Majka se porađala.
Majka se porađala na vrhu hrpe tjelesa.
Neki kažu da je bila čak i na dvije hrpe.
Raširenih nogu, iz nje je izlazilo veliko crno klupko vune.
Kako je izlazilo tako se trcalo.
I trcalo. Crna linija se razvlačila do kraja horizonta.
Doktorica je tražila dovoljno oštar šrapnel u nekom od tjelesa da presiječe pupčanik. Doktorice nije bilo. Nisu ih ubijali granatama i nije bilo šrapnela.
Ubijeni su iz neposredne blizine.
Radilo se uglavnom o prostrijelnim ranama a spljošteni meci su ishodište nalazili u zidovima domova kulture.
Meni se doista desilo da upoznam majku koja crnu vunu prede.
Bila je to moja vlastita majka.
Na hrpi je bio i Fahrudin Muminović. Imao je sedam godina. Bio je na dvije hrpe. Na prvoj, onoj na kamionu, bio je uhrpan sa živima i povezanih očiju.
Na onoj drugoj hrpi bio je zatrpan mrtvima i sa rupama od metka.
____2019. godine ministar se uslikao pored kuće koju je ministarstvo napravilo za Fahrudina.
Izgradnju kuće realizovali smo uz najveću pomoć ministarstva raseljenih osoba,
značajnog broja privrednih subjekata i jednim dijelom od donacija građana.
Rekao je ministar.
Građani su uumanitarnoj akciji skupili 130 hiljada dolara. Na fotografijama u agencijskoj opremi vijesti o svečanom događaju vidi se mala prosta prizemna kuća od nekih sedamdesetak kvadrata. Ako i toliko. Cijena kvadrata malene bijele kuće ispada da je čak i malo viša od cijene kvadrata vila na Poljinama. Što je i pošteno.
Jer se samo Poljine mogu mjeriti sa Srebrenicom.
Inače, od 14.7.1995. kad je skoro preselio do decembra 2019. kad je u bijelu kućicu uselio, Fahrudin nije postojao.
U jednom periodu je bio samo šifra zaštićenog svjedoka. Protezao se kao dvadesetogišnja struna crne vune o koju se niko nije spoticao i koju niko nije imao u džemper da oplete.
U san u kojem je Fahrudin sanjao:
“I vozili smo do mjesta Orahovac tu su nas strijeljali, naredili nam da legnemo, poredali smo se i legli smo svi, počeli su pucati po nama, kako sam ja ležao na stomaku ja sam slučajno podigao glavu i vidio tog doktora, nisam ni znao tada da je doktor, on je mene spasio, sa njim sam ušao u auto, kao džip bijeli s crvenim križom preko.”
Ipak je bio doktor a ne doktorica koja je porodila moju majku što je crnu vunu prela na hrpi.
I stvarno na dvije hrpe.
Hrpe na kojima je jedan dječak umro a drugi se rodio.
Obojicu je Ahmet Šabo uredno upisao i evidentirao. Rođene među mrtve a umrle među spašene.
Porodilište u predionici crne vune
Majka se porađala.
Majka se porađala na vrhu hrpe tjelesa.
Neki kažu da je bila čak i na dvije hrpe.
Raširenih nogu, iz nje je izlazilo veliko crno klupko vune.
Kako je izlazilo tako se trcalo.
I trcalo. Crna linija se razvlačila do kraja horizonta.
Doktorica je tražila dovoljno oštar šrapnel u nekom od tjelesa da presiječe pupčanik. Doktorice nije bilo. Nisu ih ubijali granatama i nije bilo šrapnela.
Ubijeni su iz neposredne blizine.
Radilo se uglavnom o prostrijelnim ranama a spljošteni meci su ishodište nalazili u zidovima domova kulture.
Meni se doista desilo da upoznam majku koja crnu vunu prede.
Bila je to moja vlastita majka.
Na hrpi je bio i Fahrudin Muminović. Imao je sedam godina. Bio je na dvije hrpe. Na prvoj, onoj na kamionu, bio je uhrpan sa živima i povezanih očiju.
Na onoj drugoj hrpi bio je zatrpan mrtvima i sa rupama od metka.
____2019. godine ministar se uslikao pored kuće koju je ministarstvo napravilo za Fahrudina.
Izgradnju kuće realizovali smo uz najveću pomoć ministarstva raseljenih osoba,
značajnog broja privrednih subjekata i jednim dijelom od donacija građana.
Rekao je ministar.
Građani su uumanitarnoj akciji skupili 130 hiljada dolara. Na fotografijama u agencijskoj opremi vijesti o svečanom događaju vidi se mala prosta prizemna kuća od nekih sedamdesetak kvadrata. Ako i toliko. Cijena kvadrata malene bijele kuće ispada da je čak i malo viša od cijene kvadrata vila na Poljinama. Što je i pošteno.
Jer se samo Poljine mogu mjeriti sa Srebrenicom.
Inače, od 14.7.1995. kad je skoro preselio do decembra 2019. kad je u bijelu kućicu uselio, Fahrudin nije postojao.
U jednom periodu je bio samo šifra zaštićenog svjedoka. Protezao se kao dvadesetogišnja struna crne vune o koju se niko nije spoticao i koju niko nije imao u džemper da oplete.
U san u kojem je Fahrudin sanjao:
“I vozili smo do mjesta Orahovac tu su nas strijeljali, naredili nam da legnemo, poredali smo se i legli smo svi, počeli su pucati po nama, kako sam ja ležao na stomaku ja sam slučajno podigao glavu i vidio tog doktora, nisam ni znao tada da je doktor, on je mene spasio, sa njim sam ušao u auto, kao džip bijeli s crvenim križom preko.”
Ipak je bio doktor a ne doktorica koja je porodila moju majku što je crnu vunu prela na hrpi.
I stvarno na dvije hrpe.
Hrpe na kojima je jedan dječak umro a drugi se rodio.
Obojicu je Ahmet Šabo uredno upisao i evidentirao. Rođene među mrtve a umrle među spašene.