Noć sam proveo u polusnu, što od straha da ne prespavam, što od nervoze pred putovanje. Čekam jutro s nestrpljenjem. Ustajem iz kreveta. Za 30 minuta taksista dolazi po mene. Letim preko Beča u Halifaks. Mrzim avion. Perem zube i razmišljam, prođe mojih trinaest dana!
Prvi put u Sarajevu spavam u hotelu. Neostvareni san da živim u centru polako se ostvaruje. Srce mi treperi. Cijeli život sam išao tramvajem u grad zavideći svojim drugovima s Mejtaša koji samo izađu iz kuċe i u centru su, a ja s Otoke svaki dan… Nepravda!
Ući u Trojku oko pola osam zahtijeva vještinu D. Koperfilda. Nekad bi se uspjeli, moja Nevena i ja, probiti kroz gomilu zbijenih putnika, do zgloba i udahnuti vazduh.
Moj tata nije htio ni da čuje da se selimo s Otoke.
Nakon toliko godina, u strogom sam centru. Radim test. Izađem iz hotela i tu sam, u gradu. Ne idem ni na kakvu tramvajsku stanicu. Već sam tu! Koji meeeerak!!!
Prvi dan sam izašao i ušao u hotel nekoliko puta. Odoh u grad, kažem sebi, napravim deset koraka i vratim se u sobu. Promijenim majicu i izađem ponovo. Odem na kratko, vratim se, istuširam se, izađem ponovo. Koja privilegija. Nakon dugo vremena, sretan sam.
Moja soba je na prvom spratu. Zahtijevao sam pogled na Kišobran. Tako se zove ljetna bašta. Veliki okrugli stolovi s bijelim uštirkanim stolnjacima ispod džinovskog kišobrana. Sjeo bih tu, svaki put kad se vratim iz grada – još jedna viljamovka prije spavanja.
Trżnica je tri minute od mog hotela.
Ugledam suho meso i kajmak. Prodavač mi nudi da probam. Kad sam mu rekao da zadnjih dvadeset godina živim u Kanadi i kako tamo nema kajmaka, on dugačkim širokim nožem zahvati iz drvene kace, pa brat-bratu jedno 15 deka ovog visoko-kaloričnog namaza i napuni sredinu poveće lepinje.
“Puno je”, kažem ja.
“Neka bolan, halal ti bilo, nek te želja mine. Golemo je 20 godina.”
Nastavim dalje. Augustovski sparan dan. Od žege suše mi se usta. Uprkos nesnošljivoj vrućini, Ferhadija preplavljena ljudima. Muka mi u želudcu od siline kajmaka.
Pomalo sam uvrijeđen. Imam osjećaj da niko ne obraća pažnju na mene. Kao da sam odvojen nekim providnim omotačem zbog koga me niko ne primjećuje. To je zato, mislio sam, što sam preplanuo od sunca pa izgledam k’o turist.
Malo-pomalo ružni utisci iz izbjeglištva nestaju..
Predajem se ljepoti koja mi je falila sve ove godine.
Još se nikom nisam javio. I dalje hodam sam. Foto-aparat mi u ruksaku, ali me stid da slikam! Teško je biti Sarajlija.
Kad biste pitali nekog ozbiljnog umjetnika, rekao bi vam da je to grad klasične ljepote. Nisam siguran u čemu je ta ljepota, ali je osjetim i sve sam tužniji, i sve mi je vise žao samog sebe. Možda sam u toj ljepoti vidio svoje prohujale gimnazijske dane.
Kad gledamo Tanja i ja, s naše plaže u Novoj Škotskoj, kako brod plovi ka pučini okeana, ni ona, ni ja, nismo u stanju da kažemo u čemu se sastoji ta ljepota. Tako se osjećam i sada. Ne znam da objasnim, samo me uhvati neka sjeta. Izgubili smo nešto važno, u to sam siguran.
Na ulici stari znanac prodaje suvenire. Nije me prepoznao. Ne javljam mu se. Žuri mi se! S desne strane u parku grupa Kineza okupljena oko turističkog vodiča. Prolazim “Ekonomiju” i zastanem kod Katedrale. Čujem zvuk tramvaja. Za par dana počinje filmski festival. Tad je sve pod konac i grad izgleda svjetski.
Idem prema slastičarni Egipat. U ovom dijelu grada pada mi na pamet stari dobri Jugoton. Prva ploča koju sam kupio od svojih para zvala se Hotel Kalifornija – The Eagles.
Pjesma po kojoj je album dobio ime zapravo govori o tamnoj strani američkog sna, o izblijedjeloj slavi i dekadenciji. Zato su čekali da sunce zađe iza hotela kako bi snimak na omotu albuma izgledao što sumorniji.
Ja potpuno fulio poentu. Meni slika bila super.
Kad sam skinuo celofan s moje prve LP ploče i pokazao prijatelju Lakiju fotografiju članova grupe The Eagles, kako stoje na recepciji hotela, on je uzviknuo: To je život, bogatstvo i sjaj, haveru moj!
U pjesmi se zapravo spominju neki mračni putevi kroz pustinju, olujni vjetar i pakao, i razne druge strašne stvari, a nama dvojici u glavi ostao samo refren: Dobro došli u Hotel Kalifornija, tako divno mjesto, tako divni ljudi.
Dal’ da se javim Kerimu. Ima vremena”
Sad sam na Baščaršiji. Ulazim u poznatu slastičarnu. Naručim tufahiju. Na tanjiru jabuka ukrašena šlagom i crvenom višnjom na vrhu. Samo je gledam. Pade mi na pamet, kako bi iz neke nužde, recimo da mi lopovi ukradu novčanik, mogao otići kod tetke na ručak, ili kod bivše komšinice Lele. To je velika prednost. Zadnjih dvadeset godina me proganja vjetar s okeana, šiba me po ušima i opominje!
Kupujem na Baščaršiji ćilim. Neću da se cjenkam, sramota me.
Platim koliko traže i nastavim put do najstarije sarajevske slastičarne da popijem bozu. Pomislim kako mogu biti u hotelu za deset minuta, i opet izaći! Sretan sam zbog toga.
Ovo jutro je, čini mi se, ipak malo svježije. Lakše se diše.
Srolao sam ćilim i stavio u ruksak. Ne nosim puno stvari. Bosanski lokume, par čokolada što mi dala Aida i travaricu. Ulazim u taksi. Vozač zna da idemo na aerodrom pa me ništa i ne pita. Negdje na Malti mu kažem da idem u Kanadu. On šuti. Kad smo prolazili pored Otoke, upita: “A odakle si?” Ja pokažem rukom na nizove zelenih zgrada preko rijeke.
“Pa šta misliš, kako ti se danas čini Sarajevo?”
“Šta znam, meni isto k’o i prije 20 godina”, kažem i uzdahnem.
“E moj jarane”, sad mi se obraća gledajući moje lice u retrovizoru, da je Saraj’vo isto, ne bi ti u hotelu spav’o”
Nisam ništa rekao. Mislim kako sutra počinje filmski festival.
Biće sve pod konac i grad će izgledati svjetski.
“Jel dosta dvajes’ maraka?”, pitam ga kad smo stigli na aerodrom.
“Nek ti je srećan put i pozdravi svoje u Kanadi”, reče dok je savijenu novčanicu gurao u džep od bijele košulje.
Na terminalu cupkam od nervoze i pjevušim “Such a lovely place, such a lovely face.”
Kišobran
Noć sam proveo u polusnu, što od straha da ne prespavam, što od nervoze pred putovanje. Čekam jutro s nestrpljenjem. Ustajem iz kreveta. Za 30 minuta taksista dolazi po mene. Letim preko Beča u Halifaks. Mrzim avion. Perem zube i razmišljam, prođe mojih trinaest dana!
Prvi put u Sarajevu spavam u hotelu. Neostvareni san da živim u centru polako se ostvaruje. Srce mi treperi. Cijeli život sam išao tramvajem u grad zavideći svojim drugovima s Mejtaša koji samo izađu iz kuċe i u centru su, a ja s Otoke svaki dan… Nepravda!
Ući u Trojku oko pola osam zahtijeva vještinu D. Koperfilda. Nekad bi se uspjeli, moja Nevena i ja, probiti kroz gomilu zbijenih putnika, do zgloba i udahnuti vazduh.
Moj tata nije htio ni da čuje da se selimo s Otoke.
Nakon toliko godina, u strogom sam centru. Radim test. Izađem iz hotela i tu sam, u gradu. Ne idem ni na kakvu tramvajsku stanicu. Već sam tu! Koji meeeerak!!!
Prvi dan sam izašao i ušao u hotel nekoliko puta. Odoh u grad, kažem sebi, napravim deset koraka i vratim se u sobu. Promijenim majicu i izađem ponovo. Odem na kratko, vratim se, istuširam se, izađem ponovo. Koja privilegija. Nakon dugo vremena, sretan sam.
Moja soba je na prvom spratu. Zahtijevao sam pogled na Kišobran. Tako se zove ljetna bašta. Veliki okrugli stolovi s bijelim uštirkanim stolnjacima ispod džinovskog kišobrana. Sjeo bih tu, svaki put kad se vratim iz grada – još jedna viljamovka prije spavanja.
Trżnica je tri minute od mog hotela.
Ugledam suho meso i kajmak. Prodavač mi nudi da probam. Kad sam mu rekao da zadnjih dvadeset godina živim u Kanadi i kako tamo nema kajmaka, on dugačkim širokim nožem zahvati iz drvene kace, pa brat-bratu jedno 15 deka ovog visoko-kaloričnog namaza i napuni sredinu poveće lepinje.
“Puno je”, kažem ja.
“Neka bolan, halal ti bilo, nek te želja mine. Golemo je 20 godina.”
Nastavim dalje. Augustovski sparan dan. Od žege suše mi se usta. Uprkos nesnošljivoj vrućini, Ferhadija preplavljena ljudima. Muka mi u želudcu od siline kajmaka.
Pomalo sam uvrijeđen. Imam osjećaj da niko ne obraća pažnju na mene. Kao da sam odvojen nekim providnim omotačem zbog koga me niko ne primjećuje. To je zato, mislio sam, što sam preplanuo od sunca pa izgledam k’o turist.
Malo-pomalo ružni utisci iz izbjeglištva nestaju..
Predajem se ljepoti koja mi je falila sve ove godine.
Još se nikom nisam javio. I dalje hodam sam. Foto-aparat mi u ruksaku, ali me stid da slikam! Teško je biti Sarajlija.
Kad biste pitali nekog ozbiljnog umjetnika, rekao bi vam da je to grad klasične ljepote. Nisam siguran u čemu je ta ljepota, ali je osjetim i sve sam tužniji, i sve mi je vise žao samog sebe. Možda sam u toj ljepoti vidio svoje prohujale gimnazijske dane.
Kad gledamo Tanja i ja, s naše plaže u Novoj Škotskoj, kako brod plovi ka pučini okeana, ni ona, ni ja, nismo u stanju da kažemo u čemu se sastoji ta ljepota. Tako se osjećam i sada. Ne znam da objasnim, samo me uhvati neka sjeta. Izgubili smo nešto važno, u to sam siguran.
Na ulici stari znanac prodaje suvenire. Nije me prepoznao. Ne javljam mu se. Žuri mi se! S desne strane u parku grupa Kineza okupljena oko turističkog vodiča. Prolazim “Ekonomiju” i zastanem kod Katedrale. Čujem zvuk tramvaja. Za par dana počinje filmski festival. Tad je sve pod konac i grad izgleda svjetski.
Idem prema slastičarni Egipat. U ovom dijelu grada pada mi na pamet stari dobri Jugoton. Prva ploča koju sam kupio od svojih para zvala se Hotel Kalifornija – The Eagles.
Pjesma po kojoj je album dobio ime zapravo govori o tamnoj strani američkog sna, o izblijedjeloj slavi i dekadenciji. Zato su čekali da sunce zađe iza hotela kako bi snimak na omotu albuma izgledao što sumorniji.
Ja potpuno fulio poentu. Meni slika bila super.
Kad sam skinuo celofan s moje prve LP ploče i pokazao prijatelju Lakiju fotografiju članova grupe The Eagles, kako stoje na recepciji hotela, on je uzviknuo: To je život, bogatstvo i sjaj, haveru moj!
U pjesmi se zapravo spominju neki mračni putevi kroz pustinju, olujni vjetar i pakao, i razne druge strašne stvari, a nama dvojici u glavi ostao samo refren: Dobro došli u Hotel Kalifornija, tako divno mjesto, tako divni ljudi.
Dal’ da se javim Kerimu. Ima vremena”
Sad sam na Baščaršiji. Ulazim u poznatu slastičarnu. Naručim tufahiju. Na tanjiru jabuka ukrašena šlagom i crvenom višnjom na vrhu. Samo je gledam. Pade mi na pamet, kako bi iz neke nužde, recimo da mi lopovi ukradu novčanik, mogao otići kod tetke na ručak, ili kod bivše komšinice Lele. To je velika prednost. Zadnjih dvadeset godina me proganja vjetar s okeana, šiba me po ušima i opominje!
Kupujem na Baščaršiji ćilim. Neću da se cjenkam, sramota me.
Platim koliko traže i nastavim put do najstarije sarajevske slastičarne da popijem bozu. Pomislim kako mogu biti u hotelu za deset minuta, i opet izaći! Sretan sam zbog toga.
Ovo jutro je, čini mi se, ipak malo svježije. Lakše se diše.
Srolao sam ćilim i stavio u ruksak. Ne nosim puno stvari. Bosanski lokume, par čokolada što mi dala Aida i travaricu. Ulazim u taksi. Vozač zna da idemo na aerodrom pa me ništa i ne pita. Negdje na Malti mu kažem da idem u Kanadu. On šuti. Kad smo prolazili pored Otoke, upita: “A odakle si?” Ja pokažem rukom na nizove zelenih zgrada preko rijeke.
“Pa šta misliš, kako ti se danas čini Sarajevo?”
“Šta znam, meni isto k’o i prije 20 godina”, kažem i uzdahnem.
“E moj jarane”, sad mi se obraća gledajući moje lice u retrovizoru, da je Saraj’vo isto, ne bi ti u hotelu spav’o”
Nisam ništa rekao. Mislim kako sutra počinje filmski festival.
Biće sve pod konac i grad će izgledati svjetski.
“Jel dosta dvajes’ maraka?”, pitam ga kad smo stigli na aerodrom.
“Nek ti je srećan put i pozdravi svoje u Kanadi”, reče dok je savijenu novčanicu gurao u džep od bijele košulje.
Na terminalu cupkam od nervoze i pjevušim “Such a lovely place, such a lovely face.”