U novinama u kojima radim postoji i nekakva služba za posebna izdanja. Nisam siguran da se baš tako zovu, zapravo siguran sam da se ne zovu, ali njihov je posao da u suradnji s odjelima promocije i marketinga osmišljavaju razne letke, brošure, knjižice, a katkad i knjige, koje bi se dijelile ili prodavale uz dnevni broj novina i tako im povećavale nakladu. Da bi stvar djelovala profesionalnije i u određenom smislu učenije, sve je to, i još ponešto, obuhvaćeno sintagmom “ekstenzije brenda”.
Tako su došli na ideju da bismo nas četvorica-petorica uglednijih autora, priznatih hrvatskih književnika, mogli načiniti svaki svoju knjižicu od šezdesetak stranica, u koju bi uvrstili kratke priče svojih omiljenih pisaca, ili priče koje su na nas kao pisce izvršile neki utjecaj. Naravno, mi ćemo to učiniti besplatno, a dolaze ljetni mjeseci pa će se zainteresirati publika na dalmatinskim plažama.
Pristao sam, premda mi je nešto govorilo kako od ove ideje ništa neće biti. Između ostaloga i zato što postoje i autorska prava, za koja bi se netko trebao raspitati, a zatim ponešto i platiti. Nakon nekog vremena, urednica me je izvijestila da su nam iz službe sugerirali kako bi bilo dobro da autori priča budu iz devetnaestoga i iz ranijih stoljeća.
Ali, ipak, krenuo sam preturati po knjigama, kombinirati i prisjećati se, a zatim antologizirati i sastavljati nešto za što je već bilo izvjesno da nikada neće izaći. Iako ne volim trošiti vrijeme na uzaludne stvari, odbojna mi je ideja hobija, nisam kolekcionar, nikada nisam igrao kompjuterske igrice, ne volim internetsku komunikaciju, ne tvitam i ne fejsbučim; iako sam, dakle, lijen za dangubu svake vrste, jer mi je ona zamornija i od najtežeg posla, proveo sam nekoliko dana sastavljajući svoju knjižicu načinjenu od tuđih priča. Ali tako da ta knjižica funkcionira kao neka vrsta tajnog romana.
Taj kratki, djetinji užitak, posve nalik Miloszevom okopavanju vrta, bio je neka vrsta dara u ove sparne ljetne dane. Darivali su me svojom idejom meni uglavnom nepoznati ljudi iz službi za posebna izdanja, marketing i promociju. Vjerojatno im ne mogu zahvaliti, jer bih im teško objasnio na čemu zahvaljujem.
Na kraju, nastala je ta virtualna knjižica, koja neće biti objavljena, ali već postoji, jer postoje knjige iz kojih je svaki čitatelj čitanjem po redu u svojoj glavi može sastaviti. I još se nitko ne mora brinuti oko autorskih prava.
Onaj tko je želi pročitati, mora pokraj fotelje ili ležaja staviti pet različitih knjiga, i čitati ovim redom:
Knjiga dobrih priča
U novinama u kojima radim postoji i nekakva služba za posebna izdanja. Nisam siguran da se baš tako zovu, zapravo siguran sam da se ne zovu, ali njihov je posao da u suradnji s odjelima promocije i marketinga osmišljavaju razne letke, brošure, knjižice, a katkad i knjige, koje bi se dijelile ili prodavale uz dnevni broj novina i tako im povećavale nakladu. Da bi stvar djelovala profesionalnije i u određenom smislu učenije, sve je to, i još ponešto, obuhvaćeno sintagmom “ekstenzije brenda”.
Tako su došli na ideju da bismo nas četvorica-petorica uglednijih autora, priznatih hrvatskih književnika, mogli načiniti svaki svoju knjižicu od šezdesetak stranica, u koju bi uvrstili kratke priče svojih omiljenih pisaca, ili priče koje su na nas kao pisce izvršile neki utjecaj. Naravno, mi ćemo to učiniti besplatno, a dolaze ljetni mjeseci pa će se zainteresirati publika na dalmatinskim plažama.
Pristao sam, premda mi je nešto govorilo kako od ove ideje ništa neće biti. Između ostaloga i zato što postoje i autorska prava, za koja bi se netko trebao raspitati, a zatim ponešto i platiti. Nakon nekog vremena, urednica me je izvijestila da su nam iz službe sugerirali kako bi bilo dobro da autori priča budu iz devetnaestoga i iz ranijih stoljeća.
Ali, ipak, krenuo sam preturati po knjigama, kombinirati i prisjećati se, a zatim antologizirati i sastavljati nešto za što je već bilo izvjesno da nikada neće izaći. Iako ne volim trošiti vrijeme na uzaludne stvari, odbojna mi je ideja hobija, nisam kolekcionar, nikada nisam igrao kompjuterske igrice, ne volim internetsku komunikaciju, ne tvitam i ne fejsbučim; iako sam, dakle, lijen za dangubu svake vrste, jer mi je ona zamornija i od najtežeg posla, proveo sam nekoliko dana sastavljajući svoju knjižicu načinjenu od tuđih priča. Ali tako da ta knjižica funkcionira kao neka vrsta tajnog romana.
Taj kratki, djetinji užitak, posve nalik Miloszevom okopavanju vrta, bio je neka vrsta dara u ove sparne ljetne dane. Darivali su me svojom idejom meni uglavnom nepoznati ljudi iz službi za posebna izdanja, marketing i promociju. Vjerojatno im ne mogu zahvaliti, jer bih im teško objasnio na čemu zahvaljujem.
Na kraju, nastala je ta virtualna knjižica, koja neće biti objavljena, ali već postoji, jer postoje knjige iz kojih je svaki čitatelj čitanjem po redu u svojoj glavi može sastaviti. I još se nitko ne mora brinuti oko autorskih prava.
Onaj tko je želi pročitati, mora pokraj fotelje ili ležaja staviti pet različitih knjiga, i čitati ovim redom:
Ivo Andrić: Čudo u Olovu
Danilo Kiš: Dug
Isak Samokovlija: Rafina avlija
Mirko Kovač: Dan i noć
Ivan Lovrenović: Zvijezda iznad Betlehema