Dobar dio naše književnosti posvećen je ratu, posebnom ovom posljednjem o kojemu su pisali i pišu pisci koji su ga proživjeli u njegovu najgorem obliku – tako recimo Semezdin Mehmedinović piše iz Sarajeva pod opsadom i egzila, kamo je sa sobom ponio teret vlastitog iskustva, dok Josip Mlakić piše “s prve crte” portretirajući nevjerojatno živopisne likove za koje smo sigurni da su postojali, ali se istovremeno pitamo nema li ovaj autor prebujnu maštu. Mlađi autori kao što su Almin Kaplan i Lejla Kalamujić pišu o djetinjstvu u ratu, iskustvima logora, izbjeglištva, neimaštine, neprihvaćanja u novoj sredini, dok se Glorija Lujanović, koja je rođena usred rata u srednjoj Bosni, ratnim zločinima i ratom bavila najprije kao novinarka, a potom u poeziji i prozi. Tema rata je velika i univerzalna poput ljubavi i smrti i stoga se ne mogu načuditi onima koji mi kao autorici koja piše o ratu postavljaju pitanje jesmo li “prevazišli” tu temu i je li vrijeme da se pisci okrenu nekim drugačijim, možda veselijim temama. Na to ostajem zapanjena i ne znam otkud da počnem s odgovorom jer tu treba krenuti ispočetka i objasniti da se književnost najmanje bavi srećom, usredotočena je na pojedinačne, vrlo često dramatične sudbine pojedinca pogođenog velikim povijesnim događajima, te da nastaje iz potrebe da se ispripovijeda i sačuva priča. Piscima je, dakako, sve dopušteno, pišu o čemu žele, ali je sigurno da ne postoji nacija koja u književnosti ignorira vlastitu prošlost. Zamišljam situaciju u kojoj netko najvećoj suvremenoj književnici, Herti Müller, postavlja pitanje je li dovoljno pisala o životu pod diktaturom Ceauşescua i hoće li se sljedećom knjigom posvetiti nečemu drugom. Tog nekog bismo ismijali jer spomenuta autorica piše uvijek istu knjigu, na način koji je jedinstven u svjetskoj književnosti, i koliko god knjiga napisala, neće nam biti dovoljno.
Pisati o ratu danas kad se vodi nekoliko najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva važno je i potrebno, stoga sam s osobitim zanimanjem pročitala novu knjigu Miljenka Jergovića koja nosi riskantno jednostavan, možda za čitatelje neprimamljiv naslov “Rat” (Fraktura, 2024.).
Jergović se nakon tri zbirke poezije – “Opservatorij Varšava” (1988.), “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski?” (1992.) i “Himmel Commando” (1992.) – predstavio prvom knjigom ratne proze “Sarajevski Marlboro” (1994.), kojom se već u dvadesetima pozicionirao u sam vrh naše književnosti. O ratu je pisao i u drugim knjigama, među kojima se izdvaja zbirka priča “Trojica za Kartal” (2022.), za koju je dobio nagradu “Fric” iste godine i koja je svojevrsni nastavak “Sarajevskog Marlbora”. Novom zbirkom se udaljava od poetike spomenutih priča te nam donosi više od stotinu vrlo kratkih tekstova koje bismo već nakon nekoliko prvih rečenica mogli okarakterizirati kao moderne bajke, alegorijske tekstove koji pružaju niz interpretacija i tumačenja. Na pamet su mi pale dvije reference dok sam čitala knjigu.
Prva je knjiga bajki za odrasle ruske književnice Ljudmile Petruševske “Bila jednom jedna žena koja je želela da ubije dete iz komšiluka” (Čarobna knjiga, 2022.), koje čitamo u kontekstu života u Sovjetskom Savezu. Petruševska, kao i u drugim bajkama i pričama (npr. “Crni kaput”), zalazi duboko na teritorij fantazije, horora i grotesknoga, gdje se čitatelj nađe u svijetu naoko dalekom od stvarnosti, u noćnoj mori iz koje nikako da se probudi, a ako se to i dogodi, pljusne o stvarnost kao o beton i shvaća da je ona od sna još i gora. Jergović je nešto blaži u tom smislu, elementi horora čitatelja ne vode u fantastični svijet, nego ga drže u stvarnom i svakodnevnom, što je ako mene pitate i strašnije. Njegov horor je sasvim moguć i poznat, a njegova okosnica je rat u svim oblicima.
Druga je militarizirani, apokaliptični svijet koji nam u tekstovima pjesama pa i video spotovima predstavlja ruska grupa IC3PEAK, koju čine mlada genijalka Anastasja Kreslina i Nikolaj Kostilev. Kreslina je i autorica tekstova u kojima se referira na suvremenu Rusiju, feminizam, usmenu tradiciju i folklor koje zbog sličnosti s našom kulturom lako prepoznajemo kao svoje. I svijet nekih Jergovićevih bajki je takav, u potpunom kaosu nečega što je ogromno pratimo isječak iz života pojedinca koji nema kontrolu nad vlastitim životom, ne bira kojim će putem krenuti, nego biva uhvaćen u vrtlog koji će ga ispljunuti tko zna gdje.
Likovi o kojima Jergović piše ne mogu se vezati za određenu naciju, zemlju i jezik, oni nemaju ime, nego su određeni poslovima kojima se bave te funkcijom koju imaju na ovom svijetu, tako se bajke zovu primjerice: Urar, Zidar, Staklar, Zvonar, Biciklist, Koreografkinja, Švelja, Pralja, Fotograf, Mornar, Nosač kostiju itd. Njihovoj se karakterizaciji ne posvećuje pozornost, ne znamo ništa o njihovim motivima i unutarnjim svjetovima jer je u fokusu fabula, događaj iz kojeg će čitatelj prema vlastitim iskustvima iščitati širu sliku svijeta. Uostalom, likovi su toliko sitni naspram događaja koji su ih pogodili da je jasno da njihovi postupci ne bi promijenili ništa.
Niz je bajki iz zbirke koje se izdvajaju umješnošću, poetičnošću i izuzetnošću pjesničkih slika, ali izdvojit ću samo dvije koje nose naslove “Bogorodica” i “Pralja”. Prva pripovijeda o mladoj udovici koja zatrudni: “Mlada je, kao peruška luka tankovijasta balerina, zanijela sa svojom žalošću” i koju ne primaju u bolnicu da se porodi, nego je portir pušta u kotlovnicu bolnice, gdje pored mačke koja doji mačiće rađa zemljanu figuru s licem “nasmijanog i dobro raspoloženog, nekoga tuđeg boga, koji je pomalo sličio njezinu mrtvom čovjeku”. Druga pak pripovijeda o ženi koja pere uniforme mrtvih vojnika: “U mrtvačnici svlače uniforme s poginulih vojnika. Najprije im izuvaju čizme, skidaju hlače i bluze, dugme po dugme otkopčavaju im pažljivo košulje, pa onda i njih skidaju preko njihovih mrtvih i već ukočenih ruku, onako kako bi nekad skidale benkice s nedavno rođene dojenčadi, koja bi ih onda hvatala čvrsto za kažiprst. U tom stisku je smrt, buduća tuđa”. Žena ih pere pa suši, a odjeća se skuplja i smanjuje: “Trebaju nam vojnici sve sitniji i manji. To je razlog zbog kojeg ćemo uskoro novačiti djecu”.
Jergović u ovoj, kao i u drugim knjigama. piše “lako”, naracija teče prirodno kao da je ispisana odjednom, bez tereta premišljanja i korekcija, kao da su priče samo čekale da se izgovore i zapišu.
Ovdje takva jednostavnost naracije plaši jer upozorava na mogućnost da se sami, možda već sutra, nađemo u jednoj od ovih priča. Ovi će se univerzalni tekstovi u prijevodima čitati na posve jednaki način kao originalni jer im nije potreban kontekst za razumijevanje, oni govore o svim stanovnicima svijeta koji su na ovaj ili onaj način iskusili rat. Njihova donekle anegdotalna priroda podrazumijeva i poantu kojom završavaju, kao posljednji stih pjesme. A onaj koji bi mogao zatvoriti ovu knjigu je: “Što god da se dogodi, nebu je svejedno”.
Što god da se dogodi, nebu je svejedno
Dobar dio naše književnosti posvećen je ratu, posebnom ovom posljednjem o kojemu su pisali i pišu pisci koji su ga proživjeli u njegovu najgorem obliku – tako recimo Semezdin Mehmedinović piše iz Sarajeva pod opsadom i egzila, kamo je sa sobom ponio teret vlastitog iskustva, dok Josip Mlakić piše “s prve crte” portretirajući nevjerojatno živopisne likove za koje smo sigurni da su postojali, ali se istovremeno pitamo nema li ovaj autor prebujnu maštu. Mlađi autori kao što su Almin Kaplan i Lejla Kalamujić pišu o djetinjstvu u ratu, iskustvima logora, izbjeglištva, neimaštine, neprihvaćanja u novoj sredini, dok se Glorija Lujanović, koja je rođena usred rata u srednjoj Bosni, ratnim zločinima i ratom bavila najprije kao novinarka, a potom u poeziji i prozi. Tema rata je velika i univerzalna poput ljubavi i smrti i stoga se ne mogu načuditi onima koji mi kao autorici koja piše o ratu postavljaju pitanje jesmo li “prevazišli” tu temu i je li vrijeme da se pisci okrenu nekim drugačijim, možda veselijim temama. Na to ostajem zapanjena i ne znam otkud da počnem s odgovorom jer tu treba krenuti ispočetka i objasniti da se književnost najmanje bavi srećom, usredotočena je na pojedinačne, vrlo često dramatične sudbine pojedinca pogođenog velikim povijesnim događajima, te da nastaje iz potrebe da se ispripovijeda i sačuva priča. Piscima je, dakako, sve dopušteno, pišu o čemu žele, ali je sigurno da ne postoji nacija koja u književnosti ignorira vlastitu prošlost. Zamišljam situaciju u kojoj netko najvećoj suvremenoj književnici, Herti Müller, postavlja pitanje je li dovoljno pisala o životu pod diktaturom Ceauşescua i hoće li se sljedećom knjigom posvetiti nečemu drugom. Tog nekog bismo ismijali jer spomenuta autorica piše uvijek istu knjigu, na način koji je jedinstven u svjetskoj književnosti, i koliko god knjiga napisala, neće nam biti dovoljno.
Pisati o ratu danas kad se vodi nekoliko najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva važno je i potrebno, stoga sam s osobitim zanimanjem pročitala novu knjigu Miljenka Jergovića koja nosi riskantno jednostavan, možda za čitatelje neprimamljiv naslov “Rat” (Fraktura, 2024.).
Jergović se nakon tri zbirke poezije – “Opservatorij Varšava” (1988.), “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski?” (1992.) i “Himmel Commando” (1992.) – predstavio prvom knjigom ratne proze “Sarajevski Marlboro” (1994.), kojom se već u dvadesetima pozicionirao u sam vrh naše književnosti. O ratu je pisao i u drugim knjigama, među kojima se izdvaja zbirka priča “Trojica za Kartal” (2022.), za koju je dobio nagradu “Fric” iste godine i koja je svojevrsni nastavak “Sarajevskog Marlbora”. Novom zbirkom se udaljava od poetike spomenutih priča te nam donosi više od stotinu vrlo kratkih tekstova koje bismo već nakon nekoliko prvih rečenica mogli okarakterizirati kao moderne bajke, alegorijske tekstove koji pružaju niz interpretacija i tumačenja. Na pamet su mi pale dvije reference dok sam čitala knjigu.
Prva je knjiga bajki za odrasle ruske književnice Ljudmile Petruševske “Bila jednom jedna žena koja je želela da ubije dete iz komšiluka” (Čarobna knjiga, 2022.), koje čitamo u kontekstu života u Sovjetskom Savezu. Petruševska, kao i u drugim bajkama i pričama (npr. “Crni kaput”), zalazi duboko na teritorij fantazije, horora i grotesknoga, gdje se čitatelj nađe u svijetu naoko dalekom od stvarnosti, u noćnoj mori iz koje nikako da se probudi, a ako se to i dogodi, pljusne o stvarnost kao o beton i shvaća da je ona od sna još i gora. Jergović je nešto blaži u tom smislu, elementi horora čitatelja ne vode u fantastični svijet, nego ga drže u stvarnom i svakodnevnom, što je ako mene pitate i strašnije. Njegov horor je sasvim moguć i poznat, a njegova okosnica je rat u svim oblicima.
Druga je militarizirani, apokaliptični svijet koji nam u tekstovima pjesama pa i video spotovima predstavlja ruska grupa IC3PEAK, koju čine mlada genijalka Anastasja Kreslina i Nikolaj Kostilev. Kreslina je i autorica tekstova u kojima se referira na suvremenu Rusiju, feminizam, usmenu tradiciju i folklor koje zbog sličnosti s našom kulturom lako prepoznajemo kao svoje. I svijet nekih Jergovićevih bajki je takav, u potpunom kaosu nečega što je ogromno pratimo isječak iz života pojedinca koji nema kontrolu nad vlastitim životom, ne bira kojim će putem krenuti, nego biva uhvaćen u vrtlog koji će ga ispljunuti tko zna gdje.
Likovi o kojima Jergović piše ne mogu se vezati za određenu naciju, zemlju i jezik, oni nemaju ime, nego su određeni poslovima kojima se bave te funkcijom koju imaju na ovom svijetu, tako se bajke zovu primjerice: Urar, Zidar, Staklar, Zvonar, Biciklist, Koreografkinja, Švelja, Pralja, Fotograf, Mornar, Nosač kostiju itd. Njihovoj se karakterizaciji ne posvećuje pozornost, ne znamo ništa o njihovim motivima i unutarnjim svjetovima jer je u fokusu fabula, događaj iz kojeg će čitatelj prema vlastitim iskustvima iščitati širu sliku svijeta. Uostalom, likovi su toliko sitni naspram događaja koji su ih pogodili da je jasno da njihovi postupci ne bi promijenili ništa.
Niz je bajki iz zbirke koje se izdvajaju umješnošću, poetičnošću i izuzetnošću pjesničkih slika, ali izdvojit ću samo dvije koje nose naslove “Bogorodica” i “Pralja”. Prva pripovijeda o mladoj udovici koja zatrudni: “Mlada je, kao peruška luka tankovijasta balerina, zanijela sa svojom žalošću” i koju ne primaju u bolnicu da se porodi, nego je portir pušta u kotlovnicu bolnice, gdje pored mačke koja doji mačiće rađa zemljanu figuru s licem “nasmijanog i dobro raspoloženog, nekoga tuđeg boga, koji je pomalo sličio njezinu mrtvom čovjeku”. Druga pak pripovijeda o ženi koja pere uniforme mrtvih vojnika: “U mrtvačnici svlače uniforme s poginulih vojnika. Najprije im izuvaju čizme, skidaju hlače i bluze, dugme po dugme otkopčavaju im pažljivo košulje, pa onda i njih skidaju preko njihovih mrtvih i već ukočenih ruku, onako kako bi nekad skidale benkice s nedavno rođene dojenčadi, koja bi ih onda hvatala čvrsto za kažiprst. U tom stisku je smrt, buduća tuđa”. Žena ih pere pa suši, a odjeća se skuplja i smanjuje: “Trebaju nam vojnici sve sitniji i manji. To je razlog zbog kojeg ćemo uskoro novačiti djecu”.
Jergović u ovoj, kao i u drugim knjigama. piše “lako”, naracija teče prirodno kao da je ispisana odjednom, bez tereta premišljanja i korekcija, kao da su priče samo čekale da se izgovore i zapišu.
Ovdje takva jednostavnost naracije plaši jer upozorava na mogućnost da se sami, možda već sutra, nađemo u jednoj od ovih priča. Ovi će se univerzalni tekstovi u prijevodima čitati na posve jednaki način kao originalni jer im nije potreban kontekst za razumijevanje, oni govore o svim stanovnicima svijeta koji su na ovaj ili onaj način iskusili rat. Njihova donekle anegdotalna priroda podrazumijeva i poantu kojom završavaju, kao posljednji stih pjesme. A onaj koji bi mogao zatvoriti ovu knjigu je: “Što god da se dogodi, nebu je svejedno”.
Best Book, veljača 2024.