Ne volim ni svemir ni svemirske probleme. Od svemira, ustvari, hvata me tjeskoba. Misao da tamo gore nema tamo gore, da je sve prijesno i alavo i supermasivno, da postoje neke nepojamne, bezodvlačne globure i podmukli singulariteti, neke jezive hazme, da je sve povrh toga gluho i vakumirano kao u teglici za krastavce, to je istina koja me približava bogu više nego bilo koja druga laž. Ništa ne pomaže kad fizičari kažu da kvantna teorija polja u zakrivljenom prostor-vremenu predviđa kako horizonti događaja emitiraju količinu Hawkingove radijacije u istom spektru kao i crno tijelo čija je temperatura obrnuto proporcionalna njegovoj masi ili da je stvaranje svemira uopće pokrenula kvantna fluktuacija u metastabilnoj, lažnoj praznini. Samo se još više obeznanim i onemoćam, pijem vode na refleks, žurim neodređeno po sobi i do kraja dana obično trajem u slabom razlikovanju svih stvari, onih koje jesu da jesu od onih koje nisu da nisu. Osjećam kako se moje povijeno ja do kraja obara na svoj jednako crni, medijevalni minimum i čeznem za bilo kakvim stropom. Osjećam se kao govno.
Kad je imala šest ili sedam godina, mlađa sestra mog prijatelja htjela je svojoj mački dati ime skolastika. Pitala ga je što ta riječ znači. On joj je, pošteno i u grubim crtama, odgovorio da je to škola mišljenja koja kompilira Aristotela i kršćansku teologiju na što mu je ona rekla da to nije u redu prema maci i da ga je fino pitala. Meni je svemir u najboljem slučaju ono što je njoj skolastika, zgodno ime za mačku. Kad sam dobro raspoložen, volim i neke svemirske sinonime, kao recimo Pramjehur, ali kako je to razina koja je za cijeli sklop problema zapravo suboptimalna, ne sumnjam da je za fiziku i uvredljiva. Volim i kad se kaže da padaju Perzeidi, ali u svakom slučaju ne oskudijevam kad je nebo oblačno i kad na visokom mjestu zvjezdanog puka nema svoda drukčijeg od Sederovog platna jer onda za mene nema ni svemira koji ne bi bio heuristička fikcija sumnjivog potencijala. Dobro je što se svemir ne vidi. Više lijepih istraživanja, po mom mišljenju, ionako podnosi odgovor na pitanje kako se kiše kod zubara.
Kako se kiše kod zubara
Ne volim ni svemir ni svemirske probleme. Od svemira, ustvari, hvata me tjeskoba. Misao da tamo gore nema tamo gore, da je sve prijesno i alavo i supermasivno, da postoje neke nepojamne, bezodvlačne globure i podmukli singulariteti, neke jezive hazme, da je sve povrh toga gluho i vakumirano kao u teglici za krastavce, to je istina koja me približava bogu više nego bilo koja druga laž. Ništa ne pomaže kad fizičari kažu da kvantna teorija polja u zakrivljenom prostor-vremenu predviđa kako horizonti događaja emitiraju količinu Hawkingove radijacije u istom spektru kao i crno tijelo čija je temperatura obrnuto proporcionalna njegovoj masi ili da je stvaranje svemira uopće pokrenula kvantna fluktuacija u metastabilnoj, lažnoj praznini. Samo se još više obeznanim i onemoćam, pijem vode na refleks, žurim neodređeno po sobi i do kraja dana obično trajem u slabom razlikovanju svih stvari, onih koje jesu da jesu od onih koje nisu da nisu. Osjećam kako se moje povijeno ja do kraja obara na svoj jednako crni, medijevalni minimum i čeznem za bilo kakvim stropom. Osjećam se kao govno.
Kad je imala šest ili sedam godina, mlađa sestra mog prijatelja htjela je svojoj mački dati ime skolastika. Pitala ga je što ta riječ znači. On joj je, pošteno i u grubim crtama, odgovorio da je to škola mišljenja koja kompilira Aristotela i kršćansku teologiju na što mu je ona rekla da to nije u redu prema maci i da ga je fino pitala. Meni je svemir u najboljem slučaju ono što je njoj skolastika, zgodno ime za mačku. Kad sam dobro raspoložen, volim i neke svemirske sinonime, kao recimo Pramjehur, ali kako je to razina koja je za cijeli sklop problema zapravo suboptimalna, ne sumnjam da je za fiziku i uvredljiva. Volim i kad se kaže da padaju Perzeidi, ali u svakom slučaju ne oskudijevam kad je nebo oblačno i kad na visokom mjestu zvjezdanog puka nema svoda drukčijeg od Sederovog platna jer onda za mene nema ni svemira koji ne bi bio heuristička fikcija sumnjivog potencijala. Dobro je što se svemir ne vidi. Više lijepih istraživanja, po mom mišljenju, ionako podnosi odgovor na pitanje kako se kiše kod zubara.