Mladicu nazivaju “riba od hiljadu i jednog zabačaja”. Treba hiljadu i
jedno strpljenje, hiljadu i jedna upornost, hiljadu i jedna vještina da bi se
mladica ulovila. Sve dok se ne zakoprca u meredovu niste sigurni da ćete
imati razlog da se pohvalite drugim ribarima, ribarskom dnevniku, ili
roštilju.
„Riba od hiljadu i jednog zabačaja“ zna hiljadu i jedan način da se
oslobodi varalice. Munjevito krene ka matici i u najbržem dijelu toka kao
da se ukopa. Potom iskače mahnito vrteći glavom. Najmanja ribareva
brzopletost može ga koštati trofeja. Znaju se podvuči ispod kamena,
obmotati silk oko podvodne stijene, panja. Nepromišljeni pokret ribara i
ode hijadu i jedan san. Nemojte se opustiti i povjerovati da će ribolov
završiti trijumfalno ni kada ste je izmorili i približili obali. Tada mladica
upotrebljava zadnji trik spasenja. Naglim okretom se prevrće na leđa i
vraća u prvobitan položaj. Silk ma koje bio debljine najčešće puca. Tako
mladica u potpunosti opravdava svoj nadimak „riba od hiljadu i jednog
zabačaja“. Ja sam lovio ribe od desetak zabačaja: lipljane i pastrmke.
Ribario sam od malih nogu. Otac me je vodio sa sobom u ribolov. Mene
je više od dječijih igrališta ili studentskih plesnjaka, porodičnih i
prijateljskih druženja, radovao odlazak na rijeku koliko zbog užitka
ribarenja toliko i i zbog potrebe da budem daleko od gradskih kakofonija.
Mogu bez hrane, ne mogu bez vode. Moj sin je na internetu učestvovao u
lovu na barakude, spašavao foke od plavog kita, obarao rekorde u ulovu na
tunje … ali me na rijeci nije slijedio.
&
Krivaju mi je nahvalio komšija Salko koji ima vikendicu u Olovu.
Ni u jednoj od pohvala nije pretjerao. Krivaja nastaje spajanjem bistrih
rječica Stupčanice i Bioštice. Objedini sve njihove smaragde u sanjivu
ogrlicu što se proteže od Olova do Zavidovića. Bogata je raznovrsnom
ribom. Za svaku vrstu ribolova ima odgovarajuća vrsta ribe. Upoznao sam
njene terene uzduž i poprijeko.
Ovog proljeća posrećilo mi se pa je na moje iznenađenje srebrenkasti
leptir prevario mladuljka, mladu mladicu. Ljubnuo sam je i vratio
rijeci.Sreća pa mi nije uzvratila poljubac. I mladuljak ima zastrašujuće
zube.
Otišao sam na ženin mezar i priznao da sam poljubio ribu. Šimšir je tako
zašumio kako šumi kada nešto oprašta i izražava nadu da će na oproštenom
ostati. Nasmiješili smo se šimšir i ja jedno drugom. Prenio sam rahmetli
Sultaniji poruke sina iz Berlina. Sin je dobio plaćeniji posao, iznajmio veći
stan, poziva me da provedemo zajedno ljeto, da se upoznam sa budućom
snahom, sa ribama rijeka Špree, Havel …
Jesen je udžbenički davala do znanja da je stigla. Svježina pomiješana sa
naletima odlazeće topline. Skraćeni dana su zlatili krošnje, kukuruzišta,
livade… Kao i obično pred odlazak u ribolov, cijelu noć sam se prevrtao u
krevetu, nestrpljiv da iskočim iz cipela, uskočim u ribarske čizme i
ugrozim riblji fond.
Ali, ovog puta sam odlučio da okušam sreću i uhvatim neki kapitalni
primjerak. Mladicu! Pa toliko decenija lovim a nemam ni jedan trofej na
zidu! Imam lovački. Samo Zeca.Safeta. Reprodukciju.Nedopustivo.Tim
prije što mi je Salko poklonio spužvaste peševe, ručne izrade kojima „ni
jedna mladica neće odoljeti. „
Sjetio sam se očevog savjeta: „Kada se odlučiš koju ćeš ribu loviti i
gdje, pitaj sebe da si ta odabrana riba u kojem bi boravio dijelu rijeke.“
Upitao sam se da sam mladica, gdje bih boravio? Boravio bih u virovima
niže Careve ćuprije!
Blagodeti penzije! Mogao sam da biram kojim ću danom ići u ribolov.
Izabrao sam ponedjeljak. Tada je manje ribara. Autobusi iz Sarajeva za
Olovo polaze svaki sat, a iz Olova je lokalni saobraćaj redovan. Iz Olova
do Careve ćuprije se minibusom stiže za oko tridesetak minuta.
Nestrpljivo sam se spustio stazicom do Krivaje. Sa obale je veći dio
ogromne bukve bio zagnjuren skoro do polovine rijeke stvarajući vrtloge.
Po crnoj traci na sredini debla pretpostavljam da ju je grom prepolovio.
Počeo sam grozničavo da namještam spužvastog peša.
Na sebi sam osjetio nečiji pogled. Osvrnu sam se uokolo. Nikoga. Osjećaj
me nije napuštao. Pogledao sam prema rijeci. Ugledah je: mladica.
Izronila je iz vira. Gledala me je iz matice udaljena tri-četiri metra od obale
i pratila šta radim. Ponestajalo mi je daha.
Da li je to zaista bila riba ili igra sjetlosti i sjenke? U nevjerici, nastavio
sam da pripremam varalicu. Pretpostavio sam da se mladica zagnjurila,
nestala. Nije se ni zagnjurila niti je nestala. I dalje me je gledala ispod
oblačića pjene koji su je naizmjenično otrkivali i sakrivali.
-Poznajemo li se možda? Da ti nisi onaj mladuljak kojeg sam
svojevremeno uhvatio pa vratio? Ma učinio bi to svaki ribar da je bio na
mom mjestu … gotovo svaki.
Mladica je u nekom svom ritmu, zaronjala u maticu i izranjala. Pratila je
moje pokrete vezivanja spužvastog peša, nespretne od uzbuđenja. Bila je
krasan primjerak svoje vrste. Vretenasta, oko metar dugačka, kao srebrena
poluga, kao zamrznuta pirueta, ukrašena tajanstvenim pjegicama.
Smatram da su ribari potomci plemena koja su živjela kraj rijeka i da sam
ja njihov potomak. Preci lovaca su obitavali u šumama.
Nisam mogao odvojiti pogled od ribe. Ushićen. Zadivljen. A odluka o
trofeju? Trgnuh se.
– Da se razumijemo. Ti si riba a ja ribar. Zbunjuješ me, gledajući me tako.
Možda ti je dosadila Krivaja? Možda želiš da te povedem sa sobom.?
Možda želiš da mi budeš kućni ljubimac? Gdje da nađem toliki akvarijum?
Zaroni, odplivaj, ne dopusti da te prevarim, a učinit ću sve da te prevarim.
Je l’ dogovoreno? – nekako nevoljko odšutjeh, kada je u meni, za
trenutak oživio predak.
Mladica me je i dalje gledala. Bio sam zatečen situacijom. Hajde, vrati se u
vir, u dubinu, hajde, dopusti da provjerim koliko su spužvasti mamci
neodoljivi.
Bacih kamenčić prema zamišljenoj tački pored nje. „Riba od hiljadu i
jednog zabačaja“ se zagnjuri, približi obali, pljusnu repom i otpliva prema
viru. Umih se po drugi put .
-Ja sam namjerno gađao pored tebe a ti si mene namjerno … ovog puta se
oglasih glasno.
Naglo se udaljila i nestala u kružićima vira. Da se nije uvrijedila? Kako je
samo osjetljiva!
– Ima li šta? – stazicom iznad mene prođe neki ribar.- Ne možemo bez
mobitela više ni u ribolovu … znam po sebi.
– Baš tako. Za sada ništa. A ima li šta u tvojoj mreži?
Čim se ribar udaljio, pojavila se između granja uronjenog debla. Kao da se
igrala. Pojavljivala se i nestajala. Njena zaobljena glava bjelasala se ispod
Krivajinih smaragda. Njen pogled ponovo prekinu vezivanje spužvastog
peša.
– Dobro, ovog puta ćemo samo ćutati. Ćutaćemo o svemu.
Prije nego što smo zaćutali o svemu, odćutao sam:
– Znaš, ovdje na kopnu, ljudi međusobno ne prestaju razgovaraju ali rijetko
da ko koga sluša. Kopno ti je festival monodrama koje sliče jedna drugoj
kao jaje jajetu. A svaka za sebe smatra da je Kolumbovo jaje. Znaš li zašto
sam omiljen u društvu „Kod dva ribara“? Zato što sam zahvalan slušalac
ribarskih priča. U ovu moju niko mi ne bi povjerovao. Nikom je neću ni
ispričati.
Izvadio sam iz ruksaka sendviče. Nije se obazirala na odlomljene
komadiće koje sam joj dobacio.
– Da ne bi nešto ispod saća? Jednom ću te počastiti usoljenim ribicama
gagavcima. Znam gdje se mogu nabaviti.
Zagazio sam u rijeku korak- dva da plaknem ruke. “Riba od hljadu i
jednog zabačaja“ zaplovila je pravo prema meni. Prišavši mi nadomak,
ugurala je glavu među raskorak čizama. Da li se ovo uistinu dešava?
Dešava!
Opčinjen, u nevjerici, u čudu, u do tada, nepoznatom blaženstvu, podvukao
sam ruku ispod škrga, i poškakiljao je. Podigla je glavu iznad vode ,
pogledala me još jednom, okrenula se i nestala u viru.
Dolazio sam svakog ponedjeljka. Otpakovao bih pribor, prislonio ga na
deblo, i čekao da se pojavi moja „riba od hiljadu i jednog zabačaja“.
Ponekad bi ona mene sačakala, izvirujući u pravcu stazice. Bili smo
povezani na drevni način kao u vremenima kada su čovjek i priroda bili
jedno. Kada je kap bila slovo, matica- rečenica, jer govori se tečno ili ne,
jer je nešto rječito, jer se vraćamo izvorima, jer nekad krene bujica riječi
– toliko izraza koje svjedoče o tom vremenu.
Između dva ponedjeljka obilazio sam mezar, brinuo sam o razboljeloj
sestri čija su djeca takođe živjela u inostranstvu, igrao šah na ćošku
omalenog trga, pratio sportske kanale, ponekad sa Salkom odigrao tiket u
kladionici, svraćao u sastajalište ribara „Kod dva ribara“ gdje sam i dalje
bio zahvalan slušalac. Ali, to kao da se dešavalo nekom drugom i kao da
nisam bio prisutan u svemu tome. Priznao sam to sebi, ne bez stida i
prijekora koji su od ponedjeljka do ponedjeljka blijedili dok nisu potpuno
nestali u Crnom moru. Ja sam u potpunosti bio ja ponedjeljkom, niko
drugi nije mogao biti ja tog dana, ja sam bio ja kada bih se sjurio niz
stazicu do rijeke u kojoj me je čekala moja riba.
Da, osjećaj stida i samoprijekora se izgubio. Sve izvan ponedjeljka je
mehaničko disanje. Ponedjeljkom dišem punim plućima. Okrutno. Zar sam
se toliko promijenio? Istina zaista oslobađa, a ja sam postojao u toj istini,
da sam ja bio ja jedino ponedjeljkom.
Dan prije rođendana, koji je bio baš u ponedjeljak, nabavio sam usoljenih
gagavaca u ribarskoj prodavnici. Sjurio sam se niz stazicu do vira. Čekala
me je. Glava joj je izvirivala kraj uronjene krošnje.
– Sretan mi rođendan!- odćutah – i dobacih joj ribice. Izvela je jedan
akrobatski skok u znak zahvalnosti. Zažuborio sam, zašumio. Do idućeg
ponedjeljka draga moja! Vrijeme tako sporo prolazi. Do idućeg
ponedjeljka! Do idućeg ponedjeljka!
Strepio sam hoću li je zateči. Pa ima toliko iskusnih i vještih ribara! Na
Krivaju su dolazili i iz drugih gradića. Iz Visokog, Kaknja, Zenice,
pogotovo Zavidovića.
Zlatilo je zamjenila bjelina: slana se dugo zadržavala na livadam oko
rijeke. U čizme sam stavio tople umetke. Između dva ponedjeljka moja
mladica je bila u snovima, u maštarijama. Sanjao sam kako me nosi
morima, kako otkrivamo nepoznate zemlje … Jednom sam sanjao kako
idemo zajedno u kino i prolazimo kroz redove začuđenih posjetilaca
kojima su hostese na ulazu u dvoranu davale kabanice. U drugom snu
smo šetali Baščaršijom, zaustavili se kod Sebilja čijom vodom smo se
prskali na oduševljenje grupe Japanaca. U trećem snu sam sanjao … da
sanjao sam je između dva ponedjeljka.
No, primijetih da su mi se pojavile otekline iznad koljena. Otišao sam
ljekaru. Vrtio je glavom.
– Bojim se da su otekline uzrokovane vodenom bolešću. Bubrega ili srca?
To ćemo tek utvrditi .Dobro je da ste došli na vrijeme.
– Vodena bolest? Nije čudo. Rođen sam u znaku raka, a uz to sam i ribar.
– To je olakšavajuća okolnost – prihvatio je šaljiv ton -No, treba da
otkrijemo uzrok. Neophodna su ispitivanja. Napisat ću vam uputnicu za
bolnicu. Molim, bez pogovora. Znate šta mi je Hipokrat šapnuo na samrti?
– Bolje je liječiti nego spriječiti!
– Otkud znate? Nisam vas primijetio kraj njegove samrtničke postelje. Kad
završite bolničke pretrage, dođite da odredim terapiju.
U bolnici su me zadržali duže nego što sam u najcrnjim mislima mogao
zamisliti. Otkrili su uzrok oteklina. Operacija je neophodna. No, potrebna
je predoperaciona hospitalizacija.
Podvrgnut sam raznim ispitivanjima, sistematskim pregledima. Prolazio je
ponedjeljak za ponedjeljkom.
Nisu mi odobrili slobodan dan .U posjetu mi je došao Salko. Sa vrata,
doviknu:
– Nećeš vjerovati šta sam čuo!
Pa sjednuvši na ivicu kreveta nastavi:
– Kad sam neki dan obišao vikendicu, sreo sam ribočuvara. Znaš šta mi je
ispričao? Niže Careve ćuprije, mladica se nasukala. I prije se dešavalo da
se mladica u naletu za nekom ribicom zakoprca na obali, ali joj je
dovoljno par trzaja i vraća se u rijeku. Ova to nije učinila. Kao da je htjela
da tako završi. Uronjena u pijesak ispod obrušene bukve. Svega sam se
naslušao, ali da riba sama sebi presudi…
Sutradan sam, poslije završene vizite, dok je osoblje ispijalo kafu i cimer
nekim povodom bio izvan sobe, pobjegao iz bolnice. Moram sam da se
uvjerim u istinitost Salkine priče.
Uvijek mi je bilo žao davati novac za taxi ali ovog puta… Strčao sam
stazicom do rijeke. Zagledao sam se prema viru. Nije me čekala, nije se
pojavila moja „riba od hiljadu i jednog zabačaja“. Zurio sam u talase,
iščekivao, nadao se… Koliko dugo? Hladnoća je počela da prolazi kroz
odjeću. Sumrak je proždrljivo počeo da guta drveća, obale, pijesak…
Mudrac je rekao da ne možemo ući dvaputa u istu rijeku. Ali ni rijeka ne
može dva puta proteći istom čovjeku. Jer i on se mijenja. Kao sada kad
sam zagazio. Rijeka me je prihvatila. U njenom zagrljaju se osjetih
potpunim, blaženim. Poželjeh da tako ostane zauvijek.
Prethodni tekstovi
Riba od hiljadu i jednog zabačaja
Mladicu nazivaju “riba od hiljadu i jednog zabačaja”. Treba hiljadu i
jedno strpljenje, hiljadu i jedna upornost, hiljadu i jedna vještina da bi se
mladica ulovila. Sve dok se ne zakoprca u meredovu niste sigurni da ćete
imati razlog da se pohvalite drugim ribarima, ribarskom dnevniku, ili
roštilju.
„Riba od hiljadu i jednog zabačaja“ zna hiljadu i jedan način da se
oslobodi varalice. Munjevito krene ka matici i u najbržem dijelu toka kao
da se ukopa. Potom iskače mahnito vrteći glavom. Najmanja ribareva
brzopletost može ga koštati trofeja. Znaju se podvuči ispod kamena,
obmotati silk oko podvodne stijene, panja. Nepromišljeni pokret ribara i
ode hijadu i jedan san. Nemojte se opustiti i povjerovati da će ribolov
završiti trijumfalno ni kada ste je izmorili i približili obali. Tada mladica
upotrebljava zadnji trik spasenja. Naglim okretom se prevrće na leđa i
vraća u prvobitan položaj. Silk ma koje bio debljine najčešće puca. Tako
mladica u potpunosti opravdava svoj nadimak „riba od hiljadu i jednog
zabačaja“. Ja sam lovio ribe od desetak zabačaja: lipljane i pastrmke.
Ribario sam od malih nogu. Otac me je vodio sa sobom u ribolov. Mene
je više od dječijih igrališta ili studentskih plesnjaka, porodičnih i
prijateljskih druženja, radovao odlazak na rijeku koliko zbog užitka
ribarenja toliko i i zbog potrebe da budem daleko od gradskih kakofonija.
Mogu bez hrane, ne mogu bez vode. Moj sin je na internetu učestvovao u
lovu na barakude, spašavao foke od plavog kita, obarao rekorde u ulovu na
tunje … ali me na rijeci nije slijedio.
&
Krivaju mi je nahvalio komšija Salko koji ima vikendicu u Olovu.
Ni u jednoj od pohvala nije pretjerao. Krivaja nastaje spajanjem bistrih
rječica Stupčanice i Bioštice. Objedini sve njihove smaragde u sanjivu
ogrlicu što se proteže od Olova do Zavidovića. Bogata je raznovrsnom
ribom. Za svaku vrstu ribolova ima odgovarajuća vrsta ribe. Upoznao sam
njene terene uzduž i poprijeko.
Ovog proljeća posrećilo mi se pa je na moje iznenađenje srebrenkasti
leptir prevario mladuljka, mladu mladicu. Ljubnuo sam je i vratio
rijeci.Sreća pa mi nije uzvratila poljubac. I mladuljak ima zastrašujuće
zube.
Otišao sam na ženin mezar i priznao da sam poljubio ribu. Šimšir je tako
zašumio kako šumi kada nešto oprašta i izražava nadu da će na oproštenom
ostati. Nasmiješili smo se šimšir i ja jedno drugom. Prenio sam rahmetli
Sultaniji poruke sina iz Berlina. Sin je dobio plaćeniji posao, iznajmio veći
stan, poziva me da provedemo zajedno ljeto, da se upoznam sa budućom
snahom, sa ribama rijeka Špree, Havel …
&
Jesen je udžbenički davala do znanja da je stigla. Svježina pomiješana sa
naletima odlazeće topline. Skraćeni dana su zlatili krošnje, kukuruzišta,
livade… Kao i obično pred odlazak u ribolov, cijelu noć sam se prevrtao u
krevetu, nestrpljiv da iskočim iz cipela, uskočim u ribarske čizme i
ugrozim riblji fond.
Ali, ovog puta sam odlučio da okušam sreću i uhvatim neki kapitalni
primjerak. Mladicu! Pa toliko decenija lovim a nemam ni jedan trofej na
zidu! Imam lovački. Samo Zeca.Safeta. Reprodukciju.Nedopustivo.Tim
prije što mi je Salko poklonio spužvaste peševe, ručne izrade kojima „ni
jedna mladica neće odoljeti. „
Sjetio sam se očevog savjeta: „Kada se odlučiš koju ćeš ribu loviti i
gdje, pitaj sebe da si ta odabrana riba u kojem bi boravio dijelu rijeke.“
Upitao sam se da sam mladica, gdje bih boravio? Boravio bih u virovima
niže Careve ćuprije!
Blagodeti penzije! Mogao sam da biram kojim ću danom ići u ribolov.
Izabrao sam ponedjeljak. Tada je manje ribara. Autobusi iz Sarajeva za
Olovo polaze svaki sat, a iz Olova je lokalni saobraćaj redovan. Iz Olova
do Careve ćuprije se minibusom stiže za oko tridesetak minuta.
&
Nestrpljivo sam se spustio stazicom do Krivaje. Sa obale je veći dio
ogromne bukve bio zagnjuren skoro do polovine rijeke stvarajući vrtloge.
Po crnoj traci na sredini debla pretpostavljam da ju je grom prepolovio.
Počeo sam grozničavo da namještam spužvastog peša.
Na sebi sam osjetio nečiji pogled. Osvrnu sam se uokolo. Nikoga. Osjećaj
me nije napuštao. Pogledao sam prema rijeci. Ugledah je: mladica.
Izronila je iz vira. Gledala me je iz matice udaljena tri-četiri metra od obale
i pratila šta radim. Ponestajalo mi je daha.
Da li je to zaista bila riba ili igra sjetlosti i sjenke? U nevjerici, nastavio
sam da pripremam varalicu. Pretpostavio sam da se mladica zagnjurila,
nestala. Nije se ni zagnjurila niti je nestala. I dalje me je gledala ispod
oblačića pjene koji su je naizmjenično otrkivali i sakrivali.
-Poznajemo li se možda? Da ti nisi onaj mladuljak kojeg sam
svojevremeno uhvatio pa vratio? Ma učinio bi to svaki ribar da je bio na
mom mjestu … gotovo svaki.
Mladica je u nekom svom ritmu, zaronjala u maticu i izranjala. Pratila je
moje pokrete vezivanja spužvastog peša, nespretne od uzbuđenja. Bila je
krasan primjerak svoje vrste. Vretenasta, oko metar dugačka, kao srebrena
poluga, kao zamrznuta pirueta, ukrašena tajanstvenim pjegicama.
Smatram da su ribari potomci plemena koja su živjela kraj rijeka i da sam
ja njihov potomak. Preci lovaca su obitavali u šumama.
Nisam mogao odvojiti pogled od ribe. Ushićen. Zadivljen. A odluka o
trofeju? Trgnuh se.
– Da se razumijemo. Ti si riba a ja ribar. Zbunjuješ me, gledajući me tako.
Možda ti je dosadila Krivaja? Možda želiš da te povedem sa sobom.?
Možda želiš da mi budeš kućni ljubimac? Gdje da nađem toliki akvarijum?
Zaroni, odplivaj, ne dopusti da te prevarim, a učinit ću sve da te prevarim.
Je l’ dogovoreno? – nekako nevoljko odšutjeh, kada je u meni, za
trenutak oživio predak.
Mladica me je i dalje gledala. Bio sam zatečen situacijom. Hajde, vrati se u
vir, u dubinu, hajde, dopusti da provjerim koliko su spužvasti mamci
neodoljivi.
Bacih kamenčić prema zamišljenoj tački pored nje. „Riba od hiljadu i
jednog zabačaja“ se zagnjuri, približi obali, pljusnu repom i otpliva prema
viru. Umih se po drugi put .
-Ja sam namjerno gađao pored tebe a ti si mene namjerno … ovog puta se
oglasih glasno.
Naglo se udaljila i nestala u kružićima vira. Da se nije uvrijedila? Kako je
samo osjetljiva!
– Ima li šta? – stazicom iznad mene prođe neki ribar.- Ne možemo bez
mobitela više ni u ribolovu … znam po sebi.
– Baš tako. Za sada ništa. A ima li šta u tvojoj mreži?
Čim se ribar udaljio, pojavila se između granja uronjenog debla. Kao da se
igrala. Pojavljivala se i nestajala. Njena zaobljena glava bjelasala se ispod
Krivajinih smaragda. Njen pogled ponovo prekinu vezivanje spužvastog
peša.
– Dobro, ovog puta ćemo samo ćutati. Ćutaćemo o svemu.
Prije nego što smo zaćutali o svemu, odćutao sam:
– Znaš, ovdje na kopnu, ljudi međusobno ne prestaju razgovaraju ali rijetko
da ko koga sluša. Kopno ti je festival monodrama koje sliče jedna drugoj
kao jaje jajetu. A svaka za sebe smatra da je Kolumbovo jaje. Znaš li zašto
sam omiljen u društvu „Kod dva ribara“? Zato što sam zahvalan slušalac
ribarskih priča. U ovu moju niko mi ne bi povjerovao. Nikom je neću ni
ispričati.
Izvadio sam iz ruksaka sendviče. Nije se obazirala na odlomljene
komadiće koje sam joj dobacio.
– Da ne bi nešto ispod saća? Jednom ću te počastiti usoljenim ribicama
gagavcima. Znam gdje se mogu nabaviti.
Zagazio sam u rijeku korak- dva da plaknem ruke. “Riba od hljadu i
jednog zabačaja“ zaplovila je pravo prema meni. Prišavši mi nadomak,
ugurala je glavu među raskorak čizama. Da li se ovo uistinu dešava?
Dešava!
Opčinjen, u nevjerici, u čudu, u do tada, nepoznatom blaženstvu, podvukao
sam ruku ispod škrga, i poškakiljao je. Podigla je glavu iznad vode ,
pogledala me još jednom, okrenula se i nestala u viru.
Dolazio sam svakog ponedjeljka. Otpakovao bih pribor, prislonio ga na
deblo, i čekao da se pojavi moja „riba od hiljadu i jednog zabačaja“.
Ponekad bi ona mene sačakala, izvirujući u pravcu stazice. Bili smo
povezani na drevni način kao u vremenima kada su čovjek i priroda bili
jedno. Kada je kap bila slovo, matica- rečenica, jer govori se tečno ili ne,
jer je nešto rječito, jer se vraćamo izvorima, jer nekad krene bujica riječi
– toliko izraza koje svjedoče o tom vremenu.
Između dva ponedjeljka obilazio sam mezar, brinuo sam o razboljeloj
sestri čija su djeca takođe živjela u inostranstvu, igrao šah na ćošku
omalenog trga, pratio sportske kanale, ponekad sa Salkom odigrao tiket u
kladionici, svraćao u sastajalište ribara „Kod dva ribara“ gdje sam i dalje
bio zahvalan slušalac. Ali, to kao da se dešavalo nekom drugom i kao da
nisam bio prisutan u svemu tome. Priznao sam to sebi, ne bez stida i
prijekora koji su od ponedjeljka do ponedjeljka blijedili dok nisu potpuno
nestali u Crnom moru. Ja sam u potpunosti bio ja ponedjeljkom, niko
drugi nije mogao biti ja tog dana, ja sam bio ja kada bih se sjurio niz
stazicu do rijeke u kojoj me je čekala moja riba.
Da, osjećaj stida i samoprijekora se izgubio. Sve izvan ponedjeljka je
mehaničko disanje. Ponedjeljkom dišem punim plućima. Okrutno. Zar sam
se toliko promijenio? Istina zaista oslobađa, a ja sam postojao u toj istini,
da sam ja bio ja jedino ponedjeljkom.
Dan prije rođendana, koji je bio baš u ponedjeljak, nabavio sam usoljenih
gagavaca u ribarskoj prodavnici. Sjurio sam se niz stazicu do vira. Čekala
me je. Glava joj je izvirivala kraj uronjene krošnje.
– Sretan mi rođendan!- odćutah – i dobacih joj ribice. Izvela je jedan
akrobatski skok u znak zahvalnosti. Zažuborio sam, zašumio. Do idućeg
ponedjeljka draga moja! Vrijeme tako sporo prolazi. Do idućeg
ponedjeljka! Do idućeg ponedjeljka!
&
Strepio sam hoću li je zateči. Pa ima toliko iskusnih i vještih ribara! Na
Krivaju su dolazili i iz drugih gradića. Iz Visokog, Kaknja, Zenice,
pogotovo Zavidovića.
Zlatilo je zamjenila bjelina: slana se dugo zadržavala na livadam oko
rijeke. U čizme sam stavio tople umetke. Između dva ponedjeljka moja
mladica je bila u snovima, u maštarijama. Sanjao sam kako me nosi
morima, kako otkrivamo nepoznate zemlje … Jednom sam sanjao kako
idemo zajedno u kino i prolazimo kroz redove začuđenih posjetilaca
kojima su hostese na ulazu u dvoranu davale kabanice. U drugom snu
smo šetali Baščaršijom, zaustavili se kod Sebilja čijom vodom smo se
prskali na oduševljenje grupe Japanaca. U trećem snu sam sanjao … da
sanjao sam je između dva ponedjeljka.
No, primijetih da su mi se pojavile otekline iznad koljena. Otišao sam
ljekaru. Vrtio je glavom.
– Bojim se da su otekline uzrokovane vodenom bolešću. Bubrega ili srca?
To ćemo tek utvrditi .Dobro je da ste došli na vrijeme.
– Vodena bolest? Nije čudo. Rođen sam u znaku raka, a uz to sam i ribar.
– To je olakšavajuća okolnost – prihvatio je šaljiv ton -No, treba da
otkrijemo uzrok. Neophodna su ispitivanja. Napisat ću vam uputnicu za
bolnicu. Molim, bez pogovora. Znate šta mi je Hipokrat šapnuo na samrti?
– Bolje je liječiti nego spriječiti!
– Otkud znate? Nisam vas primijetio kraj njegove samrtničke postelje. Kad
završite bolničke pretrage, dođite da odredim terapiju.
U bolnici su me zadržali duže nego što sam u najcrnjim mislima mogao
zamisliti. Otkrili su uzrok oteklina. Operacija je neophodna. No, potrebna
je predoperaciona hospitalizacija.
Podvrgnut sam raznim ispitivanjima, sistematskim pregledima. Prolazio je
ponedjeljak za ponedjeljkom.
Nisu mi odobrili slobodan dan .U posjetu mi je došao Salko. Sa vrata,
doviknu:
– Nećeš vjerovati šta sam čuo!
Pa sjednuvši na ivicu kreveta nastavi:
– Kad sam neki dan obišao vikendicu, sreo sam ribočuvara. Znaš šta mi je
ispričao? Niže Careve ćuprije, mladica se nasukala. I prije se dešavalo da
se mladica u naletu za nekom ribicom zakoprca na obali, ali joj je
dovoljno par trzaja i vraća se u rijeku. Ova to nije učinila. Kao da je htjela
da tako završi. Uronjena u pijesak ispod obrušene bukve. Svega sam se
naslušao, ali da riba sama sebi presudi…
&
Sutradan sam, poslije završene vizite, dok je osoblje ispijalo kafu i cimer
nekim povodom bio izvan sobe, pobjegao iz bolnice. Moram sam da se
uvjerim u istinitost Salkine priče.
Uvijek mi je bilo žao davati novac za taxi ali ovog puta… Strčao sam
stazicom do rijeke. Zagledao sam se prema viru. Nije me čekala, nije se
pojavila moja „riba od hiljadu i jednog zabačaja“. Zurio sam u talase,
iščekivao, nadao se… Koliko dugo? Hladnoća je počela da prolazi kroz
odjeću. Sumrak je proždrljivo počeo da guta drveća, obale, pijesak…
Mudrac je rekao da ne možemo ući dvaputa u istu rijeku. Ali ni rijeka ne
može dva puta proteći istom čovjeku. Jer i on se mijenja. Kao sada kad
sam zagazio. Rijeka me je prihvatila. U njenom zagrljaju se osjetih
potpunim, blaženim. Poželjeh da tako ostane zauvijek.