Male knjižare se gase. Još uvijek postoji ova koju volim i u koju prilično često dolazim. Smještena je na glavnoj ulici u Georgetownu, odmah do turske kafane. Nakon posjete knjižari, svratim u kafanu. A nekad prvo odem u kafanu, pa onda u knjižaru.
Došao sam jutros tamo zbog knjige Pjesme 1959 – 2009 Fredericka Seidela, ali sam ostao više od pola sata istražujući nove naslove. U jednom trenutku vidio sam oklijevanje kod R. i R. koji ovdje rade, čudno su me zagledali, a onda se ipak obratili. R. je rekao da su njih dvojica usred rasprave da li bi trebalo, ili ne bi trebalo, u knjižari prodavati Mein Kampf?, pa su riješili da i mene pitaju za mišljenje. Ponudio sam nekoliko razloga za, i nekoliko razloga protiv Hitlerove knjige u javnoj prodaji. Na taj način sam dao za pravo i jednom i drugom, jer pretpostavljam da su R. i R. imali različite odgovore na postavljeno pitanje; da nije tako, između njih ne bi bilo rasprave, pa onda ne bi imali ni razlog da se u povodu tako delikatne knjižarske odluke obraćaju meni.
Govoreći iskreno i bez političkih ograda, ja mislim da to i nije pitanje. Onaj ko želi čitati knjigu Mein Kampf, on će naći načina da do nje dođe. A interes za čitanjem takve knjige nemaju samo oni koji se pozitivno identificiraju s njenim autorom, ili oni koji su u opasnosti da knjigom budu zavedeni, već i oni koji imaju punu kritičku svijest o autoru. Interes za zlo ne dolazi samo iz naklonosti, već i iz potrebe za razumijevanjem zla. Pitanje javnog utjecaja knjige, ili bilo kojeg umjetničkog djela, čini mi se puno kompleksnijim. Zapravo svako djelo, u određenim okolnostima, može biti pretvoreno u instrument zla. U posljednje vrijeme, puno sam čitao o načinima na koje američki vojnici muče zatvorenike u Guantanamu, a jedan od njih je iscrpljivanje nespavanjem, glasnim puštanjem muzike, između ostalih i pjesama Brucea Springsteena. Istina je da bi se vrlo teško mogla naći neka zla misao u tekstovima Brucea Springsteena, njegove pjesme ipak u svijet ljudskih emocija donose sklad i s tom namjerom postoje. A mogu zamisliti kako se osjećao Springsteen nakon što je saznao da su njegove pjesme poslužile kao sredstvo za mučenje.
Međutim, reći R. i R. kako sve knjige na policama njihove knjižare mogu biti instrument zla, bila bi radikalna nepristojnost. Bolje je ovako. Oni su se uljudno zahvalili za moj sud od kojeg pouzdano nisu imali nikakve koristi. Rekao sam da mi je drago što su mi se obratili, jer sam po tome kako me gledaju pomislio da me sumnjiče da želim ukrasti knjigu.
Onda sam s Frederickom Seidelom svratio do turske kafane u kojoj služe kafu s kockom šećera, sa strane.
Jutro u knjižari
Male knjižare se gase. Još uvijek postoji ova koju volim i u koju prilično često dolazim. Smještena je na glavnoj ulici u Georgetownu, odmah do turske kafane. Nakon posjete knjižari, svratim u kafanu. A nekad prvo odem u kafanu, pa onda u knjižaru.
Došao sam jutros tamo zbog knjige Pjesme 1959 – 2009 Fredericka Seidela, ali sam ostao više od pola sata istražujući nove naslove. U jednom trenutku vidio sam oklijevanje kod R. i R. koji ovdje rade, čudno su me zagledali, a onda se ipak obratili. R. je rekao da su njih dvojica usred rasprave da li bi trebalo, ili ne bi trebalo, u knjižari prodavati Mein Kampf?, pa su riješili da i mene pitaju za mišljenje. Ponudio sam nekoliko razloga za, i nekoliko razloga protiv Hitlerove knjige u javnoj prodaji. Na taj način sam dao za pravo i jednom i drugom, jer pretpostavljam da su R. i R. imali različite odgovore na postavljeno pitanje; da nije tako, između njih ne bi bilo rasprave, pa onda ne bi imali ni razlog da se u povodu tako delikatne knjižarske odluke obraćaju meni.
Govoreći iskreno i bez političkih ograda, ja mislim da to i nije pitanje. Onaj ko želi čitati knjigu Mein Kampf, on će naći načina da do nje dođe. A interes za čitanjem takve knjige nemaju samo oni koji se pozitivno identificiraju s njenim autorom, ili oni koji su u opasnosti da knjigom budu zavedeni, već i oni koji imaju punu kritičku svijest o autoru. Interes za zlo ne dolazi samo iz naklonosti, već i iz potrebe za razumijevanjem zla. Pitanje javnog utjecaja knjige, ili bilo kojeg umjetničkog djela, čini mi se puno kompleksnijim. Zapravo svako djelo, u određenim okolnostima, može biti pretvoreno u instrument zla. U posljednje vrijeme, puno sam čitao o načinima na koje američki vojnici muče zatvorenike u Guantanamu, a jedan od njih je iscrpljivanje nespavanjem, glasnim puštanjem muzike, između ostalih i pjesama Brucea Springsteena. Istina je da bi se vrlo teško mogla naći neka zla misao u tekstovima Brucea Springsteena, njegove pjesme ipak u svijet ljudskih emocija donose sklad i s tom namjerom postoje. A mogu zamisliti kako se osjećao Springsteen nakon što je saznao da su njegove pjesme poslužile kao sredstvo za mučenje.
Međutim, reći R. i R. kako sve knjige na policama njihove knjižare mogu biti instrument zla, bila bi radikalna nepristojnost. Bolje je ovako. Oni su se uljudno zahvalili za moj sud od kojeg pouzdano nisu imali nikakve koristi. Rekao sam da mi je drago što su mi se obratili, jer sam po tome kako me gledaju pomislio da me sumnjiče da želim ukrasti knjigu.
Onda sam s Frederickom Seidelom svratio do turske kafane u kojoj služe kafu s kockom šećera, sa strane.