Via carraria je kolski put, utabana ili popločana staza kojom idu kola. Zatim i pista, trkaća staza, nadmetalište za borna kola, dvokolice vučene prvo konjima, a kasnije konjskim snagama koje se oslobađaju unutarnjim izgaranjem. U romanskim jezicima carriera (carrera, carrière) i danas označuje utrku svake vrste. Pa tako i karijeru, utrku posebne fele. Čovjek „s karijerom“ je onaj koji je u toj trci dosegao neku od čelnih pozicija u nekoj od liga neke od branši, u nekoj slučajnoj kapi u sivome moru slučajnosti. Karijerist je onaj koji toj poziciji podređuje ostale sfere svoga i drugih života. To je pozicija koja donosi imetak i ime. Porivi koji nagone stremljenju k njoj jesu slavohleplje i srebroljublje, u različitim omjerima. No dublji razlog jest realizacija identiteta. Imaginarna, dakako. Ako imam karijeru, netko sam i nešto. Ostvaren sam. Uvažen. Opravdan u svojim očima. Izbavljen iz ništavila, iz prosjeka, iz malenosti, iz samoće koja me ništi. Ulagao sam, i vratilo mi se. Imam ulogu. Postigao sam uspjeh, i s njime se sada lijepo mogu poistovjetiti. Najprije sam bio najbrži u utrci spermija prema jajnoj stanici, sada sam uspješan u još jednoj utrci: dvostruki pobjednik. Žrtvovao sam štošta, i isplatilo mi se. Rijetko mi pada na um da sam žrtvovao sebe sama.
Danas se često govori o izboru: ljubav ili karijera. Hoće li se harmoničan brak, sebedarje, ostvareno jedinstvo, uspostava toplog doma, posvećenost djeci, ili pak uspjeh u poslu, napredovanje na društvenoj ljestvici, imetak, stjecanje položaja i priznanja, izlaz iz anonimnosti. Produbljene, alternative su sljedeće: slava ili uspjeh. Pri čemu slava ovdje ne znači ono što se izvitoperilo sve do fame o „zvijezdama“ koje umjetno svijetle pod umjetnim osvjetljenjem. Slava jest gloria, neugasivo blistanje – sjaj u očima Božjim, vjerovalo se u Njega ili ne. Takav sjaj znači ustrajno razgaranje jedne iskre u duši, duši za čije ime možda zna tek jedno jedino pamćenje, ili čak nijedno. Obesmrćivanje, bilo kuhanjem jedne povrtne juhe ili pisanjem jedne simfonije ili predanom i bezuvjetnom ljubavi spram barem jednog bića. Sjaj kada netko iz godine u godinu uzgaja slasnu jarkocrvenu rajčicu i donosi je bližnjima na stol, kada žena doseže vječno kroz prolazno i kada podiže djecu koja će postati uspravni ljudi i koja će svoju djecu dovoditi k njoj da im je pomaže uspravljati u svojoj do kraja sazreloj mudrosti. Kada netko svira jedno glazbalo tako da glazbalo svira njega i da on jest glazba sama i da glazba bivaju i oni koji to slušaju i čijim slušanjem svijet sebe sama čuje i zahvaljujući tome suzdržava se od samorazaranja. Kada netko ustrajno donosi patećim ljudima osmijeh, kada sjaji tako da ih spašava od tmine oko njih i u njima, tako da spašava umlje od bezumlja, stvari od rastakanja, biljke od uvenuća, životinje od patnje i ljude od toga da ne budu tek stvari, biljke ili životinje. Takav, eto, sjaj, takva slava uznesena nad ispraznost i iluzornost, takva gloria, koju mogu vidjeti možda samo malobrojni, samo oni koji je žele vidjeti, ili pak nitko, pa što, pa ništa.
Uspjeh, s druge strane, jest jednokratna realizacija. Gloria mundi. Postignuće lišeno obzira. Zaokruženje u jednom djeliću svemira. Uspješno obavljen posao, uspješno zavođenje, sportski uspjeh: u jednoj niši biti brži, viši, jači. Pobjeda u utrci, ratna pobjeda. A „tko govori o pobjedi, izdržati je sve“ (Rilke) – i to „sve“ jest slava. Pobjeda je pak jednokratna, i ona je uspjeh, puki uspjeh, osvajanje prostora koji se drugom oduzima a živi od očiju drugih. Uspjeh, karijerni uspjeh, karijerna realizacija, jest ispunjavanje uloge a ne ispunjavanje sudbine. Posrijedi je dakle domet na utabanoj stazi, na popločanom putu kojim se ide kao što galopira konj s onim štitnicima za oči, bez obaziranja, gazeći sve pred sobom, ne gledajući lijevo ni desno a najmanje gledajući prema unutra, prema bitnoj mogućnosti istinskog identiteta, da ne kažemo autentičnosti (gotovo izumrla riječ). Trkač ni u trenutku ne pomišlja na smiješnost te trke, na propadljivost i prolaznost i besmislenost, samo što više, brže i jače, pa se može doći i do otkrića… Ali to otkriće opet je samo zadnji dosegnuti kamen na putu što su ga taracali uspješnici, to je novost koja mami uzdah ali nije proboj, nije skretanje s popločanog puta u odistinski neznano, nije novost kojom se svijet obnavlja i kojim mu se smanjuje patnja i vraća blistanje i zanos, nego je jedan vrh jedne ljestvice, jedno zaokruženje, jedno jednokratno uzvisivanje, važnost i uvaženost, komični trijumf jednog spermija, odrađena uloga, jedan obavljeni posao ili stotine njih zbog čije se obavljenosti zaboravlja sav sjaj, sva gloria, jedan, na kraju krajeva, pričin. Jedna karijera, jedna pobjeda u kojoj sam se izgubio, u toj prašini što je podiže deset tisuća bornih kola u nesmiljenom nadmetanju.
Zaključak je jednostavan: karijera upropaštava čovjeka, a karijeristi upropaštavaju čovječanstvo: jer ga umataju u privid, reduciraju, obesmišljuju, banaliziraju i zasljepljuju odgajajući sebi slične, uzgajajući laž i uznoseći sljepilo i apsurd utrke namjesto potrage za autentičnom slavom.
Karijera
Via carraria je kolski put, utabana ili popločana staza kojom idu kola. Zatim i pista, trkaća staza, nadmetalište za borna kola, dvokolice vučene prvo konjima, a kasnije konjskim snagama koje se oslobađaju unutarnjim izgaranjem. U romanskim jezicima carriera (carrera, carrière) i danas označuje utrku svake vrste. Pa tako i karijeru, utrku posebne fele. Čovjek „s karijerom“ je onaj koji je u toj trci dosegao neku od čelnih pozicija u nekoj od liga neke od branši, u nekoj slučajnoj kapi u sivome moru slučajnosti. Karijerist je onaj koji toj poziciji podređuje ostale sfere svoga i drugih života. To je pozicija koja donosi imetak i ime. Porivi koji nagone stremljenju k njoj jesu slavohleplje i srebroljublje, u različitim omjerima. No dublji razlog jest realizacija identiteta. Imaginarna, dakako. Ako imam karijeru, netko sam i nešto. Ostvaren sam. Uvažen. Opravdan u svojim očima. Izbavljen iz ništavila, iz prosjeka, iz malenosti, iz samoće koja me ništi. Ulagao sam, i vratilo mi se. Imam ulogu. Postigao sam uspjeh, i s njime se sada lijepo mogu poistovjetiti. Najprije sam bio najbrži u utrci spermija prema jajnoj stanici, sada sam uspješan u još jednoj utrci: dvostruki pobjednik. Žrtvovao sam štošta, i isplatilo mi se. Rijetko mi pada na um da sam žrtvovao sebe sama.
Danas se često govori o izboru: ljubav ili karijera. Hoće li se harmoničan brak, sebedarje, ostvareno jedinstvo, uspostava toplog doma, posvećenost djeci, ili pak uspjeh u poslu, napredovanje na društvenoj ljestvici, imetak, stjecanje položaja i priznanja, izlaz iz anonimnosti. Produbljene, alternative su sljedeće: slava ili uspjeh. Pri čemu slava ovdje ne znači ono što se izvitoperilo sve do fame o „zvijezdama“ koje umjetno svijetle pod umjetnim osvjetljenjem. Slava jest gloria, neugasivo blistanje – sjaj u očima Božjim, vjerovalo se u Njega ili ne. Takav sjaj znači ustrajno razgaranje jedne iskre u duši, duši za čije ime možda zna tek jedno jedino pamćenje, ili čak nijedno. Obesmrćivanje, bilo kuhanjem jedne povrtne juhe ili pisanjem jedne simfonije ili predanom i bezuvjetnom ljubavi spram barem jednog bića. Sjaj kada netko iz godine u godinu uzgaja slasnu jarkocrvenu rajčicu i donosi je bližnjima na stol, kada žena doseže vječno kroz prolazno i kada podiže djecu koja će postati uspravni ljudi i koja će svoju djecu dovoditi k njoj da im je pomaže uspravljati u svojoj do kraja sazreloj mudrosti. Kada netko svira jedno glazbalo tako da glazbalo svira njega i da on jest glazba sama i da glazba bivaju i oni koji to slušaju i čijim slušanjem svijet sebe sama čuje i zahvaljujući tome suzdržava se od samorazaranja. Kada netko ustrajno donosi patećim ljudima osmijeh, kada sjaji tako da ih spašava od tmine oko njih i u njima, tako da spašava umlje od bezumlja, stvari od rastakanja, biljke od uvenuća, životinje od patnje i ljude od toga da ne budu tek stvari, biljke ili životinje. Takav, eto, sjaj, takva slava uznesena nad ispraznost i iluzornost, takva gloria, koju mogu vidjeti možda samo malobrojni, samo oni koji je žele vidjeti, ili pak nitko, pa što, pa ništa.
Uspjeh, s druge strane, jest jednokratna realizacija. Gloria mundi. Postignuće lišeno obzira. Zaokruženje u jednom djeliću svemira. Uspješno obavljen posao, uspješno zavođenje, sportski uspjeh: u jednoj niši biti brži, viši, jači. Pobjeda u utrci, ratna pobjeda. A „tko govori o pobjedi, izdržati je sve“ (Rilke) – i to „sve“ jest slava. Pobjeda je pak jednokratna, i ona je uspjeh, puki uspjeh, osvajanje prostora koji se drugom oduzima a živi od očiju drugih. Uspjeh, karijerni uspjeh, karijerna realizacija, jest ispunjavanje uloge a ne ispunjavanje sudbine. Posrijedi je dakle domet na utabanoj stazi, na popločanom putu kojim se ide kao što galopira konj s onim štitnicima za oči, bez obaziranja, gazeći sve pred sobom, ne gledajući lijevo ni desno a najmanje gledajući prema unutra, prema bitnoj mogućnosti istinskog identiteta, da ne kažemo autentičnosti (gotovo izumrla riječ). Trkač ni u trenutku ne pomišlja na smiješnost te trke, na propadljivost i prolaznost i besmislenost, samo što više, brže i jače, pa se može doći i do otkrića… Ali to otkriće opet je samo zadnji dosegnuti kamen na putu što su ga taracali uspješnici, to je novost koja mami uzdah ali nije proboj, nije skretanje s popločanog puta u odistinski neznano, nije novost kojom se svijet obnavlja i kojim mu se smanjuje patnja i vraća blistanje i zanos, nego je jedan vrh jedne ljestvice, jedno zaokruženje, jedno jednokratno uzvisivanje, važnost i uvaženost, komični trijumf jednog spermija, odrađena uloga, jedan obavljeni posao ili stotine njih zbog čije se obavljenosti zaboravlja sav sjaj, sva gloria, jedan, na kraju krajeva, pričin. Jedna karijera, jedna pobjeda u kojoj sam se izgubio, u toj prašini što je podiže deset tisuća bornih kola u nesmiljenom nadmetanju.
Zaključak je jednostavan: karijera upropaštava čovjeka, a karijeristi upropaštavaju čovječanstvo: jer ga umataju u privid, reduciraju, obesmišljuju, banaliziraju i zasljepljuju odgajajući sebi slične, uzgajajući laž i uznoseći sljepilo i apsurd utrke namjesto potrage za autentičnom slavom.