Na današnji dan, 20. februara 1909. godine, Eric Hermelin primljen je u St. Lars na prisilnu psihijatrijsku njegu. Tu će provesti trideset i pet godina, od 1909. pa do svoje smrti 1944. Rođen je 1860. godine, u grofovskoj, zemljoposjedničkoj porodici. Započinje studije u Upsali, navlači se na alkohol, vraćaju ga kući i upošljavaju u poljodjelstvu. 1883. godine odlazi u Ameriku, da pronađe sreću. Pronašao je, međutim, sifilis. “Imao je sve razloge da se zapita kako je pao u ove grozne patnje…u ove odvratne pustoši.” Skrhan pićem i bolešću, dopao je “spasonosnih ruku” Leandera Whitcomba Munhalla, evanđeliste i bivšeg oficira. Njegov lijek je bio jednostavan: za dušu Biblija, a za tijelo vojna disciplina. Hermelin se prijavljuje u američku vojsku i čita Bibliju. Nakon sedam mjeseci sifilis mu je ponovo buknuo i otpušten je. Vraća se u Evropu, u Englesko je.
1887. god. prijavljuje se u The Middlesex Regiment, stiže u Indiju. Ne osjeća dobro u britanskim vojnim redovima. Uči, međutim, perzijski jezik i sreće sa svijetom sufističkih vjerovanja i ideja. Izbacuju ga 1893. iz vojne službe zbog nedoličnih radnji, upotrebe alkohola i drugih opijata. U periodu 1893-97, pravi belaje i skita ( nalazimo ga u Engleskoj i Americi, na Jamajci, u Australiji).
Porodica uspijeva da ga vrati kući, određuje mu starateljstvo i sklanja sa očiju u nekoliko lječilišta, bez ikakvog uspjeha. (Osim hroničnog alkoholizma, Hermelin pati i od depresije, anksioznosti i izliva bijesa). 1909. godine proglašen je ludim i u septembru mjesecu primljen je u Sant Lars. Njegov staratelj, brat Joseph Hermelin, pripadnik trezvenjačkog reda i konzervativni saborski zastupnik, podnio je obaveznu pismenu molbu. Situaciju svog brata sažeo je riječima: “U zadnjih 20 godina nije u stanju da se brine o sebi.” Niti o ugledu i bogatsvu svoje familije.
Bolnica je tada imala oko 1.300 pacijenata i bila je svojevrsna “komuna žitelja sišavših sa uma” sa sopstvenim poljoprivrednim imanjem (oko 60 hektara zemlje), voćnjakom, parkovima i drugim objektima (pekara, podijum za ples, ribnjak, voćnjak, vrtovi i sportski teren).
Iz bolničkog žurnala: “E. H. obnoć pobjegao iz objekta. Od peškira/čsršafa napravio je ljestve niz koje se spustio sa prozora (2. sprat), čije je kapke uspeo da odvrne. Odjeven u svoje najbolje odijelo, ponio je rezervni par skoro nekorišćenih cipela. Alarmirana je policija u Malmeu koja je dobila portret dotične osobe. Pacijent, koji je 22./10. izašao iz bolnice, vratio se juče uveče u društvu lokalnog nadzornika, koji ga je preuzeo iz Ribeu u Danskoj, gdje je pacijent bio pritvoren zbog prosjačenja, pijanstva i krađe.
U St. Larsu živio je (naslijeđeno bogatsto) kao privilegovani pacijent. Imao je dvije sobe koje će brzo napuniti vrijednim i rijetkim knjigama. Budući “sa uma sišavši” nije imao pravo posuđivati knjige iz Univerzitetske biblioteke u Lundu. Ironijom sudbine u Univezitetska biblioteka danas posjeduje velik dio njegove bogate zbirke knjiga.
*
U ovom čovjeku bilo više poetske stvaralačke snage i inspiracije nego u cjelokupnoj savremenoj švedskoj književnosti” (W. Eleumd, Plus salis, 1945).
Karl Vennberg, Gunnar Ekelöf, Hjalmar Gullberg učili su jezik iz Hermelinovih prevoda Attara, Saadija, Hajama, Böhma, Swedenborga.
*
“Koliko je H pratio perzijske originale još nije istraženo, ali stručnjaci kao što su K. V. Zetterstéen i Jan Rypka sumnjaju u njegove sposobnosti da vjerno reproducira tekstove i duh originala. Moguće je da je tokom prevodilačkog rada često dolazilo do nesvjesne ko-kreacije.”
*
U junu 1942. Eric Hermelin pravi desetu izmjenu testamenta. Još 5.000 kruna daje Memorijalnom fondu doktora Elandersa i 10.000 kruna Jevrejskom nacionalnom fondu u Jerusalimu. Svrha fonda je kupovina zemlje u Palestini za prognane Jevreje. Osim toga, E. H. dodjeljuje sve štampane spise Dijecezanskoj biblioteci u Linköpingu uz obavezu da obezbijedi besplatne primjerke siromašnim studentimakoje se zanimaju za persijsku kulturu ili se bave učenjem persijskog jezika.”
Tako „ludi šejh iz Lunda“ u ljeto gospodnje 1942. godine. Još se dvoumi, još vrši izmjene u svom, da to kažemo u duhu vremena, Endlösungu. I to ovdje, u Sankt Larsu, a ne na Wannseeu.
*
Dva moja meleka, jedan na početku i jedan na kraju. Amidža M. u Šavcima i E. Hermelin u St. Larsu. I ja, poput zeca u stupici, skakućem čas tamo, čas ovamo.
21/2
Još nije podne, a ja sjedim u bašti na Källbiju, a trebao sam do 12.30 sjedeti za radnim stolom.
Sunčano je, učini se i zemlja miriše. H. tvrdi: E danas je prvo džemre udarilo.
Nadošao Hoje potok, naplavio do same stazice, ako bi još jedan pljusak udario, spojio bi se s damarnama. Vjetar polomio vrbe, teška trupine vire iz vode, kao bivoli crne i glavate.
Sa Baltika i sa ruske strane doletjele nove ptice. Vidio sam, još kod one stare trešnje, velike lukove dviljih gusaka i čuo njihove glasove koje me smjesta ražaloste, pa ptičari nasrnuli, isukali teleskope, stazu zakrčili.
Zemlja u lijehama koje sam jesenas pravio mrka i meka kao halveno mijane.
Sjeo na sred bašte, gledam kako drugi vrtlari tiriše gredice, kupe sitno granje, prolaze plavi vozovi dječaci i cvrkuću neke zelenkaste ptičice sa crnim kapuljama. Bog ih poživio, kakvi su pjevači.
23/2.
Hemelinovo “drugo rođenje” i popularnost u periodu između 1997-2004. Njegova djela objavljuju brzi i upsješni mali izdavači, održavaju se tribine, čitanja, snimaju tv emisije. Reizdanja Perzijske antologije (prvi put je izašla 1976. kod Caveforsa pod imenom Perzijski balsam) stiču kultni status i dostižu zavidne tiraže. Ovdje, u Lundu, izdavač Ellerströms izazvao je kulturnu histeriju, najavljujći štampanje “do sad nepoznatih Hermelinovih autorskih tekstova. Počeli su sa Blif en dåre!marginalanteckningar och stridsskrifter (Budi dalga! marginalije i polemički spisi (1997.), a onda su se prepali i stali.
Odem kad god mogu i provirim kroz prozore na njegovoj sobi da vidim šta čini i kako je.
Hoje O, XI
Biti dalga (Blif en dåre!)
Na današnji dan, 20. februara 1909. godine, Eric Hermelin primljen je u St. Lars na prisilnu psihijatrijsku njegu. Tu će provesti trideset i pet godina, od 1909. pa do svoje smrti 1944. Rođen je 1860. godine, u grofovskoj, zemljoposjedničkoj porodici. Započinje studije u Upsali, navlači se na alkohol, vraćaju ga kući i upošljavaju u poljodjelstvu. 1883. godine odlazi u Ameriku, da pronađe sreću. Pronašao je, međutim, sifilis. “Imao je sve razloge da se zapita kako je pao u ove grozne patnje…u ove odvratne pustoši.” Skrhan pićem i bolešću, dopao je “spasonosnih ruku” Leandera Whitcomba Munhalla, evanđeliste i bivšeg oficira. Njegov lijek je bio jednostavan: za dušu Biblija, a za tijelo vojna disciplina. Hermelin se prijavljuje u američku vojsku i čita Bibliju. Nakon sedam mjeseci sifilis mu je ponovo buknuo i otpušten je. Vraća se u Evropu, u Englesko je.
1887. god. prijavljuje se u The Middlesex Regiment, stiže u Indiju. Ne osjeća dobro u britanskim vojnim redovima. Uči, međutim, perzijski jezik i sreće sa svijetom sufističkih vjerovanja i ideja. Izbacuju ga 1893. iz vojne službe zbog nedoličnih radnji, upotrebe alkohola i drugih opijata. U periodu 1893-97, pravi belaje i skita ( nalazimo ga u Engleskoj i Americi, na Jamajci, u Australiji).
Porodica uspijeva da ga vrati kući, određuje mu starateljstvo i sklanja sa očiju u nekoliko lječilišta, bez ikakvog uspjeha. (Osim hroničnog alkoholizma, Hermelin pati i od depresije, anksioznosti i izliva bijesa). 1909. godine proglašen je ludim i u septembru mjesecu primljen je u Sant Lars. Njegov staratelj, brat Joseph Hermelin, pripadnik trezvenjačkog reda i konzervativni saborski zastupnik, podnio je obaveznu pismenu molbu. Situaciju svog brata sažeo je riječima: “U zadnjih 20 godina nije u stanju da se brine o sebi.” Niti o ugledu i bogatsvu svoje familije.
Bolnica je tada imala oko 1.300 pacijenata i bila je svojevrsna “komuna žitelja sišavših sa uma” sa sopstvenim poljoprivrednim imanjem (oko 60 hektara zemlje), voćnjakom, parkovima i drugim objektima (pekara, podijum za ples, ribnjak, voćnjak, vrtovi i sportski teren).
Iz bolničkog žurnala: “E. H. obnoć pobjegao iz objekta. Od peškira/čsršafa napravio je ljestve niz koje se spustio sa prozora (2. sprat), čije je kapke uspeo da odvrne. Odjeven u svoje najbolje odijelo, ponio je rezervni par skoro nekorišćenih cipela. Alarmirana je policija u Malmeu koja je dobila portret dotične osobe. Pacijent, koji je 22./10. izašao iz bolnice, vratio se juče uveče u društvu lokalnog nadzornika, koji ga je preuzeo iz Ribeu u Danskoj, gdje je pacijent bio pritvoren zbog prosjačenja, pijanstva i krađe.
U St. Larsu živio je (naslijeđeno bogatsto) kao privilegovani pacijent. Imao je dvije sobe koje će brzo napuniti vrijednim i rijetkim knjigama. Budući “sa uma sišavši” nije imao pravo posuđivati knjige iz Univerzitetske biblioteke u Lundu. Ironijom sudbine u Univezitetska biblioteka danas posjeduje velik dio njegove bogate zbirke knjiga.
*
U ovom čovjeku bilo više poetske stvaralačke snage i inspiracije nego u cjelokupnoj savremenoj švedskoj književnosti” (W. Eleumd, Plus salis, 1945).
Karl Vennberg, Gunnar Ekelöf, Hjalmar Gullberg učili su jezik iz Hermelinovih prevoda Attara, Saadija, Hajama, Böhma, Swedenborga.
*
“Koliko je H pratio perzijske originale još nije istraženo, ali stručnjaci kao što su K. V. Zetterstéen i Jan Rypka sumnjaju u njegove sposobnosti da vjerno reproducira tekstove i duh originala. Moguće je da je tokom prevodilačkog rada često dolazilo do nesvjesne ko-kreacije.”
*
U junu 1942. Eric Hermelin pravi desetu izmjenu testamenta. Još 5.000 kruna daje Memorijalnom fondu doktora Elandersa i 10.000 kruna Jevrejskom nacionalnom fondu u Jerusalimu. Svrha fonda je kupovina zemlje u Palestini za prognane Jevreje. Osim toga, E. H. dodjeljuje sve štampane spise Dijecezanskoj biblioteci u Linköpingu uz obavezu da obezbijedi besplatne primjerke siromašnim studentima koje se zanimaju za persijsku kulturu ili se bave učenjem persijskog jezika.”
Tako „ludi šejh iz Lunda“ u ljeto gospodnje 1942. godine. Još se dvoumi, još vrši izmjene u svom, da to kažemo u duhu vremena, Endlösungu. I to ovdje, u Sankt Larsu, a ne na Wannseeu.
*
Dva moja meleka, jedan na početku i jedan na kraju. Amidža M. u Šavcima i E. Hermelin u St. Larsu. I ja, poput zeca u stupici, skakućem čas tamo, čas ovamo.
21/2
Još nije podne, a ja sjedim u bašti na Källbiju, a trebao sam do 12.30 sjedeti za radnim stolom.
Sunčano je, učini se i zemlja miriše. H. tvrdi: E danas je prvo džemre udarilo.
Nadošao Hoje potok, naplavio do same stazice, ako bi još jedan pljusak udario, spojio bi se s damarnama. Vjetar polomio vrbe, teška trupine vire iz vode, kao bivoli crne i glavate.
Sa Baltika i sa ruske strane doletjele nove ptice. Vidio sam, još kod one stare trešnje, velike lukove dviljih gusaka i čuo njihove glasove koje me smjesta ražaloste, pa ptičari nasrnuli, isukali teleskope, stazu zakrčili.
Zemlja u lijehama koje sam jesenas pravio mrka i meka kao halveno mijane.
Sjeo na sred bašte, gledam kako drugi vrtlari tiriše gredice, kupe sitno granje, prolaze plavi vozovi dječaci i cvrkuću neke zelenkaste ptičice sa crnim kapuljama. Bog ih poživio, kakvi su pjevači.
23/2.
Hemelinovo “drugo rođenje” i popularnost u periodu između 1997-2004. Njegova djela objavljuju brzi i upsješni mali izdavači, održavaju se tribine, čitanja, snimaju tv emisije. Reizdanja Perzijske antologije (prvi put je izašla 1976. kod Caveforsa pod imenom Perzijski balsam) stiču kultni status i dostižu zavidne tiraže. Ovdje, u Lundu, izdavač Ellerströms izazvao je kulturnu histeriju, najavljujći štampanje “do sad nepoznatih Hermelinovih autorskih tekstova. Počeli su sa Blif en dåre! marginalanteckningar och stridsskrifter (Budi dalga! marginalije i polemički spisi (1997.), a onda su se prepali i stali.
Odem kad god mogu i provirim kroz prozore na njegovoj sobi da vidim šta čini i kako je.