Prvo je bio Tošo Dabac. Svoju fotografiju on je dovršavao u laboratoriju, gdje je određivao i njezin konačni izrez, ili kadar. Stvar se promijenila s Poletovom školom fotografije. Njeni su protagonisti, Ivan Posavec najustrajniji i najvažniji među njima, u laboratoriju ostavljali crni rub filma, kao dokaz da nije bilo naknadnog rekadriranja. Dok je Dabac smatrao da je fotografija ono što se na kraju vidi, ili što se na kraju odredi da se vidjelo, Posavec i drugovi određuju da je fotografija ono što se vidi kroz objektiv. Postoji bitan razlog za ovu promjenu: u to prvo vrijeme sredstva i alati kojima se interveniralo na samoj slici bila su ograničena, kozmetička, i nisu lagala o fotografiji. Onda su se stvari počele mijenjati, tehnika je napredovala. Napredovali su ne samo načini i tehnike krivotvorenja, nego i razlozi za to. Crni rub povratak je u istinitost slike, njezinu vjerodostojnost. Prihvatili su ga brojni fotografi onoga doba koji nisu imali veze s Poletom. A Poletova škola fotografije ostat će stilski i poetički daleko najutjecajnija u hrvatskome i ex- jugoslavenskom novinstvu i izdavaštvu sve kraja ere analognih kamera.
Digitalna kamera najprije se prihvaća kao sprava kojom se imitira snimanje na film. A onda se, barem u Zagrebu, mijenjaju stvari s radovima Vjekoslava Skledara u Jutarnjem listu i na portalu Telegram. Slika postaje artificijelna, scenična, često kao da su je slikali majstori flamanskog slikarstva, te se zahvaljujući moćima digitalnih kamera i prijenosnih reflektora fotografiji vraća nešto od kvalitete i atmosfera ulja na platnu. Dominantno crno-bijela novinska i knjiška fotografija iz prethodne dvije epohe postaje bogati, tamni kolor…
Glavnim protagonistima u sve tri epohe svojstveno je to da su njihove namjenske fotografije imale visoku zanatsku i umjetničku vrijednost. U Dabčevom i Posavčevom slučaju su, pored svega drugog, svjedočile o malim i velikim povijestima, o stanju i raspoloženjima vremena u kojima su snimljene.
Knjiga “Makadam: Lica koja znam, imena koja sam zaboravio” (Gradska galerija Striegl, Sisak 2023.) je, kao i Posavčeva knjiga “Fotografije”, objavljena 2008. u izdanju EPH, svojevrsni žanrovski bastard autorske monografije i tematske pripovijesti. U kulturi koja naročito ne drži do svojih, uostalom toliko malobrojnih velikana, koje je upravo zbog njihove malobrojnosti možda i lako zanemariti, fotografske knjige danas su tako malobrojne da ih njihovi autori obično dožive kao vlastite nadgrobnike. I onda je svaka takva knjiga obično spoj tematske pripovijesti i životne monografije.
Ivan Posavec, rodom iz Dužice u Turopolju, studirao je veterinu. To je jak detalj u njegovoj biografiji, koji sve češće spominje što je stariji. Iz zavičajne i socijalne perspektive bilo je i logično, i prema životu odgovorno da postane veterinar. I onda je, već kao apsolvent, odustao, pa upisao i završio filmsko snimanje na Akademiji za kazalište film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je u Beogradu magistrirao fotografiju. Otpočetka je, još kao sveti diletant, fotografirao ljude. U knjizi nekoliko je fotografija iz tog vremena. Čudesno upečatljiv portret “Igor” iz 1971, i fotografija na kojoj su autorovi majka i otac, s dječakom Vladom, iz 1972. Dječak čuči, dijelom zaklonjen, čuči i otac i gleda u ono što majka radi. Ona ruje nekom spravom, koja izgleda kao automobilska kurbla, po oranici. Bit će da nešto sadi. Fotografija na prvi pogled djeluje neuredno, ali njezin red i sklad nije u kompoziciji, nego u trenutku usredsređenosti, koncentracije odrasloga i dječaka na ono što žena radi. Sva je slika u zagledanosti to troje ljudi, i tako promatrač fotografije počinje gledati u to u što i oni gledaju. Kompozicija slike nije u formi, nego je u suštini i u sadržaju, u onom na što je usmjeren pogled promatrača.
Te dvije fotografije mladog i uspješnog studenta veterine spadaju u obiteljski fotoalbum: Igor je, i sam budući fotograf, Posavčev bratić Igor Kelčec. Da se povinovao socijalnim normama sredine iz koje je potekao, Posavec bi postao doktor veterine, koji bi se u slobodno vrijeme bavio fotografijom. Govorilo bi se i pisalo o njegovom radu i talentu, možda bi bio jednako slavljen i hvaljen, ili bi možda čak bio uvaženiji kao fotograf da je postao veterinar. Samo što bi njegov opus drukčije izgledao, jer ne bi potekao kroz novine i novinarstvo. Fotografija je ona umjetnost koja, kao i književnost, biva nužno uvjetovana socijalnim kontekstima samog umjetnika, njegovim malim povijestima i njihovim suodnosom s velikom poviješću. Fotografija je samo ono što nastaje kad podigneš kameru. Ako nisi podigao kameru, ničega nema. Ako si je bezveze podizao, opet možda ničega nema. (Tri posljednje rečenice kratka su rekonstrukcija onog što mi je Posavec jednom govorio, i onda, vjerojatno, zaboravio. Ja nisam.
“Makadam” je knjiga portreta, knjiga parova. Par čine dvije slike koje, kako otvorimo knjigu, gledaju licem u lice: Relja Bašić iz 1984. i mladi anđeloliki Max Emanuel Cenčić iz 1985, Ivo Sanader iz 2000. i Dragica Martinis iz 2002, Olga Hebrang iz 1983. i Dušan Džamonja iz 2007, i mnoštvo anonimnih i bezimenih ljudi, “imena koja sam zaboravio”, u međusobnim parovima, ili u paru s nekim čija se imena pamte, jer su pribilježena u nekim novinama. Među svima njima po knjizi je pažljivo raspoređena i Posavčeva obitelj, njegova djeca i bližnji iz različitih životnih i povijesnih doba. Ali, kao i u one dvije prvospomenute fotografije, premda striktno govoreći pripadaju socijalnom žanru obiteljskog fotoalbuma, te slike ne razlikuju se od slika slavnih i poznatih. Ivan Posavec nije slikar “ljudi s ulice”, on ne vreba na slučajne portrete, kao što je to često činio Tošo Dabac, čak i kada je slikao slavne. Posavec ne fotografira ljude koji poziraju, kao što to čini Skledar, on im, uglavnom, ne dopušta da ostanu dezangažirani i u se skriveni. On uvijek pokušava komunicirati, ili pokušava fotografirati ljude koji komuniciraju. Bilježi njihove geste, hvata skrivena raspoloženja, tajne naravi, tikove i kretnje po kojima ih pamtimo. Posavec je, više nego ijedan naš fotograf, više nego ijedan fotograf u hrvatskoj portretističkoj povijesti, autor prototipova ili arhetipova pojedinih svojih modela. Da je slučajno radio na Zapadu, u New Yorku u vrijeme Andyja Warhola, Nico i Velvet Underground, Ivan Posavec stvorio bi njihove likove i figure onako kao što je, recimo, stvorio Džonija Štulića. Ostavlja nam dojam da ljude slika onako kako bi oni zapravo trebali izgledati. Ili kako izgledaju u trenucima kada nisu inhibirani sviješću o svojoj suvišnosti. U životu, oni su možda nešto drugo. Ali na slici, oni su onakvi kakvim ih je fotografirao Posavec.
Jedan od najimpresivnijih parova u knjizi su Nives Kavurić Kurtović iz 2003. i Petar Krelja iz 2002. Ona sjedi, prekrižila je ruke, pogled blagosti. On stoji, malo preispravljen, kao da bi da vidi nešto što je iza, ruka mu je negdje između dva pokreta, i gleda pogledom iste one blagosti. Netko tko ne bi znao tko su to dvoje ljudi, tko o njima baš ništa ne bi znao, pomislio bi da se poznaju, da pripadaju istoj zajednici, možda su rođaci, čak brat i sestra. Zapravo bismo mogli pozavidjeti nekome tko bi ovu knjigu pregledavao iz neke toliko udaljene sociokulturne perspektive da o portretiranima ne zna ništa. Jedan par su Josip Manolić iz 2000. i Sibila Petlevski iz 2001. Ona je izražajna u pogledu, zelenooka poput crne kućne mačke, samosvjesna i sigurna u svoju pojavu. Manolić, pak, pokušava se smiješiti, i taj pokušaj začudno je neuspješan. Najednom sliči na Franju Tuđmana.
U knjizi se i sam kao model nalazim,u paru sa 44. i 45. stranice. Na lijevoj je stranici prizor sa sleta na Dan Mladosti 1983. Gigantska bijela figura Josipa Broza Tita, načinjena, valjda, od nekakvog kartona, figura Duha svetog i profanog, nadvijenog nad nama, ispred kojega stražare gardisti u svečanim uniformama. Strašna fotografija, ali njezin motiv trajno je upisan u ono čega se sjećamo, kao i u ono što mislimo i što osjećamo. Riječ je o portretu, koji nije portret nego je znak, i o čovjeku koji nije čovjek, nego je svjetovno božanstvo. Ivan Posavec, obziran kakav već jest, upitao je smije li moju fotografiju spariti s Titom. Naravno da možeš, rekao sam. Bit će mi čast! Na slici s desne stranice snimljen sam u trenutku skoka s golemog hrastova trupca. Raširenih ruku, podignutih malo iznad ramena, nogu blago savijenih u koljenima, crna figura na maglenoj pozadini, u šumi, među stablima ispred kojih se nazire neka sablasna nadiruća bjelina, široko nasmijan, dok lebdim tako u zraku, izgledam – neka se netko ne uvrijedi – kao ikonografska prikaza Isusa Krista na nevidljivom križu. Na ove dvije stranice su, dakle, dva znaka, dvije ikone. Jedan znak je formalno gledajući svjetovni, drugi znak je sveti. Jedan je od kartona, drugog je (slučajno) odigrao živ čovjek. Obje slike imaju u sebi element jeze. Posve paradoksalno, prva je fotografija beznadna u jezi, a druga je slika nade.
Knjiga “Makadam: Lica koja znam, imena koja sam zaboravio” jedan je od onih artefakata (ili umjetničkih djela) koje bi svakako vrijedilo posjedovati. I to za male novce, košta samo 30 eura. Prateće tekstove napisali su Alma Trauber, Željko Marcijuš, Sandra Križić Roban. Knjiga je to za duga gledanja. Odnosi između parova u knjizi iščitavaju se iz imaginacije promatrača. On je u ovom slučaju čitač slika, u punom smislu riječi. Vrijedan, uzbudljiv doživljaj introspekcije. I ulaska u sliku.
Tošo Dabac je, za razliku od Posavca, stvarao isključivo namjenske fotografske knjige. Neke za prodaju, a neke u interne svrhe, prilikom prikupljanja materijala za razgraničenje među državama. Fotografije Toše Dabca trebale su potvrditi identitet jedne zemlje. Bio je to ozbiljan posao, koji se, međutim, nije previše razlikovao od onoga što radi Posavec, kada potvrđuje identitete ljudi. Treći, najmlađi od njih trojice, Vjekoslav Skledar, nema još nijednu svoju knjigu. I nju bi vrijedilo zamišljati…
U paru sa 30. i 31. stranice su onaj isti dječak Vlado, samo tri godine stariji, i Beograđanka Dragana Ilić, snimljena 1988. Zagledana u objektiv, blago nepovjerljiva pogleda, grli prazna njedra.Vlado pri srcu, u ruci drži pticu, i gleda je. Život je ta ptica.
Ivan Posavec: Fotografija je samo ono što nastaje kad podigneš kameru
Prvo je bio Tošo Dabac. Svoju fotografiju on je dovršavao u laboratoriju, gdje je određivao i njezin konačni izrez, ili kadar. Stvar se promijenila s Poletovom školom fotografije. Njeni su protagonisti, Ivan Posavec najustrajniji i najvažniji među njima, u laboratoriju ostavljali crni rub filma, kao dokaz da nije bilo naknadnog rekadriranja. Dok je Dabac smatrao da je fotografija ono što se na kraju vidi, ili što se na kraju odredi da se vidjelo, Posavec i drugovi određuju da je fotografija ono što se vidi kroz objektiv. Postoji bitan razlog za ovu promjenu: u to prvo vrijeme sredstva i alati kojima se interveniralo na samoj slici bila su ograničena, kozmetička, i nisu lagala o fotografiji. Onda su se stvari počele mijenjati, tehnika je napredovala. Napredovali su ne samo načini i tehnike krivotvorenja, nego i razlozi za to. Crni rub povratak je u istinitost slike, njezinu vjerodostojnost. Prihvatili su ga brojni fotografi onoga doba koji nisu imali veze s Poletom. A Poletova škola fotografije ostat će stilski i poetički daleko najutjecajnija u hrvatskome i ex- jugoslavenskom novinstvu i izdavaštvu sve kraja ere analognih kamera.
Digitalna kamera najprije se prihvaća kao sprava kojom se imitira snimanje na film. A onda se, barem u Zagrebu, mijenjaju stvari s radovima Vjekoslava Skledara u Jutarnjem listu i na portalu Telegram. Slika postaje artificijelna, scenična, često kao da su je slikali majstori flamanskog slikarstva, te se zahvaljujući moćima digitalnih kamera i prijenosnih reflektora fotografiji vraća nešto od kvalitete i atmosfera ulja na platnu. Dominantno crno-bijela novinska i knjiška fotografija iz prethodne dvije epohe postaje bogati, tamni kolor…
Glavnim protagonistima u sve tri epohe svojstveno je to da su njihove namjenske fotografije imale visoku zanatsku i umjetničku vrijednost. U Dabčevom i Posavčevom slučaju su, pored svega drugog, svjedočile o malim i velikim povijestima, o stanju i raspoloženjima vremena u kojima su snimljene.
Knjiga “Makadam: Lica koja znam, imena koja sam zaboravio” (Gradska galerija Striegl, Sisak 2023.) je, kao i Posavčeva knjiga “Fotografije”, objavljena 2008. u izdanju EPH, svojevrsni žanrovski bastard autorske monografije i tematske pripovijesti. U kulturi koja naročito ne drži do svojih, uostalom toliko malobrojnih velikana, koje je upravo zbog njihove malobrojnosti možda i lako zanemariti, fotografske knjige danas su tako malobrojne da ih njihovi autori obično dožive kao vlastite nadgrobnike. I onda je svaka takva knjiga obično spoj tematske pripovijesti i životne monografije.
Ivan Posavec, rodom iz Dužice u Turopolju, studirao je veterinu. To je jak detalj u njegovoj biografiji, koji sve češće spominje što je stariji. Iz zavičajne i socijalne perspektive bilo je i logično, i prema životu odgovorno da postane veterinar. I onda je, već kao apsolvent, odustao, pa upisao i završio filmsko snimanje na Akademiji za kazalište film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je u Beogradu magistrirao fotografiju. Otpočetka je, još kao sveti diletant, fotografirao ljude. U knjizi nekoliko je fotografija iz tog vremena. Čudesno upečatljiv portret “Igor” iz 1971, i fotografija na kojoj su autorovi majka i otac, s dječakom Vladom, iz 1972. Dječak čuči, dijelom zaklonjen, čuči i otac i gleda u ono što majka radi. Ona ruje nekom spravom, koja izgleda kao automobilska kurbla, po oranici. Bit će da nešto sadi. Fotografija na prvi pogled djeluje neuredno, ali njezin red i sklad nije u kompoziciji, nego u trenutku usredsređenosti, koncentracije odrasloga i dječaka na ono što žena radi. Sva je slika u zagledanosti to troje ljudi, i tako promatrač fotografije počinje gledati u to u što i oni gledaju. Kompozicija slike nije u formi, nego je u suštini i u sadržaju, u onom na što je usmjeren pogled promatrača.
Te dvije fotografije mladog i uspješnog studenta veterine spadaju u obiteljski fotoalbum: Igor je, i sam budući fotograf, Posavčev bratić Igor Kelčec. Da se povinovao socijalnim normama sredine iz koje je potekao, Posavec bi postao doktor veterine, koji bi se u slobodno vrijeme bavio fotografijom. Govorilo bi se i pisalo o njegovom radu i talentu, možda bi bio jednako slavljen i hvaljen, ili bi možda čak bio uvaženiji kao fotograf da je postao veterinar. Samo što bi njegov opus drukčije izgledao, jer ne bi potekao kroz novine i novinarstvo. Fotografija je ona umjetnost koja, kao i književnost, biva nužno uvjetovana socijalnim kontekstima samog umjetnika, njegovim malim povijestima i njihovim suodnosom s velikom poviješću. Fotografija je samo ono što nastaje kad podigneš kameru. Ako nisi podigao kameru, ničega nema. Ako si je bezveze podizao, opet možda ničega nema. (Tri posljednje rečenice kratka su rekonstrukcija onog što mi je Posavec jednom govorio, i onda, vjerojatno, zaboravio. Ja nisam.
“Makadam” je knjiga portreta, knjiga parova. Par čine dvije slike koje, kako otvorimo knjigu, gledaju licem u lice: Relja Bašić iz 1984. i mladi anđeloliki Max Emanuel Cenčić iz 1985, Ivo Sanader iz 2000. i Dragica Martinis iz 2002, Olga Hebrang iz 1983. i Dušan Džamonja iz 2007, i mnoštvo anonimnih i bezimenih ljudi, “imena koja sam zaboravio”, u međusobnim parovima, ili u paru s nekim čija se imena pamte, jer su pribilježena u nekim novinama. Među svima njima po knjizi je pažljivo raspoređena i Posavčeva obitelj, njegova djeca i bližnji iz različitih životnih i povijesnih doba. Ali, kao i u one dvije prvospomenute fotografije, premda striktno govoreći pripadaju socijalnom žanru obiteljskog fotoalbuma, te slike ne razlikuju se od slika slavnih i poznatih. Ivan Posavec nije slikar “ljudi s ulice”, on ne vreba na slučajne portrete, kao što je to često činio Tošo Dabac, čak i kada je slikao slavne. Posavec ne fotografira ljude koji poziraju, kao što to čini Skledar, on im, uglavnom, ne dopušta da ostanu dezangažirani i u se skriveni. On uvijek pokušava komunicirati, ili pokušava fotografirati ljude koji komuniciraju. Bilježi njihove geste, hvata skrivena raspoloženja, tajne naravi, tikove i kretnje po kojima ih pamtimo. Posavec je, više nego ijedan naš fotograf, više nego ijedan fotograf u hrvatskoj portretističkoj povijesti, autor prototipova ili arhetipova pojedinih svojih modela. Da je slučajno radio na Zapadu, u New Yorku u vrijeme Andyja Warhola, Nico i Velvet Underground, Ivan Posavec stvorio bi njihove likove i figure onako kao što je, recimo, stvorio Džonija Štulića. Ostavlja nam dojam da ljude slika onako kako bi oni zapravo trebali izgledati. Ili kako izgledaju u trenucima kada nisu inhibirani sviješću o svojoj suvišnosti. U životu, oni su možda nešto drugo. Ali na slici, oni su onakvi kakvim ih je fotografirao Posavec.
Jedan od najimpresivnijih parova u knjizi su Nives Kavurić Kurtović iz 2003. i Petar Krelja iz 2002. Ona sjedi, prekrižila je ruke, pogled blagosti. On stoji, malo preispravljen, kao da bi da vidi nešto što je iza, ruka mu je negdje između dva pokreta, i gleda pogledom iste one blagosti. Netko tko ne bi znao tko su to dvoje ljudi, tko o njima baš ništa ne bi znao, pomislio bi da se poznaju, da pripadaju istoj zajednici, možda su rođaci, čak brat i sestra. Zapravo bismo mogli pozavidjeti nekome tko bi ovu knjigu pregledavao iz neke toliko udaljene sociokulturne perspektive da o portretiranima ne zna ništa. Jedan par su Josip Manolić iz 2000. i Sibila Petlevski iz 2001. Ona je izražajna u pogledu, zelenooka poput crne kućne mačke, samosvjesna i sigurna u svoju pojavu. Manolić, pak, pokušava se smiješiti, i taj pokušaj začudno je neuspješan. Najednom sliči na Franju Tuđmana.
U knjizi se i sam kao model nalazim, u paru sa 44. i 45. stranice. Na lijevoj je stranici prizor sa sleta na Dan Mladosti 1983. Gigantska bijela figura Josipa Broza Tita, načinjena, valjda, od nekakvog kartona, figura Duha svetog i profanog, nadvijenog nad nama, ispred kojega stražare gardisti u svečanim uniformama. Strašna fotografija, ali njezin motiv trajno je upisan u ono čega se sjećamo, kao i u ono što mislimo i što osjećamo. Riječ je o portretu, koji nije portret nego je znak, i o čovjeku koji nije čovjek, nego je svjetovno božanstvo. Ivan Posavec, obziran kakav već jest, upitao je smije li moju fotografiju spariti s Titom. Naravno da možeš, rekao sam. Bit će mi čast! Na slici s desne stranice snimljen sam u trenutku skoka s golemog hrastova trupca. Raširenih ruku, podignutih malo iznad ramena, nogu blago savijenih u koljenima, crna figura na maglenoj pozadini, u šumi, među stablima ispred kojih se nazire neka sablasna nadiruća bjelina, široko nasmijan, dok lebdim tako u zraku, izgledam – neka se netko ne uvrijedi – kao ikonografska prikaza Isusa Krista na nevidljivom križu. Na ove dvije stranice su, dakle, dva znaka, dvije ikone. Jedan znak je formalno gledajući svjetovni, drugi znak je sveti. Jedan je od kartona, drugog je (slučajno) odigrao živ čovjek. Obje slike imaju u sebi element jeze. Posve paradoksalno, prva je fotografija beznadna u jezi, a druga je slika nade.
Knjiga “Makadam: Lica koja znam, imena koja sam zaboravio” jedan je od onih artefakata (ili umjetničkih djela) koje bi svakako vrijedilo posjedovati. I to za male novce, košta samo 30 eura. Prateće tekstove napisali su Alma Trauber, Željko Marcijuš, Sandra Križić Roban. Knjiga je to za duga gledanja. Odnosi između parova u knjizi iščitavaju se iz imaginacije promatrača. On je u ovom slučaju čitač slika, u punom smislu riječi. Vrijedan, uzbudljiv doživljaj introspekcije. I ulaska u sliku.
Tošo Dabac je, za razliku od Posavca, stvarao isključivo namjenske fotografske knjige. Neke za prodaju, a neke u interne svrhe, prilikom prikupljanja materijala za razgraničenje među državama. Fotografije Toše Dabca trebale su potvrditi identitet jedne zemlje. Bio je to ozbiljan posao, koji se, međutim, nije previše razlikovao od onoga što radi Posavec, kada potvrđuje identitete ljudi. Treći, najmlađi od njih trojice, Vjekoslav Skledar, nema još nijednu svoju knjigu. I nju bi vrijedilo zamišljati…
U paru sa 30. i 31. stranice su onaj isti dječak Vlado, samo tri godine stariji, i Beograđanka Dragana Ilić, snimljena 1988. Zagledana u objektiv, blago nepovjerljiva pogleda, grli prazna njedra. Vlado pri srcu, u ruci drži pticu, i gleda je. Život je ta ptica.