoga. Pa smo čekali u redovima za kruh. Ti su redovi bili nastavak duge najave propasti. Ranom zorom, sneni svi, njuškali smo, hoće li ga svima dostajati. Miris kruha je lapio. Zato smo svako jutro ustajali sve ranije. Stajali smo pred robnom kućom i nas četvoro, cijeli je grad bio jedna duga neispavana gusjenica. Brat u ta jutra ima četiri godine, i zbog svojih godina dobije dva kruha. Svaki nam dan kruh umnaža. Ništa neobično, zaspemo uz ilustrirane priče iz Novog zavjeta. Brat je oponašao najdražeg lika. Svaki dan pojedemo jedan kruh a ostale pohranjujemo u zamrzivač. I kada svega ponestane, vadimo kruh iz ledenog doba. Uz sve restrikcije i redove, prešlo se na rudimentarne oblike poljoprivrede. Bašta se okopala i zasadila. Te godine rodio je paradajz i mahune, ostalo slabije.
Jabuka
Iz daljine, daleke, daleke, sporo su vijesti pristizale, tiho, polako, kao da se plaše, da nas ne razbude, a onda sve brže, sve glasnije. Uskoro ih je bilo toliko, sve su zakrčile, nismo ih stigli pohvatati rođenim ušima. A nakon vijesti, počeše pristizati izbjeglice, u kraljevstvo svih nesretnika, na kraju svijeta, za sve one za koje nema dalje. Nisu do nas dopirale granate ni meci. Samo strah i slutnje. Ponekad bi se oglasila sirena. Prvi puta kada je svirala, mati je trčala s posla, iz pošte, dok se oglasila, počela je skika i vriska, poštom još samo nije perje letjelo, a ona već zamicala pored crkve sv. Georgija, preko ceste, i dalje je trčala, kraj škole je pomislila, dobro je, djeca su kod kuće, i više nije žalila što Juca ne radi, nego je kod kuće, samo da je stići čim prije, uz prvi je uspon pomislila, Bože otkad nisam ovako trčala, a tijelo joj šalje sve signale upozorenja, a ona se prisjeti kako joj je mati govorila, kad bi joj nešto novo krojila, moja Ana kolika ti je guzica, mogla bi na njoj ormar nositi, i bila je u pravu, kao da ormar vuče za sobom, dok ulijeće u dvorište, a mi sjedimo pod jabukom. I ponavljamo, nije to ništa, nije to ništa… kao da moramo dobro utvrditi to znanje. Ona sopće kao Milena, kad ručak zapržava. Milena je taj dan kuhinju taman prozračila, kad je krenula uzbuna i odmah je bijele gaće pumparice na prozor ovjesila, u znak predaje. Pripisali su te gaće njenom srbstvu a otac im svima podugačku listu psovki složio. Konj je sjedio na grani, pjevao.
Sirene su prizvale nove izbjeglice.
I među njima najdraže, i najmudrije, did Ivić iz Cetingrada, odnosno Pašin potoka. Došao bi preko naše bašte, pa bi zasjeo ispod jabuke. Sporo je i smireno živio, a zaključke o svijetu i ljudima isto tako, sporo i odmjereno donosio. Did Tiho bi došao preko ceste, čim bi ga ugledao.
Jabuka je bila zaklon od svijeta kad je trebalo, a vijesti bi same od sebe pod nju dolazile. Otac bi im svaki dan iznio po jednu bočicu, svaki put drugačiju i jednu staru, uvenulu cigaricu. Cigare sve, jednak su okus imale. Okus starosti, i čekanja. Danima se rastakala očeva kolekcionarska strast. Zdušno, bez imalo žaljenja, jednako kao i država. Tranzistor je ponekad prenosio vijesti o planovima podjele države, o homogenim preseljenjima, nekad bi i šutio, kad im je bilo dosta lošega.
Sve što se moglo popušiti i popiti, to su i učinili, najviše kad bi se naživcirali na određene megaherce. Svaki dan, konj je sjedio na grani i pjevao. Otkad Sanitex ne radi, Tiho popravlja i dalje po kućama, a najviše oko naše kuće.
Juca nije pio od mladosti. Kad se odlučio otrijezniti, a nitko od njegovih najbližih nije vjerovao da će to i moći, počeo je skupljati te male bočice. Nasukane u utrobi kredenca, ispod televizora, bole su oči nevjernicima. Kredenc dupke pun, a on trijezan. Sad su taj prkos ispijali dok im je otac pričao anegdote jednog pijanstva i triježnjenja. Dimna aureola dizala se oko njihovih glava. Te cigare skupljane godinama bile su stare i ljute, nije im smetalo. Dao bi im još jednu za puta. Da imaju kod kuće. Nije pio, nije pušio, samo je s njima baš onako uživao.
Palo im je napamet kako bi te stare uvele cigare mogle i zamijeniti, za koju kilu brašna. Tako su nas cigare i svo to vrijeme ispod jabuke, prehranile.
Gledam naš svijet ispod jabuke, zamrznut u trenutku ljetnog popodneva, preko puta na uzvisini, Tihina kuća okružena živicom šimšira, natkriljena previsokim smrekama, u kući Milena kuvari, i pazi na svoje kaktuse. Psi laju, kaktusi cvjetaju, više nje Rasemina je kuća, ista takva, na četiri vode, s istim rasporedom soba, ruže ispred kuće, svježe pokošena trava i jedna povisoka smreka. Više nje, Fatimina kuća, opet na četiri vode, isti raspored i veličina soba, jedna jabuka ispred, koju obožavamo jesti ali samo zelenu i više nikakvu. Beremo je samo dok Fatima gleda, a ne može nam ništa i ne može nas stići, jer čuva muža u kolicima. Nema ništa slađe od njene galame. Slađa od njene galame je samo Hakina kletva. Ima i u našim dvorištima jabuka ali one su naše i prema tome nezanimljive. Hakina kuća opet slična, samo na kat, a ispred kruška što se do zemlje savije a Haka nad njom bdije i stražari, živčani na nas, a mi iz inata nemilice je tresemo. Haka kupi što je popadalo i klete. Najbolja u arsenalu kletvi i kletvica bila je ona kad je rekla: dabogda vi svi imali više od mene, i preko svake mjere, a nemogli se nikako najesti nego gladni ostali, dabogda takvi krepali. Ispod naše kuće je Zorkina i njena mala bašča, usred nje stablo divlje trešnje što urodi kiselkastim plodovima. Do njene kuće Ćerime i Bejza, sve na četiri vode, jedna drugoj sunca ne zaklanja. Izgleda spokojno, još mirišemo ljeto u miru. Samo crne vijesti stižu iz daljine i ljudi odlaze na front. Tih su dana svi odreda šugavu neku pjesmicu ponavljali: a šta ako krenu na nas. Ali još nitko ne kreće na nas. Nitko ne želi grbava kraljevstva. Dvije godine tako. Na korak od linije razgraničenja i „čistih teritorija“.
Svaki dan, u isto vrijeme naši prijatelji izbjeglice, pronesu ručak u plastičnim kanticama. U starom hotelu, mjestu gdje je did stolar doveo četu stolarskih pitomaca partizana i započeo antifašizam, sad se dijelila humanitarna, koju zovu sljedovanje. Antifašizam je poprimio oblik plastične kantice. Iako to nije izgledalo nimalo primamljivo, otvoreno smo im zavidjeli što primaju gotovo. Nismo znali da ćemo i mi jednom jesti hranu koju ničim nismo zaslužili, osim svojom nevoljom.
S izbjeglicama se utrostručio broj djece u našoj ulici. Bilo nas je dvadesetak. Iz kuće bježali, u kuću se nerado vraćali. Zimu smo proveli sanjkajući se na izvrnutom krovu starog stojadina. Klizio je snijegom poput svemirskog broda. Vukli bi ga iz udoline pojasevima za vezanje, a vrištali petnim žilama dok bi jurili niz padine. Almedina, Adis, Samra, Emil, Davor, Zoka i Svjetlana, Gogo, Igor, brat i ja, luda braća iz Otoke, Arslan i brat mu, Dina Hakina, Dina Fatimina, Dina Muratagić, Sanela, Ado, Azra Biljina, Sanja Čičkova, Melo Bejzin, Mirejla.
Najzabavnije je bilo kad je Bejza vidjela našeg stojadina, izvrnuta na leđima, pa odlučila i ona probati. Ali sama, da se s nama djecom ne gužva. Tim riječima. Bejza juri u stojadinu, a mi trčimo kroz cjelac i vičemo: to Bejzoooo…. Klizio je bešumno poput ćilima bijelim prostranstvima, a na njemu Bejza, kao mati od Aladina, u šarenim dimijama. Krišći gore od nekoga djeteta. Sve što je ostalo od veličine bivše države bio je taj krov stojadina.
Dani su nam još prolazili u dočekivanju i ispraćanju Unicefovih kamiona, a onda i vojske mirovnih snaga, logistike, naoružanja. Prvo smo ih dočekali kao oslobodioce, koji će nam otvoriti granice, bacali smo na njih cvijeće, kadifice. Taj ih doček nije baš oduševio, jer cvijeće očito nije bilo dovoljno da bi nam mir otkupilo. Nismo se mi tek tako s tim pomirili, nego smo igrali na kartu sućuti. Išli smo prositi. Neke valjda koristi od njih mora biti. Svako malo tutnjao je neki kamion, ili đip, svaki bi dočekali, ispratili. Vremenom smo shvatili, što nas je više, to će nam više paketa baciti. Od granice do naših kuća u dužini od dva kilometra, rasporedili bi se, svako po svojim rejonima, čopori pasa lutalica. Najbolja mjesta bila su odmah iza granice, samo, tamo nismo smjeli, bilo je veće i jače paščadi. Naš je rejon bio bliže čaršiji, i do nas bi najbolje već bacili. Čekali smo tako da neka ruka sažaljiva baci kartonski paketić u kojem bi bilo nešto vojničkih dvopeka, bombonica, čokoladica. Gledali bi da izgledamo što gladnije, sve buce uvlačile bi stomake. Već u letu bi se raspao, iz visine, u usporenoj putanji padanja, blistali su kao dragulji iz piratskih sanduka.Nastala bi opća pomutnja, tko će što brže bolje dohvatiti, uloviti, ako treba i oteti. Nerijetko bi se svađali, ako treba i potukli. Jednom su bacili kondome, a Azra Biljina ih brže bolje odnijela materi, u strahu, neko će joj od nas bombone oteti. Biljinca je istog trena nazvala stanicu milicije da se požali šta oni bacaju našoj djeci, šta oni misle, znaju li gdje su došli, nismo mi tamo u nekoj Africi. Nas to nije smetalo, nego sve smo mislili, valja bar kakvu korist izvući od tog njihova znanja o nama, da smo plemena divljačna. Nešto smo od njih ušićarili. Ne više od gumenih bombonica.
Bili su vrletni i vileni moji prijatelji. Lagali kao odrasli, kleli se u Alaha, očinji vid, rođenu mater, staru majku, što god zatreba. Psovali Boga, džamiju, munaru, mater, sestru, sve po potrebi i stupnju ljutnje. Ako bi netko došao do munare, značilo bi da je već jako bijesan. Naše tri zajedničke ratne godine trajat će dugo, gotovo beskrajno. Točno toliko smo i ostarili. Posijedili u dušama. Jabuke prerano dozrile, od težine po tlu popadale. Nikome od koristi, osim kao gnojivo novim ratovima.