Porodičnu kuću u Rakonjama, pod bolnicom u Bijelom Polju, u koju više nikad neću ući, pravili smo dvadesetak godina: počeli smo je onih dana kad su žene riješile da sebi produže noge i obukle minjake, a završili je u julu osamdeset treće i, kad je bila gotova, Darinka je umrla.
Možda sam i zato dugo odlagao, zapravo izbjegavao da počnem ovu knjigu, jer bi se lako moglo desiti da umrem kad završim svoj posljednji važan posao na zemlji, mada znam da bi bilo gore umrijeti a ne završiti ga.
Dio ove knjige nastao je prije trideset i jednu godinu: dok je Darinka umirala od uremije u bjelopoljskoj bolnici, bilježio sam njene muke i ponešto od onog što sam od drugih bolesnika čuo sjedeći kraj njenog kreveta, ili što se događalo u šok-sobi, ili na hodniku, ili u bolničkom krugu, ili u gradu, jer sam znao da će mi nedjelje probdjevene kraj žene koja nikad nikom nije ni vodu natrunila a u najstrašnijim se mukama rastajala sa dušom biti trajna popudbina za preostali život. Te bilješke u koje godinama nisam mogao zaviriti bez bola: kao kandžija po oderanom, danas čitam kao da ih nije pisala moja ruka. Darinka je posve prestala da me boli i pretvorila se u jedino neupitno svjetlo u meni.
Naša bašča
Vrzma mi se po glavi rečenica ponesena iz djetinjstva: “Skakala bi trupačke, al ne mogu od pičke.” Boji se, valjda, da joj ne pukne himen dok izvodi skokove smjesta. Kao da se moj mozak, vezujući se za ovakve besposlice, brani od grozota koje se zbivaju u šok-sobi.
Onda mislim kako me sve ovo ovdje, sve ovo crnogorsko, oduvijek gušilo. Pretijesno mi je. Kad bi me osudili da se ograničim na Crnu Goru, duša bi mi bila kao Simeon Stolpnik, onaj asketa koji je odlučio da do smrti ostane na stubu na kojem je jedva bilo mesta da čučne i sjedne. Onda mislim o tome kako sam osuđen doživotno da Crnu Goru mrzim kad je, reklo bi se, najviše volim i da je, bojim se, volim kad je najdublje mrzim.
Darinka se prenu na jastuku, smjeri me običnim, posve trijeznim pogledom kao da nismo u bolnici:
“Je li šljiva bilo?”
Ne razumjeh njeno pitanje. “Šta to veliš, majko?”
“Jesu li šljive rodile?” – i krenu da oči sklopi, ali joj ostadoše poluotvorene.
“A đe to, majko?”
“Pa na bašču?”
“Na čiju bašču, majko?”
Dođe mi do svijesti da sve češće, kad s njom razgovaram, na kraju rečenice stavljam “majko”, kao da je stalno opominjem da sam joj dijete, jer sve češće prozirem da ne prepoznaje ko sam. Vokativ “majko” – jedino je čime mogu poduzeti nešto protiv njene samrtničke samoće. U isti mah, u to “majko” kao da stavljam i brigu za bolesnika i nježnost koju nikad nisam umio iskazati, jer me vazda iznutra sapinjao neshvatljiv stid stariji od mene i zato od mene jači.
“Na našu”
“Nije”.
“Što nije?”
“Pa mi više nemamo bašču, majko”.
Mora da sam to rekao tužno, ili mi je bio žalostan izraz na licu, stoga je, odjednom, istinski uplašena, polusklopljene oči otvorila širom: “Kako to – nemamo?”
Od guke u grlu nijesam mogao prokameniti ni jednu jeditu, samo sam ugnuo ramenima.
Ona se trže: “Vidiš li da sam izluđela?”
“Nijesi, majko. No imaš vatru”.
Takoh joj čelo: ne bi se reklo. Zovnem medsestru: normalna joj temperatura.
“Vidiš da jesam”.
“Nijesi, majko. No su ti otrovi popeli u glavu”.
Tako sam joj preveo ljekarsku rečenicu: halucinacije i buncanja dolaze od uree koja u mozgu i u cijelom organizmu izaziva poremećaje.
A u meni je još dugo ostao teški žal za baščom koju više nemamo. Kao da sam tom riječju imenovao sve čega nikad više neće biti ni u našem životu, ni na svijetu. Gotovo mi se učinje da sam rekao: pa ni tebe više nema, majko, iako se meni čini da te još ima.
Crno pred očima
Žena, meni neznana, došla Čuki u posjetu. Pa doziva majku: “Ooo, Darinka! Kako si?”
“Slabo”, kaže klonulim glasom zvjerčice koju pristiže hajka. Ili: zvjerčice, stjerane u jazbinu, koja iz nje reži, brani se krvavo, ali vidi da je gotovo.
“Ne daj se, slaboćo jedna, ti si vazda junak bila.”
“Ne more se vazda”, kaže Darinka.
Baba Malina, koja ne zna u sat, maličak je zrikava, ali to joj povremeno daje mladenački izraz: plave oči tek rođene bebe koje su uvijek pomalo zrikave – učimo sve, čak i gledati. Malo pognuta, povezana maramom na sitne plave kocke, čiji čvor nije na čelu, ni pod bradom, nego za vratom, ima džemper prljavozelene boje i kućnu haljinu na cvjetiće kao dječje pidžame. Rijetki jaki žutnuli zubi maličak strše i drže usta uvijek otvorena. Pjege na njenu licu, čudno nejednake veličine, djeluju neprirodno, kao mrljice prljavštine, kao da je kraj nje prošišao auto i lice joj poprskao blatnjavom vodom. Ima desetoro unučadi: šest od jednog, četiri od drugog sina. Debele grube usne zečice koja baš i nije bila plodna, ali jest njen porod. Baba Malina je suprotnost Darinki koja je rodila desetoro djece, a od četiri sina ima svega petoro unučadi.
Priča sve najljepše o svojoj zaovi koja se zove Nerandža. Možda Nerandža zaslužuje da se o njoj govori tako, a možda svijet, pred njenim očima koje su prekjuče mogle da se zauvijek sklope, izgleda kao bajka u kojoj su zaove najkrasnija stvorenja na svijetu?
I s koliko sućuti gleda Darinkine patnje. Kad majka malo dođe sebi, kaže joj: “Milo mi je kad viđu da gledaš”.
Je li to istinsko saosjećanje ili sujeverje? Možda se osjeća obaveznom da bude bolja nego obično, jer mada je zasad izvukla živu glavu, nije prestala da osjeća blizinu groba?
Darinka šuti ko kamen.
“Mučenice”, dodaje baba Malina, vrteći glavom.
Možda je svim bolesnicima u šok-sobi utjeha kad gledaju Darinkine patnje, jer ni jedno od njih još nije saspjelo na ovo. Možda misle: mi smo, bogomi, na konju kad vidimo šta se čini od ove Vešovićke. Nekad mi je kao da im upravo to čitam s lica. Ali mi se čini da jedino baba Malina majčinu bolest gleda kao goleme muke zbog koje Darinku valja poštovati, jer ih podnosi junački.
Tu smo i mi koji se smjenjujemo na dežurstvu kraj Darinke: njeni sinovi i snahe i unučad odsvakle se zgrnuli oko njenoga kreveta, pa baba Malina valjda misli da Darinka nije bilo tko. Ako smo skočili da je spasavamo, ili bar muke da joj olakšamo, to nije bez neke: morala je biti dobra majka. Ili po nama sudi ko je Darinka: ako ima ovaki porod, ako je ovako djecu vaspitala, ne može biti rđava žena?
“Ja ću svakome mome dojadit prije no mi duša ispane. I ova moja vi đeca dojadiše”, rekla je Darinka doktoru Marku.
“Aa nemoj tako, stara. Vidiš, oni bi, da mogu, digli sve ispod zemlje da te spasu.”
“A šta imam, bogoti, više življet?”
“Ne znam, stara. Na to pitanje ja ti ne mogu odgovoriti. Ali znam: svi oni hoće da ne umreš. Poštuj im to, stara. Poštuj im to, pa iako tebi možda nije po volji. Druga djeca šalju samrtne roditelje u bolnicu da ih skinu s vrata i ni jedno se od njih ne pojavi dok ne lipšu. Jedna baba – umrla je prije godinu dana – koju u bolesti niko nije posjetio, žalila mi se da joj ne dadu ‘ogrepsti bakrača’. Šta ti to znači? – pitam je. Ćeraju me, veli, da mrem. Najmlađi sin, koga najviše voli, rekao joj : ‘Ti si mi crno pred očima’.”
Sto devedeset koma osam
Muški bolesnici, osim Čovića, svoj dan u šok-sobi uglavnom prošute, dok se žene, od bolesti i misli na smrt, koliko mogu, brane razgovorom.
Na hodnicima i pred bolnicom pričaju isključivo muškarci, ali su takvi, ili bar mnogi od njih, očito zdraviji od ostalih, možda se čak na račun države odmaraju ovdje, mada je najpričljiviji među njima Srbijanac od Niša koji voli da kaže: “E moj Gulisave”, a otkud on u bjelopoljskoj bolnici, pojma nemam, i nije vjerovatno da je došao čak ovamo da se izležava u bolnici.
Čović iz Babajića, koji ima šećernu gangrenu i često kaže: “Jebem li te živote”, nekad priča od ostalih bolesnika odijeljen bijelom zavjesom oko svoga kreveta:
“A kosile ljetos one moje dvije đevojčice.”
“E, greote”, kaže Duborijina majka.
“Jes. Pa kad im se zatupi kosa, donesu mi je da je ja naoštrim. Ili otkujem. A one kosile. Kokoš mesa svaki put spane s mene kad gledam kako se makanje muče”.
“Čuš, kosidba je oder i za muško”, kaže Čuka.
“A viđela sam na televiziju”, veli Duborijina majka, “šćeri pokojnoga Rama kovača kako kuju.”
“Aha, kuju”, veli Čović, “i ja sam to vidio. Pa se mislim: Bože, koliko je tuge na ovi svijet.”
Čović nekad razmakne zavjesu i raspriča se, zagledan u mene, zaboravljajući da je, možda prije sat vremena, korio bolesnice što kokodaču, čak veli: “Treba razgovarat. Nema se od toga velike vajde, ali šta drugo ovđe čoeku ostaje? Pričom ne moš boles iz sebe izagnat, ama moš joj ne dat da ti sudi kako ona oće. Da s tobom mlati tamo-amo ko s kakom džamalom. Dokle moš pričat, boles je tvoja. Kad ušutiš, ti si njen”. Obraća se cijeloj sobi, ali gleda u mene, valjda vjeruje da njegove riječi tek ja razumijem kako valja.
“Ima raznih Radovića. Predak popa Save iz Potrka, valjda đed ili prađed njegov, pobjego od krvi iz Morače. Pošto se nesiguran osjećo u novome kraju, zašao po narodu da pokrštava ljude. Kako se zoveš? – pita čoeka: Ja Cipor. E odsele si Radović. A čuš, ko ne bi pristo da bude Radović? Bi svak, trke, bila je to čuvena junačka kuća iz Bara u Morači. Onda sretne drugoga: A kako se ti zoveš? Ja Ćinćur. Budi Radović, bolje će ti biti! On je to činio da brastvo ojača. A ko će ti ga znat je li istina? Narod umije nagradit što ne bi palo na um đavolu iz greda. Živina je narod. Ali zna se da ima Radovića od nekoliko ruku, i da ništa nijesu jedni drugijema, a svi pante kako su se prije zvali”.
Daje mi, potom, da mu po novim mjerama izračunam procenat šećera. “Ti si dobar matematičar”, veli.
“Kamen sam dobar”, odvraćam Darinkinim jezikom. “Ne pominji matematiku ni matematičare ako hoćeš da se prijateljski gledamo. Vazda sam, preko godine, iz matematike vukao dvojku, koja je onda bila jedinica, i na kraju je nekako naguram na tricu, a nastavničko vijeće mi, kad se zaključuju ocjene, pokloni četvorku za odličan uspjeh, jer sa trojkom u to vrijeme nijesi mogao biti odličan”.
Čović šuti, valjda misli da se pravim skroman, jer se po sebi razumije: ko radi na fakultetu, mora biti dobar matematičar. Ili je za njega dobar matematičar sinonim za pametna i obrazovana čovjeka?
Uzeh da izračunam: deset koma šest puta osamnaest jednako je sto devedeset koma osam. Tako mu i pročitah.
A on će: “Koma, ada no šta. Koma, bogomi, nema kuj grđa. Dok nijesam pao u komu, nijesam stio ić ljekaru. Sad je kasno: koma po koma i eto te brzije dana u jami.
“Šta koma?”, pita ga Čuka, koja odjednom nije nagluva.
“Sto devedeset koma osam, toliki mi je šećer. Pa ti sad živi!”
Odavde do na mjesec
Darinka se ispovraćala i od iscrpljenosti malo zaspala, a ja slušam šta ostali bolesnici pričaju.
Baba Malina, kao vazda, o svojim unučadima: za nju, svijet se dijeli na dva nejednaka dijela, na njenu unučad i ostatak.
Strikovićka, i ona šešćeraš, priča o svojoj bolesti prije dolaska u bolnicu: “po bidon vode od petnes litara mogla sam popit na dan.”
Čuka se razrakolila o svom sinu koji je jako strog kao profesor. Nemoj da obaraš studente, velju mu ja. Mijesi taj ljeb i šuti, veli on. Kad je oborio na ispitu sina moje sestre, pitam ga: kako si imo srca? Džabe je što mi je svoj, kad je neznalica, veli. Imaš sve neke neznalice za svojtu, velju mu. Familija nam puna neznalica, pa nek imamo i znalicu. Ajde, ajde, ostavi te seljačke mudrine za drugoga, kod mene ti ne pale, veli on.”
Čović im kaže: “E možete li, sestre mile, ućutat ilijek?”
“Jok mi, vala”, veli Strikovićka. “Teže je ženskoj glavi ćutat no dijete rodit.”
“E, vala, da vi je jezik vreteno, svaka bi od vas dosad naprela pređe odavde do na mjesec”.
“Bi, ne boj se. A šta ćeš nam? Šuti đevom, šuti nevom, pa da se barem danas, kad su nam noge došle nad jamu, site ispričamo”, kaže Duborijina majka.
“Pa i ti nam”, dodaje Čuka, “nekidan reče: dokle goj moš pričat, boles je tvoja, a kad ušutiš, ti se njen”.
To ne ide lako sa svijeta
Kad mu je dojadilo da ih sluša, Ćović im se pridružio.
“Bješe li mu ime Mikailo?”, pita Čuku Duborijina majka.
“Bješe”.
Čović: Koji Mikailo?
Duborijina majka: Jedan orjat iz Barica. Na njega se vasivijek cijelo selo žalilo ukrvavo.
Čović: To je onaj što je ubio snaju?”
Duborijina majka: Jes.
Čović: Bješe li ono śekirom?
Duburijina majka: Ne, no kocem.
Čuka: Ne, vala, ni sjekirom ni kocem no nogom.
Čović: Kako, bešale, nogom?
Čuka: Snaja mu bila u drugom stanju. Mjesec, ili mjesec i po pred porod dekne je nogom i njoj u stomaku prslo a ne izišlo, da prošćavaš, na vrata. No ostalo unutra. Kasno je odveli na čišćenje i umre, nesretnjica.
Čović: On, bogomi, ko kralj Petar Karađorđević što je nogom kenuo trudnu Zorku Petrović, šćer kralja Nikole, a ona poslije umrla.
Čuka: Prije toga je ubio jednu babu.
Čiča Simo: Kralj Petar ubio babu?
Čuka: Ne, no Mikailo.
Duborijina majka: To je živa istina.
Čuka: Pa svalio na sina.
Čiča Simo: Čime ubio?
Čuka: Ne znam više čime i ne znam koju, a jes je ubio. Ima još živih ljudi koji to pamte. Ubio babu i poslo sina da je odleži.
Duborijina majka: Imo je dvije žene. U Potrk Savetu, a u Barice Petranu. Velika li je radnica bila Petrana, bože mili. Ima ih i danas koji za ženu vele: ta pozlati sve ko Petrana, a morebit i ne znaju koja Petrana.”
Čović: Svi su oni bili veliki ršum-ljudi. Ni jedna se žena njima nije mogla održat. Izderu svaku začas. Slome je ko šibicu. Ili im pobjegne.
Čuka: Samo ga je Milja nadživljela. Treća mu žena. Bila skurila, saspjela na ništa, ama po njegovoj smrti se okopijerila, ostala je i o njoj riječ: proćeto ko Milja kad joj umrije čoek.
Čović: A kad koga od njih pitaš okle si, odgovore ti: iz jebenih Barica.
Duborijina majka: Njegov brat živio sa dvije sestre.
Čuka: Nije mu to bio brat, no brat od strica.
Čović: Je li to onaj što mu je svastika ubila ženu?
Duburijina majka: Ada no?
Čuka: Presefili ste se. Njegova žena je ubila svoju sestru a njegovu svastiku. Oženio prvo stariju. I prošle dvije godine. I došla mlađa sestra da im pomogne da srade livade. On je ustavi kod sebe. I počne spavat s njom, kraj žive žene.
Duborijina majka: Kad bi išli u sobu, mlađa starijoj bači kera: eto ti ga, pa spavaj š njim.
Čović: Tu je bilo, pričaju, i starodužine. Nije u ono vrijeme mlađa sestra mogla preskočit stariju. On prvo isko mlađu, ali mu je ne dali, bi bilo sramota, znao se red.
Čuka: Jes. I oženi stariju. A mlađu ustavi kod sebe. Dolazio njen otac da je odvede. A on mu kaže: neće ona źiva.
Ja se nasmijah.
Čović: Što se smiješ?
Marko: Taj Mikailov brat od strica je živio prije hiljadu godina, a još pamtite da je zborio źiva, umjesto živa.
Čuka: Njih dvoje su se noću zaključavali, e su se bojali da ih ne ubije na spavanju. Ali ona bila pametna: ćutala i gutala. Pomirila se, ko bajagi, s time.
Duborijina majka: On imo silno imanje, valjalice, stoku, svašta.
Čuka: Rekla im: meni ovđe ne fali ništa, u punoj sam kući. Rekla tako ili nešto na tu ruku. I jednom, kad su njih dvije ostale same u kući, ubila je śekirom.
Duborijina majka: Dok je mlađa mijesila ljeb u karlicu, starija joj s leđa śekirom razvali glavu.
Čuka: Pričo mi je Baćo, njin komšija što je s policijom išo na uviđaj, da je karlica bila puna tijesta i krvi.
Čović: Je li još živ?
Duborijina majka: Ko zna. Možda i jes. To ne ide lako sa svijeta.
Knjiga o Darinki (I)
Porodičnu kuću u Rakonjama, pod bolnicom u Bijelom Polju, u koju više nikad neću ući, pravili smo dvadesetak godina: počeli smo je onih dana kad su žene riješile da sebi produže noge i obukle minjake, a završili je u julu osamdeset treće i, kad je bila gotova, Darinka je umrla.
Možda sam i zato dugo odlagao, zapravo izbjegavao da počnem ovu knjigu, jer bi se lako moglo desiti da umrem kad završim svoj posljednji važan posao na zemlji, mada znam da bi bilo gore umrijeti a ne završiti ga.
Dio ove knjige nastao je prije trideset i jednu godinu: dok je Darinka umirala od uremije u bjelopoljskoj bolnici, bilježio sam njene muke i ponešto od onog što sam od drugih bolesnika čuo sjedeći kraj njenog kreveta, ili što se događalo u šok-sobi, ili na hodniku, ili u bolničkom krugu, ili u gradu, jer sam znao da će mi nedjelje probdjevene kraj žene koja nikad nikom nije ni vodu natrunila a u najstrašnijim se mukama rastajala sa dušom biti trajna popudbina za preostali život. Te bilješke u koje godinama nisam mogao zaviriti bez bola: kao kandžija po oderanom, danas čitam kao da ih nije pisala moja ruka. Darinka je posve prestala da me boli i pretvorila se u jedino neupitno svjetlo u meni.
Naša bašča
Vrzma mi se po glavi rečenica ponesena iz djetinjstva: “Skakala bi trupačke, al ne mogu od pičke.” Boji se, valjda, da joj ne pukne himen dok izvodi skokove smjesta. Kao da se moj mozak, vezujući se za ovakve besposlice, brani od grozota koje se zbivaju u šok-sobi.
Onda mislim kako me sve ovo ovdje, sve ovo crnogorsko, oduvijek gušilo. Pretijesno mi je. Kad bi me osudili da se ograničim na Crnu Goru, duša bi mi bila kao Simeon Stolpnik, onaj asketa koji je odlučio da do smrti ostane na stubu na kojem je jedva bilo mesta da čučne i sjedne. Onda mislim o tome kako sam osuđen doživotno da Crnu Goru mrzim kad je, reklo bi se, najviše volim i da je, bojim se, volim kad je najdublje mrzim.
Darinka se prenu na jastuku, smjeri me običnim, posve trijeznim pogledom kao da nismo u bolnici:
“Je li šljiva bilo?”
Ne razumjeh njeno pitanje. “Šta to veliš, majko?”
“Jesu li šljive rodile?” – i krenu da oči sklopi, ali joj ostadoše poluotvorene.
“A đe to, majko?”
“Pa na bašču?”
“Na čiju bašču, majko?”
Dođe mi do svijesti da sve češće, kad s njom razgovaram, na kraju rečenice stavljam “majko”, kao da je stalno opominjem da sam joj dijete, jer sve češće prozirem da ne prepoznaje ko sam. Vokativ “majko” – jedino je čime mogu poduzeti nešto protiv njene samrtničke samoće. U isti mah, u to “majko” kao da stavljam i brigu za bolesnika i nježnost koju nikad nisam umio iskazati, jer me vazda iznutra sapinjao neshvatljiv stid stariji od mene i zato od mene jači.
“Na našu”
“Nije”.
“Što nije?”
“Pa mi više nemamo bašču, majko”.
Mora da sam to rekao tužno, ili mi je bio žalostan izraz na licu, stoga je, odjednom, istinski uplašena, polusklopljene oči otvorila širom: “Kako to – nemamo?”
Od guke u grlu nijesam mogao prokameniti ni jednu jeditu, samo sam ugnuo ramenima.
Ona se trže: “Vidiš li da sam izluđela?”
“Nijesi, majko. No imaš vatru”.
Takoh joj čelo: ne bi se reklo. Zovnem medsestru: normalna joj temperatura.
“Vidiš da jesam”.
“Nijesi, majko. No su ti otrovi popeli u glavu”.
Tako sam joj preveo ljekarsku rečenicu: halucinacije i buncanja dolaze od uree koja u mozgu i u cijelom organizmu izaziva poremećaje.
A u meni je još dugo ostao teški žal za baščom koju više nemamo. Kao da sam tom riječju imenovao sve čega nikad više neće biti ni u našem životu, ni na svijetu. Gotovo mi se učinje da sam rekao: pa ni tebe više nema, majko, iako se meni čini da te još ima.
Crno pred očima
Žena, meni neznana, došla Čuki u posjetu. Pa doziva majku: “Ooo, Darinka! Kako si?”
“Slabo”, kaže klonulim glasom zvjerčice koju pristiže hajka. Ili: zvjerčice, stjerane u jazbinu, koja iz nje reži, brani se krvavo, ali vidi da je gotovo.
“Ne daj se, slaboćo jedna, ti si vazda junak bila.”
“Ne more se vazda”, kaže Darinka.
Baba Malina, koja ne zna u sat, maličak je zrikava, ali to joj povremeno daje mladenački izraz: plave oči tek rođene bebe koje su uvijek pomalo zrikave – učimo sve, čak i gledati. Malo pognuta, povezana maramom na sitne plave kocke, čiji čvor nije na čelu, ni pod bradom, nego za vratom, ima džemper prljavozelene boje i kućnu haljinu na cvjetiće kao dječje pidžame. Rijetki jaki žutnuli zubi maličak strše i drže usta uvijek otvorena. Pjege na njenu licu, čudno nejednake veličine, djeluju neprirodno, kao mrljice prljavštine, kao da je kraj nje prošišao auto i lice joj poprskao blatnjavom vodom. Ima desetoro unučadi: šest od jednog, četiri od drugog sina. Debele grube usne zečice koja baš i nije bila plodna, ali jest njen porod. Baba Malina je suprotnost Darinki koja je rodila desetoro djece, a od četiri sina ima svega petoro unučadi.
Priča sve najljepše o svojoj zaovi koja se zove Nerandža. Možda Nerandža zaslužuje da se o njoj govori tako, a možda svijet, pred njenim očima koje su prekjuče mogle da se zauvijek sklope, izgleda kao bajka u kojoj su zaove najkrasnija stvorenja na svijetu?
I s koliko sućuti gleda Darinkine patnje. Kad majka malo dođe sebi, kaže joj: “Milo mi je kad viđu da gledaš”.
Je li to istinsko saosjećanje ili sujeverje? Možda se osjeća obaveznom da bude bolja nego obično, jer mada je zasad izvukla živu glavu, nije prestala da osjeća blizinu groba?
Darinka šuti ko kamen.
“Mučenice”, dodaje baba Malina, vrteći glavom.
Možda je svim bolesnicima u šok-sobi utjeha kad gledaju Darinkine patnje, jer ni jedno od njih još nije saspjelo na ovo. Možda misle: mi smo, bogomi, na konju kad vidimo šta se čini od ove Vešovićke. Nekad mi je kao da im upravo to čitam s lica. Ali mi se čini da jedino baba Malina majčinu bolest gleda kao goleme muke zbog koje Darinku valja poštovati, jer ih podnosi junački.
Tu smo i mi koji se smjenjujemo na dežurstvu kraj Darinke: njeni sinovi i snahe i unučad odsvakle se zgrnuli oko njenoga kreveta, pa baba Malina valjda misli da Darinka nije bilo tko. Ako smo skočili da je spasavamo, ili bar muke da joj olakšamo, to nije bez neke: morala je biti dobra majka. Ili po nama sudi ko je Darinka: ako ima ovaki porod, ako je ovako djecu vaspitala, ne može biti rđava žena?
“Ja ću svakome mome dojadit prije no mi duša ispane. I ova moja vi đeca dojadiše”, rekla je Darinka doktoru Marku.
“Aa nemoj tako, stara. Vidiš, oni bi, da mogu, digli sve ispod zemlje da te spasu.”
“A šta imam, bogoti, više življet?”
“Ne znam, stara. Na to pitanje ja ti ne mogu odgovoriti. Ali znam: svi oni hoće da ne umreš. Poštuj im to, stara. Poštuj im to, pa iako tebi možda nije po volji. Druga djeca šalju samrtne roditelje u bolnicu da ih skinu s vrata i ni jedno se od njih ne pojavi dok ne lipšu. Jedna baba – umrla je prije godinu dana – koju u bolesti niko nije posjetio, žalila mi se da joj ne dadu ‘ogrepsti bakrača’. Šta ti to znači? – pitam je. Ćeraju me, veli, da mrem. Najmlađi sin, koga najviše voli, rekao joj : ‘Ti si mi crno pred očima’.”
Sto devedeset koma osam
Muški bolesnici, osim Čovića, svoj dan u šok-sobi uglavnom prošute, dok se žene, od bolesti i misli na smrt, koliko mogu, brane razgovorom.
Na hodnicima i pred bolnicom pričaju isključivo muškarci, ali su takvi, ili bar mnogi od njih, očito zdraviji od ostalih, možda se čak na račun države odmaraju ovdje, mada je najpričljiviji među njima Srbijanac od Niša koji voli da kaže: “E moj Gulisave”, a otkud on u bjelopoljskoj bolnici, pojma nemam, i nije vjerovatno da je došao čak ovamo da se izležava u bolnici.
Čović iz Babajića, koji ima šećernu gangrenu i često kaže: “Jebem li te živote”, nekad priča od ostalih bolesnika odijeljen bijelom zavjesom oko svoga kreveta:
“A kosile ljetos one moje dvije đevojčice.”
“E, greote”, kaže Duborijina majka.
“Jes. Pa kad im se zatupi kosa, donesu mi je da je ja naoštrim. Ili otkujem. A one kosile. Kokoš mesa svaki put spane s mene kad gledam kako se makanje muče”.
“Čuš, kosidba je oder i za muško”, kaže Čuka.
“A viđela sam na televiziju”, veli Duborijina majka, “šćeri pokojnoga Rama kovača kako kuju.”
“Aha, kuju”, veli Čović, “i ja sam to vidio. Pa se mislim: Bože, koliko je tuge na ovi svijet.”
Čović nekad razmakne zavjesu i raspriča se, zagledan u mene, zaboravljajući da je, možda prije sat vremena, korio bolesnice što kokodaču, čak veli: “Treba razgovarat. Nema se od toga velike vajde, ali šta drugo ovđe čoeku ostaje? Pričom ne moš boles iz sebe izagnat, ama moš joj ne dat da ti sudi kako ona oće. Da s tobom mlati tamo-amo ko s kakom džamalom. Dokle moš pričat, boles je tvoja. Kad ušutiš, ti si njen”. Obraća se cijeloj sobi, ali gleda u mene, valjda vjeruje da njegove riječi tek ja razumijem kako valja.
“Ima raznih Radovića. Predak popa Save iz Potrka, valjda đed ili prađed njegov, pobjego od krvi iz Morače. Pošto se nesiguran osjećo u novome kraju, zašao po narodu da pokrštava ljude. Kako se zoveš? – pita čoeka: Ja Cipor. E odsele si Radović. A čuš, ko ne bi pristo da bude Radović? Bi svak, trke, bila je to čuvena junačka kuća iz Bara u Morači. Onda sretne drugoga: A kako se ti zoveš? Ja Ćinćur. Budi Radović, bolje će ti biti! On je to činio da brastvo ojača. A ko će ti ga znat je li istina? Narod umije nagradit što ne bi palo na um đavolu iz greda. Živina je narod. Ali zna se da ima Radovića od nekoliko ruku, i da ništa nijesu jedni drugijema, a svi pante kako su se prije zvali”.
Daje mi, potom, da mu po novim mjerama izračunam procenat šećera. “Ti si dobar matematičar”, veli.
“Kamen sam dobar”, odvraćam Darinkinim jezikom. “Ne pominji matematiku ni matematičare ako hoćeš da se prijateljski gledamo. Vazda sam, preko godine, iz matematike vukao dvojku, koja je onda bila jedinica, i na kraju je nekako naguram na tricu, a nastavničko vijeće mi, kad se zaključuju ocjene, pokloni četvorku za odličan uspjeh, jer sa trojkom u to vrijeme nijesi mogao biti odličan”.
Čović šuti, valjda misli da se pravim skroman, jer se po sebi razumije: ko radi na fakultetu, mora biti dobar matematičar. Ili je za njega dobar matematičar sinonim za pametna i obrazovana čovjeka?
Uzeh da izračunam: deset koma šest puta osamnaest jednako je sto devedeset koma osam. Tako mu i pročitah.
A on će: “Koma, ada no šta. Koma, bogomi, nema kuj grđa. Dok nijesam pao u komu, nijesam stio ić ljekaru. Sad je kasno: koma po koma i eto te brzije dana u jami.
“Šta koma?”, pita ga Čuka, koja odjednom nije nagluva.
“Sto devedeset koma osam, toliki mi je šećer. Pa ti sad živi!”
Odavde do na mjesec
Darinka se ispovraćala i od iscrpljenosti malo zaspala, a ja slušam šta ostali bolesnici pričaju.
Baba Malina, kao vazda, o svojim unučadima: za nju, svijet se dijeli na dva nejednaka dijela, na njenu unučad i ostatak.
Strikovićka, i ona šešćeraš, priča o svojoj bolesti prije dolaska u bolnicu: “po bidon vode od petnes litara mogla sam popit na dan.”
Čuka se razrakolila o svom sinu koji je jako strog kao profesor. Nemoj da obaraš studente, velju mu ja. Mijesi taj ljeb i šuti, veli on. Kad je oborio na ispitu sina moje sestre, pitam ga: kako si imo srca? Džabe je što mi je svoj, kad je neznalica, veli. Imaš sve neke neznalice za svojtu, velju mu. Familija nam puna neznalica, pa nek imamo i znalicu. Ajde, ajde, ostavi te seljačke mudrine za drugoga, kod mene ti ne pale, veli on.”
Čović im kaže: “E možete li, sestre mile, ućutat ilijek?”
“Jok mi, vala”, veli Strikovićka. “Teže je ženskoj glavi ćutat no dijete rodit.”
“E, vala, da vi je jezik vreteno, svaka bi od vas dosad naprela pređe odavde do na mjesec”.
“Bi, ne boj se. A šta ćeš nam? Šuti đevom, šuti nevom, pa da se barem danas, kad su nam noge došle nad jamu, site ispričamo”, kaže Duborijina majka.
“Pa i ti nam”, dodaje Čuka, “nekidan reče: dokle goj moš pričat, boles je tvoja, a kad ušutiš, ti se njen”.
To ne ide lako sa svijeta
Kad mu je dojadilo da ih sluša, Ćović im se pridružio.
“Bješe li mu ime Mikailo?”, pita Čuku Duborijina majka.
“Bješe”.
Čović: Koji Mikailo?
Duborijina majka: Jedan orjat iz Barica. Na njega se vasivijek cijelo selo žalilo ukrvavo.
Čović: To je onaj što je ubio snaju?”
Duborijina majka: Jes.
Čović: Bješe li ono śekirom?
Duburijina majka: Ne, no kocem.
Čuka: Ne, vala, ni sjekirom ni kocem no nogom.
Čović: Kako, bešale, nogom?
Čuka: Snaja mu bila u drugom stanju. Mjesec, ili mjesec i po pred porod dekne je nogom i njoj u stomaku prslo a ne izišlo, da prošćavaš, na vrata. No ostalo unutra. Kasno je odveli na čišćenje i umre, nesretnjica.
Čović: On, bogomi, ko kralj Petar Karađorđević što je nogom kenuo trudnu Zorku Petrović, šćer kralja Nikole, a ona poslije umrla.
Čuka: Prije toga je ubio jednu babu.
Čiča Simo: Kralj Petar ubio babu?
Čuka: Ne, no Mikailo.
Duborijina majka: To je živa istina.
Čuka: Pa svalio na sina.
Čiča Simo: Čime ubio?
Čuka: Ne znam više čime i ne znam koju, a jes je ubio. Ima još živih ljudi koji to pamte. Ubio babu i poslo sina da je odleži.
Duborijina majka: Imo je dvije žene. U Potrk Savetu, a u Barice Petranu. Velika li je radnica bila Petrana, bože mili. Ima ih i danas koji za ženu vele: ta pozlati sve ko Petrana, a morebit i ne znaju koja Petrana.”
Čović: Svi su oni bili veliki ršum-ljudi. Ni jedna se žena njima nije mogla održat. Izderu svaku začas. Slome je ko šibicu. Ili im pobjegne.
Čuka: Samo ga je Milja nadživljela. Treća mu žena. Bila skurila, saspjela na ništa, ama po njegovoj smrti se okopijerila, ostala je i o njoj riječ: proćeto ko Milja kad joj umrije čoek.
Čović: A kad koga od njih pitaš okle si, odgovore ti: iz jebenih Barica.
Duborijina majka: Njegov brat živio sa dvije sestre.
Čuka: Nije mu to bio brat, no brat od strica.
Čović: Je li to onaj što mu je svastika ubila ženu?
Duburijina majka: Ada no?
Čuka: Presefili ste se. Njegova žena je ubila svoju sestru a njegovu svastiku. Oženio prvo stariju. I prošle dvije godine. I došla mlađa sestra da im pomogne da srade livade. On je ustavi kod sebe. I počne spavat s njom, kraj žive žene.
Duborijina majka: Kad bi išli u sobu, mlađa starijoj bači kera: eto ti ga, pa spavaj š njim.
Čović: Tu je bilo, pričaju, i starodužine. Nije u ono vrijeme mlađa sestra mogla preskočit stariju. On prvo isko mlađu, ali mu je ne dali, bi bilo sramota, znao se red.
Čuka: Jes. I oženi stariju. A mlađu ustavi kod sebe. Dolazio njen otac da je odvede. A on mu kaže: neće ona źiva.
Ja se nasmijah.
Čović: Što se smiješ?
Marko: Taj Mikailov brat od strica je živio prije hiljadu godina, a još pamtite da je zborio źiva, umjesto živa.
Čuka: Njih dvoje su se noću zaključavali, e su se bojali da ih ne ubije na spavanju. Ali ona bila pametna: ćutala i gutala. Pomirila se, ko bajagi, s time.
Duborijina majka: On imo silno imanje, valjalice, stoku, svašta.
Čuka: Rekla im: meni ovđe ne fali ništa, u punoj sam kući. Rekla tako ili nešto na tu ruku. I jednom, kad su njih dvije ostale same u kući, ubila je śekirom.
Duborijina majka: Dok je mlađa mijesila ljeb u karlicu, starija joj s leđa śekirom razvali glavu.
Čuka: Pričo mi je Baćo, njin komšija što je s policijom išo na uviđaj, da je karlica bila puna tijesta i krvi.
Čović: Je li još živ?
Duborijina majka: Ko zna. Možda i jes. To ne ide lako sa svijeta.