Kino Mediteran

More je topla majka. S inicijalom “M”, oblikom
talasa i rodnice. Slikam ga enkaustikom, voskom
i peglom što u rukama postaje tihim parobrodom.
Riječi mi prilaze kao ribe površini, omamljene
svijetlom obrazinom drhturave neonske mjesečine.
I lanterni barki okupiranih tijestnom maglom.

Njišu se sve poput staniola, tek ponegdje se
uvaljaju u mazut i trave što plešu poput šeboja
u vjetru. U kukuruzno brašno kad zacvrči tiganj.
Ljubav ima stisak rakovih klješta. Dokostne boli.
I zaleti se u tebe iznenadno kao hobotnica dubina.

Kasnije je gluva tarantela, šestoosminski ples
napolitanskih žena, čiji pogledi sijeku kao škare
butina voljenih Marija, Klaudija, Silvija, Ćoćara.
Što dolaze nam sa pucketavog platna i zavode nas
noću u snovima u kojima mjesečarimo s polucijama.

Naposljetku odbjegnu u trku za Dionizom, kroz lencune,
a u ustima ostave gorki amaro, tamno mastilo sipa.
Bludimo po kamenju što žari se, poput macaklina,
bježeći u hlad taverni gdje igraju se tavle i domine.
Glasni dok opet ne padne noć i projektor ne zazuji.

Radomir D. Mitrić 12. 03. 2024.