Kijametski dan

Hame priča:

Bio, gore, u Varevu, pomagao tazbini da poplaste i podenu sijena.

I sad, neki mlađi hrmpalija vuče naviljke sa traktorom. On primakne traktor uz naviljak, zaveže ga lancem i povuče. Ja onda grabuljom pokupim onu plahtu mokra i puhljava sijena koja ostane u podini.

Sa nama je i pokrupno pašče, kratke, sijere dlake.

Kad podignem podinu, ono se zatrči, lupeta šapama po tlu, kao da nešto tuče, ili kao da nešto hoće zatrpati.

Tako, kad god podignem podinu.

– Silo – pitam onog traktordžiju – da ti ovo pašče nije zaraženo rokenrolom. Eno, samo lupa.

– Nije, a što?

– Ništa, vala, i sam se to pitam.

A onda burko ukapiram.

Kako podignemo naviljak i podinu, tako otkrijemo mišinjake, mišinja gnijezda i miševi se razbježe. Pas pokušava da ih lovi. Ali nema ono mačje šape, nije ga Bog za to stvorio.

I ja, otac me jebo mahniti, onako rad seira i maskare, ščepim čizmom jednog miša, ono pašče priše i cap – pojede ga. Ne može bti, velim sebi, de, ponovo.

Opet nagazim jednu pacovčinu, opet ga pašče pojede.

Pa vam, braćo, velim:  Dolazi kijametski dan ili nešto mnogo gore.  I neka će, vala. Vrijeme mu je…

Refik Ličina 25. 03. 2017.