Nakon što je neki dan napisao pjesmu o ljubavi u jednom
dahu, jutros je cijelo prijepodne prazan i nemoćan.
Bulji u monitor čiji ekran predugo čeka njegovu riječ.
Na njegovoj bjelini nikako da je ispiše.
Ljubavna pjesma posrkala mu sve izvore nadahnuća.
Misli uspavane. Sva leksika potrošena. Jezik mrtav.
Budi se, iznenada. Ispisuje riječi samo kao naslove
onoga o čemu bi narednih dana želio pisati:
Sloboda, Istina, Prijateljstvo, Sebičnost, Zavist,
Sramota, Nepravda, Mržnja, Stid, Ubojstvo,
Optužba, Ismijavanje, Laž, Kazna.
Ne bi o Slobodi ni riječi da je ima. Ne bi ni o Istini
da zna što je. Ne bi ni o Prijateljstvu da nije tako usamljen.
Ne bi ni o Sebičnosti da ima prijatelje kao nekad.
Zavist ne bi niti spomenuo da ne zavidi onima
koje prijatelji nisu izdali i napustili. Ni o Sramoti ne bi
da ne vjeruje da je upravo on krivac što je Samoću
izabrao kao svoj spas. Nepravdu je tako načinio sam sebi.
Mržnji je tako otvorio vrata i prema onima koji za to
nisu krivi.
Stid ga. Ubio se na vrlo jeftin način.
Ismijavanje je prihvatio kao kaznu.
Optužbu i Laž kao ispriku za sve svoje greške.
Optužio je pravedne. Zaslužio je najokrutniju kaznu.
Neka, zato, u njemu ponovno umru i sve te ispisane
riječi na ekranu monitora. Neka prijestolje zauzme Stid.
Neka njegove oči i sutra nastave buljiti
u bjelinu monitora zajedno s uspavanom leksikom.
Prerani sudovi su ubojice. Vrijeme je za kaznu.
Vrijeme je za pokajanje.
Kazna
Nakon što je neki dan napisao pjesmu o ljubavi u jednom
dahu, jutros je cijelo prijepodne prazan i nemoćan.
Bulji u monitor čiji ekran predugo čeka njegovu riječ.
Na njegovoj bjelini nikako da je ispiše.
Ljubavna pjesma posrkala mu sve izvore nadahnuća.
Misli uspavane. Sva leksika potrošena. Jezik mrtav.
Budi se, iznenada. Ispisuje riječi samo kao naslove
onoga o čemu bi narednih dana želio pisati:
Sloboda, Istina, Prijateljstvo, Sebičnost, Zavist,
Sramota, Nepravda, Mržnja, Stid, Ubojstvo,
Optužba, Ismijavanje, Laž, Kazna.
Ne bi o Slobodi ni riječi da je ima. Ne bi ni o Istini
da zna što je. Ne bi ni o Prijateljstvu da nije tako usamljen.
Ne bi ni o Sebičnosti da ima prijatelje kao nekad.
Zavist ne bi niti spomenuo da ne zavidi onima
koje prijatelji nisu izdali i napustili. Ni o Sramoti ne bi
da ne vjeruje da je upravo on krivac što je Samoću
izabrao kao svoj spas. Nepravdu je tako načinio sam sebi.
Mržnji je tako otvorio vrata i prema onima koji za to
nisu krivi.
Stid ga. Ubio se na vrlo jeftin način.
Ismijavanje je prihvatio kao kaznu.
Optužbu i Laž kao ispriku za sve svoje greške.
Optužio je pravedne. Zaslužio je najokrutniju kaznu.
Neka, zato, u njemu ponovno umru i sve te ispisane
riječi na ekranu monitora. Neka prijestolje zauzme Stid.
Neka njegove oči i sutra nastave buljiti
u bjelinu monitora zajedno s uspavanom leksikom.
Prerani sudovi su ubojice. Vrijeme je za kaznu.
Vrijeme je za pokajanje.